www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 19:15

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 84 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 19 sij 2019 12:50 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Billy napisao:
kopitar napisao:
Billy napisao:
Dakle ti tvrdiš da apostolsko vjerovanje nije ispravno?


Službeno je NC vjerovanje i u njega smo dužni vjerovati.


Ma nemoj?
A gdje piše da apostolsko nije službeno.
Dapače spada u molitve koje bi svaki katolik trebao znati.
Nalazi se u svakom katoličkom molitveniku.
Moli se na početku krunice i raznih pobožnosti.
I sadrži bit vjere o uskrsnuću Tijela.
Ti budi ko Martin Luther pa odbaci to vjerovanje ko on kako je brojne knjige izbacio iz svog kabina Biblije.



Ne moraš znati apostolsko ali NC moraš znati takva su pravila i moraš se pokoriti inače nisi katolik.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 12:54 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Moraš oba znat.
Oba se uče na vjeronauku. Vrlo su slična.
Apostolsko je skraćeno vjerovanje NC.


Stoljećima se mislilo da su Apostolsko vjerovanje složila dvanaestorica apostola prije nego se raziđoše svijetom da propovijedaju evanđelje Isusa Krista i da se po njima tako i zove. Znanstvena je kritika međutim ustanovila da nije moguće dokazati njegovo apostolsko autorstvo. Formula je izvorno nastala u Rimu, u tamošnjoj kršćanskoj zajednici i to na latinskom jeziku: otud mu i naziv Rimski simbol. Kršćanski ga Istok nije poznavao, ali su ga zato postupno preuzimale razne kršćanske zajednice na području latinske Crkve.

Pravoslavci ne priznaju apostolsko vjerovanje.
Katolici da.

No mi znamo da ti nisi katolik.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 13:08 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Billy napisao:
Moraš oba znat.
Oba se uče na vjeronauku. Vrlo su slična.
Apostolsko je skraćeno vjerovanje NC.


Stoljećima se mislilo da su Apostolsko vjerovanje složila dvanaestorica apostola prije nego se raziđoše svijetom da propovijedaju evanđelje Isusa Krista i da se po njima tako i zove. Znanstvena je kritika međutim ustanovila da nije moguće dokazati njegovo apostolsko autorstvo. Formula je izvorno nastala u Rimu, u tamošnjoj kršćanskoj zajednici i to na latinskom jeziku: otud mu i naziv Rimski simbol. Kršćanski ga Istok nije poznavao, ali su ga zato postupno preuzimale razne kršćanske zajednice na području latinske Crkve.

Pravoslavci ne priznaju apostolsko vjerovanje.
Katolici da.

No mi znamo da ti nisi katolik.



Ono je pravo što se moli na misi.....ne mogu biti dva prava.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 13:13 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Mogu jer nisu nastala na istom mjestu u isto vrijeme.
Suština je ista.

Postoji i Atanazijevo vjerovanje

Atanazijevo vjerovanje: "Quicumque"

Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.

Ovo je katolička vjera:

Slavimo jednoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti (bića).

Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.

Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.

Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o svetom Trojstvu.

Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.



Prvi nicejski koncil:

Ispovijest vjere:

Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji....

I u Duha Svetoga.

A oni koji govore da je bilo vrijeme kada sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen, i da je on od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz apostolske i katoličke crkve.



Prvi carigradski koncil


Ispovijest vjere, tzv. Nicejsko carigradsko


Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje svih nevidljivih i vidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.

Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i sina (Filioque procedit- Ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi ove riječi u vjerovanje rimske Crkve.) On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.



Koncil u Firenci -
Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli «Cantate Domino, pape Eugena IV /1431 -1447 od 4 veljače 1442.



Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama

Otac je nerođen (ingenitum)

Sin je od Oca rođen(genitum)

Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)

Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, jednu vječnost,

sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).

Sva su ova vjerovanja pravovjerna.
Kopitaru nisi u pravu.
Širiš zablude.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 14:40 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Billy napisao:
Mogu jer nisu nastala na istom mjestu u isto vrijeme.
Suština je ista.

Postoji i Atanazijevo vjerovanje

Atanazijevo vjerovanje: "Quicumque"

Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.

