|
Evo i mog svjedočanstva.
Rođena sam u katoličkoj obitelji s četvoro djece od kojih sam bila najstarija. Kao mala primila sam sakrament krštenja, prve pričesti i svete potvrde.
Majka je bila stup obitelji( i danas je), naučila nas je moliti krunicu koju smo svakodnevno molili klečeći , blagoslivljala je hranu za stolom, vodila nas na nedjeljnu misu.
Otac se nije protivio, ali on sam je imao drugačije putove. Ja sam ga jako voljela, a i on je volio nas djecu.
Otac više nije među živima, napustio nas je prije godinu i pol , ali je ipak prije smrti obavio sakrament pomirenja i uspio se oprostiti sa nama. Iako nije izgovorio molbu oproštenja znamo da mu je bilo žao zbog života koji je proveo ne mareći za Gospodina i za sve boli koje je nanio cijeloj obitelji. Molimo se za njega i prikazujemo svete mise za oprost njegovih grijeha i odlazak u Nebo.
Imali smo teško djetinjstvo i ranu mladost. Puno toga nismo imali, a željeli smo.
Unatoč tome, mama nas je odgajala s ljubavlju, učeći nas odgovornosti, poštenju i požrtvovnosti jednih za druge.
Sjećam se da je govorila da bez Boga i Božje milosti ne možemo ništa učiniti. Vrlo rano sam spoznala da Bog može činiti čudesa u životima ljudi. Moj mlađi brat je imao 3 godine, a nije hodao.
Mama ga je zavjetovala nekom svecu, pješačili smo do tamo 10 km i kad smo se vratili on je jednostavno ustao iz kolica i potrčao za mnom.
Nikada neću zaboraviti (imala sam 5 godina) moju majku u trenutku kad je vidjela da joj je sin ustao iz kolica, kako pada kao pokošena na koljena i širi ruke prema nebu, izgovarajući hvale Gospodinu.
Raznim zavjetima, hodočašćima, postu i molitvama moje majke, mi smo redovito ozdravljali kako od težih, tako i od lakših bolesti ili problema. Za dobro učenje utjecali smo se Svetom Anti.
Imali smo nevidljivu pomoć s Neba i za mene dijete-to je bila najnormalnija stvar. Danas razumijem značenje Isusovih riječi da ako budemo imali vjere kao mala djeca, baštinit će mo Kraljestvo Božje.
Ne znam kad sam prestala biti dijete i ne sjećam se kad sam izgubila ili gurnula u podsvijest i ono " gorušičino zrno", ali se sjećam da sam odrastajući s ushićenjem upijala svijet oko sebe i on je za mene bio veliko čudo.
Rano sam otišla od kuće studirati u veliki grad.
Iako sam dobro učila i završavala godine studiranja u roku, život u velikom gradu je bio pun iskušenja za mene. Živjela sam u okruženju ljudi različitih nacionalnih, vjerskih, moralnih stajališta.
Komunistička partija i njena ideologija je bila in. Nisam se dala. Tu sam bila jaka jer u mom rodnom mjestu je bila "sramota" biti u partiji. Bila je "sramota" i "udati se za drugu vjeru".
Ali, ja sam sada bila "intelektualka" , a tu je bilo i bratstvo i jedinstvo. Da ne duljim, upustila sam se vezu s dečkom koji je bio druge vjere, drugačijih nazora i sasvim različit od mene. To je dugo trajalo, molitvama moje majke spasila sam se tog braka.
Završila sam faks, vratila se u zavičaj i zaposlila u struci.
Onda se dogodila tragedija u mojoj obitelji.
Moja mlađa sestra je koncem svibnja 1988. god. poginula u prometnoj nesreći.
Imala je samo 22 godine. Tu osobu sam voljela najviše na svijetu.
Tad mi se svijet srušio. Ne mogu opisati bol koju sam osjećala kad sam osvijestila činjenicu da je "nema više".
Optužila sam Boga za to. Bila sam na rubu pameti.
Iako su župnik i časne sestre moje župe bili uz mene, molili sa mnom, pričali mi o Božjoj ljubavi i dobroti, ja se nisam dala. Bog je bio kriv jer mi uze najvoljenije biće. Sjećam se da sam jednom ispisala 3 bilježnice uz neprestani niz pitanja -Bože, zašto?
Odlazila sam na mise, ali iznutra sam bila mrtva. Iste te godine na hodočašću u Međugorju za vrijeme mise (bila sam vani) vidjela sam Križ na Križevcu koji se vrtoglavo okretao oko svoje osi u smjeru kazaljki na satu i obrnuto. Gospodin me je zvao, ali ja sam bila gluha.
Tri godine iza toga vratila sam se u grad u kojem sam studirala, upisala poslijediplomski studij, zaposlila, a onda udala za svog nekadašnjeg profesora.
Bilo je kao u nekom transu, nije mi smetalo što se nismo mogli crkveno vjenčati jer on nije imao sakramente, a nije ih ni želio.
Pokušavala sam ga nagovoriti, bio je počeo ići i na vjeronauk i odustao. Pomalo sam i ja odustajala od Boga, a zajednički život nam je postao pravi pakao.
A onda još jedan težak udarac. Moj mlađi brat je poginuo u ratu. Branio je svoj hrvatski dom.
Prošao je kroz moj život kao dašak vjetra, otišao je hrabro-položivši svoj život za prijatelje.
Ima li veće ljubavi od te?
Onda se rodio Pavao- to malo nježno biće, bila sam presretna.
Željela sam ga svim srcem.
Krstili smo ga s mjesec dana, a 22 mjeseca poslije toga na svijet je došao i Josip- predivna beba s velikim plavim očima.
Bio je pravi mali anđeo. Uživala sam u majčinstvu, a brak mi se raspadao.
Suprug je bio preslika mog oca i on je imao neki svoj svijet u kojem nije bilo mjesta za nas troje.
Strašno sam patila, znala sam da nekako moram izvući djecu i sebe iz tog ponora.
Utjecala sam se Majci Božjoj, moj veći interes za molitvom pobudio je otac James, seminarima u Hrvatskoj.
Godinama se nisam ispovjedala jer nisam mogla primiti pričest obzirom sam živjela u grijehu sa suprugom.
Na jednom seminaru u Zagrebu kojeg je vodio otac Robert de Grandis, pukla sam kao tikva,silina Duha Svetoga se sručila na mene i ja sva raskajana ispovjedih se plačući i lijući gorke suze.
Bijaše to plač zbog grijeha, neposlušnosti Bogu, ignoriranja Božjih zapovjedi, zbog propuštenog vremena s Isusom i Marijom, istinski pokajnički plač.
Međutim, tada još nisam znala što mi Gospodin sprema kako bi me vratio u potpunosti k Sebi, izvoru Života, Putu i Istini.
Koncem kolovoza 2004. god. najprije umire moj tata, a onda koncem rujna moj Josip dobiva dijagnozu Hodgkinova limfoma-IIIa stupanj. Još se nisam povratila od žalosti za tatom kojeg sam voljela, a onda šok; kemoterapije u Klaićevoj bolnici, suprug gubi glavu i odlazi živjeti u kući na selu, moja dobra i žalosna mama dolazi kako bi bila uz mene i djecu.
Svijet mi se ponovo srušio, mislila sam da ću poludjeti.
Bila sam na dnu dna, u najgoroj kaljuži.
Ali ne znam kako, smogla sam snage i krenula od Križa Gospodinovog na zidu moje dnevne sobe, gdje sam Mu se bacila pod noge i vrisnula OČE, NEMOJ ME OSTAVITI!
Sve boli, patnje, grijehe svoje i zauzdane krikove ispustih tu pod Križom moga Isusa i dobih spoznanje promašenosti tolikih godina proživljenih bez Gospodina, zaboli me ta bol i potom se s smirenjem moje duševne boli, mir spusti na mene.
Dobih snagu i što mi je bilo nevjerojatno- najednom spoznah da ovaj križ koji dobih je križ ljubavi i da se ne plašim uzeti ga i krenuti put Kalvarije. Znala sam da je to put moga spasenja.
Dignula sam se i krenula.
Najprije na životnu ispovijed, a onda sam se uključila i u molitvenu zajednicu.
Molili smo svakodnevno Gospine krunice, postili, djeca su molila krunicu Božanskog milosrđa. Mama i ja smo molile tridesetodnevnicu dušama u čistilištu za pokojnog tatu, a najviše sam molila za bolesnu djecu koju sam upoznala u bolnici.
U Klaićevoj bolnici sam upoznala toliko boli i patnje; tamo mala djeca svakodnevno umiru u mukama.
Zaista, imala sam dojam da smo u dolini smrti.
Ali vidjela sam tamo i toliko ljubavi kao nigdje drugdje, ta mala bića tako bespomoćna u svojoj boli su tako herojski trpila svoje patnje, u njima sam gledala malog Isusa.
Moj Josip je trpio ali mi to nikad nije pokazao, čak me je hrabrio i govorio mi da će sve biti u redu. "Moli se, mama" - stalno mi je govorio i kad smo navečer odlazili doma s kemoterapije uvijek me nježno( bez obzira na mučnine koje je imao) za ruku odveo u kapelicu u bolnici. "Idemo zahvaliti, mama", govorio bi.
Znala sam da će Josip biti dobro, jednostavno sam od onog trenutka pod Križem dobila spoznanje da će s Josipom sve biti u redu.
Imala sam predođbu da se Duh Sveti spustio na mene i blagoslovio me i moju obitelj.
Ali Gospodin je želio još više od mene, više predanosti, više ljubavi, žrtve... Uoči Svih svetih mom starijem sinu, nakon što sam se s Josipom vratila iz bolnice s kemoterapije, primijetih na vratu veliku oteklinu limfnog čvora, koju ujutro nije imao.
Došlo je do toga da sam i njega sutradan dovela u Klaićevu, odmah su ga uputili na onkologiju, misleći da se i tu radi o Hodgkinu.
Ponovo sam bila pod Križem, molila sam Gospodina da mi ostavi jednog sina. Mama je molila za mene da prihvatim volju Božju.
Opirala sam se danima, tražila sam od Gospodina odgovore za "moju kaznu" i molila ga da mene uzme, a ostavi moju djecu na životu.
Doista, nisam shvaćala.
Nisam mogla izgovoriti onu Isusovu rečenicu: "Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja nego tvoja volja Oče, neka se vrši" .
Molila sam Gospu da mi pomogne, tek sam ju sad razumjela. Govorila sam joj o svojoj boli i kako razumijem njenu bol dok je gledala okrvavljenog sina raspetog na križu.
Počela sam s ljubavlju razmatrati otajstva krunice. Ljubila sam ju često, njenu sliku i sliku Njezinog sina. Molila sam krunice pobjede. Prala sam se u Krvi Kristovoj.
Pa i onda kad je par dana iza toga i moja mama dospjela u bolnicu, jer je pala i zadobila rupturu mišića desne ruke, bila sam u situaciji da je sva moja obitelj bila u različitim bolnicama.
Trčala sam od jednog do drugog- Klaićeva- Josipove kemoterapije, zarazna bolnica-jer je Pavao bio na ispitivanju i Trauma- vodila sam mamu na vježbe.
A predstojala mi je i sudska rasprava u svezi rastave braka. Sve ovo vrijeme suprug nije bio s nama, još mi je otežavao i prijetio da će uzeti djecu i dr.
On doista nije shvaćao da ih može uzeti samo ONAJ koji ih je stvorio.
Novaca je bilo sve manje jer sam bila na bolovanju, moj "dopušteni minus" u banci se vrtoglavo povećavao. A Josipu je trebalo toliko toga za liječenje.
Ali ja nisam više bila ona ista ! Kao da sam sagorjela u toj boli, odbacila neku staru prljavu ljušturu i dobila novi vid, novi Duh. Čak naprotiv, bila sam puna pouzdanja u Božju ljubav, smirena, nasmijana i još sam tješila druge.
Nikada dotada nisam toliko ljubavi imala u sebi, nisam se plašila.
Govorila sam si: "Ta tko će protiv mene, kad je moj Bog uz mene!" GOSPODIN MOJ I BOG MOJ!
Pisala sam ocu Jamesu i molila ga da se moli za moju obitelj. Odgovorio mi je poslanicom Filipljanima: "Radujte se u Gospodinu, uvijek se radujte!" Razumjela sam.
I doista sam bila radosna istinski, novaca više nisam imala, prijatelji su se udaljili, ali ja sam imala svog najboljeg prijatelja - Isusa.
Spoznala sam Njegovo istinsko prisustvo u svetoj hostiji, najviše sam se radovala našim susretima u Euharistiji. Nikad me nije prekorio, nije mi zamjerao na mojim pogreškama, volio je moje raskajano srce i gledao je točno u nutrinu moga srca.
Sredinom 12. mjeseca Pavlu se kvrga s vrata počela smanjivati, dijagnoza je bila - mononukleoza. Mama se oporavila.
Pavao je ozdravio i vratio se u školu. Ja sam neprestano bila s Gospodinom i u Gospodinu.
Pjevala sam mu, razgovarala s njim, posvećivala mu sve trenutke, blagoslivljala sve.
Odlazila sam 3-4 puta tjedno u crkvu i snagu crpila iz Tijela Kristovog.
U drugom mjesecu 2005. Josip je završio kemoterapije. Otišli smo u Klagenfurt na jednu pretragu koje nema u Hrvatskoj. Pretrage su pokazale da Josip nema zloćudne bolesti. Slava Gospodinu!
Prije puta, liječnici u Klaićevoj bolnici su bili skeptični u svezi moga uvjerenja da je Josip zdrav, čudili su mi se i pitali me otkud mi toliko vedrine i optimizma, a dijete mi ima takvu dijagnozu.
Znali su i za tatu ( u početku sam nosila crninu), a i za rastavu braka. Ispitivali su i Pavlovu bolest.
Vidjeli su da sam kraj Josipovog kreveta u bolnici molila krunicu.
Govorila sam im da je Isus ozdravio moje dijete i moju obitelj. Govorila sam i drugim roditeljima o jedinom istinskom iscjelitelju, Isusu.
Velika većina njih je posjećivala Bracu Prokića i druge " iscjelitelje" da "ozdrave" njihovu djecu. Molila sam ih da ne odlaze tamo.
Djevojka koju je " liječio" neki bioenergetičar doslovno se raspala od zloćudnih tvorevina , a umrla je u mukama.
Utjeha mi je što je oko vratila nosila krunicu koju sam joj jednom prigodom poklonila.
Prije toga mi je rekla da joj se sviđa "moj Isus" ali da je za nju prekasno da Ga upozna. Rekla je da ima prekrasne oči i da je sigurno dobar.
Molila sam njene roditelje da pozovu svećenika koji bi joj dao bolesničko pomazanje.
Tupo i prazno su me gledali, s velikom nelagodom, otkrenuvši glavu. Molila sam za njih i za Martinu.
Neki roditelji su došli u moju molitvenu zajednicu.
Njihova djeca su također ozdravila.
Već su svjedočili o tome. Žao mi je sve one koji su, i ne znajući, svoju djecu predali u kandže zloga i k tome još plaćali za ozdravljenje.
A jedini istinski iscjelitelj Isus, naš Gospodin liječi besplatno.
Liječi ljubavlju i duh i tijelo; istom onom ljubavlju kojom je prije dva tisućljeća dao se razapeti na križ, zbog mene, tebe, nas ljudi...
Hvala ti Gospodine na milosti tog spoznanja. Ponijela sam križ radi te velike milosti. I naučila sam da je tvoj križ velika milost, odabranje, apostolat. Uzela sam ga i uzet ću ponovo i ići za Tobom Rabbi. Do vječnosti!
Vrijeme je odmaklo, prošlo je više od godinu i pol dana od svega toga.
Moja obitelj je primila velike milosti, živimo u miru, radosti i pouzdanju u Boga.
S ocem moje djece sam u dobrim odnosima, posjećuje nas svakodnevno. Nikada ne govorim loše djeci o njihovom ocu, naprotiv.
Djeca ga vole i trebaju. Sve te odnose prepuštam Gospodinu.
Shvatila sam da je najvažnije duhovno ozdravljenje. Imati tako malo, a biti zadovoljan, sretan, ispunjen.
Naravno, imamo i svakodnevnih problema s ocjenama u školi, razbijenim nosevima, koljenima, susjedovim prozorima, bratskim prepirkama tko je jači, pametniji, s previše gledanja televizije, video-igricama i dr. Pokvari se i auto, zašteka veš-mašina. Nemamo novaca za nove "role", za treniranje sportova. Ali ima dobrog nogometa i na livadi...
Svakodnevno rastem u vjeri.
U svim stvarima, ljudima i prilikama nastojim gledati Božjim očima i tako učim svoju djecu. Nije lako, ima i padova, ali Gospodin je uvijek spreman doći kad Ga pozovemo.
Svaki novi dan za mene je dar Očev, započinjem ga prikazujući mu sebe, svoju djecu, obitelj i cijeli svijet.
Tražim Njegovo vodstvo u svim stvarima.
Milošću Majke Božje i njenim zagovorom za svibanjsku pobožnost,odlučila sam svakodnevno ići na krunicu i misu.
Ne mogu više živjeti bez Gospodina. Radujem se našem svakodnevnom susretu u euharistiji.
Čitam svakodnevno Bibliju i uočavam savršenstvo i ljepotu Božje riječi.
Spoznala sam da me On ljubio i onda kad sam bila slijepa i gluha za Njega.
Gospodine, nauči nas ljubiti onako kako Ti nas ljubiš!
Svjedočim u ime Isusa Krista da si Ti dobar Otac koji pripravi najljepšu gozbu za izgubljenog, a ponovo vraćenog sina.
Mogu, s Božjom hvalom na usnama, doista reći da sam "uskrsnula iz mrtvih". Jer, živjela sam, a bijah mrtva, udisala sam, a dah mi se ledio.
Sada SAM ISTINSKI ŽIVA . U GOSPODINU!
Istinita je ona anđelova tvrdnja na Isusovom grobu: "Što tražite živoga među mrtvima?"
Svojim uskrsnućem nije želio pokazati čudo, nego naučiti nas da možemo odbaciti staro i novo gle, evo nastaje!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
) ali sam stalno tu negdje...
