www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 15 stu 2019 14:11

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 58 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 28 lis 2018 18:33 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
El Scorpio napisao:
kopitar napisao:
Pa nije samo stvar formalizma ili načina gledanja jer se radi o problemu koji teologija kao nedovršena znanost tek treba dati ili je možda već dala , zato sam i otvorio temu u nadi da će mi to razjasniti neko od teologa.


Koliko znam, na forumu nema aktivnih teologa. Samo nas par šalabajzera. Tako da, žao mi je.

kopitar napisao:
Iz ovoga se povlače i traže sljedeća pitanja?

Ako je čovjek jedinstveno biće ,kako je moguće preživljavanje samo jednog njegovog dijela poslije smrti jer duša bez tijela nije osoba tj. čovjek?

Ako Bog odmah stvara besmrtnu dušu to na neki način umanjuje uskrsnuće kao glavnu stvar oko pobjede smrti i predavanja života vječnog Tijelu-crkvi?
Jer ispada da i bez uskrsnuća duša na neki način živi ili preživljava.


Duša jest besmrtna. Ali to ne umanjuje uskrsnuće jer, kako si i sam rekao, čovjek nije samo duša, tj. duhovna komponenta, nego i tijelo. Stoga čovjek ne postoji samo kao duša, tj. duša nije zaseban duhovni entitet koji bi, kao takav, postojao sam po sebi.


Kako u tom svjetlu vidiš smrt i prelazak na onaj svijet , ako samo duša preživljava i odlazi Bogu dali je to onda osoba.

Po meni bi trebalo odmah aceptirati skrsnuće Kristovo , ali po vjerovanju uskrsnuće tijela se tek očekuje barem u vremenu.
Ali za vječnost važe drugačiji parametri.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 lis 2018 22:47 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
Samo je Bog besmrtan te On sam također može i svoja stvorenja učiniti hbesmrtnim ali samo ako ta ista stvorenja koja su po naravi smrtna sjedini sa sobom.
To znači da on sam postane stvorenje te ga u samom sebi učini besmrtnim ili oboži tako da i stvorenje postane besmrtno tj postane Bog.

Život vječni se ne može dobiti bez ovakve razmjene jer mi doslovno po ovome postajemo dio njegove naravi to jest Bogovi po milosti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 15:12 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2017 19:26
Postovi: 292
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
kopitar napisao:
Samo je Bog besmrtan te On sam također može i svoja stvorenja učiniti hbesmrtnim ali samo ako ta ista stvorenja koja su po naravi smrtna sjedini sa sobom.
To znači da on sam postane stvorenje te ga u samom sebi učini besmrtnim ili oboži tako da i stvorenje postane besmrtno tj postane Bog.


Upravo tako;

1. Timoteju 6,15 Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara,
1. Timoteju 6,16 koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.


Međutim, duša jest besmrtna, promatrana sa stanovišta da je ona *duhovno počelo* i kao takva ne može umrijeti. Uostalom, kao što i katekizam navodi.

kopitar napisao:
Život vječni se ne može dobiti bez ovakve razmjene jer mi doslovno po ovome postajemo dio njegove naravi to jest Bogovi po milosti.


Ivan 17,3 A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.

Ovo je, čini se, jedini uvjet postavljen na život vječni. Ne spominje se nikakva razmjena.

_________________

https://www.youtube.com/watch?v=fTNnwzXrVdg


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 16:37 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 1175
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: U braku
Jedan zanimljiv članak o besmrtnosti ljudske duše:
M. Kulunčić, 1934.g.

https://hrcak.srce.hr/file/90926

_________________
Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 16:45 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
Ivan 17,3 A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.

Ovo je, čini se, jedini uvjet postavljen na život vječni. Ne spominje se nikakva razmjena.


Atanasije Aleksandrijski piše "Bog je postao čovek da bi čovek postao bog", a slična tvrdnja se može pronaći i kod drugih crkvenih otaca. Oni nazivaju čoveka "bogom po blagodati" i povlače znak jednakosti između spasenja i oboženja.



POBOŽANSTVENJENJE – KRISTOV DAR ČOVJEKU



Ante Crnčević

Čovjek je »stvorenje komu je dana zapovijed da postane bog«. Ta misao svetoga Bazilija oslikava bit i poslanje ljudske naravi koja se takvom u punini ostvaruje po Božjoj darovanosti u Isusu Kristu, navlastito po njegovu otajstvu utjelovljenja. Združenost božanske i ljudske naravi, očitovana u Isusovoj osobi, postaje smislom čovjekova življenja i ciljem njegova poslanja. U tradiciji kršćanskoga Istoka ta je misao do te mjere srasla s poimanjem kršćanskoga puta da Pavel Evdokimov ne dvoji reći kako je ljudsko biće po svojoj iskonskoj čežnji usmjereno k otkrivanju i življenju svoje teandričke (bogočovječne) naravi te teži postati »stvoreni bog, bog po daru milosti«. Takav smioni govor, možda prestrog za naše uši – naviknute na govor o dalekome Bogu – pomno je oblikovan kako bi misli i duhovnosti kršćanskoga Zapada ukazao na zaborav dara koji je čovjeku darovan djelom stvaranja, a obnovljen Kristovim djelom otkupljenja (A. Casalegno). Čini se, naime, kako primjećuje Vladimir Lossky, da smo u Kristovu djelu otkupljenja skloni gledati samo promjenu Božjega odnosa prema grješnomu čovjeku, a ne na prvome mjestu preobrazbu i obnovu same čovjekove naravi. Stoga je korisno, nadahnjujući se duhovnošću kršćanskoga Istoka, uvidjeti one vidike Kristova otkupiteljskog utjelovljenja i otkupiteljskog umiranja, koji bacaju božansko svjetlo na ljudsku narav i čovjekov život na zemlji, a u zapadnoj su misli ostavili tek blijedi trag.

Naše je savršenstvo potrebno obraćenja

Ponirući u duhovnost kršćanskoga Istoka, u razumijevanje smisla liturgijskih slavlja te samoga evanđeoskog nastojanja (ili pastorala), lako je uočiti različitosti u odnosu na ‘našu’ zapadnjačku praksu i misao. Moguće je nabrajati različitosti Istoka i Zapada u pristupu istoj sakramentalnoj Kristovoj zbilji i zajednički oblikovanim istinama vjere, ali se te različitosti, čini se, najvećim dijelom mogu oslikati dvama temeljnim težnjama: dok je na Zapadu srž životnoga nastojanja svediva na postignuće savršenstva (perfectio christiana), na Istoku je cilj svega kršćanskoga nastojanja izreciva pojmom deificatio (theosis), obožanstvenjenje čovjeka. Kršćaninov cilj nije postati »savršen čovjek«, nego postati jedno s Bogom – jedno s njim u božanskoj naravi.

Dugostoljetna slika zapadnokršćanske duhovnosti, i od nje nerazdvojivoga morala, prepoznaje se u pitanju i odgovoru prethodnih katekizama: »Zašto smo na svijetu? – Da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo.« Na taj način oblikovana misao o ljudskome životu sve je stavljala na čovjekovo htijenje i nastojanje. Božja darovanost, koja se, reći će se, pretpostavlja, ostala je neizrečena, zapretana u dogmatski izrijek vjere, u nauk koji valja prihvatiti. Čovjek je ‘prepušten’ udijeljenim (ili ‘ulivenim’) krjepostima i Božjim darovima. Življenje tih darova vodi čovjeka u savršenstvo, a jedinstvo i zajedništvo s Bogom ostaju izvan čovjekove ljudske naravi i njegove tjelesnosti, iskustveni tek u mistici, u ekstazi ili »u nebu«. Valja priznati da tako oblikovana duhovnost reducira biblijsku vjeru na čovjekovu čežnju za Bogom.
Razmišljanje o otajstvu Božjega utjelovljenja vraća nas u prostor božanskoga te nam daje otkriti obnovljenost čovjekove naravi, naravi koja je iznova stvorena – od božanskoga svjetla, od Boga koji silazi na zemlju. Danas, međutim, kao da smo Kristovo utjelovljenje sveli samo na objavu Božje nedefinirane blizine ljudima ili na ‘slikovito’ definiranje Božjega čovjekoljublja! Utjelovljenjem Bog nije kanio pokazati svoj naum da živi kao čovjek, u uvjetovanosti svijeta i vremena, nego da na taj način obnovi čovjeka u božanskome dostojanstvu koje je nekoć po neposluhu izgubio. Kristovo se utjelovljenje spoznaje i živi iskustvom božanske naravi u ljudskosti, u ovozemnoj ograničenosti i uvjetovanosti. Bit Kristova utjelovljenja nije dakle »objava Boga«, nego uzvišenje čovjeka, dar koji čovjeku daje udio u božanskoj naravi.
Takvo ‘gledanje’ na otajstvo utjelovljenja propituje naše putove vjere i evanđeoskoga nasljedovanja. Kad bi smisao čovjekova života na zemlji bio vjerno izvršavati Božje zapovijedi te »biti dobar«, pa i po najistančanijim etičkim i moralnim kriterijima, ne bismo bili potrebni Božjega utjelovljenja, Kristova križa, smrti i uskrsnuća. Kristov silazak u ljudsku zbilju ima šire poslanje i veću cijenu od proročkoga propovijedanja i poziva na vršenje riječi koju je propovijedao.

Krist, samoobjavivši se u ljudskome obličju, nije donio samo puninu objave, nego je donio i puninu čovještva: svojim silaskom u ljudskost preobrazio je ljudsku narav otvorivši ljudima vrata božanskoga života. Ranokršćanska umjetnost zato otajstvo uskrsnuća predstavlja slikom Kristova silaska u ‘podzemlje’ gdje oslobađa čovjeka okova smrti, koja je najjasnija ‘definicija’ čovjekove ograničenosti, prolaznosti, pobijeđenosti… Zato se evanđeoska prispodoba o Dobrome pastiru koji traži izgubljenu ovcu, uzima je na svoja ramena i vraća u dom od kojega je odlutala (Lk 15,3-7), razumijeva vjerom uskrsnuća koja u Uskrslome prepoznaje Pastira koji, sišavši u podzemlje, uzima na ramena u smrti izgubljenog čovjeka i izvodi ga na svjetlo, u dom Očeve slave (Iv 10). Početak te Kristove »pastirske« službe započeo je utjelovljenjem. Štoviše, utjelovljenje se razumijeva iz cjeline Kristova otkupiteljskog djela koje kulminira u uskrsnuću i uzašašću, u povratku Ocu. Krist se utjelovio da bi nas, čije je tijelo uzeo, vratio (uzdigao) u Očev dom.

Teško nam je, stoga, razumjeti dubinu Kristova utjelovljenja ako ga izoliramo u jednokratni čin Božje dosjetljive ljubavi. Božićna noć najjasnije je rasvijetljena svjetlom uskrsne noći. Božjim utjelovljenjem, silaskom u ljudsku narav, započinje čovjekovo uskrsnuće, uzdizanje u božansku narav. Utjelovljenjem započinje čovjekov put pobožanstvenjenja. Stoga, rast vjere znači rast u sličnosti Bogu, rast u udioništvu na božanskoj naravi i božanskome životu. Na taj način shvaćeno kršćansko poslanje ne zadovoljava nas željom za moralnošću i dobrotom. I moralnost i dobrota, pa i čovjekovo ‘savršenstvo’, umiru zajedno s čovjekovim tijelom ako nema uskrsnuća i ako povratak u zajedništvo s Bogom, po Kristovu daru, nije cilj svemu našemu življenju i nastojanju. Nije nam, dakle, potrebno samo obraćenje od puta zla, nego je potrebno i obraćenje na putu dobra, na putu nastojanja za kršćanskim savršenstvom. Put vjere jest put uzdignuća s Kristom – u božanski život. Možda je ipak naša slika savršenstva navezana na postizanje dobra, sklada, mira i zajedništva s ljudima – ovdje na zemlji. Takvo je ‘savršenstvo’ potrebno obraćenja.
‘Posluh’ Božje ljubavi
»Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan« (Fil 2,6-7). Prema tome jedinstvenom opisu otajstva utjelovljenja, Kristovo nesebično ‘osiromašenje’ sebe i prihvaćanja ljudske naravi, nudi nam se kao razmjena naravi između Boga i čovjeka: kao što je Krist bio spreman ‘napustiti’ vječnost, u kojoj je kao Predvječni oduvijek jedno s Ocem te sići u vrijeme i u ljudsku narav, na sličan način i čovjek treba ‘oplijeniti’ svoju ljudsku narav, odreći se navezanosti na svijet te uroniti u sličnost Bogu, u njegovu božansku narav. Kao što se veličina Božje ljubavi očituje u njegovoj spremnosti da siđe u ljudsku narav i ljudima dade udjela u bogatstvu njegove božanske naravi, tako se snaga ljudskoga egoizma očituje u čovjekovoj nespremnosti da prihvati Boga i njegov dar božanstva.

U Kristovu utjelovljenju Bog nam je ponudio milost spasenjske razmjene (commercium) ljudske i božanske naravi, kako to divno izražava liturgija slaveći otajstvo utjelovljenja. Za razmjenu (cum + merx) je potreban udio, ulog (merx). Potrebno je da obje strane zajedno (cum) i u nesebičnosti ulože svoj udio (merx). U odbijanju ponude za ‘razmjenom’ uvijek stoji precjenjivanje svoga dijela ili udjela, sebičnost koja želi zadržati ono što se već posjeduje. Pomišljamo kako smo život stekli, kako ga ‘imamo’ te nam se teško ‘odreći’ ljudske naravi, premda i znali da je ona prolazna i smrtna. (Pojedini filolozi tvrde da je pojam merx, koji stoji u korijenu pojma o kojem raspravljamo, izvedenica od merere, steći, zaslužiti.) Možda nismo spremni uložiti svoju ljudsku narav, navezanu na zavodljivost svijeta i vremena u kojemu živimo. Bojimo se ‘rizika’ razmjene s Bogom koji se daruje.
Bog, pak, nesebično ulazi u tu razmjenu. Daruje se u potpunosti. Njegov udio u djelu čovjekova spasenja jest on sam. On »opljenjuje« sam sebe (kenosis) da bi čovjek zadobio udio u njegovu božanstvu.
To je poziv liturgijskoga slavljenja Kristova rođenja. Liturgija nam slavljenjem Kristovih otajstava svaki put omogućuje tu otajstvenu razmjenu (oeconomia). »Božja ekonomija« očituje se u nesebičnosti darivanja i zajedništva njegova bogatstva s ljudskim siromaštvom.
Iz čega smo to uzdignuti po Kristu? Iz propasti i vječne smrti. Propast i smrtnost čovjeka i ljudske naravi plod su čovjekova neposluha pred Bogom. Premda stvoren na sliku Božju (Post 1,27), čovjek se odrekao toga dostojanstva: praroditelji, pokleknuvši pred egoističnom željom da »budu kao bogovi« (Post 3,7), padaju u zabludu da je bez Boga moguće biti »kao Bog«. Ne žele udio u božanstvu, žele slobodu. Stoga je neposluh pred Bogom urodio propašću; iz egoistične želje za besmrtnošću zapali su u duhovnu smrt. Stvoritelj, međutim, na početku zahtijeva posluh, kao izraz poniznosti i ljubavi. Samo u takvome odnosu moguće je imati udjela u istoj naravi, božanskoj. Čovjek odbija posluh, odbija poniznost; oholost ga odvodi u umiranje. Stvoritelj, pak, ostaje vjeran čovjeku kroz svoju poniznost i ljubav. Ostaje »poslušan« svojoj ljubavi prema čovjeku. Vrhunac toga »posluha« i ponizne ljubavi jest silazak Sina u ljudsku narav, u obličje smrtnoga čovještva. Čovjekov neposluh htio je spasiti svojim ‘posluhom’, njegovu oholost svojom poniznošću.

Temelj čovjekova pobožanstvenjenja, koje je drugo ime za spasenje, jest dakle Božji silazak u ljudsku narav, Kristovo utjelovljenje. Iskustvo praroditelja pokazuje da se Bog prije svega objavljuje kao život. Posluh ljudi znači život s Bogom i u Bogu, život na njegovu sliku. Sličnost ovdje znači udioništvo u istoj naravi. Život »u sličnosti Bogu« nije dakle ljudska težnja, nego Stvoriteljev dar na samome početku života. Istinski se život izjednačava sa suživotom s Bogom, sa životom u sličnosti njemu. Stoga udaljavanje od Boga znači udaljavanje od života. Duhovna smrt je plod neposluha, odreknuća od Boga i odbijanja udioništva u njegovoj »slici«.
Pavši u ozračje smrti i lišivši se sličnosti s Bogom, čovjek sām nije bio kadar uzdići se u izgubljeno dostojanstvo. Bio je potreban Novi čovjek, poslušni, neokaljani grijehom, da bi čovjeka izveo iz propasti i smrtnosti. Zato Bog posluhom svoga Sina izbavlja čovjeka. Postaje čovjekom, Bogočovjek, Theanthropos. Ono što je izgubljeno u prvome Adamu njegovim neposluhom, ponovno je darovano u Drugome – njegovim posluhom.

Liturgija – mjesto pobožanstvenjenja
Na pitanje dvojice Ivanovih učenika Isusu »Učitelju, gdje stanuješ?«, Isus odgovara: »Dođite i vidite.« (Iv 1,38) Nakon Isusova uzašašća k Ocu Crkva nudi isti Učiteljev odgovor svima koji traže Krista. Nudeći taj odgovor Crkva ponajprije želi ljude dovesti na mjesto istinskoga susreta s Kristom, na zajedništvo sakramenata koji su simboli njegove zbiljnosti u Crkvi. Naime, sve što je u Isusu Kristu za njegova zemaljskoga života bilo vidljivo, prešlo je u sakramente Crkve (sv. Leon Veliki). Krist u Crkvi živi po sakramentima koje joj je dao. Sakramenti su simboli Kristove utjelovljenosti u svijet i njegove spasenjske prisutnosti u Crkvi. Sakramenti su zbilje utjelovljenoga Boga.

Slaviti sakramente znači iznova doživljavati dinamiku Kristova spasenjskoga silaska u čovjeka i čovjekova uzdignuća u božanski život. Svjetlo koje je u Isusu sišlo na zemlju i po njegovu uskrsnuću rasvijetlilo smrt, najdublju ‘tamu’ ljudskoga života, daruje sa u svakome slavljenju sakramenata. Stoga se u bizantskoj liturgiji u svakome slavlju euharistije nakon pričesti pjeva: »Vidjesmo svjetlost istinsku, primismo Duha nebeskog, nađosmo vjeru pravu: klanjamo se nedjeljivom Trojstvu jer ono nas je spasilo.«

U sakramentima Crkve Krist doživljava novi silazak, novu kenosis: kao što je u otajstvu utjelovljenja iz božanstva sišao (utjelovio se) u ljudsko tijelo, tako sada, po snazi Duha Svetoga, silazi u mistično tijelo, Crkvu. Oni koji su dionici mističnoga tijela, udovi Crkve, postaju dionici njegova božanskog života. Na tome tragu razmišljanja misao kršćanskoga Istoka interpretira liturgiju Crkve kao taborsko iskustvo preobrazbe (O. Clément). Svjetlo utjelovljenja i uskrsnuća, koje u liturgiji daje spoznati Kristovu preobrazbenu prisutnost, pročišćuje i prosvjetljuje srca vjernih i otvara im oči da njegovu prisutnost mogu kontemplirati u sakramentalnim znakovima (L. Maldonado). Sakramenti pritom ne nude nikakvu dematerijalizaciju čovjeka, oslobađanje od tijela i svijeta, nego daruju »pneumatizaciju«, prodahnutost njegovim Duhom. Liturgija tako preobražava (transfigurira) svijet u Božje kraljevstvo.
Nastavljajući se na takvo čitanje evanđeoske perikope o Isusovu preobraženju na gori, suvremeni egzeget Ulrich Luz nudi zanimljivu »ekleziološku« interpretaciju Isusova preobraženja. Preobraženje je za učenike bilo predokus (praegustatio) Kristove slave. Na sličan način ‘taborsko’ iskustvo u liturgiji Crkve trajno nudi predokus budućega života, udioništvo u božanskome životu. Liturgija zato ne može biti bijeg od svijeta, nego milosno vrijeme (kairos) ‘gledanja’ i uživanja Božje slave koja prožima čitavoga čovjeka. I kao što je iskustvo »oblaka svjetla«, koji je »zasjenio« učenike, bilo smješteno »u trenutak« koji je prerastao u silazak s gore, tako i liturgija treba biti življena kao međuvrijeme koje preobražava vrijeme. Iskustvo božanskoga gledanja i pobožanstvenjenja vraća nas u svagdašnjost (silazak), kako bismo upravo nju preobražavali iskustvom udioništva u Božjoj naravi.
Učenici su na gori »zasjenjeni« oblakom svjetla i Božje prisutnosti. Međuprožetošću sjene, svjetla i oblaka evanđelist vjerno oslikava učeničko gledanje i ljudsku spoznaju Božje blizine. Kristov učenik, premda nosi želju za »gledanjem Boga«, ostaje trajno razapet između tame i svjetla, između svijeta i Božjega kraljevstva. »Svijetao oblak«, koji zasjenjuje i ujedno osvjetljuje, govori nam o prisutnosti Nevidljivoga. Možemo mu, poput učenika na gori, čuti glas ali ne i vidjeti ga licem u lice. Tek uskrsnuće, koje je nagoviješteno Isusovim preobraženjem, nudi prijelaz u puninu svjetla i jasnoću gledanja. Bivovanje u svijetu ostavlja nas u iskustvu »oblaka svjetla« koji preobražava našu čežnju i nejasnoću gledanja, usmjerujući nas prema Slavi koju nam je Uskrsli pripravio.

Otajstvo čovjekova pobožanstvenjenja divno je izrazio apostol Petar: »Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude.« (2Pt 1,3-4) Zajedničari (koinonoì, consortes) božanske naravi postajemo po sakramentalnome udioništvu u Kristu. Euharistijska pričest (communio) daje nam udjela u Kristu i njegovu božanstvu, ali nas jednako čini dionicima njegove spasenjske službe (munus) u svijetu. Pričesnici Kristova tijela postaju njegovo Tijelo koje se daje za život svijeta. Dar obožanstvenjenja primljen u iskustvu sakramenta postaje snagom preobrazbe svijeta u Božje kraljevstvo.

Liturgijsko slavljenje otajstva Utjelovljenja vraća nas na izvore novoga života u Kristu, na izlazak iz robovanja grješnosti i neposluhu. Silaskom u ljudsko tijelo, u život nemoćnoga djeteta, Bog traži čovjekov zagrljaj kako bi on tim zagrljajem prigrlio i dar božanstva koje mu Krist donosi. Pokloniti se pred nemoćnim Djetetom znak je priznanja vlastite nemoći, znak krajnje poniznosti. Poklonstvom pred nemoćnim nasljedujemo Kristov posluh i poniznost: On, Bog, da nas otkupi, prigiba se pred izgubljenim čovjekom, grješnikom, uzima ga na ramena i vraća u Očev dom. Slaviti Božić znači slijediti onaj posluh u kojemu se Bog ‘prignuo’ i postao čovjekom. Prigrlimo Onoga koji se u liku djeteta učinio nemoćnim da bismo i sami, prigrlivši Dijete, bili dionici božanskoga zagrljaja.

Živo vrelo 13/2008


Poveznice
Institut za crkvenu glazbu
Sveta Cecilija, časopis za sakralnu glazbu
Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu
Crkvena glazba - varaždinska biskupija
Ars celebrandi
Manoscritti Antiphonale Missarum Sextuplex
Gregor und Taube
Baza gregorijanskih napjeva
Graduale Romanum
Kyriale
Organ Harmonies
Biblija
IKA
HILP
Kontakt
HRVATSKO DRUŠTVO CRKVENIH GLAZBENIKA
Vlaška 38/III., 10 000 Zagreb
IBAN: HR27 23900011 1003 2034 0
Email:
hdcg@crkvena-glazba.hr
tajnistvo@crkvena-glazba.hr
Copyright © Hrvatsko društvo crkvenih glazbenika All Rights Reserved.

Powered by WordPress with Lightning Theme & VK All in One Expansion Unit by Vektor,Inc. technology.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 19:20 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2017 19:26
Postovi: 292
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
Nisi valjda mislio da ću to sve čitati. Poštuj nekakva okvirna načela normalne rasprave; piši jasno i koncizno s citatima i navodima razumne duljine. Nema potrebe za manifestima.

Ti i ja se u načelu slažemo; dolazi do transfera između čovjeka i Boga, tj. 'pala' narav više ne biva pala (usp. 'Budite savršeni kao Otac vaš nebeski'). Međutim, ovo se dakle odvija uz jedan vrlo važan uvjet; a to je da čovjek ne može na to utjecati. U tom smislu je, onaj gore citat iz Ivanovog evanđelja, jedini uvjet koji se postavlja na *život vječni*. Dakle, čovjek postaje bog, tj. Bogu sličan, tj. malo manji od Boga, ali to se događa, jedino i isključivo milošću Božjom. Stoga je nama kao ljudima uputno da se fokusiramo na to da upoznamo i spoznamo Isusa Krista (samim time i Boga), nego da se fokusiramo na to kako ćemo postati bog (malim slovom).

_________________

https://www.youtube.com/watch?v=fTNnwzXrVdg


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 21:41 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 463
Podijelio: 78 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Vjeroispovjest: Katolil
Status: U braku
El Scorpio napisao:
Nisi valjda mislio da ću to sve čitati. Poštuj nekakva okvirna načela normalne rasprave; piši jasno i koncizno s citatima i navodima razumne duljine. Nema potrebe za manifestima.

Ti i ja se u načelu slažemo; dolazi do transfera između čovjeka i Boga, tj. 'pala' narav više ne biva pala (usp. 'Budite savršeni kao Otac vaš nebeski'). Međutim, ovo se dakle odvija uz jedan vrlo važan uvjet; a to je da čovjek ne može na to utjecati. U tom smislu je, onaj gore citat iz Ivanovog evanđelja, jedini uvjet koji se postavlja na *život vječni*. Dakle, čovjek postaje bog, tj. Bogu sličan, tj. malo manji od Boga, ali to se događa, jedino i isključivo milošću Božjom. Stoga je nama kao ljudima uputno da se fokusiramo na to da upoznamo i spoznamo Isusa Krista (samim time i Boga), nego da se fokusiramo na to kako ćemo postati bog (malim slovom).


Pa ovo prvo je uzrok svega , to što Bog uzima propadljivu materiju - tijelo i postaje čovjek te na taj način uzdiže ne samo čovjeka nego i cijelokupnoj tvorevini..." Jer i sve stvoreno uzdiše u poređajnim bolovima iščekujući taj dan proslave".

U tome i jeste poenta da je on nas prvi ljubio i.....ne gledajući na našu dobrotu i moralnost nego dok još bismo u grijehu ne ovisno o našoj dobroti ..

Stoga je cilj On sam i da budemo kao On u pravom smislu riječi a ne mi kao neki naši napori ,pobožnosti , moralistika i sl.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 23:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 tra 2018 20:10
Postovi: 279
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 15 zahvala
Vjeroispovjest: katolicka
Status: U vezi
Ako kazes da covjek mora postati slican Bogu,a Bog je savrseno cist,onda i svaki covjek mora biti savrseno cist da bude slican Bogu. Zato se kopitar prestani bacat na svoju zenu kao zivotinja i pokusaj obuzdati u sebi te zivotinjske nagone koji ti zamracuju pamet i kvare dusu. I nemoj pokusati opravdati tu svoju razuzdanost i besramnost nego priznaj svoju slabost i moli Boga za oprostenje. U paklu ce biti prekasno za kajanje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 lis 2018 23:36 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2017 19:26
Postovi: 292
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Vjeroispovjest: katolik
Status: Solo
kopitar napisao:
Pa ovo prvo je uzrok svega , to što Bog uzima propadljivu materiju - tijelo i postaje čovjek te na taj način uzdiže ne samo čovjeka nego i cijelokupnoj tvorevini..." Jer i sve stvoreno uzdiše u poređajnim bolovima iščekujući taj dan proslave".

U tome i jeste poenta da je on nas prvi ljubio i.....ne gledajući na našu dobrotu i moralnost nego dok još bismo u grijehu ne ovisno o našoj dobroti ..

Stoga je cilj On sam i da budemo kao On u pravom smislu riječi a ne mi kao neki naši napori ,pobožnosti , moralistika i sl.


Dobro, frende, možemo li mi onda zaključiti raspravu s mišlju da duša, u širem smilsu riječi, ipak jeste besmrtna?

Bonifacije napisao:
Ako kazes da covjek mora postati slican Bogu,a Bog je savrseno cist,onda i svaki covjek mora biti savrseno cist da bude slican Bogu. Zato se kopitar prestani bacat na svoju zenu kao zivotinja i pokusaj obuzdati u sebi te zivotinjske nagone koji ti zamracuju pamet i kvare dusu. I nemoj pokusati opravdati tu svoju razuzdanost i besramnost nego priznaj svoju slabost i moli Boga za oprostenje. U paklu ce biti prekasno za kajanje.


ahaahha lol šta je ovo. Kako ti znaš šta kopitar radi? Imaš kameru u njegovoj spavaćoj sobi? Kakav nezdravi vid duhovnosti gajiš, moj Boni....

_________________

https://www.youtube.com/watch?v=fTNnwzXrVdg


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 lis 2018 12:54 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 tra 2018 20:10
Postovi: 279
Podijelio: 2 zahvala
Zahvaljeno je: 15 zahvala
Vjeroispovjest: katolicka
Status: U vezi
Ne moram imat kameru u njegovoj spavacoj sobi da bih znao sto se tu radi. On je o svojim problemima govorio na jednom drugom forumu. Ali mi nije jasno sto je nezdravo u mojoj duhovnosti?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 58 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr