why napisao:
Eto ne nađe se kršćanskih mislilaca na Forumu koji bi odgovorili s nekoliko rečenica na jednostavna pitanja koja sam u prethodnom postu ostavio. Znam, pročita se, možda i odgovori u sebi, ali strah je napisati na javno čim se treba odmaknuti od frazeologije s vjeronauku. Čim otvoriš oči i počneš dovoditi stvari jednu pored druge, najednom se rađaju nove misli, a to je opasno. Bolje je i miran si, kao što to radi gospodin Billy, citirati autoritete. Kada hoće u dvojbi potvrditi, u nekoj dilemi osigurati istinitost nekoj tvrdnji, snagu, poziva se na papu toga i toga jer upravo je taj rekao i napisao to i to pa je onda istina eto upravo takva: Primjerice:
„Osim toga što je očito potvrdio posebno oblikovanje Evinog tijela iz Adamovog boka, papa Lav XIII. također je jasno isključio svaki oblik naravnog transformizma. Kada je ovaj vrlo učeni papa, koji je sigurno bio svjestan Darwinove teorije evolucije, spomenuo „protivnike kršćanske vjere”, to je vjerojatno uključivalo i promicatelje te teorije.“
„Štoviše, Papinska biblijska komisija, u istom paragrafu koji je ranije citran, uključila je „specijalno stvaranje čovjeka” kao jednu od doslovnih, povijesnih istina iz Knjige postanka u koju se mora vjerovati.“
„Konačno, godine Gospodnje 557. papa Pelagije I u svojoj ispovjesti vjere znanoj kao Fides Pelagii obznanjuje: Ispovijedam naime da će svi ljudi koji su se od Adama do svršetka svijeta rodili i umrli s istim Adamom i njegovom ženom, koji nisu rođeni od drugih roditelja, već stvoreni, jedan od zemlje, a druga od muževog rebra …“
Eto tako teče diskusija kad se vjeru uzima za mjeru. Dokaz i argument su imena. Ne fakti. Kao da istina postaje istinom time što je netko o nečemu nešto rekao??!! Nama je učiteljica rekla da je to ili ono tako i tako, onako i onako“. Ljudi se takvog dječjeg diskursa (pozivanja na učiteljicu) vrlo brzo riješe te ne znam baš da ste čuli primjere da će odrasla osoba, student na fakultetu, tvrditi da je nešto upravo tako jer je na predavanju ustvrdio taj i taj. No vidim, takva logika - argument iz autoriteta, ovdje funkcionira.
U prethodnom postu postavo sam četiri točke koje nam objašnjavaju, razotkrivaju ako postoji neka tajnovitost pojma Otkupljenje. Budući da se nitko ovdje nije usudio izvesti jednostavne odgovore, napisat ću ih ja i to ne kao neko vlastito promišljanje nego izravno kao upućivanje na učenja Crkve. Cijeli problem svodi se iza toga na dovođenje ta četiri pitanja i četiri odgovora međusobno u blizinu i redoslijed koji onda nužno formira nove zaključke, takve koje se očito ne bi smjeli čuti.
1. Tko je obuhvaćen činom Otkupljenja? – Da bismo odgovorili na to, pitamo se početno tko je došao u stanje zla, stanje koje je protivno Božjoj volji i slijedom toga stanje u kojemu je čovjek odbačen i pred Bogom osuđen na vječne kazne. Tko je u tom popisu kome treba spasenje? Crkva uči: Svi koji su grešnici, a to znači svi, jer nema ga tko nije grešnik. Svi su bili ili će biti u potrebi izbavljenja. Crkva uči da je Krist umro za sve ljude. (KKC 605). Otkupljenje je čin vraćanje početnog pozitivnog odnosa i ispravljanja stanja grešnosti, oslobođenje od grijeha, ponovo vraćanje u milost Boga i to se činom Otkupljenja odnosi na sve koji se inače sami i svojom voljom toga ne odreknu. (Znamo iz primjera iz povijesti da ni robovi nisu htjeli uvijek prihvaćati oslobođenje, da su se nakon date slobode znali ponovo vraćati i tražiti stanje prethodne ovisnosti.)
2. Tko je Otkupitelj? – Tko je onaj koji će dati otkupninu da bi se postiglo stanje koje se nudi Otkupljenjem? Iz svega što ući KC, Otkupitelj je samo jedan i samo on je bio određen da otkupninom ostvari plan Otkupljenja. To je Isus Krist.
3. Tko pruža Otkupljenje? – Onaj koji će, primajući otkupninu, otpustiti ono što je bilo vezano prethodnim stanjem: stanje neslobode, grijeha, stanje Božje osude pretvoriti ponovo u stanje dobra. Dakle onaj tko pruža Otkupljenje je sam Bog.
4. Što je otkupnina? Nesporno iz cijeloga učenja KC, da navedemo samo Mateja (20,28) - smrt Kristova na križu je ta otkupnina po kojoj smo otkupljeni.
Stajem ovdje i dajem priliku da se ospori navedeni algoritam Otkupljenja.
A što je vjeronauk nego nauk o katoličkoj vjeri. Prvo i osnovno u nauku Katoličke Crkve je gotovo 2000 godina duga tradicija. U tom razdoblju nastala je i sačuvala se Biblija, a sama Crkva je dala svoja tumačenja iste što spada u nauk Crkve.
Što to papa ima a nema neki drugi čovjek?
Recimo odmah da nitko nije bezgrješan. I sam je sveti Petar bio grješnik, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što je triput zatajio Isusa. A kao drugo, papa ne posjeduje nikakve magijske moći. I jedna i druga pretpostavaka u oštrom su sukobu s osnovnim naukom Crkve. I što je onda zapravo nepogrešivost ili nezabludivost pape? ,,Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve”. Time je jasno da se nepogrešivo naučavanje “ex cathedra” razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter. Iako je ova doktrina bila formalno proglašena tek 1870. godine, ipak je bila prakticirana od Petrovih dana, to jest od samog početka Crkve. Nepogrešivo naučavaju i biskupi, dakako ako njihov nauk ne proturječi papinom, što napose vrijedi kad je riječ o proglašavanju doktrine na crkvenim saborima (koncilima), ali nijedan nauk nije nepogrješiv, makar potjecao i od biskupskog sabora, ukoliko ga ne odobri papa. Drugim riječima, nepogrešivost je dar koji je Crkvi dan kao cjelini (1 Tim 3,15), a papi i na izričit način (Mt 16,18-19).
Isus je apostolima rekao da im još sada ne može sve reći, ali da će poslati Duha Svetoga, koji će ih uvesti u svu istinu (Iv 16,12-13), te da njegovu Crkvu vrata paklena neće nikada nadvladati (Mt 16,18), dok je Petru (i nikom drugom) obećao ustrajnu vjeru (ne i bezgrješnost) (Lk 22,31-32), kako bi mogao “pasti ovce” svoje (Iv 21,17). Tako je Isus svoju Crkvu Učiteljicu osigurao od kvarenja vjere. Pripadnici Crkve nisu bezgrješni, ali zato nauk Crkve ne zna za zabludu jer ga vodi Duh Sveti, a papa je samo alat u Božjoj ruci. Drugim riječima, katolici ne vjeruju u papinu nepogrešivost zato što bi papa tobože bio pametniji ili svetiji od svih ljudi, već zato što vjeruju u Kristovo obećanje dano čitavoj Crkvi i svetom Petru kao njezinu poglavaru.Jedan je od najboljih dokaza nepogrešivosti upravo to što su nećudoredni nasljednici svetog Petra (a bilo ih je nekoliko) bili spriječeni (voljom Duha Svetog) da išta promijene u nauku vjere. Drugi je dokaz činjenica da se za 2000 godina i kroz 266 pontifikata u crkvenom nauku nije pojavila baš nijedna proturječnost. Treći je dokaz da na svijetu osim Katoličke crkve ne postoji baš nijedna institucija stara 2000 godina. Sve su druge organizacije i države bile pa prošle, ali je samo Katolička crkva ostala, pa će i ostati do dolaska Sina Božjeg. Već je i sama njezina neprolaznost dokaz da je vodi Duh Sveti.Antikatolici se, da pobiju nezabludivost pape, kao na najjači adut najčešće pozivaju na slučaj pape Honorija I., tvrdeći da je naučavao monoteletizam, krivovjerje koje tvrdi da je Krist ima samo jednu, božansku volju, a ne i božansku i ljudsku, kako to smatra Katolička crkva. To, međutim, nije točno. Kad je u sedmom stoljeću izbila rasprava o Kristovoj volji, Honorije je pogriješio utoliko što doktrinu nije proglasio ex cathedra, nego