Moram vam svjedočiti!!!!
Kao što neki znaju, po zanimanju sam odgajateljica. Radila sam 3 godine u jednom priv. vrtiću. Ispočetka je to sve išlo super, a onda su se moji bivši šefovi počeli polako raskrinkavati. Plaće počele kasniti, nije se ulagalo u materijal, što se strgalo bacilo se i nije se kupilo novo, radnice se konstantno vrijeđalo i ponižavalo. Da ne spominjem koliko su ružno psovali i hulili Boga. Prošle godine u 11-om mjesecu mi je isticao ugovor. I sad ja pitam, mjesec dana unaprijed da li će mi ga produžiti ili šta?? I veli meni šefica, ma ostaješ ti, ja sam prezadovoljna tobom, ti si super radnik blablabla. Napominjem da je mama mjesec dana prije bila u Međugorju, i između ostaloga molila za moj posao, jer je znala da sam počela "pucati po šavovima" zbog svega što se dešavalo.
Tri dana prije isteka ugovora zove mene šefica u ured, i veli mi da se ispričava ali da mene ipak ne može ostavit jer me nema čime plaćati. Zamislite si to. Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu, kako ću to reći svojim radnim kolegicama iz grupe s kojima sam si praktički kao sestra dobra, pa zatim djeca i roditelji. Kad su cure saznale što se desilo sve su me odreda zvale, roditelji plakali, pisali peticiju da ostanem, cure išle u sindikat po pomoć. Međutim sam ja sama to sve nekako staloženo primila, iako nije bilo lako.
Kasnije sam tek shvatila da me samo Gospodin maknuo odatle jer ono okruženje nije zdravo za nikoga a najmanje za djecu.
Ti ljudi čiji je to vrtić nisu stručne osobe, otvorili su vrtić nadajući se velikom profitu, a oni koji su o toj branši jako dobro znaju da se u takav posao ulazi isključivo i samo iz ljubavi prema djetetu. Kakavi su to ljudi evo opisat ću vam jednim od mnogih sličnih primjera. Prošle godine prije Božića, grad je uplatio novce na račun vrtića za subfinanciranje djece. Obično su se tim novcima nama isplaćivale plaće. Oni su uzeli te novce, preuredili lokal stavili nov namještaj i sve a cure ostale bez plaće, pred Božić! Sve vam je jasno.
U veljači sam se zaposlila u jednom priv. vrtiću čije su gazde Romi, također nekvalificirani pslodavci. E sad, nije da ja diskriminiram nekoga, ali Duh Sveti ne laže. Romi inače tradicionalno idu u crkvu, ali jako su skloni okultnom, a ja sam po daru spoznaje znala da je šefica toga vrtića bila - posvuda. Što da vam kažem kad nije mogla biti u mojoj blizini. Ja uđem u prostoriju a ona van. Djeca naprotiv su me prekrasno prihvatila, ali gazde nikako pa nikako! Tamo sam bila mjesec dana, i dala otkaz jer to sve skupa nije vodilo ničem dobrom. Nisu mi ni plaću isplatili.
Puno sam molila, i Gospodin zna koliko vapim za tim poslom, jer na kraju krajeva On mi je i dao taj dar rada s djecom i kreativnosti. Gospodin me stavio na kušnju, znajući koliko sam nestrpljiva. I plakala sam, bila jadna, vapila sam iz dna srca. Znate kako je to kad sa svojih 26 godina žicaš mamu za kavu. Koma.
Međutim kroz molitvu sam nekako progledala i onog dana kad smo moj dragi i ja kleknuli pred Gospin oltar i zaručili, dobili smo blagoslov kakvog nismo bili ni svjesni. Gospodin zna koliko se želimo vjenčati, ali da nam prije toga treba i nekakva podloga. Meni posao, tako da si osiguramo stambeno pitanje i nakon toga što se nas tiče možemo odmah u crkvu.
A onda sam jedan dan srela jednog dobrog čovjeka koji je ajmo reć prilično važan u gradu i još k tome naš obiteljski prijatelj, i rekao mi je da se otvara jedan vrtić u gradu, i da ništa ne brinemo ni Slaven ni ja, da je moje radno mjesto riješena stvar. Pazite, čovjek mi je sam prišao i to rekao.
Uglavnom, da ne duljim, prošli tjedan je bio raspisan natječaj, ja odnijela papire, jučer me zvali da sam primljena i da dođem u ponedjeljak!
HVALA I SLAVA GOSPODINU!!!
BVB i čuvao, sve vas voli vaša TetaDi!