ella napisao:
belive... ne razumijem te ovdje... naglasila si koliko su djeca bogastvo...a nisu važnija od muža il žene?
Vidjela sam ovo vase pitanje jucer, ali iskreno, nije mi se dalo tipkati. Takoder, osjecam se kao alien pa bih s ovim (dugim) postom i zavrsila s pitanjima odnosa, bar sto se mojih stavova/razmisljanja tice.
Gledajte. Ja nisam znala za Boga onako kako sada znam, ali istina jedna stvar mi je uvijek onako romanticarski u mislima - zelja/ceznja/ideal – kakogod, a to je sljedeće:
Znamo mi već kako priča ide, momak i cura, ulaganje u odnos, brušenje bridova koji ih medusobno bodu vlastitim nastojanjima pouzdavajuci se u bozju snagu, crpeci ljubav jedno za drugoga u Kristu - jednostavno receno - vjerom i djelima. Smatram da u katolickoj vezi koja se zivi s predbracnom cistocom onda kad se problemi na koje nailaze ne rjesavaju u krevetu vec se rjesavaju razgovorima, raspravama vrlo brzo se sve stvari medu njima kristaliziraju i da nakon nekih godinu-dvije su spremni za brak.
Sto se tice velikog dana - zamisljam svoju malu zupu ukrasenu ljiljanima, da ce me vjencati moj najdrazi svecenik, da necu imati samo obred vec cijelu misu i da cu u crkvu uci uz Ave Mariju, a izaci uz Hvalospjev ljubavi. Tome ce prisustvovati samo roditelji, kumovi i braca/sestre. I to je to.
Ne vidim se u vjencanici ciji se slep vuce 10 metara, niti se vidim s instalacijom na glavi od frizure, niti s kilogram i pol make up-a.
Tog dana zelim se probuditi sretna jer se udajem za covjeka kojeg volim. Jutro zelim provesti s roditeljima i bratom bez ikakvih monada (kako bi mi ovdje rekli), a kad dode vrijeme, odjenut se u jednostavnu haljinu, i hodat prema svom najdrazem covjeku koji me s osmjehom na licu (bez puno nervoze, priprema, zivaca potrosenih na nepotrebne detalje) ceka pred oltarom.
Nakon vjenčanja s obitelji eventualno otići na večeru bez da oboje glumimo klaunove u predstavi priređenoj za uzvanike.
Buket zasigurno ne želim bacati – on će ići na oltar u samostan gdje često idem na misu, Iako - istina, ima jedna stvar – želim (tada već mužem) otplesat naš prvi ples, a nitko sretniji od mene neće bit ako ga nas dvoje otplešemo sami u našem novom domu kad s te obiteljske večere dođemo kući. I to je to.
To vam je za mene moj najljepši dan u životu.
Ne želim živjeti u zajednici (s roditeljima) već želim da muž i ja sami živimo, pa makar to bila garsonijera, niti želim ikakva (dobronamjerna) miješanja od strane roditelja/bližnjih kako bismo mi trebali urediti svoj život. Ako ne budem trebala, ne želim raditi u nekoj firmi gdje ću imati radno vrijeme jer se to kosi s nekim drugim mojim stavovima, isto tako ne mislim da svejedno ne bih mogla pridonijeti kućnom budžetu, ali tek onda kada su sve, ama baš sve potrebe moje obitelji zadovoljene. Hvala Bogu, posao mi je jedinim dijelom takav da ga mogu raditi od kuće, i to kada ja hoću.
Što se tiče djece, pa shodno i vašeg pitanja - naravno da želim djecu – dvoje ili troje – Josipa ili Josipu i ostalu ekipu.
Želim biti mama koja će ih ljubiti i voliti do neba i natrag, ali isto tako želim biti mama koja će znati da bez svog čovjeka ne bih imala ni njih i koja neće zaboraviti na njega i njegove potrebe bez obzira koliko posao kućanice i majke bio težak.
Voljet ću svoju djecu, ali muža još više. Želim da otac moje djece sudjeluje u njihovu odgoju i želim da kvalitetno kao obitelj provodimo vrijeme zajedno te da je i on, kao i ja, uključen u njihov život koliko god je moguće.
Voljela bih da moj muž jednog dana prihvati moje „članstvo“ u katoličkoj zajednici i pridruži mi se (onda će to biti obiteljska zajednica, a ne zajednica mladih) i da s vremena na vrijeme imamo samo naš dan kad ćemo djecu poslati bakama, djedovima / tetama, barbama, a mi ćemo već znati kako ćemo to naše vrijeme potrošiti.
Stavljajući muževljeve potrebe na prvo mjesto, umanjujem šanse za naše nesuglasice, a time povećavam šansu da moja djeca odrastaju uz oba roditelja u pravoj obitelji. Vjerujem da je odrastanje u domu s roditeljima koji se vole i cijene ključno za dječji razvoj.
Zbog toga, muž treba biti na prvom mjesto. Jednog dana kad djeca odrastu, kad odu svojim putem – sa svojim čovjekom želim proslaviti uspješno obavljen roditeljski posao, a ne sjediti u mukloj tišini sa osobom koja je za mene postala stranac zbog toga što smo se godinama udaljavali jedno od drugog.Istina, Bog me naucio da nikada u zivotu nista ne mozemo planirati, da se nasi scenariji koje reziramo u glavi u 80% slucajeva nece ostvariti, ali znate - to jos uvijek ne sprjecava me da onako (kao sto neke djevojcice mastaju o vjencanicama), ja ne mastam o svemu ovome gore.
U svemu u životu Bog želi da se pouzdamo u njegovu snagu – snagu koja pobjeđuje smrt, a daje život – pa zato ja – kao što mi u potpisu piše – dajem najbolje u sebe pouzdajući se u Njega.
Naš dom je na Nebesima, ovaj ovdje je samo putovanje do vječnosti – stoga, ja se nadam da ću na tom putovanju sa svojim čovikon proputovati barem djelić svoje prethodno napisane želje.
Toliko od mene.
Believe, ovo kao da sam ja pisala, vidjela sam i na još nekim tvojim nedavnim postovima da imamo mnogo sličnosti u razmišljanju, ovo definitivno potpisujem
Naravno da djeca nikad ne smiju postati vaznija od muza, to i toliki svećenici, pa čak i psihoterapeuti savjetuju, za dobrobit bračnog odnosa. Da bi odnos bio kvalitetan i ispunjen, nuzno je i da muz i zena rade na tom odnosu, uz Bozju pomoć, i njihova uloga sigurno nije završena kad dodju djeca, dapače, tada se pogotovo treba odvojiti vrijeme za bračnog druga ( koliko je moguće, jer svi znamo koliko vremena i truda je potrebno za malu djecu).