Nemam pojma gdje da ovo pišem, nekako je spoj svega i svačega, a nikako se ne osjećam slobodnom otvarati nove teme pa eto, valjda je ovdje ok. U mojoj priči nije se dogodilo nikakvo čudo, ali možda ovaj post nekome nekako pomogne. Post je dio jednog obećanja, a ja već dugo odgađam tipkanje...
Prvo želim napisati nešto o molitvama sv. Brigite jer sam upravo u zadnjem tjednu molitvi (govorim o 15 molitvi koje se mole godinu dana). Onaj tko kaže da se dožive brojne milosti – u pravu je, samo opet, zavisi o tome i kako tko gleda na te milosti i kakva to „čuda očekuje“. Molitve nisu lake, i definitivno ih ne treba shvatiti olako i mislim da treba stvarno dosta discipline. Recimo ja nikada nisam imala problema s lijenošću, ali pred kraj su me dobro „prodrmale“, pred sam kraj sam doživjela intezivno brojne promjene u stavovima, razmišljanjima, pa i načinu života i jednim dijelom sam te „promjene“ odbijala neko vrijeme prihvatiti što mi je izazivalo još veće nemire.
Uglavnom, za molitve sv. Brigite sam čula od prijateljice časne sestre koja mi ih je preporučila prije 2 godine – da ih molim na jednu nakanu (iako svi mi znamo što na te „molitve obećavaju“). Bila sam u situaciji iz koje nisam vidjela izlaz, znam da sam bila na misi, stajala i molila iz dubine srca da jednostavno to prestane, kako god, samo da prestane ta bol, ta patnja, to razočaranje. Također, istodobno sam u to vrijeme počela moliti sv. Brigitu i nakon par dana jednostavno raščistile su mi se sve „muke“. Napravila sam što i mnogi, Bog mi je pomogao, a ja nezahvalna nakon nekoliko dana sam zaboravila na te molitve, i još gore, jednim dijelom sam Ga krivila za sve loše što sam prolazila jer „činila sam dobro, a On je dopustio da patim“. Tu sam se dosta i udaljila od crkve i da nije bilo prijateljice koja me nekako vukla vjeri i crkvi – ne znam bi li vam danas ja ovo pisala.
U vrijeme praznika 2015. (pola godine od prvog pokušaja) odlučila sam ponovno započeti s molitvama sv. Brigite, ali ovog puta bez neke posebne nakane. I tada počinje moja priča o godini koju ću pokušati ispričati, odnosno istipkati.
Prethodnu godinu sama sam sebi objasnila kao put (koji nije bio nimalo lak – i dan danas ne znam gdje idem, ako ćemo iskreno) ali tim putem sam kao prvo polako ponovno našla vjeru. Sve negdje do početka ljeta sam molila, tražila odgovore, pokušavala pronaći neki smisao i jednostavno nisam marila za ničim, bila sam gnjevna, ljuta, srdita.
Također, u to vrijeme sam radila u blizini crkve sv. Josipa te sam na putu do posla često znala zastati ispred njegova kipa u molitvi i od tada je on moj zaštitnik. Moleći i utječući se njemu dala sam i jedno obećanje – a to je da ću napisati nešto o ulozi ovog sveca u mom životu (što je i razlog zašto tipkam), da ću barem novčano pomagati Domu sv. Josipa za nezbrinutu djecu te da ću ga u životu uvijek imati na pameti (iako, ni u jednom trenutku nisam promislila „ne izvršiti obećanje“, moram priznati da mi je teško ovo tipkati).
S obzirom na to da se tu ne razlikujem od većine mladih, zadnje godine studiranja su mi prošle u izlascima, odnosu koji me doveo u situaciju bez izlaza, u kojem sam doživljavala (ako ćemo to nazvati pravim imenom) emocionalno zlostavljanje i koji je ostavio na meni ogromne ožiljke – kao što sam već gore napisala – doživjela sam razdoblje vjerske suše (kriveći Boga za sve), ali polako „pričajući“ s tim kipom u crkvi dolazila sam sebi.
Mislim da tada, ali i cijelo ovo vrijeme, ogroman utjecaj na moj život imaju i molitve mojih prijatelja, časne i svećenika, i znam da sam zbog toga ogromna sretnica.
Spoznaje koje sam prije imala o vjeri bile su površne, ali sam malo više zagrebala u dubinu nauka. Još prije ljeta sam odlučila da je došao trenutak da želim biti sama i da više nikad neću nikome dopustiti da me povrijedi. Onako sama, bez novih prijateljstava, bez momaka, okrenula sam se poslu. Istodobno sam se logirala ovdje, dosta rasprava iščitala i tek tada su neke stvari dobile smisao, polako sam slagala „kockice“ i popunjavala rupe. Živjela sam ja vjeru i prije, ali nikada nisam znala riječima to objasniti.
Tako sam ovog ljeta počela moliti sv. Josipu 30-dnevnu pobožnost, ali bez posebno formulirane nakane jer nisam znala ni objasniti što želim. Željela sam biti sretna, a nisam znala kako. Željela sam biti ispunjena, a nisam bila. Željela sam nešto, a nisam znala što.
Nedugo nakon početka moljenja 30-dnevne pobožnosti u totalno čudnim okolnostima (i podudarnostima) sam počela komunicirati s vršnjakom. Više od puna dva mjeseca smo intezivno samo razgovarali i upoznavali se. S njime sam rasla u vjeri i gurao me na totalno čudan način naprijed. Inače sam po prirodi zatvorena, ali (samo u komunikaciji) s njim sam postala otvorena i „bezbrižna“. Mislim da kako smo "se našli" je bio božji blagoslov jer mi se svidio karakterno, on kao on (nikada nisam za sebe mislila da sam površna, ali nikada s nikim nisam „kliknula“ na taj način) - kažu da je to "duboko prepoznavanje u duhu“ bez "on me pali fizički" jer u početku nisam znala kako izgleda. I u tim trenutcima osjećala sam kao da je ono prije bio neki ružan san. Priča nam se poklopila. Nikada nisam mislila da ću naići na nekog vjernika, nekog tko mi toliko odgovara, tko me razumije – i u jednu ruku mi je to sve bilo totalno nestvarno i ja – strašljiva i nesigurna, izbjegavala sam sve to jer svaki odnos je rizik, a ja sam bila u ogromnom strahu da ću opet biti povriđena i jednostavno sam se užasavala činjenice da ću opet nekome dopustit da mi se približi, a s druge strane sam to željela.
Dogovor je bio odgoditi sve na pola godine. Počela sam moliti (svetog Josipa) za taj odnos, za tu osobu, za to da sama postanem prava osoba (koja će postati spremna i ozbiljna) i od tog trena je sve krenulo malo pomalo nizbrdo. Sa svakom molitvom kao da sam postajala totalno nerazumna, „nestabilna“, nisam se snalazila jer izlasci, kave, stavovi o odnosima, očekivanja, sve ono što mi je prije bilo „normalno“ (i bez čega sam mislila da ne mogu) više nije imalo smisla, uviđala sam to, a istodobno to nisam željela prihvatiti i cijelo vrijeme sam po svemu tome rovala, tražila razloge, držala monologe, pokušavala sve to sebi smisleno objasniti. Sama sebe nisam prepoznavala, postala sam grozna i kao da se sve strovalilo na taj odnos...
Isto tako, niti se može, niti želim sve ovdje tipkati, ali s obzirom na to da je sve to bilo u duhu vjere „kako Bog zapovijeda“ s dobrim namjerama stalno mi je na umu da ne treba odustati i vjerovala sam da nas Bog dovede jedne drugima, a mi smo ti koji se moramo boriti. Koliko to „drži vodu“ vrijeme će pokazati.
Sada se možda samo tješim, ali lakše mi je kada mislim da je sve to bio put koji nisam mogla izbjeći, da nas neke stvari odgajaju, čine boljim te da svaka patnja koju prolazimo ima svrhu jer nas Bog njome preoblikuje. Osvrnem li se u globalu na posljednja 3-4 mjeseca, iz ovog kuta gledanja, oni su mi bili najteži jer sam se u tom razdoblju odrekla brojnih stavova za koje sam mislila da su ispravni i koje sam zdušno branila koji mjesec prije i danas znam kakav život bih voljela živjeti i kakvom životu težim. Nisam baš toliko stara, ali nisam toliko ni mlada i sada već razmišljam o nekim ozbiljnijim stvarima koje želim jednog dana. Srodna duša ne postoji, ali volim vjerovati da „postoji netko tko dovršava tvoje rečenice“. Tek sada shvaćam da ljubav nije osjećaj već žrtva, odluka, predanje i blagoslov.
Cijelo vrijeme sam se molila i još uvijek se molim sv. Josipu jer onda kad ništa ne želim – najbolje čuje moje duboke želje kojih možda ni sama nisam svjesna. Muče me svakodnevne dvojbe vezane za slobodnu volju, za Božju volju, za put kojim trebam kročiti, stalno podsjećajući se da vjera počinje onda kada čovjek zakorači u nepoznato. U trenutcima molitve osjećam mir, i učim razumjeti sama sebe. Kažu da je put križa i put muke – pravi put. Kao što kaže meni jedna vrlo draga pjesma „Bog te ljubi; s tobom uvijek ostaje ikada pritisnu te boli; ta ljubav jača postaje“.
Bez dileme, u početku je dosta teško moliti tako svaki dan i provesti vrijeme u molitvi, ali nakon nekog vremena to „utrošeno vrijeme“ prođe u trenu, a milosti koje dobijete ne mogu se mjeriti ni sa čim. Godina mi je bila teška, ona prije nje je bila još teža, ali svaki dan se podsjećam nam ni vlas s glave ne pada bez dopuštenja Oca nebeskog te da onima koji ga ljube sve okreće na dobro. U ovih godinu dana plakala sam, smijala se, trudila i vjerovala, nanovo sam otvorila neke stare rane, ali sam tek u tom razdoblju postala prava praktična vjernica.
Ne tako davno, moja prijateljica, ona ista koja me potaknula da molim molitve sv. Brigite, napisala mi je da
ako moliš, vjeruj, Bog te čuje, samo moramo imati na umu da naši putevi nisu Njegovi putevi te da On uvijek daje sve i u pravo vrijeme. Kad dopustimo da uđe u naše srce, dobivamo novi život, život mira, radosti i postojanosti unatoč kojekakvim turbulencijama. Još uvijek neke stvari ne shvaćam, još uvijek mom umu nije sve jasno, ali onda pokušavam (i mislim da svi mi moramo) biti ponizna/i. Ovo je „priča“ o godini, a život nije jedna godina, nitko od nas ne zna što nosi sutra, ali vjerujem da je s Bogom puno lakše dočekati to sutra. Eto. Želim sretne blagdane svima. Pozdrav