www.tebe-trazim.com

spameru besramni
odsad čekam kelofu u ovoj temi

Teja, nisam rekla zlo, već simboliku. to mi je neshvatljivo razmišljanje - ako gorim ovdje, znači da samo svoje tijelo pripremam za pakao?

spameru besramni
odsad čekam kelofu u ovoj temi

..ti misli na ..
..plave oči tvoje simpatije..
..cvrkut ptica..
..miris ruža..
..plavetnilo mora..

..ti si mladi pupoljak..
..man se krematorija..
..jer ću te isprašti ..po vriti..

neću se odavat

zima je.

zima je

zima je.


pupoljak sam flore philosoph


sorry kelofa, ništ od mene u ovoj temi.
BVB

zaslužila si jednu milku 100 gr

..ja nisam spominjala simboliku pa neću ništa na to reći...
..ja sam samo rekla da je prirodno, prirodno..i ako se uvijek tako kod nas radilo i ako su moji pokojni pokopani prirodnim putem, zašto bih se ja izdvajala nekim modernim vremenima.....da mi se posipa pepeo u more ili nešto slično....

Taman sam mislila da sam spoznala svoj stav citajuci vase postove,a onda sam se jos vise zbunila.. bit ce da ce ipak proci jos jedan vremenski period kada cu stvoriti konacno misljenje glede toga..

Kremiranje pokojnika

Moje je pitanje kratko: Je li protiv vjere kremiranje pokojnih?

M. B., Zagreb

Kremiranje (spaljivanje) pokojnika drevni je čin: u Aziji, osobito u Indiji, taj se običaj očuvao tisućljećima. Na zapadu, pak, jedini način ukopa bilo je pokapanje u grob. Tek u 19. stoljeću u Europi se počinje s kremiranjem, a neke su zemlje tada donijele i propise o tome činu. Glavni razlog za to je »praktične«, higijensko-zdravstvene naravi.

No, neke udruge i sekte propagiraju ga s protuvjerskim i protukršćanskim duhom; žele, naime, pokazati da smrću »sve završava«, to jest da duša nije besmrtna i da ne postoji uskrsnuće. U tome kontekstu treba razumjeti i zabrane Katoličke Crkve. Ne osuđuje se kremiranje u sebi, već protuvjerska i protukršćanska ideologija koja ga je pratila. Osim toga, Crkva je uvijek u nuždi dopuštala kremiranje (npr. u doba kuge ili ratova) i nikada nije izjavila da je u suprotnosti s besmrtnošću duše i uskrsnućem mrtvih.

Posljednjih desetljeća s velikim se poštivanjem govori o kremiranju i priznaje se da se danas često traži ne zbog mržnje protiv Crkve ili protiv kršćanskih običaja i navika, već zbog higijenskih, ekonomskih ili nekih drugih razloga javne ili privatne naravi (usp. Instrukcija Kongregacije Sv. Uficija, Kremiranje pokojnika, 1963). I Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgija, iz travnja ove godine, ponovio je da je kremiranje način pokopa koji poštuje dostojanstvo pokojnika, isto tako kao i ukapanje u grob.

Kremiranje ne dira dušu, koja je neraspadljivi dio osobnoga ja, već samo brzo uništava raspadljivi dio, to jest u nekoliko sati ostvaruje ono što narav izvrši u više godina. Osim toga, nove prilike prisiljavaju da se taj način pokapanja mrtvih sve više uzima u obzir i zbog nedostatka prostora na grobljima te zbog zaštite okoliša i javnoga zdravlja. U promijenjenom kulturnom ozračju Crkva potvrđuje i preporučuje pokapanje u grob, no ne zabranjuje kremiranja: »Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku« (ZKP, kan. 1176, par. 3).

Valja dodati i to da kremiranje nije prošireno u Hrvatskoj, no može se predvidjeti da će se svakako broj povećati, osobito u gradskim središtima koja se sve češće suočavaju s nedostatkom prostora za proširenje groblja. Budući da u Hrvatskoj nema zakonskih zapreka za kremiranje, ono se redovito provodi i ureduje prema određenim kriterijima, među kojima je ponajprije izražena volja samoga pokojnika, potvrđena prije smrti pred njegovim najbližima da mu se tijelo spali. Taj obred u sebi ima veliko dostojanstvo. No, pogrešno bi bilo kada bismo o kremiranju tijela govorili kao o tobožnjoj »velikoj civilizacijskoj stečevini«, jer pokapanje tijela u grob, koje je i danas u većini slučajeva, ima svoju vrlo vrijednu tradiciju i bogatu simboliku koju ne treba površno »gurnuti u drugi plan«.

U svakom slučaju, ukop pokojnika, bilo u formi pokapanja bilo u formi spaljivanja tijela pokojnika, prosvijetljeno je riječju Božjom o budućoj sudbini pokojnika. Kršćanska vjera ne naviješta samo besmrtnost duše već i povratak u život osobe u njezinu jedinstvu tijela i duše. »Izričaj 'tijelo' (doslovno 'put', meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. 'Uskrsnuće tijela' znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša 'smrtna tijela' (Rim 8, 11) oživjeti« (KKC, br. 990).

Draga Rebeka,
vidjela sam da si postala jednu odredbu u kojoj si citirala kanonsko pravo, iz koje je vidljivo da se crkva izricito protivi kremiranju, moram te demantirati.. Trazeci po internetu naisla sam na vrijedeci zakonik kanonskoga prava koji je proglasen vazecim jos davne 1983. na cijim odredbama crkva jos dan danas stoji, jer papa Ratzinger nije promijenio pitanje odluke tog djela zakona.. Dakle, kao sto su neki clanovi rekli-crkva nije protiv kremiranja..

ZAKONIK
KANONSKOGA PRAVA
(CODEX IURIS CANONICI)
PROGLAŠEN VLAŠĆU
PAPE IVANA PAVLA II.
(25. siječnja 1983.)

CRKVENI SPROVOD
Kan. 1176 - § 1. Preminulim vjernicima treba da se dade crkveni sprovod prema pravnoj odred-bi.
§ 2. Crkveni sprovod, po kojem Crkva zaziva duhovnu pomoć za preminule i odaje počast nji-hovim tijelima te istodobno pruža živima utjehu nade, treba da se slavi prema odredbi bogoslužnih zakona.
§ 3. Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku.