Ovdje ću pisati o svojim iskustvima na putu obraćenja koje i dalje traje.
To će biti moje svjedočanstvo , ali ne kronološki ,nego ću pisati onak kak mi dođe inspiracija,
pa ak se nekom to bude dalo čitat,slobodno,a i ako ne, ja ću svejedno pisati.
Razlog , zašto želim podijeliti svoje iskustvo vjere s vama, je vrlo jednostavan .
Ne želim pisati sve ovo samo za sebe ,možda će nekom pomoći neki moj doživljaj,nadam se.
Forum TT je jedino mjesto na netu na kojem želim pisati o tome ,
jer vjerujem da će bar dio ljudi shvatiti što želim reći
(naravno ako budu čitali,jer pišem jako kratko i bez puno objašnjavanja
,pa nekak mislim da će ljudi brzo odustat jer će im biti premalo sadržaja
).
Šalim se,ak vam se čita čitajte,ak ne ne.
Takodjer želim pisati o svojim iskustvima na tom putu obraćenja,
jer mislim da to može pomoći drugima da shvate neke stvari ,
koje im možda nisu jasne ,a možda i da prepoznaju u čemu griješe
ili kako da bolje razriješe i shvate neke situacije koje im se svaki dan događaju.
Da se razumijemo , nisam ja neki savjetnik ili propovjednik ,
ali iz nekog razloga ,razumijem puno toga o vjeri ,što prije nisam .
Naravno, nisam ja to sama od sebe dokučila ,jer to nitko ne može ,
to je Milost i dar i još puno toga i to se dijeli(a ne čuva se za samog sebe)
da bi se dalje umnožilo,i radi toga pišem ovo,
pa ako ovo moje pisanje bar jednom čovjeku pomogne da se još više približi Bogu
( ovdje na forumu su, nadam se ,svi blizu Boga ili barem teže da mu budu blizu)
samo mogu reći ,već sad, Bogu hvala.
Naravno to(ovo što sad razumijem,a prije mi je bila čista apstrakcija) se nije dogodilo preko noći ,
nego jednostavno počneš tražiti Istinu i odgovore na razl. pitanja,
trudiš se biti u Istini(znači govoriti,čuti i prepoznavati istinu,ali onu o sebi,ne o drugima).
Sve to shvaćanje počinje kad ti se počne otkrivati istina o tebi i onda ti sve počne malo pomalo biti jasnije.
Kad kažem da razumijem puno toga ,to se odnosi više na unutarnja iskustva,
ali naravno i na vanjska ,jer jedno bez drugog ne ide.
Želim o tome malo detaljnije pisati ,jer većinom ljudi iznesu svjedočanstvo o obraćenju,
opišu sve -kad,zašto,kako,kak im život nakon toga izgleda itd.
( to je potrebno,jer neke od tih životnih priča su i meni pomogle da shvatim puno toga),
ali rijetko tko se poslije javlja da opiše jel i dalje ustrajan i postojan u vjeri,kako sad izgleda njegov ili njen život,
kako se nosi sa svakodnevicom i ljudima oko sebe,kak svjedoči tu vjeru bez puno priče
,kako raste u vjeri,kako spoznaje nove stvari ,jer svaki dan je novi, nakon obraćenja i
uvijek se nešto novo otkriva na ovaj ili onaj način.
I naravno nije to sve med i mlijeko,
da ne bi netko pomislio kak se tu lebdi na oblaku i non stop pjeva psalme
( ima i toga
,al to je samo na početku ,kad te drži ona početna euforija,
ali ona prođe kad tad i onda tek kreće pravi obrat,
jer nije lako postati novi čovjek,roditi se nanovo odozgor(Iv3,3)
i dalje funkcinirati u svakodnevnom životu , a da ne odlutaš i postaneš fanatičan).
U svemu treba biti umjeren,a to je za nas ljude vrlo teško i zahtjeva puuuno discipline,
ali kad si ustrajan ,plodovi se kad tad vide.
Ima jako puno teških dana , a to su oni kad je vjera na kušnji.
Evo uzet ću primjer iz svakidašnjice,koji mi je sad pao na pamet,ima ih ohoho,
ali znam da se većina našla u ovakvoj situaciji ,jer to je danas moderno i nažalost prihvatljivo u ovom svijetu
,koji je totalno skrenuo u krivi kolosijek.
Npr. netko krene govoriti protiv svećenika i RKC
što je danas redovna pojava ( najgore je kad to rade katolici ,ateistima i agnosticima se ne čudim ,
jer svećenici im ništa ne znače,ali nama katolicima znače jako puno i svi bi trebali postati svjesni toga,
oni nam dijele sakramente i samo oni to mogu i nitko drugi , a sakramenti su,
svi znamo, vidljivi znak nevidljive Božje prisutnosti među nama ,
znači u njima je prisutan živi Bog među nama i to je svetinja,
koju jedino mogu dijeliti svećenici; nažalost katolici su to sve zaboravili ili ih uopće ne zanima,
a to je argument koji bi ih trebao zaustaviti, ali i da im to kažeš , ne bi vrijedilo ,
ateisti pak ne mogu ništa s tim argumentom kad zato nikad nisu ni čuli)
i nalaziš se za stolom s tim ljudima i šta sad?
Naravno dužnost ti je braniti svećenike i RKC
jer ipak znaš više o tome, nego oni koji govore protiv njih ,ali kako? Treba li :
- lupiti šakom od stol i reći svima vrlo glasno da prestanu govoriti takve stvari
jer će inače završiti u paklu(malo karikiram,ali nekad bude i tako )
- ignorirati ih i praviti se da uopće ne čuješ što govore;
- početi žestoku raspravu i dokazivati svoje stavove sa puno argumenata i citata ;
- sabrati se , i kad je pogodan trenutak, reći , potpuno smireno ,dvije ,
tri rečenice o svećenicima na najjednostavniji način (znači ni teološki ,ni filozofski )da ih svi razumiju
i da više nema tko što tj. ni ne želi više ništa na to dodati , a neki se na kraju čak i slože s tim ;
Svi koji ovo pročitaju su se sigurno nakon obraćenja našli u ovakvoj situaciji
i sigurno su reagirali na neki od ovih načina koje sam opisala
(ima i drugih načina ,ali ovi su mi pali na pamet kao najčešći).
Reći ću svoje iskustvo - znam biti glasna, kad zastupam ono u što vjerujem
i na početku obraćenja su mi reakcije bile nasličnije prvom i trećem načinu
( nisam lupala šakom po stolu,ali malo mi je falilo),
ali sam dosta žestoko i ponekad vrlo glasno branila svoje mišljenje i stavove .
I jel se išta pomaklo kod onih koji su me ,
htjeli ne htjeli, u takvom naletu morali slušati ništa,zero,nichts.
Nakon toga bi redovno rekli da mi treba nešto za smirenje i
da se previše živciram jer njih nije briga za sve to,
te im je to samo još jedna od aktualnih tema za razgovor.
E onda bi mi još više digli živac ,ali ne bi im više ništa govorila
,nego bi poslije vrtila u glavi danima -
kak oni to sad ne kontaju ,zašt ih nije briga ,kak će se oni spasit kad tak govore
i tak u krug x puta,nakon x takvih razgovora.
Kad se sad sjetim
majko mila ,ali morala sam i to proći da bi sad razumjela sve ovo čemu govorim,
a isto tako da razumijem druge koji sad tako reagiraju ,
jer i to je jedna od faza na ovom uskom putu punom prepreka i zamki.
Važno je, kad shvatimo da je to pogrešno ,prestati što prije s tim,
a ako opet tako reagiramo,probati se što prije sabrati i sjetiti se da tak ne ide.
Uglavnom treba raditi na tome,naravno uz Božju pomoć.
I traje to kod nekog kraće, kod nekog duže, nije lako ,ima puno uspona i padova,
ali malo pomalo ide to prema onoj najprihvatljivijoj reakciji.
E sad ,kak znati da više nisi u toj fazi(žestokog reagiranja kad se napadaju svetinje)? Evo ovako-po stoti put ista priča,
udara se po RKC i njenim službenicima sa svih strana,
a ja sjedim potpuno smireno i točno znam što i kako ću reći kad dođe pravi tren,
naravno uzdam se u pomoć Duha Sv.sto posto,bez ikakvog mog mozganja o tome što trebam reći
kad budem trebala istupiti.Dolazi moj tren ,
sabrano i bez razmišljanja i potpuno mirno bez dizanja tona govorim otprilike ovako:
"Svećenici su ljudi ko i mi ,a ne sveci ,i njima treba pomoć(molitva,razumijevanje,podrška)
kao i nama kad nam je teško i kad griješimo,a nismo toga ni svjesni.
A da vam ne govorim da je njihova odgovornost puno veća od naše
i umjesto što se nabraja njihove grijehe,bolje da svatko prvo preispita samog sebe
i pogleda stvari iz tog kuta. Treba upirati prstom u svoje greške,a ne tuđe."
Sad će netko reć ili pomislit:"Pa znamo mi to ,šta sad ova otkriva toplu vodu."
Ali ne opisujem to zato što sam ja sad nešt jako pametna i znam nešto što vi ne znate
nego da primjerima iz stvarnosti koje sam doživjela pokažem, da treba uvijek disciplinirati samog sebe,
i da je to prvo i osnovno u vjeri ,a onda se tek mogu očekivati plodovi.
Nakon ovog mogu samo reći, po ne znam koji put, hvala ti Bože,
jer sama od sebe i svojim snagama i razumom,koliko god se dotad trudila,
ne bi uspjela reći nešto za obranu vjere(a rekla sam puno toga) što bi donijelo neki pomak.Ali ovaj put je bilo drugačije.
Jedni spustili pogled ,drugi počeli brzo mijenjati temu bez komentara,
neki se zamislili i skoro rekli da se slažu sa mnom,uglavnom
priča je prestala bez dizanja tonova.A najbolje od svega je ovo
- oni(naravno ne svi) kojima sam to rekla i koji su razmislili o tome iz drugog kuta(znači krenuli od sebe)
su počeli braniti svećenike u ovakvim razgovorima.
A preda mnom više skoro nitko ne govori takve stvari ,a ako i krene ,ja uvijek imam 2,3 rečenice obrane.
Al nije to šablona, uvijek kažem onak kak mi dodje,ono gore je samo jedan od mogućih odgovora.
Moram naglasiti da je smirenost najbitnija u tom trenu,jer ak to kažemo iziritirano i ljuto ,opet nema sreće.
Bolje šutit ,nego ljutito branit vjeru,napad će postati još jači ,a mi još ljući.
Treba braniti svoj stav,ali ako smo pri tome ljuti ili čak bijesni ,opet ništa od svega toga.
Ovo opisujem kao jednu situaciju,
no zapravo sam sažela više njih u tu jednu,
jer se sve to ponavljalo puno puta i s različitim ljudima .
Uglavnom poanta ovog mog primjera je da trebamo težiti sabranosti u takvim napetim razgovorima
i pouzdati se u pomoć Duha Sv. kad želimo obraniti vjeru,RKC i njene službenike ,drugačije ne ide .
Probala sam lupat po svom-mogu ja to ,znam ja to,objasnit ću ja sve to njima,
joj kad se sad izderem na njih ,odmah će me poslušat ,e a tek kad im spomenem pakao ,
ma nema šanse da me ne shvate i tak svašta nešto, a ono jok .
Na silu i silom ne ide ništa,to je već i povijest pokazala ,a i kad bi prošlo brzo bi se urušilo ,
jer sila izaziva strah ,a strah je manjak vjere i rezultat svega toga je opet veliko ništa.
("Svaka sila za vremena."-reko bi narod)
E da ,a onaj drugi način(ignoriranje,šutnja,zabijanje glave u pijesak)
sam koristila prije, kad sam bila mlaki ,formalni katolik ;
sad se stidim toga ,ali tad nije moglo biti drugačije, jer mi ništa nije bilo jasno.
Ali zato sad, Bogu hvala ,znam, i u obrani vjere nema više uzmaka ( samo bez vike i sile ).
Ovo je, ajmo reći, uvod ,malo kraći
,ovaj put,
a idući postovi će biti sigurno još puno kraći
.
Nastavljam dalje...
Login
FAQ
Chat
Traži
