www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 23:17

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 22 kol 2015 12:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
Ovdje ćemo pisat o blaženom Alojziju Stepincu, njegove propovijedi, govori, poruke, u razdoblju od 1941.-1946. godine. Naravno, one najbitnije djelove, ili što se smatra da je bitno. Uvijek je priča o tom slugi Božijoj prikrivena misterijem, njegovi odnosi na relaciji NDH-stepinac, UDBA-Stepinac, ideologije-Stepinac te se nadam da ćemo ovdje razjasnit neke stvari, te ako netko ima neke inf o Stepincu, može slobodno napisat i ovdje. Njegove propovijedi su također aktualne u današnje vrijeme, te nam pokazuju tadašnji odnos Crkve prema "modernizmu", obitelji, braku, te pojedincu općenito. Svjedoci smo kako i propovijedi Crkvenih Učitelja iz prošlih stoljeća odzvanjaju u 21-om stoljeću, pa kako da ne odzvanjaju riječi tog blaženika koji je živio i djelovao u Hrvatskoj? Propovijedi i govore ću pisat na temelju svog sjećanja, kad sam u prošlom životu bio dobar drug Pavelića i Stepinca. :lol: Šala mala. No, krenimo :)


"A na čemu ima da se temelji, pitat će tkogod, naša nada? Odgovaram, na Božijoj vjernosti, jer Bog ne laže. Na Božijem sveznanju, kojemu ništa ne izmakne. Na Božijoj svemoći, koja je uvijek gospodar situacije." (Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca 29.lipnja 1941., u crkvi sv. Blaža u Zagrebu)

Ovim citatom je Zagrebački Nadbiskup Franjo Kuharić započeo predgovor ove knjige, te dalje nastavio;

Ovim je rijećima tadašnji zagrebački Nadbiskup, a sad sluga Božiji, sažeto obrazložio svoje biskupsko geslo: "U tebe se, Gospodine, pouzdajem". Bog je vjeran, Bog je sveznajuć, Bog je svemoguć i Gospodar povijesti. S tomvjerom zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac stajao je uspravan i siguran u svim situacijama svoga vremena koje su bile veoma složee, prijeteće i izazovne.
Suočen s ljudskim ideologijama i s ljudskom moćima nije gubio nade jer je vjerovao da u cjelokupnom tkanju ljudske povijesti i Bog utkiva svoje božanske planove. Bog je vodio i njegov život kroz okolnosti koje su itekako navele na kušnju njegovu nadu, ali on se nadao protiv svake nade (usp. Rim 4,18). "Nada pak ne postiđuje (Rim 5,5). Propovijedi, Govori i Poruke Alojzija Kardinala Stepinca




Obiteljski život mora biti prožet Duhom Božijim. Oko toga nastojte! Duh Božiji u sve obitelji, da djeca budu prava Kršćanska, da muž i žena žive Katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz Nazaretske obitelji! I kad to postignemo, onda možemo biti uvjereni, da će Hrvatska biti sretna."Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca 22.lipnja 1941.



"Protiv ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu." 3. listopada 1946 o pravim vjernika na sakrament ženidbe



Majkama se s osobitom pozornošću obratio govorom na povratku hodočasnika grada Zagreba iz Marije Bistrice, 9.srpnja 1945. Ako je i tu propovijed napisao, a on je redovito svaku svoju propovijed savjesno pripremio, možda će se pronaći njezin izvornik. O onome što je tada Nadbiskup rekao vrlo nas dojmljivo izvješćuje P.Giuseppe Masucci O.S.B., tajnik P. Ramira Marconea, Apostolskog pohoditelja kod hrvastskog episkopata. On u svojem dnevniku, nakon opisa uvjeta u kojima se odvijalo to zavjetno hodočašće, bilježi kako su hodočasnici i drugi vjernici pjevajući marijansku pjesmu "Hoćemo Boga, Djevice sveta!", dupkom ispunili trg pred Katedralom, i kako je pojava nadbiskupa Stepinca pozdravljena gromoglasnim: "ŽIVIO NADBISKUP!". Taj pozdrav je ispunjavao, odjekujući, cijeli kraj. Popevši se u međuvremenu na propovjedaonicu, nadbiskup je počeo svoju propovijed na temu: "Lik Majke Božje zove - vratite se djeco k meni ja vas još uvijek volim (djeca, majke, očevi, svi)", i uskliknuo:
"Vama, majke, pripada sveta dužnost prenijeti na svoju djecu, na svoju unučad vjeru, koju su vaši preci čak uz cijenu svoga života usadili u vas..."
Beskrajna bujica ljudi je skandirala: "NAD-BIS-KUP"*** Propovjedi, govori, poruke 1941-1946 (Izdavač: Alojzije Kardinal Stepinac, Postulatura za kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Alojzija Stpinca, Zagreb, Kaptol 31)




***Masucci G. Misija u Hrvatskoj - Dnevnik od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 kol 2015 16:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
Nadbiskup Stepinac iznosio je jasno i otvoreno istine vjere kako se u to doba nije usudio učiniti nijedan bisku u Njemačkom Reichu. Njemački general u Zagrebu Glaise von Horstenau svjedoči: "Kad bi se jedan biskup u Njemačkoj usudio tako govoriti, ne bi živ sišao s propovjedaonice" *.
To je dr. Ivo Politeo, Nadbiskupov branitelj na montiranom sudskom postupku 8. listopada 1946, na "prežalosnom procesu" kako ga prozva papa Pio XII, posvjedočio ovim riječima: "Htio bih naći onoga, tko se udres okupiranog Zagreba u jeku okupacije, u šumi Njemačkih i ustaških bajuneta, a sam bez oružja ovako brzo usprotivio tada još moćnijem Hitleru, manje moćnom Mussoliniju, i još manje moćnom Paveliću."
Ne samo za vrijeme rata, kada je osuđivao nečovječne teorije nacizma i fašizma, nasbiskup Stepinac je i nakon službenog završetka ratnih zbivanja ostao postojan u zastupanju evanđeoske istine i pravde; naime, i pred komunističkim vlastima bio je neustrašiv zastupnik i navjestitelj kršćasnkih vrednota. Kad se u Korizmi, u proljeće 1945., uputio u svetište Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, s nakanom progovoriti sveučilištarcima na svršetku duhovnih predavanja, pristupi mu neki viši partizanski izaslanik i upozori ga da pazi što će govoriti i da uzme u obzir da rat ide kraju i da je Njemačka sigurno izgubila rat. Nadbiskup mu je mirno i bez uzrujavanja odgovorio:
"Zagrebački nadbiskup će govoriti ono što mora govoriti, a zato neće ni od koga moliti dozvoli, kao što nije molio ni od hrvatskih vlasti."
Kada su koministi bili preuzeli vlast u zemlji, bojali su se Stepinčevih govora. Tako se na blagdan Svih Svetih 1945. ponovila prethodna zgoda. Prije nego li je Nadbiskup, pristupiše mu dva komunistička agenta i upozoriše ga neka u propovijedi ne napada vladu ili partiju, jer da će ga "narod" napasti. Na Nadbiskupov upit: "Tko je taj narod?"
"To je naša stvar" - odgovorili su.
"Kazat ću vam - nastavio je Stepinac - da je 99 posto naroda s Katoličkom Crkvom. U svakom slučaju možete činiti što hoćete. Umiremo samo jedamput. Ja neću biti prvi ni posljendji koji prelazi u vječnost. Nikad neću prestati propovijedati istinu: možete slušati sve što ću govoriti."
Nadbiskup se nije preplašio, već je hrabro stupio na propovjedaonicu, i govorio na temu o blaženstvima: "Blaženi koji su čista srca" i osudio materijalizam koji to ne može shvatiti i za koje blagdan Sviju Svetih i pomisao na besmrtni život nema vrijednosti.
Na svršetku propovijedi reče: "Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će: spasavati duše." **

Kakav su odjek imale te propovijedi u narodu? Takvo pitanje postavila je tajna policija za državnu sigurnost novostvorene države Jugoslavije (UDBA). Na njezin zahtjev, naslovlje riječima: Izložite mišljenje i svoje i svećenstva o Nadbiskupu i njegovom radu, njegovom hapšenju i njegovom sadanjem držanjem, nepoznati je svjedok, član Prvostolnog kaptola zagrebačkog, ne navevši datum, u tijeku 1946. godine, svjedočki odgovorio:
"Narodne vlasti jamačno ne rade prema intencijama našeg naroda, kad su uhapsile Nadbiskupa. Čini se, da to oni, koji su upriličili hapšenje i sami uviđaju, jer su ga hapsili ranim jutrom, a osim toga kroz nekoliko dana po cijelom gradu razaslali straže, naoružane, da se ne bi građanstvo pobunilo. To bi vjerovatno i bilo da nije cijeli grad izgledao kao u opsadnom stanju. Nije se dakle pomišljalo, da hapšenje izvode Narodne Vlasti kao takove, nego neki njezini predstavnici kao pristaše komunističke partije i ljudi, koji su se odlučili na progon protiv Crkve. U tom je mišljenju kler utvrdila još jedna činjenica, da je komunistička štampa strano (sic!), i sama krivo napadala Nadbiskupa, a upravo prigodom proces Ministar Dr. Bakarić objavio svoj jedan govor, u kjem ističe, da partija ne kani 'konjaničkim nasrtom, poput Bismarcka, navaliti na Crkvu, nego će je malo pomalo likvidirati'.
Predočujući Nabiskupove govore, pisac je ustvrdio: "Mišljenje je klera, da je Nadbiskupu inkriminirano i ono, za što ga se imalo pohvaliti, a ne osuditi. U tom je smislu on dobio pohvale na radio Londonu i na partizansom radiju za vrijeme okupacije. A dobio je i od strane partizana pismene pohvale, koje sam i ja imao prilike vidjeti i čitati." *** - Propovjedi, govori, poruke 1941-1946



* - BENIGAR, str. 242
** - BENIGAR, str 441-443
*** - Arhiv Postulature, Svezak XCIII, 4459


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 24 kol 2015 12:00 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
Po svom položaju nadbiskup Stepinac se susretao s nosiocioma svjetovne vlasti državničke službe. Kad se prigodom audijencije hrvatskih biskupa obratio dr. A. Paveliću, 26.lipnja 1941., rekao je u svojstvu Presjednika Biskupske konferencije: "Nema sukoba između ljubavi prema svetoj vjeri i ljubavi prema svome narodu, kad obje kao dvije rođene sestrice izviru iz Božjega bića kao jedinstvenog izvora."
Potom je nastavio govoreći kako legitimni predstavnici Crkve Božje obećavaju "iskrenu i lojalnu suradnju za bolju budućnost naše domovine". Ako bismo kada i morali po pastirskoj dužnosti reći otvorenu riječ, budite uvjereni, da nitko više od katoličkog biskupa ne nosi na umu opomenu sv. Apostola: 'Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja štujte!' (1 Pt2,17)."
Govor je zaključio riječima: "Molimo Oca zvijezda, od kojega silazi svaki dobar dar' (Jak 1, 17), da Vas obdari onim duhom, koji je glavaru Države potreban, da svojim narodom upravlja 'in justita et veritate - u pravdi i ljubavi', kao najčvršćem temelju Bogom blagoslovljene budućnosti!"
Ova je propovijed bila Nadbiskupu predbačena na sudu kao čin "neprijateljske djelatosti protiv naroda". Sudac istražitelj se žestoko okomio na taj govor i predočio Nabiskupu tekst govora objavljenog u Katoličkom Tjedniku (Sarajevo!).
Uvidjevši zloću suca istražitelja, Nadbiskup je izjavio: "Ukoliko sam kakav govore tom prilikom održao, bio je u skladu sa mojom savješću. Nakon što mi je pročitan tekst toga govora onako kako je objavljen u 'Katoličkom Tjedniku' od 6. srepnja 1941., broj 27, str 6., izjavljujem da ne znam da li je govor posve točno reproduciran, ali sve što sam govorio, za to si nemam ništa predbaciti. Rezerva, koju sam u pogledu točne reprodukcije teksta u 'Katoličkom Thedniku' zauzeo, je opće naravi i odnosi se na principijelnu rezervu s kojom se odnosim prema svim novinskim prikazima." *
Prigodom otvaranja Hrvatskoga Sabora, pozdravljajući dr. Pavelića kao državnika, na ulazu u crkvu Sv. Marka u Zagrebu, 23. veljače 1942., Nadbiskup je, pozivajući se na duhovno poslanje Crkve i Božiji zakon ubilježen u Bibliji, rekao:
"Nema sumnje, da je jedna od najlijepših odlika hrvatskog narodno g bića u prošlosti bila nastojanje kako bi svoj narodni žiot doveo u sklad s načelim objavljene istine Božije. I to ne samo onda, kad je iz toga mogao izbijati koristi, nego i onda kad mu je to bilo gorko. To očekuje sav hrvatski narod i tome se nada i danas od svog Sabora. Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božijim (...), zakone pravedne (...), zakone moguće."
Taj govor završio je s molitvom: "Neka Vječni Sudac, koji upravlja udesima aroda, svojom moćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog sabora, i ureže u srce svih Vaših suradnika isto tako duboku svijest odgovornsti, da mogu Vas, Glavara Nezavisne Države Hrvatske, uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam Domovine na vječnim temeljima evađeonskih Kristovih načela!"
Na suđenju je Nadbiskupu spočinut taj govor. Nastojalo mu se pripisati isključivo političko obilježje i kao odobravanje svih "ustaških zlodjela u Hrvatskoj do 1942". Kad je pak presjednik suda nekoliko odlomaka istrgnutih iz cjeline tumačio posve izvan konteksta Nadbiskupovih misli, optuženi je odgovorio: "Kada se cio govor pročita, ja se nemam ništa stidjeti ovoga govora."
Presjednik suda je napadano izazvao: "Želite li da se cio govor pročita?" Optuženi Nadbiskup reče: "Nemam se ništa stidjeti ako se cio pročita!" **
Jednakom je jasnoćom i odvažnošću nastupio pred nasiljem iskazanim nad dokumentima, svjedocima i optuženima, što potvrđuje i njegov govor održan 3. listopada 1946., na "prežalosnom procesu". U tom žrvnju mržnje on je otvoreno rekao da priznaje postojeću vlast, ustav i sudove, premda oni ne očituju volju hrvatskoga naroda, ali ne može prihvatiti bezbožni materijalizam kao jedini znanstveni sustav, i Komunističku partiju koja je, služeći se staljinističkim metodama, pokušala odvojiti Katoličku crkvu od Rima, provodeći već prije zasnovan naum da se povećanim naporom "jš više smanje katolici ili ujedine u jednoj, pod uplivom Moskve, pravoslavnoj Crkvi". ***
Znajući da je svoj narod ljubio i za njegovu se istinsku slobodu zalagao nadnaravnom ljubavlju, mogao je ustvrditi, da se pred sudom koji ima izvršiti nalog Komunističke partije neće braniti, ali je za Isua Krista, njegovu Crkvu i za vjeru u besmrtni život čovjeka spreman svaki čas umrijeti. - Propovjedi, govori, poruke 1941-1946





* Arhiv Postulature, Svezak XCIII, 4423
** Arhiv Postulature, Svezak LXIX, 2076-2078
*** Kadić A., Evelin Waugh o "Titovim pratizanim" (II), u: Crkva u svijetu, Split, 4 (1994.) 444


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 kol 2015 21:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
Radnicima i naučnicima

Nadbiskup Stepinac s osobitom se ljubavlju obraćao radnicima i naučnicima, ukazujući u tim prigodama na dostojanstvo rada praćenog molitvom.
U poruci upućenoj hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj, 27.studenog 1941., piše:
"Ako ste daleko od svojih milih i dragih, ako ste daleko od svoje domovine Hrvatske, Bog nije daleko od Vas. Njegovo Vas očinsko oko gleda i tamo. Njegova očinska ljubav okružuje. Njegova božanska ruka štiti. Pokažite se i u tuđini pravom djecom Božjom i pravom djecom hrvatska domovine.
Ono prvo, traži od Vas, da ne zaboravite i ne zaprljate grijehom duše, stvorene na sliku i priliku Božju. Otkada svijet postoji, grijeh nije usrećio nijednog čovjeka, ali je upropastio mnoge(...).
Da se to ne bi dogodilo i Vama, ne zaboravite svojih kršćanskih dužnosti prema Ocu nebeskomu. Ne zaboravite u prvom redu molitve. Kad se dijete probudi u kolijevci, onda se najprije ogleda po sobi, gdje će ugledati majku. I kad je ugleda, raduje se, a ako je ne nađe, počne plakati. Mi smo djeca Oca nebeskoga, kako nas je učio Krist (...). Ogledajte se dakle svaki dan u svetoj molitvi s Njim, Ocem nebeskim, koji Vam je bolji nego ikoja zemaljska mati, pouzdaniji negoli ikoji prijatelji, i koji vam može pomoći gdje nitko drugi ne može pomoći."
Poruku završava tvrdnjom: "Nema većeg patriotizma i veće ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje živjeti neokaljanim poštenim i čestitim životom. Sigurne temelje domovine ne stvaraju ni pijanice, ni ubojice, ni kradljivci, ni otimači, ni bludnici ni kartaši, nego marljivi, trijezni, pošteni i svjesni ljudi... Cijenite dakle svoju hrvatsku domovinu u tuđini, ali ne prezirite ni drugih naroda. A najviše ćete j epredočiti poštenim životom i radom."
Prigodom blagoslova "Doma Hrvatskog Radiše" u Zagrebu, 28.prosinca 1941., progovorio je naučnicima. Za srž nagovora uzeo je pomisao na "kamen mudraca", i rekao:
"Svakome čovjeku, koji je doša na svijet, dao je Stvoritelj sa rođenjem i kamen mudraca u ruke, koji mu sve čega se dotakne pretvori u zlato. Taj kamen ima dvostruko naličje. Na glavi što gleda prema gore ima natpis: molitva! na strani što gleda prema dolje ima natpis: rad! To je jedini kamen mudraca koji je do sada pronađen, i uvjeren sam, da rugog neće nitko pronaći, dok bude svijeta i vijeka."
U nastavku govora istaknuo e kako su "molitv i rad jedini kamen mudraca koji je Bog stavio čovječanstvu i svakom pojedinom čovjeku u ruke (...). Kad bi se ispustilo jedno ili drugo, ona bi taj kamen mudraca izgubio svoju čarobnu moć. Gubi ju kad se prihvati načela suludog marksizma, koji je rad proglasio božanstvom (...) gubi svoju moć i onda, kad bi nteko mislio, da je dovoljno samo gornji natpis, to jest molitva (...), gubi svoju moć i onda, kad bi netko rad smatrao igračkom (...), gubi ju i onda, ka bi netko rad smatrao paklom."
Svoje razmišljanje i poruku završio je poticajem: "Draga omladino Hrvatskog radiše, nauči se valjano baratati kamenom mudraca, i sve će ti se pod rukom pozlatiti. Nauči se u ovom domu moliti i raditi i blagosljivati ćeš dane što si ga u njem provela."
O vrijednosti rada govorio je i djevojkama "Domaćinske škole" u Zagrebu, na dan sv. Obitelji, 11.siječnja 1942. Pozivajući se na narodnu poslovicu, da dobra žena drži tri ugla kuće, nadodao je:
"Ta svojstva nisu ništa drugo nego iskrena pobožnost, stidljiva povučenost i neumorna radinost. Kada vidite oznake te jake žene su diametralno oprečne onima, kakove si zamišljaju razni sistemi, koji bi htjeli zamijeniti kršćanstvo, kao što recimo komunizam, a koji smatraju ideal žene onu, koja je prezrela Boga, prezrela svoje poštenje i prezrela pošteni i ustrajni rad." *
Na završetku govora obratio se učenicima ohrabrenjem: "Ako je kada tebalo uzornih domaćica, to ih treba danas, kad su poljuljane sve vrijednosti u ljudskom društvu. Od obitelji i domaćeg ognjišta mora opet početi preporod ljudskog društva, kao što je počela i propast ljudskog društva raspadanjem obiteljskog života."
Predložio im je i uzor ženu: Presvetu Bogorodicu, u kojoj, kao "najuzornijoj ženi, djevici, majci i domaćici sviju vijekova", mogu naći primejre i nadahnuće.
Kad je nadbiskupu predbačen taj govor održan u Domaćinskoj školi 11. siječnja 1942. godine, o oznakama žene predstavljene u Sveotom pismu, dijametralno oprečne liku žene predstavljenu u komunističkoj, revolucionarnoj ideologiji, on je na ispitivanju 19. rujna 1946. izjavio da mu je savjest potpuno mirna i da na to pitanje ne želi ništa drugo izjaviti. **
Iz obline dokumentacije na temelju koje je Nadbiskup iznio spomenute usporedbe proizlazi da je s pravom katoličkim djevojkama ukazivo na loše posljedice nemoralnog života i na zlo kojim takav život rađa upropašćujući djevojačku čast i dušu. On je, naime, imao u vidu dokumente i pouzdane vijesti o zbivanjima na područjima gdje su komunistički revnosnici i otpočeli uređivati život bez Božijeg zakona i protiv uobičajenog prava. ***
Učenicima domaćinske škole obratio se i na blagdan Svete Obitelji godine 1943. Tada je prozborio o vrijednosti molitve i rada. Nakon što je predstavio članove svete obitelji: Isusa, Mariju i Josipa, zaključio je kako svaki čovjek mora raditi, jer je rad časna stvar, a biva plodonosan ako je praćen molitvom. U školi Nazaretske obitelji otkrivao je učinkovitost rada koji donosi blagoslov za vremeniti i vječni život. Stoga on ne smije postat idol. Pošten naime rad vršen s pravom nakanom, vrijedan je koliko i molitva. - Propovjedi, govori, poruke 1941-1946





* Ove riječi Nadbiskupa Stepinca mogu se doimati 'tvrde', ali su istinite, tim prije ako se ima na umu činjenica njemu dobro poznata, da su, naime, "partizanke pokazivale veći prezir prema vjeri nego partizani", usp. Kadić A., Evelin Waugh o "Titovim partizanima" (II.), u: Crkva u svijetu, Split, 4 (1994.) 443; Arhiv postulature, Svezak XCIII, 4422s.
** Arhiv postulature, Svezak XCIII, 4422
*** Arhiv postulature, Svezak C, 818 - 829


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 kol 2015 18:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
"Humiliamini igitur sub potenti manu Dei!" (1 Pt 5,6)
(Govor na Staru godinu 1940.)



Sveto Pismo svjedoči, da se je već potomstvo Noino toliko uzoholilo, da je odlučilo sagraditi grad i kulu koja bi sezala do neba. Ali ta kula babilonska, koja je imala postati simbol njihove veličine i vez jednistva, postala je simbol njihova rasula i sramote. Počeli su gaditi bez Boga i zato nije drukčije moglo svršiti nego rasulom, jer "ako Gospod ne sagradi kuće, uzalud se trude koji grade." (Ps 127,1)
Pokušaj gradnje babilonskog tornja mnogo se je puta ponovio u historiji svijeta. Ali svaki pokušaj svršio je upravo onako, kao što je svršio i prvi, jer se kušalo graditi bez Boga. Svršio je pometnjom jezika, rasulom i sramotom. Voltaire je bio uvjeren, da je svojim idejama zasjenio i redao zaboravi i samoga Boga. Ali kad se je nakon duga života uvjerio, da je ostavljen od sviju i spoznao, da mu valja stupiti pred sud onoga Boga, koga je čitav život izvrgavao ruglu, pao je u pčaj i nimalo časno završio život. Nietzsche je izjavio ednom: "Kad bi postojali bogovi, kako bi ja mogao podnijeti a da sam ne budem Bog." A danas je od tog boga, ostao samo školski princip, da svaku veliku oholost slijedi i veliko poniženje. Kolike su krasne ideje profanirane, kad su se ograničeni ljudi stidjeli da uzmu Boga u svoju sredinu kao jedinog pravog arhitekta pravednog, sruštvenoga, narodnog i međunarodnog uređenja! Svima nam je još živo u pameti poznato Društvo naroda. Koliko smo se o njem načitali lijepih fraza? Koliko je vagona papira prošlo ispod rotacionih mašina, da se uvjeri svijet o vječnom prijateljstvu između naroda i država? A nije prošlo ni dvadeset godina, da je od čitave te institucije ostala samo žalosna uspomena, kako se ne smije postupati, ako se ozbiljno misli stvoriti nešto dobra za ljudski rod. Nismo li se do iznemoglosti naslušali brbljanja o spasonosnoj ideji pučke fronte, koja je imala donijeti pobjedu ideji mira? A danas smo svi žalosni svjedoci, kako je ta ista pučka fronta kao podmukli crv podgrizala korijen jakim državama i bacila ih u nesreću i bijedu. Koliko smo se naslušali pričanja o spasonosnim rasističkim teorijama? O socijalnoj pravdi, koju tobože sa sobom donosi komunizam? A danas evo na Staru godinu, godinu hiljadu devetsto i četrdesetu, gledajući pred sobom novi babilonski toranj, gledamo istodobno i pometnju jezika, pometnju pojmova dobra i zla, gledamo rasulo i očaj. Čovječanstvo je htjelo graditi bez Boga i protiv Boga. I sada evo ima prilike, uzdišući pod strahotama rata, da iskusi što znači opomena Gospodnja: "Scito et vide quia malum et amarum est reliquisse te Dominum Deuom tuum! - Znaj i vidi kako je gorko što si ostavio Gospodina Boga svoga!" (Jr 2,19).
Čovječanstvo, koje nije računalo s Bogom, može iskazati na koncu ove stare godine jednu potpuno novu bilancu. Mjesto mira razdor i klanje, mjesto izgradnje rušenje i razaranje, mjesto pogleda sitih i zadovoljnih lica avet gladi i bijede, mjesto javne i lične sigurnosti anarhija, mjesto divne i svete kršćanske slobode duha kruto ropstvo, kojemu se ne vidi kraja.
Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti dobru dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vlaar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvrat od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao, da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina. Ponavlja se priča o Michelangelovom kistu. Jedan od mnogih što ih je veliki umjetnik rabio mislio je u svojoj preuzetnosti, da je on velikom majstoru apsolutno potreban tako, da bez njega ne može ni misliti na nastavak izradbe jedne umjetnine. Uzalud su ga drugi opominjali, neka ne bude preuzetan, jer je on samo oruđe u ruci umjetnika, kao što je umjetnik oruđe u ruci Stvoritelja. Sve su opomene drugova bile uzaludne. Vi ćete vidjeti govorio je on samosvjesno, što može Michelangelo, ako ja više neću da radim. I kad je Michelangelo uhvatio za nj, da nastavi s poslom, on se je tvrdokorno slijepio i nije se htio otvoriti. No nije dugo potrajalo, i veliki majstor rasrđen baci ga pod stol. Navečer dođe sluga s metlom, pomete ga i s ostalim smećem baci u peć-
Ponavlja se, rekoh, i danas priča o Michelangelovom kistu. Ima luda, koje misle, da se u svojim činima ne trebaju obazirati na Stvoritelja svijeta i Njegov dekalog. Zaboravljaju da su samo kist u ruci Vječnog Umjetnika, koji se njima služi za ostvarenje svojih mudrih i svetih planova. I kao što je već mnoge tvrdoglave i budalaste umišljene veličine pomela metla pravde Božje, kad su se uporno opirali Njegovim namislima, tako će pomesti i ostale, koji nisu ništa naučili od žalosne sudbine drugih.
Tu nam istinu doziva u pamet Stara godina. Ljudsko je društvo bolesno! Bolesno od upravo sulude oholosti, kao da Stvoritelj nema više posla s ovim svijetom i kao da su oni suvereni gospodari samima sebi. Posljedice toga nisu mogle izostati "jer se Bog ne da ismjehivati!" (Gal 6, 7). "Početak je oholosti čovjekove, govori Sveto Pismo, otpad čovjekov od Boga. Jer od Onoga koji ga je stvorio odstupilo je srce njegovo, jer je oholost početak svakog grijeha!" A što slijedi iza toga? "Koji ustraje u njoj bit će obasut prokletstvom i survat će ga u propast." (Sir 10, 13-14)
Ljudsko je društvo na rubu ponora. Na rub ponora dovela ga je oholost. Ili će dakle sagnuti glau pred Stvoriteljem, ili će se srušiti u ponor kao sotona, za koga je rekao Krist kao opomenu preuzetnim učenicima: "Vidim samo sotonu, gdje spade s neba kao munja!" (Lk 10, 18). A hoće li današnje društvo to spoznati? Za svaku naime opačinu lakše se nađe lijek negoli za ovu prema riječima Svetog Pisma: "Za rod oholica nema lijeka, jer se biljka grijeha zakorijenila u njima i ne opažaju toga!" (Sir 3, 28s.).
Rasipni sin u evanđelju teško je uvrijedio oca. Ostavio je rodni dom, protepao baštinu s pijanicama i kartašima, izgubio zdravlje s bludnicama, pao na prosjački štap i konačno se on, sin odličnog oca, našao u društvu sa svinjama. Ali sve je zlo opet popravio, jer je sačuvao iskru poniznosti i smogao toliko snage, da se baci ocu pred koljena i prizna krivicu: "Oče sagriješio sam nebu i tebi i nisam više dostojan da se zovem sin tvoj. Uzmi me kao jednoga od svojih slugu!" (Lk 15, 18) I otac je sve zaboravio i prigrlio ga kao sina još više nego prije.
Ali pogledajte svršetak oholice. Onog ludog faraona u Egiptu opominjao je Gospod mnogo puta da pusti Izraelce. Ali sva su njegova opominjana bila uzaludna. Što više faraon se frznuo narugati Bogu govoreći: "Tko je Gospod, da poslušam glas Njegov i pustim Izraela? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!" (Izl 5, 2). No Bog, iako spor, ipak je dostižan. Kad je faraon najmanje očekivao, survala se na njega i njegovu vojsku osvetna pravda Božja i pokopala ga u dubinama mora.
Ni moderni faraoni nisu puno pametniji. Mi imademo prilike vć godinama promatrati organiziranu borbu protic Crkve Katoličke, kako je provodi masonerija i komunizam i razni drugi pokreti po diktatu svojih vidljivih i nevidljivih šefova. Ni današnje moderno društvo nije puno pametnije. S prezirom prelazi preko svih opomena, što mu ih upućuje Bog preko Crkve. Ali jedno je sigurno. Došlo to mu drago, pobijedit će Bog!
Shvatimo dakle poziv apostolov, ako hoćemo da izbjegnemo nesretnu sudbinu oholica. "Ponizite se, govori apostol, ponizite se dakle pod silnom rukom božjom, da vas povisi u svoje vrijeme!" Jer Bog se oholicama protivi, a poniznima daje svoju milost! ( 1 Pt 5, 5s). Na to nas sjeća stara godina koja izmiče, svjedok tolikih tragedija i nesreća čovjekovih, koji nije htio da razumije glas Gospodnji, kad ga je opominjao da sagne glavu pred Njim, Svemogućim vladarom vjekova. Tu nam istinu doziva u pamet i nova godina koja dolazi i koja će opet predočiti staru istinu, da je samo jedan Bog, jedan suvereni gospodar sudbine pojedinca i naroda, kojemu sve živi. Bog, koji je "Kralj kraljeva i Gospodar gospodara" (1 Tim 6, 15), koji podiže ono što se pred Njim ponizno klanja, a ruši u prah i pepeo ono što se usudi s prezirom preći preko Njega, kojemu jedinome slava i čast u vijeke!



Katolički list, br. 1 (1941), 2-4


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr