kopitar napisao:
Billy napisao:
Mogu jer nisu nastala na istom mjestu u isto vrijeme.
Suština je ista.
Postoji i Atanazijevo vjerovanje
Atanazijevo vjerovanje: "Quicumque"
Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.
Ovo je katolička vjera:
Slavimo jednoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti (bića).
Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.
Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.
A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.
Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.
Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.
U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o svetom Trojstvu.
Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.
On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.
To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.
Prvi nicejski koncil:
Ispovijest vjere:
Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.
I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji....
I u Duha Svetoga.
A oni koji govore da je bilo vrijeme kada sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen, i da je on od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz apostolske i katoličke crkve.
Prvi carigradski koncil
Ispovijest vjere, tzv. Nicejsko carigradsko
Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje svih nevidljivih i vidljivih stvari.
I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.
Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i sina (Filioque procedit- Ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi ove riječi u vjerovanje rimske Crkve.) On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.
Koncil u Firenci -
Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli «Cantate Domino, pape Eugena IV /1431 -1447 od 4 veljače 1442.
Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama
Otac je nerođen (ingenitum)
Sin je od Oca rođen(genitum)
Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)
Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, jednu vječnost,
sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).
Sva su ova vjerovanja pravovjerna.
Kopitaru nisi u pravu.
Širiš zablude.
Po tome nismo dužni vjerovati u čistilište niti seobu duše, već čekati uskrsnuće mrtvih.
Katolik je dužan vjerovati u čistilište jer KC veli da čistilište postoji.
U Vatikanu imaš i muzej predmeta koji dokazuju da čistilište postoji.
Brojni sveti imaju privatne objave koje je Crkva priznala.
Koja je razlika izmedju tebe i Jehova?
Oboje imate svoje zablude.
Samo duša bez ljage grijeha može ući u nebo jer “Ništa nečisto nikada neće u nj ući”(Otk 21,27). U pakao idu oni koji umru u smrtnom grijehu, no gdje idu oni koji umru duše okaljane oprostivim grijesima? Odgovor glasi: U čistilište.
Iako je sama riječ čistilište Bibliji nepoznata, ideja o njemu postoji, kao što postoji i ideja Trojstva, iako se ni ono izravno ne spominje. Osim toga, povijesna je činjenica da su kršćani od samog početka vjerovali u čistilište, štoviše, da su u nj vjerovali još i starozavjetni Izraelci, što dokazuje ne samo Biblija, već i drugi židovski spisi nastali još prije Isusa (primjerice Život Adama i Eve, 46). Ortodoksni Židovi i danas u nj vjeruju, te 11 mjeseci poslije nečije smrti mole takozvani kaddish za očišćenje pokojnikove duše. Tako su Juda Makabejac i njegovi sljedbenici koji su ostali vjerni židovstvu (2 Mak 8,1), zbog molitve za mrtve zaslužuili pohvalu (2 Mak 12,40-42): “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve… Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,43-45). Molitve i žrtve naknadnice očito ne trebaju onima koji su već u raju, a dušama u paklu neće pomoći nikakve molitve, jer su one već osuđene na “oganj vječni” (Mt 25,41). To znači da mora postojati i neko treće stanje, no baš zato što ovi redci o tome govore neporecivo, protestanti su, samo da zaniječu nauk o čistilištu, iz Svetog pisma izbacili obje knjige o Makabejcima.Napomenimo da se sve do 16. stoljeća, to jest do pojave Luthera, baš nitko nije sjetio osporiti ovu doktrinu, koja je oduvijek bila, pa i danas ostala temeljnim elementom vjere Božjeg naroda (Crkve). A protestanti su ukinuli čistilište samo zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu sola fide.U trenutku smrti čovjek dolazi pred osobni sud (Heb 9,27), i više nema povratka, a posljednji će pak sud nastupiti na kraju svijeta, kad se Isus vrati u slavi da sudi žive i mrtve (Mt 25, 31-32). Razlika između osobnog i posljednjeg suda je u tome što nakon osobnog suda duša, već prema svojim djelima, ide u nebo, čistilište ili pakao (1 Pt 1,17), dok će nakon posljednjeg suda tijela mrtvih uskrsnuti, pa će jedni u raj, a drugi u pakao (Otk 20,12-15). Nakon posljednjeg će suda čistilište prestati postojati.
Svrha čistilišta je pročišćenje duše koja se spasila, ali nije dovoljno čista da uđe u nebo, jer bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). Konačno se spasenje postiže posvećenjem Duha (2 Sol 2,13), i ono nije samo opcija, ono je apsolutno neophodno nužno za ulazak u raj. Čak i kad nam se oproste grijesi, ipak moramo dati zadovoljštinu, platiti naknadu. Razbijemo li susjedu prozor, pokajanje nije dovoljno, već moramo i nadoknaditi štetu. Tako i duša koja se u posljednjem trenutku života pokajala za grijehe, nemajući ih više kada platiti u ovom svijetu, bit će doduše spašena, ali će naknadu morati dati u čistilištu. Bog nije samo milostiv, nego i pravedan, a pravednost traži zadovoljštinu (naknadu). Napokon, zar bi bilo pravedno da netko tko je čitav život proveo u razvratu i grijehu, samo zato što se pred smrt pokajao, ode ravno u raj kao i onaj koji se čitav život držao Božjih zapovijedi? Pokajanje predmnijeva i zadovoljštinu. Prisjetimo se kako se David pokajao za svoj grijeh i od Boga zatražio oproštenje, koje je i dobio, ali samo uz naknadu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,13-14).
Učenje o čistilištu u implicitnom obliku nalazimo i u Novom zavjetu: “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome” (Mt 12,32). Iz čega slijedi da se, po Isusovim riječima, neki drugi grijesi mogu oprostiti na drugome svijetu. Grijesi se u paklu ne mogu oprostiti, a u nebu se nema što opraštati, pa dakle mora postojati i neko treće stanje.
Nakon smrti na križu Isus je “otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni” (1 Pt 3,19-20), i oni su bili spašeni (1 Pt 4,6). Tamnica se ne može odnositi na pakao, jer se iz pakla nitko ne može spasiti, a niti na predvorje raja u kojem su pravednici Starog zavjeta čekali na uskrsnuće Isusovo da bi se otvorila nebeska vrata, jer u tamnici su nepokorni, a ne poslušni. I sveti se Pavao molio za mrtve (Tim 1,16-17), no da nema čistilišta, njegova bi molitva bila lišena smisla.
Općenito, molitva za mrtve bila je sastavni dio života prvih kršćana, i o tome postoji mnoštvo dokumenata. Tako se Falkonila poslije smrti u snu ukazala majci i rekla: “Majko, ti ćeš umjesto mene imati ovu strankinju Teklu, da se moli za mene, da mogu prijeći u mjesto pravednika” (Djela Pavla i Tekle, 160. god.), a sveti Augustin bilježi da se “čitava Crkva drži običaja koje joj predaše oci, pa se moli za one koji su umrli u zajedništvu s Tijelom i Krvlju Kristovom”, te nastavlja kako se “ne može zanijekati da duše umrlih nalaze utočište po pobožnosti svojih još živih prijatelja i rođaka, kad ovi za njih prikažu posredničku žrtvu [svetu misu] ili kad dadu milodar Crkvi” (Propovijedi, 172, 2, 411. god.; Priručnik o vjeri, nadi i ljubavi, 18, 69, 421. god.). Vjernici koji su umrli u zajedništvu s Kristom – a koje se raskida smrtnim grijehom – iako možda nisu umrli u svetosti, ipak su i dalje članovi velike Božje obitelji, Crkve, i zato je nužno i pravedno da o njima i dalje brinemo i molimo se za spas njihove duše.
Fundamentalisti optužuju Katoličku crkvu da je učenje o čistilištu naprosto izmislila kako bi se obogatila služeći mise za mrtve, bez kojih bi, vele oni, otišla u stečaj. Što je besmislica jer svećenik dnevno može služiti najviše jednu intenciju (zadušnicu), uz dobrovoljni prilog od obično samo 5 eura, a teško da se od toga još itko obogatio. Napokon, samo nedjeljna lemozina obično znatno premašuje ono što se čitav tjedan skupi za zadušnice. A kao drugo, Crkva nije izmislila vjerovanje o čistilištu, već je to vjerovanje naslijedila od apostola.