19. siječnja Mučenici iz Družbe Isusove Na današnji dan prema liturgijskom kalendaru Družbe Isusove slave se blaženi i sveti mučenici: bl. Jakob Sales, svećenik, bl. Vilim Saultemouche, brat pomoćnik, sv. Melkior Grodecz, svećenik, sv. Stjepan Pongracz, svećenik, bl. Ignacije de Azevedo, svećenik i 39 drugova, bl. Jakob Bonnaud, svećenik i drugovi. Jakob Sales i Vilim Saultemouche poginuli su od hugenota 7. veljače 1593., a blaženima su proglašeni 6. lipnja 1926. Nazivaju se i mučenicima Euharistije jer su prema toj tajni bili naročito pobožni, a za nju su i žrtvovali život.
Životni put Jakoba Salesa bio je posve jednostavan, nije bio nikakav obraćenik, a niti mistik, bar u onom smislu da bi imao viđenja ili padao u zanose. Duh Sveti mu je u velikoj mjeri dao ipak dar pobožnosti pa je rado i mnogo molio. Već u djetinjstvu postao je ministrant i kao takav svaki dan posluživao kod svete mise. Tu se rodila, hranila i rasla njegova euharistijska pobožnost.
Gajio je izvanrednu pobožnost i prema Presvetoj Djevici pa je kao đak za vrijeme praznika ustajao već u 4 sata ujutro kako bi izmolio mali časoslov Blažene Gospe. Iako mu je pobožnost bila osobna, nije ipak bila individualistička, već se ižarivala i na njegove školske drugove i nje se nikad ni pred kim nije zastidio. Upoznao ju je kao veliku životnu vrijednost i kao takvu je cijenio i u teoriji i u praksi, i sam i u društvu.
Potjecao je iz skromne društvene sredine, a skromnost će sačuvati i u redu, makar je kao profesor imao velikih uspjeha. Pravi sveci su uvijek skromni, bez poze, nenametljivi, baš kao i njihov učitelj Isus Krist koji ih poziva: "Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca!" (Mt 11,29).
Kroz 19 godina redovničkoga života Jakob Sales, od kojih 8 godina svećeništva, kraj prilično krhka zdravlja bio je uvijek na raspolaganju i poglavarima i subraći i dušama koje su ga trebale. Nije se nimalo štedio, a prava ljubav ne poznaje štednje.
Godinama je rasla i njegova ljubav prema Presv. Sakramentu. O toj tajni je najradije propovijedao, razgovarao i kao profesor predavao je prema nauku sv. Tome Akvinca i Tridentskog sabora. O njoj je sastavio i spis u kojem izlaže katoličku nauku; nju su tada protestanti oštro osporavali. Sveta misa bila je ocu Jakobu središte života, a često, po mogućnosti svaki sat, pohađao bi i Isusa u Presv. Sakramentu.
Ta neobična pobožnost rađala je u njemu želju za mučeništvom. Kristova žrtva poticala ga je na žrtvu života. Mučeništvo je velik dar, koji Bog daje najodabranijima, i kao da ga je blaženi Jakob po Božjoj milosti već unaprijed predosjećao. Često je govorio: "Najodličniji je čin ljubavi prema Bogu darovati svoju krv." Jednoga je dana povjerio svome subratu: "Moj oče, vrsta smrti koja bi mi najviše odgovarala bila bi kad bih za vrijeme molitve bio ubijen pučkom kremenjačom." Dva dana prije nego što mu se to i dogodilo, izjavio je: "Evo, već 15 godina molim Boga da umrem kao mučenik." Kako je živio u doba hugenotskih ratova, mogućnost mučeništva bila je posve stvarna. Uhvaćen od hugenota u gradu Aubenasu predao im je svoj spis o Euharistiji pa je tako poginuo mučeničkom smrću za tu tajnu naše vjere.
Vilim Saultemouche, pratilac i subrat oca Jakoba, bio je također čovjek molitve i iskrene pobožnosti. U Družbi je savjesno obavljao službu vratara, a resile su ga poniznost, šutljivost, finoća i tankoćutnost prema bližnjemu, te umrtvenost iz ljubavi prema raspetome Kristu, čiji je želio biti što bolji učenik. Ta vrlina polako ga je spremala i izgrađivala za mučeništvo.
Bio je pratilac ocu Jakobu na njegovu zadnjem putovanju i s njime je skupa i podnio mučeničku smrt. Dok su ga hugenoti udarali bodežom, taj sveti šutljivac bodrio je samoga sebe ovim jednostavnim riječima: "Izdrži tijelo, izdrži!" Da je htio ostaviti oca Jakoba, spasio bi si život. Ali nije htio. Dužnost pratioca shvatio je kao čin poslušnosti i ljubavi i ostao joj vjeran. I dok je otac Jakob s hugenotima raspravljao o Euharistiji, braneći je, brat Vilim je izjavio: "Moj oče, ja vas neću ostaviti, nego ću umrijeti skupa s vama za istinu o kojoj ste raspravljali."
Ova dva blaženika nisu samo svojina Francuske ili Družbe Isusove, već čitave Crkve. Svatko od njih može mnogo naučiti. Sve je kod njih tako jednostavno, a ipak tako lijepo i privlačivo. Njihove vrline tako su rječite. Samo poslušajmo njihov govor i dajmo neka djeluje na nas! Sveti Melhior Grodziecki i Stjepan Pongrácz poginuli su skupa s našim svetim Markom Križevčaninom uoči Male Gospe godine 1619. u Košicama. Blaženim ih je proglasio na početku svoga pontifikata 15. siječnja 1905. sveti papa Pio X., a svetima Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. i to u Košicama u Slovačkoj, gdje su položili život za vjeru.
O. Melhior Grodziecki bio je poljskoga podrijetla, rođen je u pokrajini Šleskoj. U času mučeništva imao je 35 ili 36 godina. Bio je đak isusovačkog kolegija u Beču, a u 19. godini života stupio je u novicijat Družbe Isusove gdje se upoznao sa Stjepanom Pongráczom. Teološke studije završio je u Pragu pa je u istom gradu kao svećenik počeo djelovati. Bavio se odgojem siromašnih dječaka i propovijedanjem. U prosincu godine 1618. poslan je kao dušobrižnik u Košice da se brine za katolike njemačke i češke narodnosti. Ondje je tri mjeseca prije smrti položio i posljednje redovničke zavjete.
Godinu dana mlađi od njega o. Stjepan Pongrácz potjecao je iz ugarske plemićke obitelji. Rodio se i svršio prve nauke u pokrajini Transilvaniji. Bio je u isusovačkom kolegiju u Cluju, u današnjoj Rumunjskoj, gdje je vladala velika vjerska napetost. Svršivši ondje nauke, stupio je u isusovački novicijat. Prve godine formacije svršio je u Češkoj, a teološke studije s odličnim uspjehom u Austriji. Kad je zaređen za svećenika, vratio se u Ugarsku i tamo je bio prefekt studija u kolegiju Humenné, u današnjoj Slovačkoj. A tu se istakao i kao vrstan propovjednik.
Glasoviti kalvinistički propovjednik i pastor u Košicama tužio se na Pongrácza: "Tako dugo dok bude živ taj isusovac, reformirana vjera ne može se nadati mirnim danima." Kad se vojska kneza Bethlena približavala Košicama, Pongrácz je napustio selo te pošao onamo da, skupa s drugom dvojicom, Grodzieckim i Križevčaninom, ostrogonskim kanonikom, podrži u vjeri katoličke vjernike.
Zapovjednik Juraj Rákóczi sa svojim hajducima prispio je u Košice 3. rujna. Ušavši u grad, odmah je u kraljevskoj kući pozatvarao trojicu katoličkih svećenika. Kroz 3 dana nisu im dali ni jesti ni piti. Silili su ih da se odreknu katoličke vjere, ali oni su to odlučno odbili pa su osuđeni na smrt "jer su papisti". Sva trojica su odmah odgovorila da su za tako svetu stvar spremni ginuti. No prije smrti bili su strahovito mučeni. U Breveu beatifikacije sv. Pio X. na ovu trojicu mučenika primjenjuje riječi sv. Pavla u poslanici Filipljanima: "Jer vam je s obzirom na Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj" (Fil 1,29).
Sveti košički mučenici bili su pobornici ekumenizma u vrijeme koje je u mnogome različno od našega i na način vlastit duhu onoga vremena. Oni su živjeli, radili i žrtvovali se za ostvarenje mira među kršćanskim vjeroispovijestima i među narodima podunavskog bazena. Bili su, na žalost, žrtve tuđe vjerske uskogrudnosti, ali njihov svršetak najdivnija je kruna plemenitoga i požrtvovnoga rada.
Blaženi Ignacije de Azevedo s još 39-oricom, većinom mlade subraće, poginuo je na putu u misije u Brazil 15. srpnja 1570. Blaženima su proglašeni 11. svibnja 1854. Od te četrdesetorice mučenika bila su samo 2 svećenika, ostalo 7 skolastika, 8 braće pomoćnika te 23 novaka, što za skolastike što za braću.
Ignacije de Azevedo bio je rodom iz Porta u Portugalu. Stupivši u Družbu i završivši nauke pošao je kao misionar u Brazil. Ondje je postao i provincijal i vizitator. Ovu je subraću sabrao u Portugalu i Španjolskoj i pošao s njima prema Brazilu. No kod Kanarskih otoka uhvatili su ih kalvinski gusari, silili na otpad od vjere, a kad nisu uspjeli, stavili ih na muke i pobacali u more. Poštedjeli su samo jednog brata pomoćnika da im na brodu bude kuhar. Međutim, nećak kapetana broda obukao je isusovačko odijelo jednoga preminuloga mučenika pa je i sam kao kandidat Družbe Isusove bio pogubljen. Lijepa je ljubav i vjernost prema vjeri, misijama i redovničkom zvanju.
Blaženi Jakob Bonnaud s još dvadeset dvojicom subraće poginuo je godine 1792. za vrijeme Francuske revolucije u strahovitu rujanskom krvoproliću. Blaženima ih je proglasio papa Pio XI. 17. listopada 1926. Iako u času mučeništva Družba nije postojala, jer je bila dokinuta, mučenici su ipak bili vjerni njezinu duhu u kojem su odgojeni, a osobito po duhovnim vježbama.
|