Ovo je katolička vjera:

Slavimo jednoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti (bića).

Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.

Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.

Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o svetom Trojstvu.

Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.



Prvi nicejski koncil:

Ispovijest vjere:

Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji....

I u Duha Svetoga.

A oni koji govore da je bilo vrijeme kada sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen, i da je on od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz apostolske i katoličke crkve.



Prvi carigradski koncil


Ispovijest vjere, tzv. Nicejsko carigradsko


Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje svih nevidljivih i vidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.

Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i sina (Filioque procedit- Ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi ove riječi u vjerovanje rimske Crkve.) On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.



Koncil u Firenci -
Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli «Cantate Domino, pape Eugena IV /1431 -1447 od 4 veljače 1442.



Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama

Otac je nerođen (ingenitum)

Sin je od Oca rođen(genitum)

Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)

Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, jednu vječnost,

sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).

Sva su ova vjerovanja pravovjerna.
Kopitaru nisi u pravu.
Širiš zablude.



Po tome nismo dužni vjerovati u čistilište niti seobu duše, već čekati uskrsnuće mrtvih.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 15:44 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
kopitar napisao:
Billy napisao:
Mogu jer nisu nastala na istom mjestu u isto vrijeme.
Suština je ista.

Postoji i Atanazijevo vjerovanje

Atanazijevo vjerovanje: "Quicumque"

Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.

Ovo je katolička vjera:

Slavimo jednoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti (bića).

Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.

Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.

Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o svetom Trojstvu.

Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.



Prvi nicejski koncil:

Ispovijest vjere:

Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji....

I u Duha Svetoga.

A oni koji govore da je bilo vrijeme kada sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen, i da je on od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz apostolske i katoličke crkve.



Prvi carigradski koncil


Ispovijest vjere, tzv. Nicejsko carigradsko


Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje svih nevidljivih i vidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.

Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i sina (Filioque procedit- Ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi ove riječi u vjerovanje rimske Crkve.) On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.



Koncil u Firenci -
Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli «Cantate Domino, pape Eugena IV /1431 -1447 od 4 veljače 1442.



Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama

Otac je nerođen (ingenitum)

Sin je od Oca rođen(genitum)

Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)

Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, jednu vječnost,

sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).

Sva su ova vjerovanja pravovjerna.
Kopitaru nisi u pravu.
Širiš zablude.



Po tome nismo dužni vjerovati u čistilište niti seobu duše, već čekati uskrsnuće mrtvih.


Katolik je dužan vjerovati u čistilište jer KC veli da čistilište postoji.

U Vatikanu imaš i muzej predmeta koji dokazuju da čistilište postoji.
Brojni sveti imaju privatne objave koje je Crkva priznala.
Koja je razlika izmedju tebe i Jehova?
Oboje imate svoje zablude.


Samo duša bez ljage grijeha može ući u nebo jer “Ništa nečisto nikada neće u nj ući”(Otk 21,27). U pakao idu oni koji umru u smrtnom grijehu, no gdje idu oni koji umru duše okaljane oprostivim grijesima? Odgovor glasi: U čistilište.

Iako je sama riječ čistilište Bibliji nepoznata, ideja o njemu postoji, kao što postoji i ideja Trojstva, iako se ni ono izravno ne spominje. Osim toga, povijesna je činjenica da su kršćani od samog početka vjerovali u čistilište, štoviše, da su u nj vjerovali još i starozavjetni Izraelci, što dokazuje ne samo Biblija, već i drugi židovski spisi nastali još prije Isusa (primjerice Život Adama i Eve, 46). Ortodoksni Židovi i danas u nj vjeruju, te 11 mjeseci poslije nečije smrti mole takozvani kaddish za očišćenje pokojnikove duše. Tako su Juda Makabejac i njegovi sljedbenici koji su ostali vjerni židovstvu (2 Mak 8,1), zbog molitve za mrtve zaslužuili pohvalu (2 Mak 12,40-42): “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve… Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,43-45). Molitve i žrtve naknadnice očito ne trebaju onima koji su već u raju, a dušama u paklu neće pomoći nikakve molitve, jer su one već osuđene na “oganj vječni” (Mt 25,41). To znači da mora postojati i neko treće stanje, no baš zato što ovi redci o tome govore neporecivo, protestanti su, samo da zaniječu nauk o čistilištu, iz Svetog pisma izbacili obje knjige o Makabejcima.Napomenimo da se sve do 16. stoljeća, to jest do pojave Luthera, baš nitko nije sjetio osporiti ovu doktrinu, koja je oduvijek bila, pa i danas ostala temeljnim elementom vjere Božjeg naroda (Crkve). A protestanti su ukinuli čistilište samo zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu sola fide.U trenutku smrti čovjek dolazi pred osobni sud (Heb 9,27), i više nema povratka, a posljednji će pak sud nastupiti na kraju svijeta, kad se Isus vrati u slavi da sudi žive i mrtve (Mt 25, 31-32). Razlika između osobnog i posljednjeg suda je u tome što nakon osobnog suda duša, već prema svojim djelima, ide u nebo, čistilište ili pakao (1 Pt 1,17), dok će nakon posljednjeg suda tijela mrtvih uskrsnuti, pa će jedni u raj, a drugi u pakao (Otk 20,12-15). Nakon posljednjeg će suda čistilište prestati postojati.
Svrha čistilišta je pročišćenje duše koja se spasila, ali nije dovoljno čista da uđe u nebo, jer bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). Konačno se spasenje postiže posvećenjem Duha (2 Sol 2,13), i ono nije samo opcija, ono je apsolutno neophodno nužno za ulazak u raj. Čak i kad nam se oproste grijesi, ipak moramo dati zadovoljštinu, platiti naknadu. Razbijemo li susjedu prozor, pokajanje nije dovoljno, već moramo i nadoknaditi štetu. Tako i duša koja se u posljednjem trenutku života pokajala za grijehe, nemajući ih više kada platiti u ovom svijetu, bit će doduše spašena, ali će naknadu morati dati u čistilištu. Bog nije samo milostiv, nego i pravedan, a pravednost traži zadovoljštinu (naknadu). Napokon, zar bi bilo pravedno da netko tko je čitav život proveo u razvratu i grijehu, samo zato što se pred smrt pokajao, ode ravno u raj kao i onaj koji se čitav život držao Božjih zapovijedi? Pokajanje predmnijeva i zadovoljštinu. Prisjetimo se kako se David pokajao za svoj grijeh i od Boga zatražio oproštenje, koje je i dobio, ali samo uz naknadu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,13-14).

Učenje o čistilištu u implicitnom obliku nalazimo i u Novom zavjetu: “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome” (Mt 12,32). Iz čega slijedi da se, po Isusovim riječima, neki drugi grijesi mogu oprostiti na drugome svijetu. Grijesi se u paklu ne mogu oprostiti, a u nebu se nema što opraštati, pa dakle mora postojati i neko treće stanje.

Nakon smrti na križu Isus je “otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni” (1 Pt 3,19-20), i oni su bili spašeni (1 Pt 4,6). Tamnica se ne može odnositi na pakao, jer se iz pakla nitko ne može spasiti, a niti na predvorje raja u kojem su pravednici Starog zavjeta čekali na uskrsnuće Isusovo da bi se otvorila nebeska vrata, jer u tamnici su nepokorni, a ne poslušni. I sveti se Pavao molio za mrtve (Tim 1,16-17), no da nema čistilišta, njegova bi molitva bila lišena smisla.

Općenito, molitva za mrtve bila je sastavni dio života prvih kršćana, i o tome postoji mnoštvo dokumenata. Tako se Falkonila poslije smrti u snu ukazala majci i rekla: “Majko, ti ćeš umjesto mene imati ovu strankinju Teklu, da se moli za mene, da mogu prijeći u mjesto pravednika” (Djela Pavla i Tekle, 160. god.), a sveti Augustin bilježi da se “čitava Crkva drži običaja koje joj predaše oci, pa se moli za one koji su umrli u zajedništvu s Tijelom i Krvlju Kristovom”, te nastavlja kako se “ne može zanijekati da duše umrlih nalaze utočište po pobožnosti svojih još živih prijatelja i rođaka, kad ovi za njih prikažu posredničku žrtvu [svetu misu] ili kad dadu milodar Crkvi” (Propovijedi, 172, 2, 411. god.; Priručnik o vjeri, nadi i ljubavi, 18, 69, 421. god.). Vjernici koji su umrli u zajedništvu s Kristom – a koje se raskida smrtnim grijehom – iako možda nisu umrli u svetosti, ipak su i dalje članovi velike Božje obitelji, Crkve, i zato je nužno i pravedno da o njima i dalje brinemo i molimo se za spas njihove duše.

Fundamentalisti optužuju Katoličku crkvu da je učenje o čistilištu naprosto izmislila kako bi se obogatila služeći mise za mrtve, bez kojih bi, vele oni, otišla u stečaj. Što je besmislica jer svećenik dnevno može služiti najviše jednu intenciju (zadušnicu), uz dobrovoljni prilog od obično samo 5 eura, a teško da se od toga još itko obogatio. Napokon, samo nedjeljna lemozina obično znatno premašuje ono što se čitav tjedan skupi za zadušnice. A kao drugo, Crkva nije izmislila vjerovanje o čistilištu, već je to vjerovanje naslijedila od apostola.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 17:39 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Billy napisao:
kopitar napisao:
Billy napisao:
Mogu jer nisu nastala na istom mjestu u isto vrijeme.
Suština je ista.

Postoji i Atanazijevo vjerovanje

Atanazijevo vjerovanje: "Quicumque"

Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen.

Ovo je katolička vjera:

Slavimo jednoga Boga u trojstvu i trojstvo u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti (bića).

Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.

Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan (aeternus) je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.

A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.

Tako je Otac Gospodin, Sin Gospodin, Duh Sveti Gospodin, a ipak nisu tri Gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospodina, nego jednog Gospodina.

Oca nitko nije učinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina Otac nije učinio, niti stvorio, nego rodio. Duha Svetog nisu učinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca, jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.

U tom Trojstvu ništa nije prije ili poslije, ništa više ili manje, nego su sve tri osobe u sebi jednako vječne, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije rečeno, poštujemo kako jedinstvo u trojstvu, tako trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle, želi biti spašen, to mora vjerovati o svetom Trojstvu.

Ali za vječno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje našega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo vjerovati i ispovijedati da je Gospodin naš, Isus Krist Sin Božji, Bog i čovjek. On je Bog, jer je iz Očeve biti (stvarnosti) od vječnosti rođen, čovjek jer je od biti (stvarnosti) majke rođen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni čovjek, koji se sastoji od razumske duše i čovječjeg tijela, Ocu jednak u božanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i čovjek, tako ipak nisu dva Krista, nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se božanstvo pretvorilo u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i čitav, ne po povećanju bića, nego po jedinstvu osobe. Jer kako razumska duša i tijelo tvore jednog čovjeka, tako je Bog i čovjek samo jedan Krist.

On je zbog našeg spasenja trpio, sišao u podzemlje (nad pakao) i treći je dan opet uskrsnuo, uzašao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogućeg Oca, odatle će doći suditi žive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi će ljudi uskrsnuti u svojim tijelima i dati račun o svojim djelima. Oni koji su činili dobro, ući će u vječni život, koji su činili zlo, u vječni oganj.

To je katolička vjera. Tko je vjerno i čvrsto ne čuva i vjeruje, ne može se spasiti.



Prvi nicejski koncil:

Ispovijest vjere:

Vjerujemo u jednoga Boga, svemogućega, stvoritelja svih vidljivih i nevidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, kao jedinorođenoga, rođenog od Oca, to znači od njegove biti, Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je stvoreno sve što postoji na nebu i na zemlji....

I u Duha Svetoga.

A oni koji govore da je bilo vrijeme kada sin Božji nije postojao i da nije bio prije nego je rođen, i da je on od ničega postao, ili od druge supstancije, taj se isključuje iz apostolske i katoličke crkve.



Prvi carigradski koncil


Ispovijest vjere, tzv. Nicejsko carigradsko


Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega Oca, stvoritelja neba i zemlje svih nevidljivih i vidljivih stvari.

I u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga. Rođenog od Oca prije svih vremena: Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga.Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem.

Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i sina (Filioque procedit- Ove riječi su najprije uvedene u vjerovanje u Španjolskoj, a tek kasnije, na molbu kralja Henrika II., papa Benedikt VIII. konačno uvodi ove riječi u vjerovanje rimske Crkve.) On se slavi i štuje zajedno sa Ocem i Sinom. On je govorio po prorocima.



Koncil u Firenci -
Osuda naučavanja jakobita sadržana u buli «Cantate Domino, pape Eugena IV /1431 -1447 od 4 veljače 1442.



Uzdajući se u glas našega Gospodina i Spasitelja, ispovijeda i navješćuje sveta rimska Crkva njezinu čvrstu vjeru u jednoga, pravoga, svemogućega, nepromjenjivoga i vječnoga Boga. Oca, Sina i Duha Svetoga koji je jedan u biti, a trojstven u osobama

Otac je nerođen (ingenitum)

Sin je od Oca rođen(genitum)

Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (procedentem)

Ove osobe su jedan Bog, ne tri Boga, jer sva tri imaju jednu bit, jednu bitnost, jednu vječnost, jednu prirodu, jedno božanstvo, jednu neizmjernost, jednu vječnost,

sve je njima jedno, osim tamo gdje odnosi idu u suprotnom pravcu (omniaque sunt unum, ubi non obviat relationis oppositio).

Sva su ova vjerovanja pravovjerna.
Kopitaru nisi u pravu.
Širiš zablude.



Po tome nismo dužni vjerovati u čistilište niti seobu duše, već čekati uskrsnuće mrtvih.


Katolik je dužan vjerovati u čistilište jer KC veli da čistilište postoji.

U Vatikanu imaš i muzej predmeta koji dokazuju da čistilište postoji.
Brojni sveti imaju privatne objave koje je Crkva priznala.
Koja je razlika izmedju tebe i Jehova?
Oboje imate svoje zablude.


Samo duša bez ljage grijeha može ući u nebo jer “Ništa nečisto nikada neće u nj ući”(Otk 21,27). U pakao idu oni koji umru u smrtnom grijehu, no gdje idu oni koji umru duše okaljane oprostivim grijesima? Odgovor glasi: U čistilište.

Iako je sama riječ čistilište Bibliji nepoznata, ideja o njemu postoji, kao što postoji i ideja Trojstva, iako se ni ono izravno ne spominje. Osim toga, povijesna je činjenica da su kršćani od samog početka vjerovali u čistilište, štoviše, da su u nj vjerovali još i starozavjetni Izraelci, što dokazuje ne samo Biblija, već i drugi židovski spisi nastali još prije Isusa (primjerice Život Adama i Eve, 46). Ortodoksni Židovi i danas u nj vjeruju, te 11 mjeseci poslije nečije smrti mole takozvani kaddish za očišćenje pokojnikove duše. Tako su Juda Makabejac i njegovi sljedbenici koji su ostali vjerni židovstvu (2 Mak 8,1), zbog molitve za mrtve zaslužuili pohvalu (2 Mak 12,40-42): “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve… Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,43-45). Molitve i žrtve naknadnice očito ne trebaju onima koji su već u raju, a dušama u paklu neće pomoći nikakve molitve, jer su one već osuđene na “oganj vječni” (Mt 25,41). To znači da mora postojati i neko treće stanje, no baš zato što ovi redci o tome govore neporecivo, protestanti su, samo da zaniječu nauk o čistilištu, iz Svetog pisma izbacili obje knjige o Makabejcima.Napomenimo da se sve do 16. stoljeća, to jest do pojave Luthera, baš nitko nije sjetio osporiti ovu doktrinu, koja je oduvijek bila, pa i danas ostala temeljnim elementom vjere Božjeg naroda (Crkve). A protestanti su ukinuli čistilište samo zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu sola fide.U trenutku smrti čovjek dolazi pred osobni sud (Heb 9,27), i više nema povratka, a posljednji će pak sud nastupiti na kraju svijeta, kad se Isus vrati u slavi da sudi žive i mrtve (Mt 25, 31-32). Razlika između osobnog i posljednjeg suda je u tome što nakon osobnog suda duša, već prema svojim djelima, ide u nebo, čistilište ili pakao (1 Pt 1,17), dok će nakon posljednjeg suda tijela mrtvih uskrsnuti, pa će jedni u raj, a drugi u pakao (Otk 20,12-15). Nakon posljednjeg će suda čistilište prestati postojati.
Svrha čistilišta je pročišćenje duše koja se spasila, ali nije dovoljno čista da uđe u nebo, jer bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). Konačno se spasenje postiže posvećenjem Duha (2 Sol 2,13), i ono nije samo opcija, ono je apsolutno neophodno nužno za ulazak u raj. Čak i kad nam se oproste grijesi, ipak moramo dati zadovoljštinu, platiti naknadu. Razbijemo li susjedu prozor, pokajanje nije dovoljno, već moramo i nadoknaditi štetu. Tako i duša koja se u posljednjem trenutku života pokajala za grijehe, nemajući ih više kada platiti u ovom svijetu, bit će doduše spašena, ali će naknadu morati dati u čistilištu. Bog nije samo milostiv, nego i pravedan, a pravednost traži zadovoljštinu (naknadu). Napokon, zar bi bilo pravedno da netko tko je čitav život proveo u razvratu i grijehu, samo zato što se pred smrt pokajao, ode ravno u raj kao i onaj koji se čitav život držao Božjih zapovijedi? Pokajanje predmnijeva i zadovoljštinu. Prisjetimo se kako se David pokajao za svoj grijeh i od Boga zatražio oproštenje, koje je i dobio, ali samo uz naknadu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,13-14).

Učenje o čistilištu u implicitnom obliku nalazimo i u Novom zavjetu: “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome” (Mt 12,32). Iz čega slijedi da se, po Isusovim riječima, neki drugi grijesi mogu oprostiti na drugome svijetu. Grijesi se u paklu ne mogu oprostiti, a u nebu se nema što opraštati, pa dakle mora postojati i neko treće stanje.

Nakon smrti na križu Isus je “otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni” (1 Pt 3,19-20), i oni su bili spašeni (1 Pt 4,6). Tamnica se ne može odnositi na pakao, jer se iz pakla nitko ne može spasiti, a niti na predvorje raja u kojem su pravednici Starog zavjeta čekali na uskrsnuće Isusovo da bi se otvorila nebeska vrata, jer u tamnici su nepokorni, a ne poslušni. I sveti se Pavao molio za mrtve (Tim 1,16-17), no da nema čistilišta, njegova bi molitva bila lišena smisla.

Općenito, molitva za mrtve bila je sastavni dio života prvih kršćana, i o tome postoji mnoštvo dokumenata. Tako se Falkonila poslije smrti u snu ukazala majci i rekla: “Majko, ti ćeš umjesto mene imati ovu strankinju Teklu, da se moli za mene, da mogu prijeći u mjesto pravednika” (Djela Pavla i Tekle, 160. god.), a sveti Augustin bilježi da se “čitava Crkva drži običaja koje joj predaše oci, pa se moli za one koji su umrli u zajedništvu s Tijelom i Krvlju Kristovom”, te nastavlja kako se “ne može zanijekati da duše umrlih nalaze utočište po pobožnosti svojih još živih prijatelja i rođaka, kad ovi za njih prikažu posredničku žrtvu [svetu misu] ili kad dadu milodar Crkvi” (Propovijedi, 172, 2, 411. god.; Priručnik o vjeri, nadi i ljubavi, 18, 69, 421. god.). Vjernici koji su umrli u zajedništvu s Kristom – a koje se raskida smrtnim grijehom – iako možda nisu umrli u svetosti, ipak su i dalje članovi velike Božje obitelji, Crkve, i zato je nužno i pravedno da o njima i dalje brinemo i molimo se za spas njihove duše.

Fundamentalisti optužuju Katoličku crkvu da je učenje o čistilištu naprosto izmislila kako bi se obogatila služeći mise za mrtve, bez kojih bi, vele oni, otišla u stečaj. Što je besmislica jer svećenik dnevno može služiti najviše jednu intenciju (zadušnicu), uz dobrovoljni prilog od obično samo 5 eura, a teško da se od toga još itko obogatio. Napokon, samo nedjeljna lemozina obično znatno premašuje ono što se čitav tjedan skupi za zadušnice. A kao drugo, Crkva nije izmislila vjerovanje o čistilištu, već je to vjerovanje naslijedila od apostola.



Mislim da suvremena teologija radi na tome da se nađe riješenje kako pokojni nastavljaju život u Kristu kao osobe a ne da se ruši njihova cjelovitost kao osobe i razdvaja na dijelove a nakon toga preživljavanja duše ( neki koriste izraz " blejanje duše na nebu") , postavlja se pitanje trebali moliti za pokojne ako poslije smrti odlaze u eshaton tj. ulaze u uskrsli način postojanja.
Molitva svakako ostaje jer je Bog koji je van vremena uzima u tom dogđaju tako da nema veze kad je vremenski upućena.

Problem je u naglašavanju čistoće i čišćenja gdje se skreće pažnja sa prave slike Boga te pretjerano inzistira na moralu i juridističnosti.

Treba mo se nadati da će teologija u budućnosti riješiti većinu ovih problema kao što su i započeli veliki teolozi ( Raner, Ratzinger... te da se nastavi u tom smjeru.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 18:56 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Ti dakle tvrdiš da Katolička Crkva ima krivi nauk i da ne postoji čistilište?
To veli jedan katolik?
Kako katolik može ići protiv svoje vjere?

Svi znamo da nisi katolik, da si zapravo pravoslavac i Srbin. Samim time nemaš šta učiti katolike.

Svaki katolik mora vjerovati u postojanje čistilišta, a ako proučavatš Sveto pismo i najraniju crkvenu praksu, trebao bi vjerovati u njegovo postojanje.

Biblija naučava da u kraljevstvo nebesko neće ući ništa nečisto (Otk 21,27). To očigledno isključuje proklete, koji su nečisti zato što na samrtnoj postelji nemaju milosti u svojoj duši. Oni su potpuno nesposobni ući u raj. Ali što je s onima koji umru u stanju milosti, koji su se pokajali za svoje grijehe? Oni će ući u raj, ali neće svi odjedanput otići tamo. Mnogi će najprije biti očišćeni u čistilištu, koje je ispravnije shvatiti kao stanje nego kao neko određeno mjesto.

Tijekom života često nam je važnije ugoditi vlastitoj volji nego Božjoj volji – »Neka ne bude volja Tvoja, Gospodine, nego moja« – što je posljedica naše iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Budući da nas je stvorio Bog, mi smo u svom biću dobri. U tom bismo smislu trebali očitovati istinsku ljubav prema sebi. Međutim, mi očitujemo iskrivljenu ljubav prema sebi odbacujući Božji zakon i pokoravajući se svojoj vlastitoj volji koja odstupa od Božje volje – naime, kad griješimo.

Ako je u našoj duši prije smrti ostalo nešto od te iskrivljene ljubavi prema sebi, nećemo umrijeti potpuno očišćeni čak i ako smo se prije smrti pokajali za svoje grijehe. Nismo potpuno spremni za ulazak u raj, ali, isto tako, nismo potpuno spremni ni za ulazak u pakao, budući da nismo prokleti. Umjesto toga, morat ćemo čekati u predvorju raja sve dok ne budemo očišćeni od preostalih tragova iskrivljene ljubavi prema sebi. To predvorje zovemo čistilište. Kad posljednji čovjek na zemlji umre i kad posljednji čovjek napusti čistilište i ode u raj – svatko onaj tko odlazi u čistilište napokon će doći u raj – čistilišta više neće biti.

Istina, riječ »čistilište« ne postoji u Svetome pismu, ali isto tako ne postoje ni riječi »Sveto Trojstvo« i »utjelovljenje«, a Sveto pismo se ipak slaže s objema ovim riječima, i to onako kao što se slaže i s riječju čistilište. Međutim, spominje li Sveto pismo čistilište izravno, pa makar i pod nekim drugim imenom? To je lako moguće. Pročitajte Prvu Petrovu poslanicu, glava 3, redak 19. Nakon smrti na križu Isus »je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici«. Tko su bili ti ljudi? To sigurno nisu bili oni koji su osuđeni na pakao – njima nije bilo potrebno propovijedati, jer ih ništa nije moglo spasiti. To sigurno nisu mogli biti ni oni koji su u raju, jer raj nije bio otvoren nikome, sve do Isusova uskrsnuća. Ti »duhovi u tamnici« bili su dobri ljudi, predodređeni za raj, koji su umrli prije nego što je, zahvaljujući otkupljenju ljudskog roda, raj otvoren.

Već ovaj redak dokazuje da je nekoć postojalo i treće stanje koje nije bilo ni raj ni pakao. Ako je to stanje bilo čistilište, znači da Sveto pismo izravno spominje čistilište. Ako to stanje nije bilo čistilište, tada Sveto pismo barem ukazuje na mogućnost postojanja i nekog trećeg stanja koje je očigledno vrlo nalik čistilištu.

Katoličko stajalište podupire Druga knjiga o Makabejcima, glava 12, redak 45, koja kaže: »Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.« I opet se ovaj redak ne može odnositi na duše u paklu, budući da njih ništa ne može izbaviti od kazne kojoj su izloženi, a isto tako ni na duše u raju, budući da one već imaju sve što mogu poželjeti (samoga Boga), i sasvim su očišćene. U njima apsolutno ne postoji nikakva sklonost prema grijehu. Ako se ne odnosi na čistilište, navedeni redak iz Druge knjige o Makabejcima nema nikakvog smisla.

Vratimo se našem početnom pitanju. Hoće li svi ljudi kojima je namijenjen raj morati provesti neko vrijeme u čistilištu? Ne. U čistilište će otići samo oni koji umru u stanju milosti, ali u kojima još postoje tragovi iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Vrlo je moguće da će takva biti golema većina spašenih. Ne znamo sigurno, ali možemo o tome nagađati.

Prije nego što počnemo nagađati o tome, trebali bismo pogledati u svoje vlastito srce i upitati se ljubimo li sada Boga potpuno, bez i najmanje sklonosti prema grijehu. Ako možemo potvrdno odgovoriti na ovo pitanje, ako je naša ocjena točna i ako umremo u tom stanju, ići ćemo ravno u raj. U takvom je stanju, uvjeravaju nas teolozi, umrla većina proglašenih svetaca – najveći je dio njih u takvom stanju proveo veći dio svoga života. Ali, ako moramo priznati da je u nama ipak ostao makar i samo trag iskrivljene ljubavi prema samima sebi, ma kako malen on bio, moramo zaključiti da bismo, kad bismo sad umrli, prvi dio svoga novog života proveli u čistilištu. Tamo bismo čekali na potpuno očišćenje kako bismo se mogli dostojno pojaviti na vratima raja.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 sij 2019 19:06 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Ovo je službeni stav KC o paklu i čistilištu. Samo heretik i poganin može tvrditi da to nije istina.

Katekizam Katoličke crkve iz 1994. kaže:

O paklu:


1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: “tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života” (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći.[598] Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju “pakao”.

1034 Isus često govori o “geheni”, o vatri “koja se ne gasi”,[599] pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo.[600] Isus teškim riječima navješćuje da će “poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu” (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni” (Mt 25,41).

1035 Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, “vječni oganj”.[601] Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14):
Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje “će biti plač i škrgut zubi”.[602]

1037 Bog nikoga ne predodređuje za pakao;[603] za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji “neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3,9):
Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas među izabrane svoje.[604]



Konačno čišćenje ili Čistilište

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom[591] i Tridentskom[592] saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma,[593] govori o čistilišnoj vatri:
Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilišna vatra, prema onome što potvrđuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu.[594]

1032 Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika:
Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca,[596] zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.[597]


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 sij 2019 00:20 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 01 ruj 2012 14:15
Postovi: 902
Podijelio: 18 zahvala
Zahvaljeno je: 59 zahvala
Kopitar je sličan autoru ovog bloga gdje su izrečene brojne neistine vezane za KC.

https://milos.io/razlike-izmedu-pravoslavne-i-katolicke-crkve/

Ako je ovo što piše stav pravoslavaca SPC onda je jasno s kim imamo posla.
Četnicima.
Lagali su prije, lažu sada i lagati će u buduće.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 84 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 5, 6, 7, 8, 9  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 16 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr