www.tebe-trazim.com

U ovim maglovitim danima očito da me razmišljanje ne služi baš najbolje… (ili možda ipak da)

Potaknuta jučerašnjim razgovorom sa mojom kćerkom razmišljam si upravo o ovom pitanju iz naslova. Da napomenem moja krasna kćerka nema niti još 7 godina i upravo je krenula u školu. Kaže ona meni: „Znaš, mama ja ću to sve skupa riješiti sutra sa mojim prijateljicama jer me jako smeta što lažu D.“

Radi se o ovome.
U drugom razredu postoji jedna curica D. čiji su roditelji ili bar jedan roditelj rom ili možda neke druge etničke skupine, dakle po boji kože je malo drukčija od ostalih. Istina, mala zna biti naporna, dosadna, puno priča…. (sjećam se kada me uvijek nešto gnjavila u vrtiću), ali ona je obično, normalno dijete ništa bolja ni gora od drugih.
Ostale curice nju lažu, ismijavaju potajno (bar za sad) jer kao znaš ona je ovakva onakva. Čak niti ne vjerujem da ona njima smeta jer je po boji kože drukčija, ali možda i jednim dijelom je to i problem. Tko zna što se u domovima vrlih katolika (jer to su uglavnom katolici) priča za nju i za to što je ona „bez oca“…

Naravno, da ja kao mama moju kćer učim kako nije bitno što je dosadna, ovakva ili onakva mora se i nju kao i ostale poštivat jer je to temelj dobrih međuljudskih odnosa.
Nije normalno lagat, nije normalno varat, normalno je lijepo nešto zamolit pa makar to bilo nekoga pitati da ušuti jer ti si jednostavno umorna za slušat non stop istu pjesmu…

I sad, moj mali ratnik za pravdu ide u rješavanje tih stvari pa neka ide neka se čuje i kroz nju Božja riječ i ljubav uz dužno poštovanje svih sudionika igraćeg parka.

Pitam se dakle, kako mi to učimo našu djecu? Da li je normalno da jedna naizgled mirna curica (ne ova iz gornje priče) udari nemirnog dečka u trbuh nogom jer joj je ovaj zasmetao u igri i bio jako dosadan i to pred mamom koja naravno ništa ne kaže? Što bi se dogodilo da je taj mali dobio direktni udarac u trbuh bez da je taj udarac zaustavila njegova ruka ili balon ispred njega? Što bi se desilo da je došlo do neke nemile ozljede? Tko bi tada bio kriv?
Mirna djevojčica koja je bila umorna od njegovog daveža ili mama koja nije ništa rekla niti prstom pomaknula ili pak taj nemirni dječak koji jedino što je htio bilo je igrati se sa njom?

Kada kažem kršćanski odgoj mislim baš na to odgoj u kršćanskom duhu sa svime što to nosi. Ne mislim na isključivo molitve, odlazak na Misu, praćenja Božjih zapovijedi nego upravo na odgoj malih ljudi tako da budu duhom i srcem povezani sa Bogom, ali i sa ostalim ljudima i cijelim svijetom.

Da li je to uopće moguće u današnjem svijetu?

Tužno je i žalosno gledat u što se to sve skupa pretvara (ne nisam negativna). Ne moramo ići toliko daleko po svijetu da bi se žalostili nad ratovima i nesrećama dovoljno je pogledati međuljudske odnose počevši od najmanjih.

Da li smo zaista toliko oslijepili i postali bezosjećajni kada vlastitu djecu odgajamo na taj neki način bez osnove osnova, a to je poštivanje drugih???

Draga Rora

i sama sam majka dvoje tinejdžera, i priznajem nije lako.Ima tu svega, ali mislim da je najveća odgovornost na roditeljima jer djeca od nas uče od kada su mali, u nas gledaju, tako da sve ono što oni ispoljavaju van, dolazi iz kuće, iz obitelji.
Znam da nije lako odgajati djecu da budu pošteni, dobri, da poštuju moralne vrijednosti danas kada ima toliko toga i kada im se sve nudi, ali i dalje mislim da je to jedini put, i jedini način, jer svaki put kada vidim neko dijete koliko trpi , koliko ta djeca imaju malo pažnje i ljubavi od roditelja, umjesto toga samo psovke i svađe, normalno je da to potraže na krivim mjestima, i u lošem društvu.O karakteru koji usput izgrade, da i ne govorim.
Obitelj je srž svega, od nje sve polazi, a ljubav najvažnija.


Bb

Mislim da je današnje doba jedno od najkompliciranijih za odgoj djece ikad.
Roditelji govore jedno,školski program drugo,a mediji opet nešto treće.
Nije se lako boriti sa svom tom medijskom mašinerijom,koja na neki način
ono što je dobro i ispravno,prikazuje kao nešto što je nazadno,
a s druge strane ono što nije dobro i što je krivo,prikazuje kao neki
moderan i poželjan stil života.
Baš živimo u nekom čudnom dobu i mislim da je za vjernike jedini čvst temelj ,
na kojem treba graditi sve u životu -vjera u Boga i u tom duhu treba odgajati djecu.
Sve drugo je "gradnja kuće na pijesku."

