www.tebe-trazim.com

http://www.radiovaticana.org/index.html

RADIO VATIKAN

Evolucija ne isključuje stvaranje

O evolucionizmu i kreacionizmu te odnosu između ljubavi i patnje razgovaralo se na susretu između Svetoga Oca i klera biskupija Treviso i Belluno-Feltre, održanom 24. srpnja u crkvi svete Justine u Auronzu di Cadore.
Papa je rekao kako je evolucija činjenica, znanstveno potvrđena, ali ona ne može objasniti čitavu stvarnost. Kako bi se otkrio smisao života i shvatilo ljudsko dostojanstvo, treba priznati stvoriteljski um – istaknuo je Benedikt XVI. Osvrnuvši se na raspravu koja se u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama vodi o kreacionizmu i evolucionizmu, kao isključujućim alternativama, upozorio je kako ne postoji oprečnost između evolucije i stvoriteljskoga djela. To je suprotstavljanje apsurd jer postoje brojni znanstveni dokazi u korist evolucije, ona se očituje kao stvarnost koju moramo vidjeti i koja obogaćuje našu spoznaju o životu i biću kao takvom. Ali doktrina evolucije ne odgovora na sva pitanja, a poglavito ne odgovara na ovo veliko filozofsko pitanje: odakle dolazi sve? – kazao je Benedikt XVI.
Čovjek je zatim pozvan da odgovori i da smisao vlastitome životu i velikome kozmičkom skladu koji je Stvoritelj smislio. Život bez Boga je „jednostavni komad evolucije“. Važno je da se razum više otvori. Mi smo misleni i željeni, dakle postoji ideja kako je netko prije nas, smisao koji mi prethodi i koji moram otkriti, slijediti i koji u konačnici daje značenje mome životu – kazao je Benedikt XVI.
Budući da poznajemo stvarnost prethodnoga smisla – primijetio je Papa – također možemo otkriti smisao patnje; potom je istaknuo kako su ljubav i trpljenje nerazdvojivi. Ljubav je sebedarje i odricanje samoga sebe. Sve je to bol, patnja, ali upravo postajem velik u tome trpljenju zbog odricanja radi drugoga, radi ljubljenoga, dakle i radi Boga, i moj život nalazi ljubav i u ljubavi svoj smisao – zaključio je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na Papino razmišljanje u razgovoru za našu radio postaju Tonino Cantelmi, profesor psihijatrije na Papinskome sveučilištu „Gregoriana“, kazao je kako je druga osoba naše ogledalo, upućuje nas na naše najgore stvari, na našu ograničenost; s njim se sukobljavamo, s njim je na neki način potrebno sređivati račune, u odnosu s njim moramo sebe staviti u pitanje. To je neizbježni izvor patnje. U svakome međusobnom odnosu, postoji ulog patnje. Ali bez toga udjela patnje padamo u sebeljublje, a ne u stvarnu ljubav. Upravo su stoga bol, trpljenje i ljubav nerazdvojivi, tako reći naličja su iste medalje – kazao je profesor.
Na primjedbu našega novinara da trpljenje nije isključivo negativno iskustvo, kazao je kako treba naučiti podnositi patnju. Ono što najviše iznenađuje u ovome društvu nije tabu smrti ili svi drugi tabui, nego je nijekanje patnje. Kao da je čovjeku zabranjeno trpjeti: kao da je trpljenje nešto isključivo negativno. Ali mi znamo da to nije tako, u stvari, nije ni sa psihološkoga gledišta: dijete ne raste ako nije u stanju sučeljavati se s patnjama primjerenim njegovim sposobnostima. Odrasla osoba ne ulazi u odnos s drugom osobom ako na neki način nije u stanju podnositi teret toga odnosa. Mi ne ulazimo u odnos sa samim sobom ako nismo kadri ući u naše patnje – zaključio je profesor.
Pojam nerazdvojivosti ljubavi i bola, ljubavi i Boga, treba postati sastavni dio moderne svijesti: treba otkriti ljubav koja u odricanju postaje velika i najistinskija ljudska dimenzija – kazao je Sveti Otac na koncu spomenutoga susreta sa svećenicima.

NAJDRAŽA SESTRICE U KRISTU UVIJEK TAKO LIJEPO NAM PIŠEŠ ŠTO BI SVIJET BEZ TAKVIH BOŽJIH LJUDI.

