Hrvoje Hrki napisao:
nije dobra ni pretjerana emocionalnost...jer emocije znaju biti varljive, prevrtljive...znaju nas odvući i u krivom smjeru...govorim o pretjeranoj emocionalnosti
Izr 15,14 Razumno srce traži znanje.
Izr 18,15 Razumno srce stječe znanje i uho mudrih traži znanje.
Izr 28,26 Bezuman je tko se uzda u svoje srce, a spasava se tko živi mudro.
Sir 3,29 Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama, i pažljivo uho san je mudracu.
Sir 16,24 Slušaj, sine moj, i steći ćeš spoznaju; upravi svoje srce riječima mojim. Elenora napisao:
učeniče, samo da ne zaboraviš...čekamo na tvoje svjedočanstvo...he..he..da vidimo kako se Isus proslavio u tvom životu....
od tud sve te silne emocije i oštra reagiranja na tuđe sumnje u darove Duha Svetoga...
Zar netko ne vjeruje u darove Duha Svetoga?
Draga sestro darovi Duha Svetoga nikad nisu bili u pitanju,nego je problem u ljudima koji rade cirkus iz toga a takvih ima dosta.
Meni je naprimjer važnije što o tome kaže svečenik nego laik tako da nije sve sjajno tako kako izgleda ima tu dosta što valja ali i dosta toga što ne valja.
Evo možda je najbolje vidjeti šta kaže struka o tome:
pater Slavko Pavin
Karizmatski pokret i slični njemu, posebno u Katoličkoj Crkvi, još je „neistraženo područje“. U tim pokretima ima puno nove prodorne dinamike, života, ali i puno traženja, čak lutanja. Ovisi.
Općenito govoreći kod karizmatskih skupina ima puno dobrih osobina i za Crkvu poželjnih. Ljudi jedni uz druge i uz pomoć drugih pronalaze put Bogu. Ali kod jednog dijela karizmatika postoji opasnost da se previše stavi naglasak na vanjštinu, na organizaciju, na druženje, na vanjsku manifestaciju molitve… I onda teško možeš razabrati što je nadahnuće od Boga a što su čisto ljudske potrebe i doživljaji. Puno je tu sugeriranja izvana, nametanje drugima svojih osobnih stavova i osjećaja, a onda premalo osobnoga doživljavanja. Mi znamo kako je Sv. Ivan od križa, kako je bio tu radikalno tvrd, rekli bismo. I on koji je veliki crkveni naučitelj, on je bio vrlo skeptičan. I on je pazio da ga ne bi ponijelo nešto što izgleda da je od Boga, a nije od Boga. Sv. Ignacije silno naglašava razlikovanje duhova. Da dobro znaš, prepoznaš, da li to, taj moj poticaj je od Boga ili nije? Ljutili su se što ja nisam, niti sam želio imati dar jezika. A ja sam rek'o razlog zašto nisam, onako dosta sam bio prizemljen, prizeman, pa sam rek'o: 'gledajte, vi koji imate dar jezika vi sebe stalno smatrate kao da ste malo više od onih drugih'.Kao da postoje dvije grupe u zajednici. Dakle, recimo da to jest dar Božji, ali vi ga zlorabite. Onda i to više nije u službi zajedništva, nego u službi neke vaše osobne afirmacije. . Kako ja imam te duhovne vježbe, u njima je izrazito naglašeno razlučivanje duhova, onda normalno da ja u susretu s takvim osobama, gledam da li je to dobro ili nije. Recimo te osobe kod mene imaju vježbe, koje su bile u karizmatskom pokretu. Imamo ja bih rekao dvije skupine; jedna, hhhm, rek'o bi negativna skupina. To su ljudi koji su uvjereni da su oni sve postigli, i da oni samo mogu neku eventualnu glazuru dobit' u duhovnim vježbama, ako im to treba.. Ali, oni nemaju šta, oni gledaju bijelo, oni ne rade na sebi ništa. Ja bih rek'o, to je katastrofa! Za takve ljude, prije svega.. Drugi su puno pozitivniji, oni shvaćaju da u došli do neke kulminacije, ili da tako kažem stagnacije, ne znaju kud sad dalje.. Vide da su sve iscrpli, sve te mogućnosti, ali osjećaju da im nešto fali.. I sad je opasnost ako recimo mi u nekom pokretu uspijemo, pa nam ljudi plješću, pa postajemo popularni.. Strašno velika opasnost! Kud to ide?! Jer, ja sam tada uvjeren, ja sam pravi.
Kao što sam čuo netko se tužio negdje vani u inozemstvu, 'da je Katolička Crkva previše zatvorena, i da su protestanti puno otvoreniji za karizmatski pokret', i samo što nije reko', idemo tamo! To je recimo opasnost, ne? I u tom smislu bi trebalo dobro paziti ako hoćemo da te karizmatske zajednice i Obnova u cjelini, da uistinu bude zdrava, mora uistinu ići u dubinu, i provjeravati. Zaista. Recimo, ti osjećaji, te misli, te želje, ti planovi, ta praksa, je li to stvarno u Duhu Božjem, ili to pogoduje našem ili osobnom, ili zajedničkom egu, nekim zajedničkim interesima rekao bih. I zato mislim da je Crkva u tom smislu još nedorečena, odnosno nije ništa tu rekla, i stojimo, mi smo zapravo opet tu u jednom vakumu i to se ništa ne riješava. Moliš.. čekaj, da li moliš stvarno da se sretneš s Bogom, ili da te drugi vide kako moliš i da ti se dive, kako imaš dar molitve, jel?
za one koji žele znati više o pateru Slavku Pavinu
www.skac.hr/pavin/