je dopustio da se hereza rasplamsa, što će osuditi njegov kasniji nasljednik Leon II. On je, dakle, bio osuđen zbog zapostavljanja svoje dužnosti (dakle grijeha), no nipošto ne i zbog krivovjerja ili proglašavanja krive dogme. Trudili se fundamentalisti koliko ih volja, u čitavoj će dvomilenijskoj povijesti Crkve uzalud tražiti i jedan primjer koji bi pobio nezabludivost pape u smislu definiranom na Prvom vatikanskom koncilu.Da je svijest o papinoj nepogrešivosti postojala već u doba apostola jasno se vidi i iz 15. poglavlja Djela apostolskih, gdje se opisuje prvi koncil održan u Jeruzalemu. Taj je sabor bio sazvan zbog spornog pitanja moraju li pokršteni pogani poštovati Mojsijev zakon ili ne. Oko toga je bilo mnogo rasprave, ali kad je Petar završio svoj govor (progovorio, dakle, ex cathedra), “ušutje cijeli zbor” (Dj 15,12).Sabor je dakle očito smatrao Petrov autoritet konačnim. U pismu upućenom poslije toga crkvama, apostolski zbor jasno veli: “Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva drugog tereta” (Dj 15,28). Jasno je dakle da pred sobom imamo tipičan primjer nepogrešivosti Svete stolice: Petar razrješava spor i proglašava dogmu, svi je apostoli (biskupi) prihvaćaju i nalažu Crkvi da je prihvati. Dogma je proglašena nepogrešivo zato što je kroz Petra progovorio Duh Sveti.
Sad će se mnogi fundamentalisti, u pokušaju da dokažu kako Petar nije bio nepogrešiv, pozvati na Gal 2,11-14, no time će samo još jednom pokazati da ne razumiju značenje papine nezabludivosti. Na tome mjestu, međutim, Pavao (i to s punim pravom) kori Petra zbog nevaljalog ponašanja, dakle grijeha, ali ga nipošto ne kudi i zbog krivog naučavanja vjere. Petar, uostalom, nije bio jedini papa koji je bio ukoren zbog lošeg ponašanja – tako je primjerice i sveta Katarina svojedobno upozoravala na papino nedolično vladanje. No unatoč tome što se u jednom trenutku ponio kako ne treba – što je posljedica ljudske slabosti, kojoj je papa podložan kao i svi ostali smrtnici – baš je sveti Petar (nepogrešivo) proglasio dogmu o pokrštavanju pogana.
Crkveni zbor je od samog početka priznavao papu za vrhovnog poglavara i njegova se riječ u pitanjima vjere i morala oduvijek smatrala konačnom. Kao što je sabor u Jeruzalemu ušutio u trenutku kad je Petar proglasio dogmu, tako je i kroz stoljeća, kad god bi papa progovorio, diskusija je bila završena. Tako sveti Irenej, učenik svetog Polikarpa (koji je sâm bio učenik svetog Ivana apostola), u svojoj poznatoj obrani vjere, Protiv krivovjerja, piše: “S tom [rimskom] crkvom, zbog njezina višega porijekla, sve se druge crkve moraju složiti, dakle svi vjernici u čitavom svijetu, jer su vjerni baš po njoj posvuda sačuvali apostolsku predaju“
Tko je glava Crkve dobro su znali čak i rimski pogani. U prvih 300 godina kršćanstva gotovo su sve pape umrle mučeničkom smrću. Rimljani su, naime, vjerovali da će ubijanjem vođe obezglaviti čitavu organizaciju. Rimski su se carevi više bojali pape nego vlastitih rivala, pretendenata na carsko prijestolje.
Otkupljenje nije algoritam. Otkupljenje je čin koji je jednom izvršen na križu i ta žrtva je savršena i potpuna. Svaki dan na misi se vrši ista ali nekrvna žrtva, jer je Isus to tražio njemu na spomen, da lomimo kruh i slušamo Riječ Božju.
Otkupljeni smo svi ali spašeni će biti samo oni koji vrše zapovijedi i ne odbacuju otkupljenje jer jednako tako je Bog dozvolio prvi grijeh i pad, dozvoliti će da čovjek završi u paklu ako ne prihvati Boga.
Da bi prihvatili Boga potrebno je prihvatiti Crkvu, jer Crkva je vidljivi znak Božjeg djelovanja na zemlji i jedno je povezano sa drugim.