HVALA BOGU ŠTO POSTOJIŠ

NAJDRAŽA SESTRICE U KRISTU UVIJEK TAKO LIJEPO NAM PIŠEŠ ŠTO BI SVIJET BEZ TAKVIH BOŽJIH LJUDI.

HVALA BOGU ŠTO POSTOJIŠ

Hvala dragom Bogu za našeg Papu Benedikta !
Hvala ti Jakovljev Crviću BTB!!!!

Hvala ti, draga Speranza...

Otkriće mi je papa Ivan Pavao I....Nisam znala ništa o njemu, sad ću malo proučiti njegov život...

Pošto smo u pavlovoj Godini evo kateheza Pape Benedikta XVI o sv. Pavlu

Pavao nas poziva da nasljedujemo njega i Krista
Draga braćo i sestre,
dovršili smo svoja razmišljanja o dvanaestorici apostola što ih je Isus izravno pozvao za svoga zemaljskog života. Danas počinjemo izbližega promatrati ostale važne osobe prve Crkve. I oni su svoj život uložili za Gospodina, za Evanđelje i za Crkvu. Riječ je o muškarcima i ženama koji su, kako piše Luka u Djelima apostolskim, "svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista" (Dj 15,26).

Prvi od njih, pozvan od samoga Gospodina, od Uskrsloga, da i on bude istinski apostol, bez sumnje je Pavao iz Tarza. On sjaji kao jedna od najvećih zvijezda u povijesti Crkve, i ne samo prve Crkve. Sveti Ivan Zlatousti uzdiže ga kao osobu uzvišeniju čak i od mnogih anđela i arkanđela (usp. Panegirik 7,3). Dante Alighieri u Božanskoj komediji, nadahnjujući se Lukom u Djelima apostolskim (usp. 9,15), opisuje ga jednostavno kao "oruđe izabrano" (Inf. 2,28), što znači: oruđe što ga je unaprijed izabrao Bog. Drugi su ga nazivali trinaestim apostolom - a on sam doista izrazito naglašava da je istinski apostol, budući da ga je pozvao Uskrsli, ili čak i "prvim nakon Jedinoga".
Uistinu, nakon Isusa, o njemu imamo najviše podataka od svih likova s početaka Crkve. Posjedujemo ne samo izvještaj koji nam o njemu donosi Luka u Djelima apostolskim, nego i zbirku pisama njegovom rukom pisanih, koja nam bez posrednika otkrivaju njegovu osobnost i misao. Luka nas izvješćuje da mu je izvorno ime bilo Savao (usp. Dj 7,58; 8,1 itd.), što je na hebrejskom Šaul (usp. Dj 9,14.17; 22,7.13; 26,14), poput kralja Šaula (usp. Dj 13,21), te je bio Židov iz dijaspore, budući da se Tarz nalazio između Anatolije i Sirije. Vrlo je rano otišao u Jeruzalem kako bi temeljito proučavao Mojsijev Zakon, do nogu velikog rabina Gamalijela (usp. Dj 22,3). Izučio je i težak zanat šatorara (usp. Dj 18,3), koji će mu kasnije omogućiti da se osobno brine za svoje uzdržavanje, te ne bude na teret Crkvama (usp. Dj 20,34; 1 Kor 4,12; 2 Kor 12,13-14).
Odlučujuće je za njega bilo upoznavanje zajednice onih koji su se priznavali učenicima Isusovim. Od njih je čuo za novu vjeru, za novi "put", kako se govorilo - koji je u središte stavljao, ne toliko Božji Zakon, koliko samu osobu Isusa, raspetoga i uskrsloga, kojemu je već bilo pripisano otpuštanje grijeha. Kao revni Židov držao je taj nauk neprihvatljivim, čak sablažnjivim, te se osjećao dužnim progoniti Kristove sljedbenike i izvan Jeruzalema. Upravo se na putu za Damask, početkom 30-ih godina, dogodilo da je Savao, prema svojim riječima, "zahvaćen od Krista" (Fil 3,12). Dok Luka pripovijeda o tom događaju uz obilje pojedinosti - kako ga je svjetlo Uskrsloga dotaklo i promijenilo iz temelja sav njegov život - on u svojim poslanicama odmah ide na ono bitno, te govori ne samo o viđenju (usp. 1 Kor 9,1), nego o prosvjetljenju (usp. 2 Kor 4,6), a ponajviše o objavi i pozivu u susretu s Uskrslim (usp. Gal 1,15-16). Doista, on će se izričito samoodrediti kao "apostol po pozivu" (usp. Rim 1,1; 1 Kor 1,1) ili "apostol po volji Božjoj" (2 Kor 1,1; Ef 1,1; Kol 1,1), kao da želi istaknuti da njegovo obraćenje nije bilo plod razvoja njegove misli, njegova promišljanja, nego plod božanskoga zahvata, nepredvidive božanske milosti. Otada sve što je za njega predstavljalo neku vrijednost postalo je na čudan način, prema njegovim riječima, gubitak i otpad (usp. Fil 3,7-10). Od toga trenutka sve su njegove snage stavljene u isključivo služenje Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Njegov će život sada biti život apostola koji bezrezervno želi postati "svima sve" (1 Kor 9,22).
Odatle izvlačimo i za nas vrlo važnu pouku: ono što je važno jest staviti uvijek u središte svoga života Isusa Krista, tako naš identitet bude bitno obilježen susretom, zajedništvom s Kristom i njegovom Riječi. U svjetlu Isusovu svaka je druga vrednota osnažena i očišćena od možebitnih natruha. Još jedna temeljna pouka što nam je Pavao daje jest dah univerzalizma koji označuje njegov apostolat. Osjetivši koliko je gorući problem slobodnog pristupa pogana Bogu, koji u Isusu Kristu razapetom i uskrslom nudi spasenje svim ljudima bez razlike, Pavao je posvetio samoga sebe širenju Evanđelja, doslovno "radosne vijesti", to jest navještaja milosti namijenjenog pomirenju čovjeka s Bogom, sa samim sobom i s drugima. Od prvog je trenutka shvatio da je to stvarnost koja se ne odnosi samo na Židove ili na određenu skupinu ljudi, nego da ima univerzalnu vrijednost te se odnosi na sve, jer Bog je Bog sviju. Polazišna točka njegovih putovanja bila je Crkva u Antiohiji Sirijskoj, gdje je prvi puta Evanđelje naviješteno Grcima i gdje je i iskovano ime "kršćani" (usp. Dj 11,20.26), to jest Kristovi vjernici. Odande je isplovio prvo prema Cipru, a potom se u više navrata zaputio i prema drugim krajevima Male Azije (Pizidija, Likaonija, Galacija), zatim onima u Europi (Makedonija, Grčka). Najvažniji su bili gradovi Efez, Filipi, Solun, Korint, premda se ne smije zaboraviti Bereju, Atenu i Milet.
U Pavlovu apostolatu nije nedostajalo teškoća, s kojima se on hrabro suočio iz ljubavi prema Kristu. On sam spominje da je djelovao "u naporima... u tamnicama... u batinama... često u smrtnim pogiblima", te dodaje: "Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom...; česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve" (2 Kor 11,23-28). Iz jednoga se odlomka Poslanice Rimljanima (usp. 15,24.28) vidi njegova nakana da krene do Španjolske, do krajnjeg zapada, kako bi posvuda navijestio Evanđelje, do granica tada poznatog svijeta. Kako se ne diviti takvome čovjeku? Kako ne zahvaliti Gospodinu što nam je dao tako velikog apostola? Jasno je da mu ne bi bilo moguće suočiti se s tako teškim, ponekad i očajnim uvjetima, da nije bilo motiva apsolutne vrijednosti, pred kojim nikakvo ograničenje nije moglo biti nepremostivo. Za Pavla, taj je motiv, znamo, Isus Krist, o kojemu piše: "Ljubav nas Kristova obuzima... da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (2 Kor 5,14-15), za nas i za sve.
Doista, ovaj će apostol dati najviše svjedočanstvo svojom krvlju pod carom Neronom, ovdje u Rimu, gdje čuvamo i častimo njegove smrtne ostatke. Ovako je o njemu pisao Klement Rimski, moj prethodnik na ovoj apostolskoj stolici posljednjih godina prvog stoljeća: "Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se zadobija nagrada strpljivosti... Nakon što je propovijedao pravednost cijelome svijetu, i nakon što je stigao do krajnjih granica Zapada, podnio je mučeništvo pred vlastodršcima; tako je otišao s ovoga svijeta i stigao na sveto mjesto, postavši time najveći uzor ustrajnosti" (Korinćanima 5). Neka nam Gospodin pomogne da provedemo u život pouku što nam ju je ostavio ovaj apostol u svojim Poslanicama: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov" (1 Kor 11,1).

Pošto smo u pavlovoj Godini evo kateheza Pape Benedikta XVI o sv. Pavlu

Pavao nas poziva da nasljedujemo njega i Krista
Draga braćo i sestre,
dovršili smo svoja razmišljanja o dvanaestorici apostola što ih je Isus izravno pozvao za svoga zemaljskog života. Danas počinjemo izbližega promatrati ostale važne osobe prve Crkve. I oni su svoj život uložili za Gospodina, za Evanđelje i za Crkvu. Riječ je o muškarcima i ženama koji su, kako piše Luka u Djelima apostolskim, "svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista" (Dj 15,26).

Prvi od njih, pozvan od samoga Gospodina, od Uskrsloga, da i on bude istinski apostol, bez sumnje je Pavao iz Tarza. On sjaji kao jedna od najvećih zvijezda u povijesti Crkve, i ne samo prve Crkve. Sveti Ivan Zlatousti uzdiže ga kao osobu uzvišeniju čak i od mnogih anđela i arkanđela (usp. Panegirik 7,3). Dante Alighieri u Božanskoj komediji, nadahnjujući se Lukom u Djelima apostolskim (usp. 9,15), opisuje ga jednostavno kao "oruđe izabrano" (Inf. 2,28), što znači: oruđe što ga je unaprijed izabrao Bog. Drugi su ga nazivali trinaestim apostolom - a on sam doista izrazito naglašava da je istinski apostol, budući da ga je pozvao Uskrsli, ili čak i "prvim nakon Jedinoga".
Uistinu, nakon Isusa, o njemu imamo najviše podataka od svih likova s početaka Crkve. Posjedujemo ne samo izvještaj koji nam o njemu donosi Luka u Djelima apostolskim, nego i zbirku pisama njegovom rukom pisanih, koja nam bez posrednika otkrivaju njegovu osobnost i misao. Luka nas izvješćuje da mu je izvorno ime bilo Savao (usp. Dj 7,58; 8,1 itd.), što je na hebrejskom Šaul (usp. Dj 9,14.17; 22,7.13; 26,14), poput kralja Šaula (usp. Dj 13,21), te je bio Židov iz dijaspore, budući da se Tarz nalazio između Anatolije i Sirije. Vrlo je rano otišao u Jeruzalem kako bi temeljito proučavao Mojsijev Zakon, do nogu velikog rabina Gamalijela (usp. Dj 22,3). Izučio je i težak zanat šatorara (usp. Dj 18,3), koji će mu kasnije omogućiti da se osobno brine za svoje uzdržavanje, te ne bude na teret Crkvama (usp. Dj 20,34; 1 Kor 4,12; 2 Kor 12,13-14).
Odlučujuće je za njega bilo upoznavanje zajednice onih koji su se priznavali učenicima Isusovim. Od njih je čuo za novu vjeru, za novi "put", kako se govorilo - koji je u središte stavljao, ne toliko Božji Zakon, koliko samu osobu Isusa, raspetoga i uskrsloga, kojemu je već bilo pripisano otpuštanje grijeha. Kao revni Židov držao je taj nauk neprihvatljivim, čak sablažnjivim, te se osjećao dužnim progoniti Kristove sljedbenike i izvan Jeruzalema. Upravo se na putu za Damask, početkom 30-ih godina, dogodilo da je Savao, prema svojim riječima, "zahvaćen od Krista" (Fil 3,12). Dok Luka pripovijeda o tom događaju uz obilje pojedinosti - kako ga je svjetlo Uskrsloga dotaklo i promijenilo iz temelja sav njegov život - on u svojim poslanicama odmah ide na ono bitno, te govori ne samo o viđenju (usp. 1 Kor 9,1), nego o prosvjetljenju (usp. 2 Kor 4,6), a ponajviše o objavi i pozivu u susretu s Uskrslim (usp. Gal 1,15-16). Doista, on će se izričito samoodrediti kao "apostol po pozivu" (usp. Rim 1,1; 1 Kor 1,1) ili "apostol po volji Božjoj" (2 Kor 1,1; Ef 1,1; Kol 1,1), kao da želi istaknuti da njegovo obraćenje nije bilo plod razvoja njegove misli, njegova promišljanja, nego plod božanskoga zahvata, nepredvidive božanske milosti. Otada sve što je za njega predstavljalo neku vrijednost postalo je na čudan način, prema njegovim riječima, gubitak i otpad (usp. Fil 3,7-10). Od toga trenutka sve su njegove snage stavljene u isključivo služenje Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Njegov će život sada biti život apostola koji bezrezervno želi postati "svima sve" (1 Kor 9,22).
Odatle izvlačimo i za nas vrlo važnu pouku: ono što je važno jest staviti uvijek u središte svoga života Isusa Krista, tako naš identitet bude bitno obilježen susretom, zajedništvom s Kristom i njegovom Riječi. U svjetlu Isusovu svaka je druga vrednota osnažena i očišćena od možebitnih natruha. Još jedna temeljna pouka što nam je Pavao daje jest dah univerzalizma koji označuje njegov apostolat. Osjetivši koliko je gorući problem slobodnog pristupa pogana Bogu, koji u Isusu Kristu razapetom i uskrslom nudi spasenje svim ljudima bez razlike, Pavao je posvetio samoga sebe širenju Evanđelja, doslovno "radosne vijesti", to jest navještaja milosti namijenjenog pomirenju čovjeka s Bogom, sa samim sobom i s drugima. Od prvog je trenutka shvatio da je to stvarnost koja se ne odnosi samo na Židove ili na određenu skupinu ljudi, nego da ima univerzalnu vrijednost te se odnosi na sve, jer Bog je Bog sviju. Polazišna točka njegovih putovanja bila je Crkva u Antiohiji Sirijskoj, gdje je prvi puta Evanđelje naviješteno Grcima i gdje je i iskovano ime "kršćani" (usp. Dj 11,20.26), to jest Kristovi vjernici. Odande je isplovio prvo prema Cipru, a potom se u više navrata zaputio i prema drugim krajevima Male Azije (Pizidija, Likaonija, Galacija), zatim onima u Europi (Makedonija, Grčka). Najvažniji su bili gradovi Efez, Filipi, Solun, Korint, premda se ne smije zaboraviti Bereju, Atenu i Milet.
U Pavlovu apostolatu nije nedostajalo teškoća, s kojima se on hrabro suočio iz ljubavi prema Kristu. On sam spominje da je djelovao "u naporima... u tamnicama... u batinama... često u smrtnim pogiblima", te dodaje: "Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom...; česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve" (2 Kor 11,23-28). Iz jednoga se odlomka Poslanice Rimljanima (usp. 15,24.28) vidi njegova nakana da krene do Španjolske, do krajnjeg zapada, kako bi posvuda navijestio Evanđelje, do granica tada poznatog svijeta. Kako se ne diviti takvome čovjeku? Kako ne zahvaliti Gospodinu što nam je dao tako velikog apostola? Jasno je da mu ne bi bilo moguće suočiti se s tako teškim, ponekad i očajnim uvjetima, da nije bilo motiva apsolutne vrijednosti, pred kojim nikakvo ograničenje nije moglo biti nepremostivo. Za Pavla, taj je motiv, znamo, Isus Krist, o kojemu piše: "Ljubav nas Kristova obuzima... da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (2 Kor 5,14-15), za nas i za sve.
Doista, ovaj će apostol dati najviše svjedočanstvo svojom krvlju pod carom Neronom, ovdje u Rimu, gdje čuvamo i častimo njegove smrtne ostatke. Ovako je o njemu pisao Klement Rimski, moj prethodnik na ovoj apostolskoj stolici posljednjih godina prvog stoljeća: "Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se zadobija nagrada strpljivosti... Nakon što je propovijedao pravednost cijelome svijetu, i nakon što je stigao do krajnjih granica Zapada, podnio je mučeništvo pred vlastodršcima; tako je otišao s ovoga svijeta i stigao na sveto mjesto, postavši time najveći uzor ustrajnosti" (Korinćanima 5). Neka nam Gospodin pomogne da provedemo u život pouku što nam ju je ostavio ovaj apostol u svojim Poslanicama: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov" (1 Kor 11,1).

Molila bih moderatora da skine jedan tekst o Sv. Pavlu. Imam promlema sa computerom . Unaprijed Hvala!

24.08.2008 | 14:27 | IKA D - 105259/8

Papina zabrinutost za stanje u svijetu
Obraćanja pape Benedikta XVI. uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 24. kolovoza 2008.


Liturgija ove nedjelje nama kršćanima, ali istodobno i svakom muškarcu i ženi, upućuje dvostruko pitanje koje je Isus jednoga dana postavio svojim učenicima. Najprije ih je pitao: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji". Oni mu odgovoriše da je za neke Ivan Krstitelj koji je ustao od mrtvih, za druge Ilija, Jeremija ili neki od proroka. Tada Isus traži izravno odgovor od Dvanaestorice: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?".
U ime svih, sa zanosom i odlučnošću Petar uzima riječ: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga".
Svečana je to ispovijest vjere koju Crkva od tada nastavlja ponavljati. I mi ovdje danas želimo svečano izjaviti s dubokim uvjerenjem: Da, Isuse, ti si Krist, Sin Boga živoga! Činimo to sa sviješću da je Krist pravo „blago" za koje vrijedi sve žrtvovati; On je prijatelj koji nas nikada ne napušta, jer poznaje najdublje težnje našega srca. On je „Sin Boga živoga", obećani Mesija, koji je došao na svijet da ponudi ljudskom rodu spasenje i utaži žeđ za životom i ljubavlju koju u sebi nosi svako ljudsko biće. Koliku bi si samo korist priskrbilo čovječanstvo kada bi prihvatilo taj navještaj koji donosi sa sobom radost i mir!

„Ti si Krist, Sin Boga živoga". Na tu Petrovu nadahnutu ispovijest vjere, Isus odgovara: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga".
To je prvi put da Isus govori o Crkvi, čija je misija ostvarenje veličanstvenog Božjeg plana, a taj je ponovno ujediniti u Kristu čitavo čovječanstvo u jednu obitelj. Misija Petra, i njegovih nasljednika, je upravo služiti tome jedinstvu jedne Crkve Božje koju čine i Židovi i pogani; nezaobilazni je dio njegove službe učiniti da se ona nikada ne poistovjećuje s jednim narodom, s jednom kulturom, već da bude Crkva svih naroda, kako bi uprisutnila među ljudima, među kojima vladaju silne podjele i protivštine, Božji mir i obnoviteljsku snagu njegove ljubavi. Riječ je dakle o služenju dubokom jedinstvu koje dolazi od Božjega mira, jedinstvu onih koji su u Isusu Kristu postali braća i sestre: po tome je misija Pape, Rimskog biskupa i Petrova nasljednika, posebna.
Svjestan sam ogromne odgovornosti koju sa sobom nosi ta zadaća i sve više primjećujem zahtjevnost i važnost služenja Crkvi i svijetu koje mi je Gospodin povjerio. Zato vas molim, draga braćo i sestre, da me podupirete svojom molitvom da, vjerni Kristu, možemo zajedno naviještati i svjedočiti njegovu prisutnost u ovom našem vremenu.
Neka nam tu milost izmoli Marija, koju s povjerenjem zazivamo kao Majku Crkve i Zvijezdu evangelizacije.

Nakon Angelusa
Stanje u svijetu u ovim tjednima obilježeno je sve većim napetostima koje bude duboke zabrinutosti. Možemo, sa zebnjom, konstatirati opasnost postupnog pogoršavanja onog ozračja povjerenja i suradnje među narodima koje bi moralo karakterizirati njihove odnose. Kako, u ovim okolnostima, ne cijeniti sve napore koje je uložilo čovječanstvo da oblikuje onu zajedničku svijest da bude „obitelj nacija" na koju je papa Ivan Pavao II. ukazao općoj skupštini Ujedinjenih naroda kao na ideal kojem treba težiti? Potrebno je produbiti svijest da dijelimo istu sudbinu, koja je u konačnici vrhunaravni cilj (usp. Poruka za Svjetski dan mira, 1. siječnja 2006., br. 6), kako bi se spriječio povratak nacionalističkih trvenja koja su imala tako tragične posljedice u nekim drugim povijesnim razdobljima. Nedavna događanja oslabila su kod mnogih uvjerenje da su slična iskustva jednom zauvijek postala nešto što pripada prošlosti. No ne treba se predavati pesimizmu! Treba se radije aktivno zalagati da se odbaci napast da se nove situacije rješava prijašnjim načinima. Nasilje kao sredstvo valja odbaciti! Duhovna snaga prava, pravični i transparentni pregovori za prekid sporova, počevši od onih vezanih uz odnos između teritorijalne cjelovitosti i samoodređenja naroda, vjernost zadanoj riječi, traženje općeg dobra: eto samo nekih od glavnih putova kojima valja, odlučno i kreativno, ići kako bi se izgradili plodni i iskreni odnosi i kako bi se zajamčilo sadašnjim i budućim naraštajima vremena sloge i duhovnog i građanskog napretka! Pretočimo ove misli i ove želje u molitvu, kako bi svi članovi međunarodne zajednice a poglavito oni koji snose najveću odgovornost velikodušno radili na ponovnoj uspostavi uzvišenih vrijednosti mira i pravde. Marijo, Kraljice mira, zagovaraj nas!