To je to... bez Boga ništa... ma bez njega ne možemo jedan običan susret "odraditi" kako treba, jedan razgovor, osmijeh... ništa bez Boga ne štima... čim odlutam od njega, odlutam od sebe... više to nisam ja nego nekakva moja projekcija koju želim prezentirati svijetu...
Ali s Bogom u obitelji odgajati djecu za život... to je dobitna kombinacija... i vjerujem jedini pravi put... zajednička molitva...misa... zajednički ručak... kvalitetno vrijeme s djecom... to je ono što njima ostane u srcu... više nego sve igračke svijeta... i to je ono što će im dati snagu za život kad bude potrebno...

Moj savjet je da svaki roditelj omogući djeci djetinstvo i pubertet bez TV-a.
Takva 'drastična' mjera bi uveliko olakšala da se dijete neometano
razvije u osobu koja zna svojom glavom razmišljati - van dometa mass medija.
Nepotrebno je isticati da se na takav način dijete nebi uveliko kvarilo.
Pritisak okoline u školi bi za roditelja trebao biti zanemariv.
.......Nadodao bih da bi im se trebao i pristup internetu onemogućiti.
Ima masa njih koji svoje bebe umaraju sa pjesmicama na youtube-u.
A mogli bi im i sami pjevušiti na uho.

Po meni odvajanje od TV-a, interneta i svih ti tehnikalija i nije neko rješenje. Djeca kao i mi sami smo dio ovoga svijeta i kao takvi moramo i biti upoznati sa tim stvarima. Dakako, to ne znači slobodno i neometano praćenja TV-a, fejsa i inih gluposti bez nadzora i mudrog biranja.
Nema tu ostajanja pred TV-om satima i satima bez da roditelji znaju što djeca gledaju. Moraju postojati granice i dužina gledanja tih svih stvari.
Istina je da kada djeca nisu pred televizorom postanu drukčija, mirnija, okrenuta drugim aktivnostima koja su puno primjerenija njihovoj dobi i intelektualnim sposobnostima
A i mi sami ne samo djeca bi se trebali maknuti ispred TV-a i raznoraznih ekrana

Mogu dati primjer iz prakse
Moja kćerka može po danu gledati tehnologiju maksimalno sat vremena, a sada kada je krenula u školu i ima izvanškolske aktivnosti niti to ne stigne i Bogu hvala na tome! Vikendom naravno da gleda toliko a možda i nešto više ali zna i sama da u jednom trenutku bude STOP. Jednom je bila neko duže vrijeme u kazni i ta kazna se sastojala upravo u negledanju ničeg i zaista mirnija je bila, koncentriranija na svijet oko sebe.

Sva ta tehnologija uništava sve kako djecu tako i odrasle, ali djeca bi trebala biti upoznata sa svime time i pogotovo sa time koliko je to sve skupa štetno, a roditelji bi trebali biti toliko mudri i pametni da znaju reći dosta i provoditi više vremena sa djecom, a ne da im TV bude babysitter.

Dakle, smisao bi odgoja bio da se "dijete neometano razvije u osobu koja zna svojom glavom razmišljati"
Sjajno!, gospodine klasje. Upravo to! A za taj cilj, pored uloge roditelja, svakako bismo trebali zadužiti i škole. Škole posebno da uče djecu - ne pukim informacijama - nego najprije da budu slobode osobe koje znaju svojom glavom razmišljati.

No ti si na tom putu detektirao dva problema koje bi djeci bila prepreka u odgoju za razmišljanje "svojom glavom": to bi bila televizija i internet. Malo se teško skroz s time složiti, ali recimo da si u pravu. No što ćemo s jednim drugim dijelom koji očigledno izravno ometa projekt stvaranja osobe koja je spremna redovito razmišljati svojom glavom.

Prije nego ti to kažem izravno, napravit ću mali uvod.
Pitao bih tebe, a i sve druge tu, kako bi se ti osjećao da uzmeš pravo svojoj djeci odrediti izbor njihove škole tj. životnog poziva i zanimanja? Da li bi sebi dopustio tako nešto učiniti? A da uzmeš pravo da svome djetetu odabereš muža, ženu, tj. životnog partnera? Grozno i promisliti, zar ne?

Ako se pitaš kamo vodim razgovor - evo: Ne bi se usudio svome djetetu odrediti zanimanje ili bračnog partnera, a ipak nije ti čudno da mladom biću, svome djetetu, definiraš što će religiozno vjerovati, hoće li vjerovati u Boga u kojega ti vjeruješ ili neće vjerovati, ili ako će vjerovati da možda bude neke druge vjeroispovijesti? To mu nećeš omogućiti da svojom glavom slobodno razmišlja i sam odgovori na ta pitanja - nego ćeš ga u najranijem djetinjstvu - prije ikakvog puberteta potpuno odrediti svojom vjerom i dogmama. Npr. dogmom o bezgrešnom začeću (ovdje navedeno samo kao prvi primjer, bez ikakvih loših namjera).

Jer što su to dogme općenito, da se podsjetimo? - Proglašene istine koje se ne mogu racionalno dokazati, ali si u njih obvezan vjerovati. Da li možeš pojmiti koliko je sustav dogmi suprotan pojmu "misliti svojom glavom?? I još nešto: Da li možeš pojmiti koliko je usađivanje konačnih istina mladom biću u njegovoj najranijoj fazi u sukobu s osobinama mladog bića a to je: istraživanje, ispitivanje, propitivanje, traženje… A nasuprot tome daš mu odgovore o vjerovanjima da je nešto tako kako su tebe naučili – tako i nikako drukčije. Samo zato što ti u to vjeruješ. Zamisli koja kontradikcija.

Prije će žena slušati Ratzingera i ostale briljantne umove kako na teološkom tako i na filozofskom području nego nekog nadobudnog mlatimudana koji se naziva Why, koji ima čestu potrebu se javljati po katoličkim forumima, ne zato da bi nama nešto dokazivao, nego sebi!!
Nesiguran si u svoju vjeru u nešto što nemaš pojma u što vjeruješ i u što bi vjerovao, samo se jednostavno bojiš besmisla u svome smislu koji nema nikakav smisao, nego pokušavaš opovrgnuti naš smisao, i to tako da budEmo još žešći vjernici u nešto u što je puno teže vjeovati, a to je tvoja vjera ili nevjera, uzmi kako želiš!
Ako tebe tvoji roditelji nisu upozorili da govno nije jestivo prije degustacije, mene jesu!!

Apsolutno se slazem! Shodno tomu, dizem svoj glas i apeliram da se djecu ne uci teoriji relativnosti (ajd dokazi ak si pametan? Aha, nemos, dakle ne moram u to ni vjerovati), teoriji velikog praska (whaaaat??!!), pa ni psihologiji, psihoanalizi (sve je to trla baba lan - ajd dokazi postojanje Edipovog kompleksa), a da ne spominjem astrofiziku (crne rupe, ma molim te - pih). U krajnjem slucaju, tko kaze da je 1+1=2? Ja sam, naime, svojim propitivanjem nekad znala doci i do drugacijeg rezultata (btw, postoji jednostavno matematicka formula po kojoj 1 i 1 na kraju ne daju rezultat 2 - stas sad?). Neka djeca sama razmisljaju, neka propituju, ispituju i sta ti ja znam sta sve ne, i ako dokazu, nek vjeruju. U suprotnom, who cares, svima nam je ionako umrijet.

I na kraju, sto ti treba da se pravis pametan? Ili ti po onoj "Bolje ispast glup nego iz aviona"... ajd, barem nisi ispao iz aviona

Why, nitko ne prisiljava ljude da vjeruju u dogme. Kršćanski roditelji svojoj djeci pričaju o raju, anđelima, malom Isusu,... Što je dogma - to malo dijete ne može pojmiti. Ljudi nisu vezani za Crkvu pa se tako kao odrasli ljudi mogu iz nje i ispisati. Zanimljivo je da u Hvatskoj to mnogi ne čine. Zbog tradicije ili nećeg drugog? Na zapadu je to (ispisivanje iz Crkve) sve učestalija pojava. Prenaglašen materijalizam koji se i u HR polako (sve samo ne polako) širi? Nitko od nas ne zna tko smo mi zapravo. Kako ćemo to svojoj djeci objasniti? Naše tijelo se svakih 7 godina potpuno obnovi. Zanimljivo to sa brojem 7... No, dobro. Ako ja nisam moje tijelo od prije više od 7 godina tko sam ja onda? Imaju li škole na to odgovor? Mislim na one iste u kojima djeca uče falsificiranu povijest. One iste u kojoj su izložena nastavnicima sa svojim vrlinama i manama. Sasvim normalno je da u našoj prividnoj demokraciji roditelji imaju pravo na kršćanski odgoj svoje djece (preporuka Dnevnik nevolje, Michael D. O'Brien). Jesu naši pretci koji su na isti kršćanski način odgajali svoju djecu bili svi redom naivni? A mi smo danas moderniji=pametniji? Tko je bio Abraham kojeg je Bog izabrao da od njegove djece stvori izabran narod? Čovjek iz pustinje u svakodnevnom dodiru sa prirodom. Vjerojatno (/Možda i) nepismen. Zašto bi mi sada tu tradiciju sa pričama za svoju djecu o Bogu Stvoritelju nakon 5000 godina prekinuli? (Duboko vjerujem da su ljudi i prije Abrahama vjerovali u Onoga gore.) Zbog kulturne revolucije, tamo neke 1969? Sada svi -koji svojom glavom razmišljaju- moraju tu revoluciju zagovarati? To je sloboda?