www.tebe-trazim.com

dok čitam o svjedočanstvima potaknuli ste i mene da iznesem jedan od svojih svjedočanstava u kojima sam se susrela oči u oči sa samim Isusom Kristom i na tom primjeru mogu slobodno reči kako mene osobno tj sve nas Isus nikad ne ostavlja, dapače nosi nas u svome krilu, na dlanu ruke svoje i daje nam ljubavi na pretek, uči nas kroz patnju i bol dijelovima iz njegova života i ujedno ih približava svakom našem srcu kako bi ga što radosnije svijedočili i što jasnije razumjeli jer On se rodio za nas i ostao ovdje da pokuša razumjeti svaku našu bol kako bi nas uvijek kod Oca mogao zagovarati. no moje svjedočenje govori o susretu sa samim Isusom Kristom kroz patnju koju mi je dao da bih shvatila da je On taj koji me nikad ali baš nikad ne ostavlja unatoč svim grijesima ili situacijama ovozemaljskog života.
bilo je to početak proljeća 2006g, nalazila sam se na godišnjem odmoru i slučajem okolnosti saznala da u autobusu koji odlazi na hodočašće u Padovu ima dva slobodna mjesta. krenula sam na taj put sa molitvom da mi Isus pokaže da me istinski voli i da je tu sa mnom. u molitvi sam obavila hodočašće i vratila se kuči. na posao sva radosna odnjela sam krunice i razglednice kolegicama da i njih obradujem. ništa se osobito nije tih dana nakon moje molitve događalo, no taj dan na mom poslu gdje sam radila netko od mojih kolegica ukrao je iz sefa popriličan iznos novaca.
nije me to zamaralo, čekala sam Isusov dokaz da me voli i da me neće nikad ostavljati samu.
i bila je to korizma, sjećam se petak, jutro 5 sati na vratima moje kuče dva policajca došla po mene, da moram u policijsku stanicu samo potpisati papir da ja nisam ništa onaj dan kad sam stigla sa poklonima uzela iz sefa-mislili su na ukradeni novac.
ništa, bez straha otišla sam s njima i to u gornjem djelu pidžame i trapericama.
obečali su da će me vratiti do 7 sati. no u stanici sam čekala do 7h , i tada su mi rekli da nazovem kući da če se stvar odužiti tada nisam ni slutila da se nešto kuha tako da sam nazvala bezbrižno supruga i rekla da preveze djecu k roditeljima i ode na posao a mene če vratiti policija uskoro.
no nije bilo baš tako , upravo u tim trenucima je počela moja kalvarija, policija me prebacila u drugi auto u odvezla u drugi grad na ispitivanje. sve što su me pitali i sve što sam odgovorila oni su sve te tvrdnje pobijali. nudili su i detektor laži i sve da me zaplaše i ja sam na sve pristala, a onda su me ostavili samu u jednoj zaključanoj prostoriji do večeri, supruga ili bilo kog nisam mogla ni spomenuti a kamoli nazvati, sve to vrijeme samoće u meni je popucalo, osječala sam svaku Isusovu patnju na njegovom ispitivanju , osjećala sam svu njegovu samoću kad su ga osudili i svu njegovu tugu koju je proživio za nas a toliko nam je vjerovao, učio nas, toliko nas je volio a svi su ga ostavili, odrekli ga se.
sve sam to osječala i prošla i u zatvorenoj prostoriji bila sam oči u oči sa svojim Isusom, On jedini bio je tu , moj pad do dna bio je moje dizanje i svjedočanstvo da me voli i kad me svi ostave i zaborave on me zaboraviti neće!
pustili su me kući u gluho doba noći, i tada nakon par dana srečem župnika koji me pita, a gdje si ti , korizma, veliki petak a tebe nema?
a ja odgovaram u zatvoru, na ispitivanju
svečenik mi na to sa velikim osmjehom odgovara
koliko tebe Isus voli !
pa znaš On ti ne daje svoje patnje, boli i susrete s njim svakome !
samo onima koji ga traže i onima koje voli i nikad napustiti neće!

Draga Roma..
Hvala Bogu na novom životu, raduj se..
Zahvaljuj Bogu za vrijeme koje ti je dao da provedeš s tako predivnim čovjekom..zahvaljuj..
Već sam ti rekla da bih se mijenjala s tobom kada bi to bilo moguće..dala bih svega pola da sam mogla tako živjeti..
ali zahvaljujem Bogu na svom životu i obitelji..to je moj put..svako ima svoj..uvijek nešto za nešto..
BVB

hvalaaaaaa BTB

Prije par mjeseci sam mislila napisati svjedočanstvo,no onda sam se upitala:Tko sam ja tu da svjedočim,ta nisam ja ništa uradila da se spasim nego me doslovno Bog izvukao iz blata…No evo ipak mog svjedočanstva….


Ovako počinje…
Cijeli život sam bila frustrirana.Nisam imala ljubavi u životu,nisam osjećala ono što me pokretalo u životu,samo uobičajena monotonija.Jedina zabava u životu mi je bio TV.
Samo sam to gledala jer sam se među ljudima osjećala odvratno.
Do 12.godine sam se družila sa dečkima iz kvarta jer djevojčica nije bilo,samo sestra i ja.

A dečki,kao dečki su bili dobri kada smo bili sami,no kada se u priču uključilo još par dječaka obično sam ja bila ta koja sam izbačena iz igre i otjerana doma pred ogledalom plakala.Nisam to mogla nikome reći,ni majki se čak povjeriti jer nikad nismo imale takav odnos.Mrzila sam ih sve po redu,kada nisam bila među njima sve sam ih psovala i željela da nestanu.
No kada sam bila usamljena bili su moja jedina mogućnost.I tako se okrenem televiziji,to je bilo ono u što sam se mogla cijeli život pouzdati jer me nikad nije „iznevjerila“…Uživjela sam se u likove koje sam vidjela na glupim sapunicama i filmovima..Život je bio bajka..Od jutra do mraka sam mogla biti ono što sam željela,samo sam trebala upaliti TV da vidim tko ću danas biti …
I tako su prolazili dani i godine,a ja sve više i više pred televizijom.



Kad sam već imala jedno 14 godina sestra je kupila jednu knjigu o moći podsvijesti koja je govorila da ako nešto žarko hoćemo možemo to imati,pa prikazivala kako čovjek može imati samo ako to želi…
I takve gluposti..Ja sam gutala sadržaj te knjige.Kupovala sam nove i nove sa istim ili sličnim sadržajem i odlučila se promijeniti..

Nema plana kakvog nisam imala.Sve sam ih prenijela na papir i „divila“ se kakva ću osoba biti u 18-oj godini..Uvijek sam voljela pjevati pa je to bio uglavnom najveći cilj u mom životu ..Gledajući velike zvijezde na televiziji smatrala sam da ću jednog dana postati jedna …
I dan za danom moji preambiciozni planovi su padali u vodu..
Došla sam do dna,nisam znala kamo dalje…Do 17. godine života sam upropastila sve,toliko sam bila frustrirana i depresivna da nitko nikada nije vidio smješak na mom licu.

A svađala se sa svima po redu,a to je bilo i do agresivnih gena,a i mog ponašanja



I u 3.srednje sam se nakon ekskurzije sprijateljila sa dvije cure iz razreda koje su mi prije bile iritantne…Saznala sam od njih za molitvenu u franjevačkoj,no tada su već prošle trodnevnicu pa se nisam mogla priključiti…I sasvim slučajno meni padne na pamet za 2 mjeseca da ih pitam za to..I jedna kaže:Baš super da si se sjetila,taman ovaj tjedan počinje još jedna grupa ..

I ja krenem sa trećom kolegicom iz razreda (hihihi) .Vidjeti da smo nas dvije zajedno pošle u crkvu za sve je bilo čudno jer smo bile daleko od Boga.No ipak krenemo.
Prvih par mjeseci smo bile stalno tamo,ali nisam vidjela nikakve promjene na sebi,nisam ih ni očekivala,nisam ni znala što je to zapravo i što ja tu radim,ali sam ipak nastavila…Nešto me stalno vraćalo tu …



I dođe prvi dan trodnevnice,svećenik govori o molitvi u jezicima,ali ja niti sam bila skoncentrirana niti sam išta shvaćala što govori..U jednom trenutku sam si rekla:Tea,imaš dvije mogućnosti.Prva je da se prepustiš,zaboraviš na sve i pjevaš,a druga je da ostaneš tu nevoljko,gledajući ostale kako se zabavljaju,i zamrziš ih sve jer se ti ne želiš da učiniš isto..I odlučim se za prvu mogućnost rekavši sebi:Znam da neću dobiti taj dar molitve u jezicima jer tko bi meni takvo što dao,ali barem ću se prepustiti i slaviti.Počela sam pjevati,zatvorila oči i zaboravila na sve.

Svaki put kada sam bila na susretu sam osjećala da me netko gleda,da se ne mogu prepustiti Bogu,a još sam bila puna grijeha tako da je to bilo ponajteže.No tada zaboravim ne sve,zaboravim da sam tu sa osobom kojoj je sve ovo smiješno,zaboravim da sam u prostoriji sa mnogo ljudi što me prije užasavalo.I pjevala sam,slavila Boga,možda nisam onako kako sam trebala,ali sam ga slavila.Tada svi započnu moliti u jezicima.Nakon onoliko pročitanih knjiga o moći podsvijesti,u ovo mi je bilo lako povjerovati .Jedino što mi je bilo teško za povjerovati jeste da bi netko dao meni takvu dragocjenost.No kad su svi počeli moliti svećenik nam reče:Ne brinite oko toga što govorite i na što vama liče te riječi koje izgovarate,samo se prepustite.I ja se prepustim.Suze su počele padati niz moje lice,nikad tako u životu nisam plakala.

Sve što sam potisnula duboko u sebi sada je Isus uzeo.Ponio je sve moje rane,boli i dopustio da uživam u njegovoj ljubavi.




Drugi dan,krštenje u Duhu Svetome-nisam se nikada tako osjećala.Kao da je Isus stavio svoje ruke na mene,sva tjeskoba i strah su nestali.Prijateljica je odustala od molitvene,a ja sam ipak došla.E pa sad,osobi kao što sam ja bila je bilo kritično biti među ljudima,svega sam se bojala.I ja se prepustim i u jednom trenutku čujem unutarnji glas koji mi govori:Vidiš da možeš i bez njih,jesi shvatila da si cijelo vrijeme ovdje,a da se nisi osjećala strancem među svima.Naprotiv,osjećala sam da napokon negdje pripadam.Osjetila sam ljubav prema svima koji su bili tu,kao da više nisam ona ista osoba,nego netko posve drugačiji…
Tjedan dana nakon toga sam lebdjela.Osjećala sam se kao da sanjam..Napokon sam upoznala Krista.Nije to više bio onaj Krist koji je negdje daleko na nebu,nego Krist koji je u ovom trenu pored mene.Osjećala sam se divno,samo sam htjela moliti,pjevati,slaviti Boga i nadoknaditi svo izgubljeno vrijeme.Mislila sam:Moram ići u časne,i to po završetku srednje ili će se Isus naljutiti.Sada znam da je to bila zamka.



I tako sam od kada sam čitala te knjige o podsvijesti odredila sebi da ću postati druga osoba do 18-og rođendana.No imala sam u planu nešto sasvim drugo.I baš par dana prije punoljetnosti Isus me spasi,spasio me od svega,Drhtim od pomisli gdje bih bila da mi nije pokucao na vrata i zagrlio me,drhtim od pomisli kako se mogao moj život skončati.Bila sam povrijeđena,puna mržnje i prikrivene boli u sebi,ali Isus je to sve otklonio,ljubavlju me svojom spasio i otkupio..Neka je hvaljen i slavljen dovijeka…Hvala Ti Isuse jer me toliko ljubiš,hvala Ti zauvijek…


Sorry što sam ovoliko napisala,ponijelo me


-------------------------------------------------------------------------------
Odlučio sam slijediti Krista,neću se vratit nikada.
Uzmite sav svijet,dajte mi Krista,neću se vratit nikada
-----------------------------------------------------------------------------------

Divno Tejice,.. uopce nisi oduzila,.. (ja se bas uzivila u citanje, kad vec kraj)

Bogu hvala jer nas zove i iznenadjuje, kad se tome najmanje nadamo,..

BTB

Teice Bog te blagoslovio...Velik je nas Gospodin...Samo On jedini cini cuda,hvala Mu i slava

Pa nije valjda da si odustala od časnih

hahaha..Ostaviš ću Isusu čast da to odluči

Diiivno, voljena Teice, anđelčiću naš prelijepi!!!!

Bog svima.Zovem se Josip i želio bih da me bolje upoznate jer sam se predstavio ukratko kad sam se prijavio na ovaj forum.Prije svega želio bih se zahvalit na dobrodošlici svima i nadam se da cete mi bit velika podrška na mom putu obraćenja BvB.Moje djetinstvo nije bilo lagano,vrlo rano sam ostao bez majke,bilo mi je 5g.živio sam s ocem 3brata i sestrom koju znate pod moya76.moj andjeo koji mi je otvorio oči,al vratit cu se kasnije na mog andjela,jer idem ispočetka.Dakle poslje majčine smrti živili smo s bakom očevom majkom svi osim sestre koja je otišla u druge bake živit.U tom razdoblju života od moje 5g.do negdje 14g.živio sam sretno i išao u crkvu,molio krunicu s bakom svaku veče,trenirao nogomet,u školi bio odličan,svi su očekivali od mene da ću daleko dogurat u školi i nogometu,ponosili se samnom pogotovo moj strogi otac.STROGI da želio je da budemo primjer svima,i uvjek bi govorio da ću igrat u dinamu jednog dana i da moram imat zdrav duh u zdravu tjelu,a moj otac je volio pit i isao je u crkvu samo 1 do 2put na god.mada je nas uvjek budio na misu i govorio da moramo svaku nedjelju ić na misu.I tako u mojoj 14g dobijem priliku da idem u varteks iz varaždina,al moja želja je bila u dinamo ili hajduk tako da sam odbio i čekao priliku i vjerovao sam da cu je dobit,i dobio sam da idem u hajduk na probu to mi je ujak omogućio i mada se moj otac nije složio pustio me jer sam ja htio da vidim kako je trenirat u jačoj školi nogometa.I kad sam pozvan u hajduk nakon desetak treninga,moj otac DINAMOVAC koji nije volio hajduk mi je predložio da idem u vinkovce u cibaliu da će mi on sredit jer kaže da ću tako lakše u dinamo,al ja sam bio tvrdglav i rekao sam da neću.Da NEĆU svom STROGOM ocu i to ga je pogodilo od mene i zabranio mi je u hajduk,i tu se moj život,sretni život polako okreće naopako,još malo sam trenirao 1god.al nestalo je želje,da taj zdravi život se naglo mjenjao bio sam ljut na sve dobro i svak mi je bio kriv tu je ulogu odigrao i pubertet i ulica.Počeo sam pušit cigarete,bježat iz škole,odjednom sam ja očev ponos postao njegova sramota.Otac je i dalje sanjao o meni i dinamu al mene je sve više bilo na ulici i tako sam se i zaposlio u disku,jer mi je trebalo novca da lutam i zlo sam trazio bio sam ispunjen mržnjom i sve sam shvaćao pogrešno.U discu sam imao prvi dodir s drogom i svidilo mi se dalo mi je hrabrost i to sam vješto skrivao kad bi bio doma ili s rodbinom.Bar sam tako mislio.Al otac je skužio da sam se promjenio al snovi su ga zasljepili i vješto sam pred njim skrivao to.On mi je govorio da se vratim trenirat da još nije kasno al ja sam bio uporan da nema želje u meni više.Zato što je zlo u meni raslo.I došla je srednja škola,kao mali školarac sam maštao da ću upisat ekonomsku srednju školu i poslje tog neki fakultet,i imao sam prosjek da upišem ekonom.školu al tog ljeta sam bio na moru cjelo vrjeme i zaboravio na upis,jer mi je bilo dobro na moru cure,ekipa i neko mi spomene upis al meni se neda doma i nazovem brata al kasno sve u ekonom. popunjeno...i tu potpuno gubim vjeru u bilo šta...sutra slijedi nastavk moje priče....