www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 00:23

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 37 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 09 ožu 2019 11:26 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Trpjeti s drugim, za druge; trpjeti iz ljubavi prema istini i pravednosti; trpjeti poradi ljubavi i radi toga da postanem osoba koja stvarno ljubi - to su temeljne sastavnice čovječnosti i njihovo zabacivanje vodi čovjekovu uništenju. Ali opet se javlja pitanje: Jesmo li za to sposobni? Je li drugi dovoljno važan da ja za njega trpim? Je li mi istina toliko važna da vrijedi za nju trpjeti? Je li obećana ljubav tako velika da opravdava moje sebedarje? U ljudskoj je povijesti upravo kršćanska vjera osobito zaslužna što je u čovjeku potaknula novu i snažnu sposobnost za te oblike trpljenja koji su presudni za njegovo očovječenje. Kršćanska nam je vjera pokazala da istina, pravednost i ljubav nisu jednostavno ideali, već vrlo opipljive zbilje. Pokazala nam je, naime, da je Bog — Istina i Ljubav u osobi — htio za nas i s nama trpjeti. Bernard iz Clairvauxa skovao je divan izraz: Impassibilis est Deus, sed non incompassibilis - Bog ne može patiti, ali može supatiti. Čovjek je za Boga tako vrijedan da je on sam postao čovjekom kako bi mogao supatiti s njime na krajnje stvaran način, u krvi i tijelu, kao što čitamo u izvješću o Isusovoj muci. Od tada je u svakom ljudskom trpljenju prisutan netko tko s čovjekom su-pati; od tada je u svakom trpljenju prisutan con-solatio, utjeha ljubavi Boga koji dijeli čovjekove patnje i tako je svanula zvijezda nade. Zacijelo, u mnogim trpljenjima i kušnjama uvijek imamo potrebu i za malim i velikim nadama - za posjetom ljudi koje će nas obradovati, ozdravljenjem duhovnih i tjelesnih rana, pozitivnim rješenjem neke krize i tako redom. U manjim kušnjama te vrste nada mogu nam biti dovoljne. Ali u stvarno velikim kušnjama, u kojima moram donijeti konačnu odluku da istinu stavim ispred blagostanja, karijere i onoga što posjedujem, postaje nužna sigurnost istinske, velike nade, o kojoj smo govorili. I za to trebamo svjedoke, mučenike, koji su sebe predali do kraja, tako da nam pokažu put kojim trebamo kročiti iz dana u dan. Trebamo ih radi toga da se, i u malim svakodnevnim odlukama, radije opredjeljujemo za dobro no udobnost, znajući da upravo tako živimo punim životom. Recimo još jednom: sposobnost trpljenja iz ljubavi mjera je čovječnosti. Ta sposobnost trpljenja, ipak, ovisi o vrsti i veličini nade koju nosimo u sebi i na kojoj gradimo. Sveci su mogli u svome životu kročiti onim velikim putem kojim je Krist išao prije njih, jer su bili nošeni velikom nadom. Htio bih dodati još kratku primjedbu koja nije sasvim nevažna za svakodnevni život. Predstavljala je dio oblika pobožnosti — koja se danas možda manje prakticira, ali koja je još donedavno bila veoma raširena - koja se sastojala u »prinošenju« svakodnevnih malih trpljenja, koja nas uvijek iznova pogađaju kao manje ili više neugodna »bockanja«, dajući im tako smisao. U toj je pobožnosti nesumnjivo bilo pretjerivanja i pogrešnih primjena, ali se trebamo zapitati nije li u njoj bilo i nečega bitnog što bi nam moglo pomoći. Što znači to »prinositi«? Te su osobe bile uvjerene da velikom Kristovu dioništvu u patnjama mogu pridružiti svoje sitne jade, koji su tako postali dio riznice dioništva u patnji koje čovječanstvo treba. Na taj su način i male svakodnevne nevolje mogle dobiti smisao i pridonijeti ekonomiji dobra i ljubavi među ljudima. Možda bismo trebali razmisliti o tome da ovu praksu ponovno oživimo u svome životu. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 ožu 2019 16:13 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Posljedni sud kao mjesto učenja i odjelotvorenja nade

U zaključku središnjeg dijela velikog Vjerovanja Crkve, gdje se govori o Kristovu otajstvu počevši od vječnog rođenja od Oca i rođenja u vremenu u krilu Djevice Marije, preko križa i uskrsnuća do njegova ponovnog dolaska, nalazimo i ove riječi: ».. .i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve«. Još od najranijih vremena svijest o sudu imala je velik utjecaj na svakodnevni život kršćana. Bio je to kriterij prema kojemu su uređivali svoj ovozemni život, opomena njihovoj savjesti i, istodobno, nada u Božju pravednost. U svojoj vjeri u Krista nisu nikada gledali samo iza sebe i iznad sebe, već uvijek i prema naprijed, prema času suda koji je Gospodin više puta nagovijestio. Taj pogled prema naprijed dao je kršćanstvu njegovu važnost za sadašnji trenutak. U uređivanju svetih kršćanskih zdanja, u želji da se dočara povijesna i kozmička dimenzija vjere u Krista, običavalo se na istočnoj strani prikazivati Gospodina koji se vraća kao kralj - simbol nade, a na zapadnoj posljednji sud kao simbol odgovornosti za naš život. Taj su prizor vjernici gledali i on ih je pratio na izlazu iz crkve dok su se vraćali svojim svakodnevnim dužnostima. U kasnijem razvoju ikonografije, međutim, sve se veća prednost davala prijetećem i mračnom aspektu suda, koji je očaravao umjetnike očito više od sjaja nade, koji je često bio previše u drugom planu iza prijetećih slika. U suvremenom dobu ideja posljednjeg suda sve više blijedi: kršćanska je vjera individualizirana i usmjerena prije svega prema spasenju pojedinca, dok u razmišljanju o univerzalnoj povijesti svijeta velikim dijelom prevladava ideja napretka. Ipak, temeljni sadržaj iščekivanja suda nije jednostavno nestao, već je poprimio potpuno drukčiji oblik. Ateizam 19. i 20. stoljeća je, sudeći po njegovim polazištima i ciljevima, inačica moralizma: to je prosvjed protiv nepravdi u svijetu i svjetske povijesti općenito. Svijet u kojem postoje tolike nepravde, u kojem toliki nevini trpe i u kojem vlada toliki cinizam vlastodržaca ne može biti djelo dobroga Boga. Bog, koji snosi odgovornost za takav svijet, ne bi bio pravedni Bog, a još manje dobri Bog. U ime morala treba prosvjedovati protiv tog Boga. Budući da nema Boga da uspostavi pravednost, čini se da je sam čovjek sada pozvan uspostaviti pravdu na zemlji. Ako je protest protiv Boga zbog trpljenja u ovom svijetu i razumljiv, vjerovati da čovjek može i mora učiniti ono što nijedan Bog ne čini i ne može učiniti, preuzetno je i po sebi sasvim pogrešno. To što je ta postavka dovela do najvećih okrutnosti i zatiranja pravde nije nipošto slučajno, već je logična posljedica duboke izopačenosti takvog pokušaja. Svijet koji mora sam stvarati neku svoju pravdu svijet je bez nade. Nitko i ništa ne može odgovoriti zašto tolika trpljenja u povijesti. Nitko i ništa ne može zajamčiti da cinizam vlastodržaca - pod kojom god da se zloćudnom ideološkom krinkom javljao - neće i dalje vladati u svijetu. Zato su veliki mislioci Frankfurtske škole Max Horkheimer i Theodor W. Adorno jednako kritizirali i ateizam i teizam. Za Horkheimera je potpuno isključeno da se može pronaći išta što bi zamijenilo Boga na ovome svijetu (»imanentni surogat Boga«), ali istodobno, međutim, odlučno odbacuje i sliku dobrog i pravednog Boga. Radikalizirajući do kraja starozavjetnu zabranu upotrebe slika, on govori o »čežnji za potpuno Drukčijim«, koji ostaje nedostupan - o vapaju koji se prolama iz čovjekove duše i razbija o nijeme i hladne zidove povijesne zbilje. Adorno je također čvrsto zastupao stav da valja potpuno odbaciti svaku sliku, a to naravno vrijedi također za »sliku« Boga koji ljubi. S druge strane, on je neprestano isticao tu »negativnu« dijalektiku i tvrdio da pravednost, istinska pravednost, zahtijeva svijet »u kojem ne samo da bi sadašnje trpljenje bilo izbrisano nego bi i ono koje je nepovratno prošlo bilo opozvano«. To bi, međutim, značilo - da se poslužimo pozitivnim i dakle za toga mislioca neprikladnim izrazima — da pravednosti ne može biti bez uskrsnuća mrtvih. To bi, pak, uključivalo »uskrsnuće tijela, što je idealizmu i vladavini apsolutnog duha potpuno strano«. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 ožu 2019 19:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Kršćanin također može i mora uvijek iznova izvlačiti pouku iz strogog odbacivanja svake slike, što je sadržano u prvoj Božjoj zapovijedi (usp. Izl 20,4). Ispravnost negativne teologije istaknuta je na IV. lateranskom koncilu, koji je izričito izjavio da »koliko god da je između Stvoritelja i stvorenja moguće ustanoviti veliku sličnost, uvijek je jošte veća među njima razlika«. Ipak, u svom odbacivanju svake slike vjernik ne može ići dotle da na kraju, kao što bi to htjeli Horkheimer i Adorno, niječe obje teze, teizam i ateizam. Sam Bog si je dao »sliku«: u Kristu je postao čovjekom. U njemu, Raspetom, nijekanje pogrešnih predodžaba Boga dovedeno je do svoje krajnosti. Sada Bog objavljuje svoje pravo lice upravo u liku patnika koji na sebe osobno preuzima stanje čovjeka napuštena od Boga. Taj nedužni patnik dao je sigurnu nadu: Bog postoji i Bog zna krojiti pravdu na način koji ne možemo shvatiti, već u vjeri možemo tek nejasno naslutiti. Da, postoji uskrsnuće tijela. Postoji pravda. Postoji »opoziv« prošlog trpljenja, obnova kojom se ponovno uspostavlja pravo. Zato je vjera u posljednji sud nadasve nada, ona nada za kojom se pokazala očita potreba upravo u nemirima posljednjih stoljeća. Uvjeren sam da pitanje pravde predstavlja bitni argument, odnosno u svakom slučaju najsnažniji argument, u prilog vjere u vječni život. Čisto individualna potreba za naknadom onoga što nam je u ovom životu uskraćeno, za neprolaznom ljubavlju koju iščekujemo, sigurno je važan razlog za vjerovati da je čovjek stvoren za vječnost; ali samo s obzirom na to da nije moguće da povijesna nepravda ima zadnju riječ, potreba za Kristovim povratkom i novim životom djeluje potpuno uvjerljivo. Prosvjedovati protiv Boga u ime pravde ničemu ne služi. Svijet bez Boga svijet je bez nade (usp. Ef 2,12). Samo Bog može učiniti pravdu. A vjera nam daje sigurnost da on to i čini. Slika posljednjeg suda nije u prvom redu slika užasa, već slika nade; za nas možda čak slika nade od presudnog značenja. No zar nije to možda i slika koja zadaje strah? Ja bih rekao da je to slika koja u svijest doziva odgovornost. To je, dakle, slika onoga straha o kojem govori sveti Hilarije kada kaže da sav naš strah ima svoje mjesto u ljubavi. Bog je pravedan i čini pravdu. To je naša utjeha i naša nada. Ali u njegovoj je pravdi ujedno sadržana i milost. To znamo kada svoj pogled uzdignemo prema raspetom i uskrslom Kristu. I jedno i drugo - i pravdu i milost - valja promatrati u njihovu ispravnome dubokom suodnosu. Milost ne isključuje pravdu. Ne ispravlja ono što je pogrešno u ispravno. Nije spužva koja sve briše tako da sve što su ljudi učinili na zemlji na kraju ima istu vrijednost. Protiv takvog neba i milosti s pravom je, primjerice, prosvjedovao Dostojevski u svom romanu Braća Karamazovi. Zlotvori na kraju, na vječnoj gozbi, neće sjediti zajedno za stolom pored svojih žrtava, kao da se ništa nije dogodilo. Htio bih ovdje citirati jedan Platonov tekst koji izražava predosjećaj ispravnog razuma koji je velikim dijelom istinit i vrijedi također za kršćanina. Premda se služi mitološkim slikama, on nedvosmisleno jasno izražava istinu kada kaže da će na kraju duše stajati gole pred sucem. Sada se više ne računa ono što su nekoć bile u povijesti, već samo ono što uistinu jesu; »Često se pred njim [sucem] pojavi duša nekog kralja ili vladara te on nalazi kako u nj nema ničega dobra. Vidi da mu je duša sva izranjena i puna ožiljaka od vjerolomstva i zlih čina [...] sva je izopačena, laži i oholosti puna, i ništa u njoj ispravna nije, jer put istine nije slijedila. Vlast, bogatstvo, bezočnost i razuzdanost zatrše u njoj svu ljepotu i sklad. Ugledavši taj prizor, on je odmah šalje u tamnicu, gdje će podnijeti zaslužene kazne [...] Ponekad, međutim, pred njegovim se licem pojavi sasvim drukčija duša, pobožna i istinoljubiva [...], svidi mu se te je pošalje na otok blaženih«. Isus nas u svojoj prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru (usp. Lk 16,19-31) opominje stavljajući nam pred oči sliku duše koju su bahatost i izobilje uništili i koja je sama između sebe i siromaha stvorila nepremostivu provaliju: taj je jaz, koji se sada pretvorio u veliku i neugasivu žeđ, nastao zbog zarobljenosti u materijalna zadovoljstva, zbog zaborava drugoga, zbog nesposobnosti ljubljenja. Moramo ovdje istaknuti da Isus u toj prispodobi ne govori o konačnom udesu nakon posljednjeg suda, već preuzima shvaćanje koje susrećemo u drevnom židovstvu, o posrednom stanju između smrti i uskrsnuća, o stanju u kojem posljednji pravorijek još nije izrečen. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 18 tra 2019 19:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
To shvaćanje o posrednom stanju, koje seže još iz ranog židovstva, uključuje mišljenje da se duše ne nalaze jednostavno u nekoj vrsti privremenog uzništva, nego već sada trpe neku kaznu, kao što pokazuje prispodoba o bogatašu, odnosno uživaju privremeno blaženstvo. U njemu je isto tako prisutno mišljenje da su u tome stanju moguća čišćenja i ozdravljenja, po kojima duša sazrijeva za zajedništvo s Bogom. Prva je Crkva preuzela ta shvaćanja iz kojih se, u zapadnoj Crkvi, postupno razvijao nauk o čistilištu. Nije potrebno ovdje predstaviti složeni povijesni razvoj tog shvaćanja, već je dovoljno zapitati se što ono u sebi sadrži. Smrću naše životno opredjeljenje postaje konačno i s tim svojim životom dolazimo pred Suca. Naš izbor, koji se oblikovao tijekom čitavog života, može biti različit. Može biti osoba koje su potpuno u srcu uništile svaku želju za istinom i spremnost na ljubav. U takvih se osoba sve pretvorilo u laž, one žive u mržnji i ugasile su u srcu ljubav. Čovjek se zgrozi na samu pomisao da takve osobe postoje, ali upravo takve crte i osobine možemo prepoznati kod nekih osoba iz naše povijesti. Kod takvih pojedinaca ne bi postojala mogućnost ozdravljenja i popravka i u njima bi dobro bilo nepovratno razoreno: to je ono što podrazumijevamo pod riječju pakao. S druge strane može biti čistih duša, koje su pustile da ih Bog potpuno zahvati i koje su, zahvaljujući tome, potpuno otvorene bližnjemu; kod tih osoba zajedništvo s Bogom već sada usmjerava čitavo njihovo biće i njihovo putovanje k Bogu vodi samo k punom ispunjenju onoga što već sada jesu. Iz iskustva, međutim, znamo da ni jedno ni drugo obično nije redovit slučaj u ljudskom životu. Kod najvećeg broja ljudi - možemo pretpostaviti - u dubini njihova bića ostaju ako već ne otvorena, a ono bar odškrinuta ona posljednja vrata za istinu, za ljubav, za Boga. U konkretnim životnim izborima, ipak, ona su zastrta uvijek novim kompromisima sa zlom - mnoga prljavština pokrije čistoću, no žeđ za njom i dalje ostaje i, usprkos svemu, iz sve te prljavštine ona uvijek iznova izbija na površinu i ostaje prisutna u duši. Što bude s takvim pojedincima kada se pojave pred Sucem? Hoće li sve prljavštine koje su se gomilale u njihovu životu možda iznenada postati nevažne? Ili će se pak nešto drugo dogoditi? Sveti Pavao, u Prvoj poslanici Korinćanima, govori da će Bog ljude suditi prema tome u kakvom se stanju nalaze. On to čini pomoću slika koje žele na neki način dočarati nevidljivo, no te slike ne vrijedi pokušavati pretvarati u pojmove jednostavno zato jer ne možemo vidjeti što se nalazi iza vrata smrti niti imamo o tome ikakva iskustva. Pavao na početku kaže da kršćani svoj život prije svega grade na zajedničkom temelju - Isusu Kristu. Taj temelj odolijeva svemu. Ako ostanemo čvrsto nazidani na njemu i ako smo na njemu gradili svoj život, možemo biti sigurni da nam taj temelj čak ni smrt ne može uzeti. Zatim Pavao nastavlja: »Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom — svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj« (3,12—15). Iz ovog se teksta, u svakom slučaju, jasno vidi da ljudsko spasenje može imati različite oblike; zatim da neke stvari koje su se gradile mogu do temelja izgorjeti; da nam za spasenje valja osobno proći kroz »oganj« kako bismo postali potpuno otvoreni da primimo Boga i zauzmemo svoje mjesto za stolom na vječnoj svadbenoj gozbi. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 tra 2019 10:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 10 kol 2017 10:12
Postovi: 658
Podijelio: 27 zahvala
Zahvaljeno je: 43 zahvala
Peltrasius napisao:
Admin je očito kreten ako ti dozvoljava ovokovo kopopejstanje...


Ovo ne bi prošlo na nijednom drugom forumu,ali što ćeš,svakoj budali njegovo veselje...just ignore...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 tra 2019 14:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Neki suvremeni teolozi misle da je oganj koji guta svojim plamenom i ujedno spašava sam Krist, Sudac i Spasitelj. Susret s njim odlučujući je čin suda. Pred njegovim pogledom sve lažno nestaje. Susret s njim sažiže nas, ali nas istodobno preobražava i čisti te postajemo to što uistinu jesmo. Može se na kraju pokazati da je sve ono što se gradilo tijekom života bilo tek suha trava, puko razmetanje i to će se pretvoriti u prah i pepeo. Ali u boli toga susreta, u kojem jasno vidimo sve ono nečisto i nezdravo u našem biću, krije se spasenje. Njegov pogled, dodir njegova srca ozdravlja nas kroz neizrecivu bolnu preobrazbu, »kao kroz oganj«. Ali to je blažena bol, u kojoj sveta moć njegove ljubavi kroz naše biće prostruji poput nekog plamena te nas osposobljuje da budemo potpuno to što jesmo i time potpuno Božji. Na taj način jasno se vidi i suodnos između pravde i milosti: nije nevažno kako živimo, ali naša prljavština ne ostavlja u nama neizbrisiv trag ako smo bar nastavili težiti prema Kristu, prema istini i prema ljubavi. Najposlije, ta je prljavština već spaljena u Kristovoj muci. U času suda doživljavamo i prihvaćamo trijumf njegove ljubavi nad svim onim što je zlo u svijetu i u nama. Bol ljubavi postaje naše spasenje i naša radost. Jasno je da se ne može utvrditi koliko će taj plamen preobrazbe vremenski »trajati«. »Vrijeme« preobrazbe toga susreta ne može se mjeriti ovozemaljskim mjerama za vrijeme - to je vrijeme srca, vrijeme »prijelaza« u zajedništvo s Bogom u Kristovu tijelu. Božji je sud nada i zato što je pravedan i zato što je milost. Kada bi bio samo milost koja čini nevažnim sve što je zemaljsko, tada bi nam Bog dugovao odgovor na pitanje što je s pravdom, a to je ključno pitanje koje čovjek postavlja povijesti i samom Bogu. Kada bi bio samo pravda, svima bi nam samo ulijevao velik strah. Ali u Božjem su utjelovljenju pravda i milost jedna s drugom tako tijesno združene da se pravda sigurno neće izbrisati: svi mi »sa strahom i trepetom« (Fil 2,12) iščekujemo svoje spasenje. Usprkos tome milost nam dopušta nadati se i puni pouzdanja ići ususret Sucu kojeg poznajemo kao našeg »zagovornika«, to jest parakletosa (usp. 1 Iv 2,1). Ovdje valja spomenuti još nešto što ima važnost za praksu kršćanske nade. U drevnom židovstvu postojalo je također mišljenje da se molitvom može pomoći pokojnima koji se nalaze u tome posrednom stanju (usp. primjerice 2 Mak 12,38—45; tekst pisan u prvom stoljeću poslije Krista). Tu su praksu kršćani spremno prihvatili i susrećemo je i u Zapadnoj i u Istočnoj crkvi. Istočno učenje, istina, ne poznaje trpljenje kojim se duša čisti i okajava grijeh u drugom životu, ali poznaje različite stupnjeve blaženstva kao i trpljenje u posrednom stanju. Pokojnicima se, ipak, može pružiti »okrjepa i utjeha« putem euharistije, molitve i milostinje. To da ljubav može doprijeti i do drugog svijeta, da je moguće uzajamno davanje i primanje, u kojem i iza granica smrti ostajemo povezani jedni s drugima sponama ljubavi - to je bilo temeljno uvjerenje tijekom svih stoljeća a i danas ostaje utješno iskustvo. Kako ne osjetiti potrebu uputiti svojim dragim pokojnima znak dobrote, zahvalnosti ili ih zamoliti za oproštenje? Sada se javlja još jedno pitanje: Ako je »čistilište« jednostavno čišćenje vatrom u susretu s Gospodinom, Sucem i Spasiteljem, kako je tu onda moguća intervencija treće osobe, pa bila ona ne znam kako bliska s pokojnikom? Kada postavljamo to pitanje, moramo znati da nijedan čovjek nije usamljeni otok. Naši su životi duboko međusobno isprepleteni mnogostrukim interakcijama koje su jedna s drugom povezane. Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko ne biva spašen sam. U moj život neprestano ulaze životi drugih ljudi: u ono o čemu razmišljam, što govorim, radim i stvaram. I obratno, moj život ulazi u živote drugih ljudi, i u dobru i u zlu. Tako moj zagovor za drugog nije nešto sporedno i nevažno, pa čak ni nakon smrti. U toj međupovezanosti bića, moja zahvala drugome, moja molitva za njega može bar malim dijelom dovesti do njegova čišćenja. A za to nije potrebno pretvarati zemaljsko vrijeme u Božje vrijeme: u općinstvu duša zemaljsko je vrijeme prevladano. Nije nikada kasno niti uzalud dodirnuti srce drugoga čovjeka. Na taj način još više rasvjetljujemo važnu sastavnicu kršćanskog shvaćanja nade. Naša je nada uvijek u svojoj biti također nada za druge; samo je tako ona uistinu nada i za mene. Kao kršćani ne bismo se nikada smjeli pitati samo kako se ja sam mogu spasiti. Morali bismo se isto tako pitati: Što mogu učiniti da i drugi budu spašeni i da i drugima osvane zvijezda nade? Tada ću učiniti najviše i za svoje osobno spasenje. Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 tra 2019 17:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Marija, zvijezda nade

Himnom sastavljenim na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, dakle prije više od tisuću godina, Crkva Majku Božju pozdravlja sa »zdravo, zvijezdo mora«: Ave maris stella. Čovjekov je život putovanje. Prema kojem cilju? Kako pronaći put do toga cilja? Život je poput nekog putovanja morem povijesti, često mračnim i uzburkanim, putovanja na kojem otkrivamo zvijezde koje nam pokazuju put kojim nam valja ići. Prave zvijezde u našem životu su osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno je Isus Krist svjetlo, sunce koje je granulo nad svim tminama povijesti. Ali da bismo došli do njega, trebamo također neka nama bliža svjetla, a to su osobe koje zrače svjetlom koje crpu iz njegova svjetla i predstavljaju nam tako putokaz na našem putovanju. A koja bi osoba mogla biti više za nas zvijezda nade od Marije, koja je svojim »da« samom Bogu otvorila vrata našega svijeta; ona koja je postala živi Kovčeg Saveza u kojem se Bog utjelovio, postao jedan od nas, razapeo svoj šator među nama (usp. Iv 1,14)? Zato se njoj obratimo: Sveta Marijo, ti se ubrajaš među one ponizne i velike duše u izraelskom narodu koje su, poput Šimuna, iščekivale »Utjehu Izraelovu« (Lk 2,25) i, poput Ane, očekivale »otkupljenje Jeruzalema« (Lk 2,38). Stoga razumijemo sveti strah koji te obuzeo kada ti se anđeo Gospodnji ukazao i rekao ti da ćeš na svijet donijeti Onoga koji je bio nada Izraela i kojega je svijet iščekivao. Po tebi, po tvojem »da«, tisućljetna je nada postala stvarnost, ušla je u ovaj svijet i u njegovu povijest. Ti si svojim riječima: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38) dala svoj ponizni pristanak na taj veliki zadatak. Kada si puna svete radosti pohitila u Judejsko gorje svojoj rođakinji Elizabeti, postala si slika buduće Crkva koja, u svojem krilu, pronosi kroz povijest nadu svijeta. Ali osim radosti koju si svojim Veliča riječju i pjesmom pronijela do ljudi svih vremena, čula si od proroka i mračne nagovještaje trpljenja sluge Božjega na ovome svijetu. Nad betlehemskom štalicom u kojoj se rodio zasjala je snažna svjetlost anđela koji su donijeli radosnu vijest pastirima, no u isti mah bijaše više no vidljivo Božje siromaštvo na ovome svijetu. Starac Šimun zborio ti je o maču koji će probosti tvoje srce (usp. Lk 2,35), o tome da će tvoj Sin biti na ovome svijetu znak osporavan. Kada je Isus započeo s javnim djelovanjem, ti si morala ostati po strani kako bi se mogla širiti nova obitelj, koju je on došao zasnovati i koju će činiti oni koji slušaju i čuvaju njegovu riječ (usp. Lk 11,27 sl). Unatoč velikoj radosti kojom je bio označen početak Isusova javnog djelovanja, već si u nazaretskoj sinagogi imala priliku uvjeriti se koliko je istinita ona riječ da će on biti »znak osporavan« (usp. Lk 4,28 ss). Osjetila si kako prema Isusu raste sve veća mržnja i neprijateljstvo, koje je imalo svoj vrhunac na križu, na kojem je Spasitelj svijeta, iz loze Davidove, Sin Božji umro kao najveći zločinac, izvrgnut porugama, raspet između dvojice razbojnika. Stojeći podno križa začula si Isusove riječi: »Ženo! Evo ti sina!« (Lv 19,26). S križa si primila novo poslanje. Od toga si trenutka postala nova majka: majka svih onih koji žele vjerovati u tvoga Sina Isusa i slijediti ga. Mač boli probo je tvoje srce. Je li tada umrla nada? Je li tada svijet ostao potpuno bez svjetla, a život izgubio smisao? U tom si trenutku, vjerojatno, duboko u svom srcu ponovno začula one riječi kojima je anđeo odgovorio na tvoj strah u trenutku navještenja: »Ne boj se, Marijo« (Lk 1,30). Koliko je puta Gospodin, tvoj Sin, rekao isto svojim učenicima: Ne bojte se! U noći Golgote ti si iznova čula te riječi. Prije no što će biti izdan, svojim je učenicima rekao: »Hrabri budite - ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33), »Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši« (Iv 14,27). »Ne boj se, Marijo!«. Tada u Nazaretu anđeo ti je također rekao da »njegovu kraljevstvu neće biti kraja« (Lk 1,33). Je li ono možda završilo i prije no što je započelo? Ne, podno križa, po samoj Isusovoj riječi, ti si postala majka svih onih koji vjeruju. U toj vjeri, koja i u tami Velike subote daje sigurnost nade, koračala si ususret uskrsnom jutru. Radost uskrsnuća dotaknula je tvoje srce i na nov te način povezala s učenicima, predodređenima da postanu Isusova obitelj po vjeri. Na taj si se način našla u zajednici vjernika koja je na dan uzašašća jednodušno molila za dar Duha Svetoga (usp. Dj 1,14) i primila ga na dan Pedesetnice. Isusovo »kraljevstvo« bilo je nešto sasvim drugo od onoga što su ljudi mogli zamisliti. To je »kraljevstvo« započelo u tome trenutku i ono neće imati kraja. Tako ti ostaješ među učenicima kao njihova majka, kao Majka nade. Sveta Marijo, Majko Božja, nauči nas vjerovati, ufati se i ljubiti s tobom. Pokaži nam put prema njegovom kraljevstvu! Zvijezdo mora, sjaj nad nama i vodi nas na našem putu! Benedikt XVI., "Spe salvi"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 tra 2019 17:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Ljudovi! Došli smo do kraja. Čitava enciklika "Spe salvi" je ovde, koga zanima može čitati do mile volje. :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 tra 2019 19:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Enciklika "Spe salvi" je gotova, najbolje da krenemo sa "Veritatis splendor". :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 01 svi 2019 10:43 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
UVOD

Isus Krist, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka

Pozvani k spasenju putem vjere u Isusa Krista, »svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1, 9), ljudi postaju »svjetlost u Gospodinu« i »djeca svjetlosti« (Ef 5, 8 ) te se posvećuju »posluhom istini« (1 Pt 1, 22). Taj posluh nije uvijek lagan. Nakon onoga tajanstvenoga istočnoga grijeha što je počinjen na poticaj đavla, koji je »lažac i otac laži« (Iv 8, 44), čovjek je trajno u napasti da odvrati svoj pogled od živoga i pravoga Boga i upravi ga k idolima (usp. 1 Sol 1, 9), zamjenjujući »Istinu-Boga lažju« (Rim 1, 25), što mu onda potamnjuje sposobnost da spozna istinu i oslabljuje volju da joj se pokori. I tako, prepuštajući se relativizmu i skepticizmu (usp. Iv 18, 38), on kreće u potragu za nekom varljivom slobodom izvan same istine. Ali nijedna tama zablude i grijeha ne može potpuno ukloniti iz čovjeka svjetlo Boga Stvoritelja. U dubini njegova srca ostaje zauvijek čežnja za apsolutnom istinom i žeđ da se dosegne punina njezine spoznaje. Rječita je potvrda tome nepresušno čovjekovo istraživanje na svakome polju i u svakome području. Dokazuje to još više njegovo istraživanje o smislu života. Razvoj znanosti i tehnike, blistavo svjedočanstvo sposobnosti ljudskoga uma i ustrajnosti, ne oslobađa čovječanstvo od postavljanja posljednjih vjerskih pitanja, nego ga naprotiv potiče da se upusti u najbolnije i najodlučnije bitke, u bitke srca i moralne savjesti. Nijedan čovjek ne može izbjeći temeljna pitanja: Što mi je činiti? Kako razlikovati dobro od zla? Odgovor je moguć samo zahvaljujući sjaju istine koja odsijeva u nutrini ljudskoga duha, kako svjedoči psalmist: »Mnogi govore: ’Tko će nam pokazati sreću?’ Obasjaj nas, Jahve, svjetlom svoga lica!« (Ps 4, 7). Svjetlo lica Božjega sja u svoj svojoj ljepoti na licu Isusa Krista, koji je »slika Boga nevidljivoga« (Kol 1, 15), »odsjaj Slave njegove« (Heb 1, 3), »pun milosti i istine« (Iv 1, 14): On je »put i istina i život« (Iv 14, 6). Stoga je odlučan odgovor na svako čovjekovo pitanje, osobito na njegova vjerska i moralna pitanja, dao Isus Krist, dapače odgovor je sam Isus Krist, kako napominje Drugi vatikanski koncil: »Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime, slika onoga koji je imao doći, Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva.« Isus Krist, »svjetlo naroda«, osvjetljuje lice svoje Crkve, koju šalje po cijelom svijetu da propovijeda Evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16,15). Tako Crkva, Božji narod među narodima, dok pomno prati nove izazove povijesti i napore što ih ljudi ulažu u istraživanje smisla života, svima nudi odgovor koji proizlazi iz istine Isusa Krista i njegova evanđelja. U Crkvi je stalno živa svijest o njezinoj »trajnoj dužnosti da ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja. Tako će onda moći, na način kako odgovara svakom naraštaju, odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života i o njihovu međusobnom odnosu.« Crkveni pastiri, u zajednici s Petrovim nasljednikom, bliski su vjernicima u tome nastojanju, prate ih i vode ih u svojoj učiteljskoj službi, nalazeći stalno nove naglaske ljubavi i milosrđa obraćajući se ne samo vjernicima nego i svim ljudima dobre volje. Drugi vatikanski koncil ostaje izvanredno svjedočanstvo toga držanja Crkve koja se, kao »iskusna u brizi za čovjeka«, stavlja u službu svakoga čovjeka i cijeloga svijeta. Crkva zna da moralno pitanje seže u dubinu svakoga čovjeka, obuhvaća sve, i one koji ne poznaju Krista ni njegovo Evanđelje, čak ni Boga. Ona zna da je upravo na putu moralnoga života svima otvoren put spasenja, kako je jasno napomenuo Drugi vatikanski koncil, koji ovako piše: »Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje.« I dodaje: »Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život.« Sv. Ivan Pavao II., "Veritatis splendor"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 37 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 23 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr