|
19. ožujka(ove godine 15.ožujka)
Sveti Josip, zaručnik BDM i zaštitnik Crkve
Središnja je svetkovina u ožujku blagdan Sv. Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika svete Crkve. Štoviše, i čitav je ožujak posvećen sv. Josipu kao njegov mjesec, kad na njega mislimo više no obično. Sv. Josip je dostojan tolike časti jer u povijesti spasenja poslije Isusa i Marije ima najpovlaštenije mjesto.
"Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist" (Mt 1,16). U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio "sin Davidov", anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala.
Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija.
Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo.
Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: "I posredstvom tih troje svijet je bio spašen."
Remigije iz Antuna oko godine 900. opisuje sv. Josipa kao intimnog suradnika u djelu našega otkupljenja te uzdiže njegovu izvanrednu poslušnost. Od velikih skolastičkih teologa mnogo su toga rekli o sv. Josipu sv. Bernard i sv. Toma Akvinski. Prvi ga uspoređuje s Josipom Egipatskim, a drugi tvrdi kako je između Marije i Josipa postojala prava ženidbena veza, ali se nisu služili bračnim pravima. Zatim sv. Toma naučava kako je sveti Josip kroz čitav život održavao savršeno djevičanstvo i, napokon, kako je Marijin i Josipov zavjet djevičanstva prije ženidbe bio uvjetan, a poslije apsolutan.
Razvoju teologije o sv. Josipu mnogo je pridonijela franjevačka škola. Tako sv. Bonaventura veliča sv. Josipa kao savršen uzor pobožnosti prema Isusu i Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo.
Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo.
"Ljubav prema Bogu ne sastoji se u suzama i slatkim osjećajima, već u tome da mu služimo u pravednosti, u muževnoj odvažnosti i u poniznosti." Riječi su to sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, koja je umrla 4. X. 1582. Ona je bila neumorna osnivateljica novih samostana i obnoviteljica karmelskoga reda. Kad je general reda pohodio samostan Sv. Josipa u Avili, koji je uz naročito papino odobrenje svetica osnovala, te u kojem je 5 godina s nekoliko sestara provodila život prema prvotnoj strogosti reda žrtvujući se za obraćenje grješnika i nevjernika, bio je tako oduševljen primjernim životom sestara da je potaknuo sv. Tereziju "da prema strogom pravilu osnuje toliko samostana koliko ima kose na glavi". Tu pobožnu želju Terezija doduše nije mogla ispuniti, makar je mogla reći "da joj je Bog dao odvažnost koja nadilazi jednu ženu". No ipak za njezina života, uz njezinu pobudu i sudjelovanje, osnovano je ništa manje nego 17 ženskih i 15 muških samostana Obnovljenoga karmelskoga reda.
Od 17 ženskih samostana svetica je 12 posvetila sv. Josipu. Ali i u svim drugima slika sv. Josipa morala je biti obvezatno nad ulaznim vratima.
Kod gradnje samostana Sv. Josipa u Avili svetica je upala jednom u veliku nevolju jer joj je nedostajalo novca da plati radnike. I kamogod se obratila za pomoć, nije pronašla nikakvih sredstava da bi se izvukla iz neugodne prilike. Tada joj se ukazao sv. Josip i ponudio za blagajnika. Dao joj je riječ da joj neće ponestati novca i neka samo nastavi s radom. Ona je poslušala, makar u novčaniku nije imala ni prebijene pare. Njezin blagajnik sv. Josip brzo joj je pribavio toliko novca, i to na tako čudesan način, da se upućeni u tu činjenicu nisu mogli dosta načuditi. To opisuje sama svetica u 33. poglavlju svoje autobiografije.
Veliki isusovački teolog Franjo Suarez, umro 1617., načinio je pravu revoluciju u teologiji sv. Josipa uvrstivši ga u red hipostatskog sjedinjenja, u kojem se nalaze još jedino Isus i Marija. Dakako da sv. Josip ne pripada tome redu isto onako kao Isus, a niti kao Marija, ali ipak pripada.
Sv. Franjo Saleški izabrao je sv. Josipa za zaštitnika reda od Marijina pohođenja koji je osnovao, a po svome djelu o Božjoj ljubavi silno je utjecao na razvoj pobožnosti prema svetom Josipu.
Među velike štovatelje sv. Josipa smijemo uvrstiti i svetog Vinka Paulskog, Bossueta, koji je o njemu izrekao nekoliko glasovitih panegirika, isusovca Patrignanija, papu Benedikta XIV., sv. Alfonza Liguorija, najvećeg apostola Engleske kardinala Vaughana, biblicistu Knabenbauera i Lagrangea.
Osnivač Družbe sv. Sulpicija, koja se bavi odgojem klera, Jean Jacques Olier, koji je godine 1657. umro na glasu svetosti, napisavši prije toga vrlo nadahnutih duhovnih tekstova, sastavio je ovu pohvalnu molitvu:
Blagoslovljen nebeski Otac, koji je izabrao sv. Josipa za tako uzvišeno dostojanstvo!
Blagoslovljen Sin Božji, koji je ljubio sv. Josipa kao svog oca!
Blagoslovljen Duh Sveti, koji je posvetio sv. Josipa na tako odličan način!
Papa Klement XI. (1700-1721) bio je vatren štovatelj sv. Josipa. On je autor časoslova sv. Josipa, podigao je blagdan sv. Josipa na stupanj povlaštenih blagdana višeg reda te dopustio zavjetnu misu u čast sv. Josipa za sretnu smrt. Uvijek je gajio želju da bi smio umrijeti na blagdan sv. Josipa. Ta mu se želja čudesno ispunila na svečev blagdan godine 1721.
Glasoviti engleski oratorijanac William Faber, poznat po čitavu katoličkom svijetu svojim asketskim djelima, bio je određen godine 1854. da izrekne svečanu propovijed prigodom posvete novoizgrađene crkve oratorijanaca u Londonu. Ujutro, na blagdan Sv. Josipa, bio je zahvaćen veoma jakom groznicom i teškom glavoboljom te se osjećao posve nesposobnim za predviđenu propovijed. Nakon što su se za njega pomolili, učinili su zavjet da će u slučaju brzog ozdravljenja u novoj crkvi postaviti kip sv. Josipa. I zbilja, malo prije nego je kucnuo sat određen za propovijed, o. Faber potpuno zdrav napustio je bolesničku postelju i s takvom lakoćom izrekao propovijed da se nije moglo ni slutiti da je još isto jutro bio teško bolestan. Taj događaj opisuje Bowden u životopisu oca Fabera.
Životopisac o. Petita, također isusovac, o. Haggeney navodi mnogo primjera kako je njegov redovnički subrat, koji je umro na glasu svetosti, veoma štovao sv. Josipa i njemu se u raznim prilikama i neprilikama života s velikim pouzdanjem preporučivao.
Kad je 20. rujna 1870. Garibaldi osvojio Rim, a Talijani ga učinili svojim glavnim gradom, papa Pio IX. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Crkve. Učinio je to u času kad je talijanska država, a osobito slobodni zidari, bila neprijateljski raspoložena prema papinstvu. Papina gesta navela je o. Petita na misao da izda ponovno knjižicu o sv. Josipu, koju je u XVII. stoljeću napisao o. Turrian. Tome je žrtvovao dosta vremena svoga noćnog počinka, ali je za uzvrat u jednoj velikoj nevolji osjetio veliku zaštitu sv. Josipa. Godine 1872. o. Petit je bio rektor u Drongenu. Njegovu redovničku zajednicu zahvatila je pošast tifusa. U roku od nekoliko dana bolest je zahvatila 45 isusovaca, petorici su čak podijelili i svetu popudbinu.
Tada je o. Petit učinio ovaj zavjet u čast Isusovu hranitelju: "Ako mi izmoliš da ne umre nitko od mojih podložnika, svake godine dok budem rektor ili duhovnik u ovoj kući, pred čitavom zajednicom održat ću jedan govor u tvoju čast." Zavjet je bio uslišan jer nitko nije umro, a nakon 3 tjedna pošasti je nestalo. O. Petit je izvršio i svoje obećanje pa je kroz 36 godina slavio sv. Josipa.
Kad su zaprijetile poteškoće u karitativnoj ustanovi "Gospođe od brda Kalvarije", pohodio ih je o. Petit, skupio u kapelicu, ohrabrio ih te potaknuo na pouzdanje u Božju providnost. Rekao im je kako su baš te poteškoće siguran znak da mogu računati na Božji blagoslov. Čitavu je tu ustanovu stavio pod osobitu zaštitu sv. Josipa te pozvao sve članice da se devetnicom obrate svom novom zaštitniku. I to je bilo sve što je učinio u tom beznadnom položaju. Nama to danas izgleda možda neobično, no ljudi koji imaju više vjere negoli mi u takvim zgodama baš tako postupaju.
O. Petit, duhovno posve smiren, vratio se u Drongen, gdje je održao tečaj osmodnevnih duhovnih vježbi. Kad ih je završio, rekao je: "A sada moram vidjeti da li nas je sv. Josip uslišio?" I počeo je otvarati svoju poštu. Sam nije napisao ni jedno jedino pismo kojim bi molio neku pomoć, ali mu je stigla hrpa pisama. Otvorio je prvo, a u njemu svota od 5.000 franaka za ustanovu "Brda Kalvarije". Drugo pismo sadržavalo je svotu od 10.000 franaka. Netko mu je pak donio vijest da jedna gospođa daruje 40.000 franaka za novu kapelicu. Osim toga i više udovica javilo se da stupe u ustanovu "Gospođa od brda Kalvarije". I sve su to povijesno zajamčeni podaci. A od svega toga ne dijele nas duga stoljeća koja su mogla nadodavanjem i uljepšavanjem stvoriti legendu. Ne, tu nema legende, već to je čista stvarnost.
Voditeljica jednoga apostolskog djela, zvanog Radna dvorana Srca Isusova, htjela je nadograditi novu zgradu. Ali za to je bilo potrebno 10.000 franaka. Utemeljiteljica djela zdvajala je, ali o. Petit ne. On joj je rekao: "Novac će već doći. Molit ćemo se dragom sv. Josipu; on je tako dobar i moćan." Rečeno, učinjeno! On je molio i novac je došao. Brzo je mogao napisati utemeljiteljici: "Prvi dan mjeseca koji mu je posvećen molio sam i vapio svome dragom sv. Josipu. Čudo je već ostvareno: našlo se 10.000 franaka. Možete doći i uzeti ih."
Kao Isus i Marija, tako je i o. Petit uključio sv. Josipa u svoje srce. Kad su ga jedanput upitali koju od te tri osobe najviše štuje, odgovorio je: "Ja ih nikad ne rastavljam!"
U Drongenu je o. Petit uvijek služio sv. misu na oltaru sv. Josipa. Svoje godišnje duhovne vježbe po mogućnosti obavljao bi prije svetkovine Sv. Josipa. Kip sv. Josipa u hodniku krila treće probacije u Drongenu vjerojatno je postavio o. Petit. Prolazeći kraj toga kipa, kad nikoga nije bilo u blizini, običavao bi mu poljubiti nogu. Kad bi ga morile novčane brige, molio bi devetnice sv. Josipu. Njemu u čast osnovao je udruženje srijede, dana sv. Josipa. Smatrao je svojom dužnošću da objavljuje uslišanja zadobivena po zagovoru sv. Josipa. Godine 1885. pisao je jednoj sestri: "Molim vas, budite dobri pa jednu stvar koja mi naročito leži na srcu preporučite svetom Josipu! Meni je potrebno čudo!"
Bez zagovora sv. Josipa mnoga bi velika karitativna djela o. Petita, sigurno, propala. I tako je njemu sv. Josip bio vodič i zagovornik u apostolatu, a činjenica je također da ga štovanje sv. Josipa nije udaljivalo od središta, od Krista, jer je o. Petit provodio i te kakav duhovni život u Kristu Isusu.
Spomenimo nešto i iz naših strana!
U Protokolu Hrvatskog sabora za 9. i 10. VI. 1687. nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: "Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran."
Štovanju sv. Josipa u gornjoj Hrvatskoj u XVII. stoljeću najviše su pridonijeli isusovci, osobito preko Sjemeništa sv. Josipa za siromašne đake, na Griču u Zagrebu.
U svom pismu od 16. I. 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, dr. Alojzije Stepinac obavještava vjernike: "Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se na Svetu Stolicu... Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu."
Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. "...stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrv. Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno."
4. rujna 1926., bila je prva subota u mjesecu, umro je u Austriji isusovac o. Antun Puntigam. On je učinio velikih djela, bio vrstan odgojitelj mladeži, prvi životopisac Petra Barbarića, odličan vođa duhovnih vježbi, tražen ispovjednik i osnivač Euharistijskog saveza naroda. Taj isusovac, veoma zaslužan i za naš narod, bio je izvanredno velik štovatelj sv. Josipa. Uz Srce Isusovo, blaženu Gospu, štovao je iskreno i pouzdano Kristova poočima i Djevičina zaručnika. Od sv. Josipa primio je pak mnogo izvanrednih milosti i dokaza pažnje.
Na više od jedne stranice ispisao je čitav niz pothvata i poslova koje je preporučio sv. Josipu. To je pisao samo na lijevoj polovici stranice, dok je desnu ostavio praznu da unese kad njegove molbe budu uslišane. Na koncu života priznao je o. Puntigam da mu sv. Josip nije ostavio neispunjenu ni jednu jedinu molbu. Ta je uslišanja bilježio u svoju teku, koju je nazivao "St. Josefsbüchlein" - Knjižica sv. Josipa.
Dva najodličnija Puntigamova učenika u Travničkom sjemeništu bila su Božji sluga Petar Barbarić i pjesnik naših najraširenijih i najviše pjevanih pučkih pobožnih pjesama "Do nebesa nek se ori" i "Zdravo Djevo" isusovac o. Petar Perica. Obojica su također bila veliki štovatelji sv. Josipa.
Među svecima Petar Barbarić je osobito štovao sv. Josipa. Stoga se k njemu utjecao u svakoj duševnoj i tjelesnoj potrebi. Zazivao ga je kao zaštitnika duhovnog života, a preporučivao mu je i svoje đačke školske brige. Nije bilo dana da mu se ne bi pomolio. To je naročito revno činio u ožujku, u mjesecu svetog Josipa i spremajući se za njegov blagdan. Zadnje godine svoga života molio je svake srijede u čast sv. Josipa 7 Očenaša za sretnu smrt. Petar je mnogo naučio o moćnom zagovoru sv. Josipa od svoga odgojitelja oca Puntigama.
U pismenoj ostavštini Puntigamova gojenca i Barbarićeva suškolarca Petra Perice našla se također mala bilježnica, upravo minijaturna, zvana "Josipovka", u koju je i on bilježio svoje preporuke sv. Josipu.
To je znak da je primjer pobožnosti sv. Josipu oca Puntigama snažno djelovao i na travničke gojence, pa su ga u tome nasljedovali. Petar Barbarić bio je najodličniji među njima.
Slavi sv. Josipa u zadnjih 100 godina mnogo su pridonijeli dokumenti crkvenog učiteljstva, osobito Pija IX., koji je 8. prosinca 1870. sv. Josipa proglasio zaštitnikom svete Crkve, a dekretom Inclytum patriarcham od 7. srpnja 1871. preslavnog patrijarha smatra vrijednim štovanja što nadvisuje sve ostale svece te da je on zbog svoga staleža primio od Boga izvanredne milosti.
Krasnih su misli o sv. Josipu izrekli Leon XIII., Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Ovaj posljednji uveo je i blagdan sv. Josipa, radnika, koji se slavi 1. svibnja. Ivan XXIII. apostolskim pismom od 19. ožujka 1961. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom II. vatikanskog sabora. Sabor je uveo ime sv. Josipa u I. kanon, a zato je zaslužan mostarski biskup Petar Čule, koji se za to svojim uvjerljivim govorom na Saboru bio živo založio, a papa Ivan XXIII. odmah uvažio njegovo zalaganje.
Od mnogobrojnih svetišta i crkava sv. Josipa spomenimo barem neke. U Francuskoj je isusovac o. Petar Coton, veliki štovatelj sv. Josipa, umro baš na njegov blagdan godine 1626., svojim utjecajem pripomogao da su isusovci u Lyonu podigli veliko svetište sv. Josipu. U Parizu su reformirani cisterciti, zvani Feuillantes, posvetili svoju crkvu sv. Josipu, a u njoj je godine 1657. Bossuet izrekao svoj panegirik Isusovu poočimu. U Bruxellesu se nalazi glasovito svetište sv. Josipa, podignuto od otaca redemptorista. U Louvainu sam posjetio svetište sv. Josipa, koje su godine 1860. podigli misionari presvetih Srdaca Isusa i Marije. U tom svetištu nalazi se grob apostola gubavaca o. Damjana De Veustera.
Najveće svetište sv. Josipa nalazi se u Kanadi. To je bazilika u Montrealu, koja je sagrađena zalaganjem i vjerom brata Andréa Bassette, umro 1937., iz Kongregacije sv. Križa.
Uz ta svetišta i brojne su crkve posvećene sv. Josipu. Dosta je samo kao primjer spomenuti da je koncem XVIII. stoljeća samo karmelićanski red brojio više od 150 crkava sv. Josipa.
Na hrvatskom jezičnom području vrijedne su spomena ove crkve sv. Josipa: u Zagrebu na Trešnjevci, sagrađena zalaganjem i brigom kardinala Stepinca, u Sarajevu na Marindvoru i Zenici, podignute brigom nadbiskupa Šarića, te najnovija crkva na Dubovcu u Karlovcu, koju je uz mnoge žrtve, ali nepokolebljivim pouzdanjem sagradio župnik mons. Marijan Radanović, a posvetio kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere.
I mnogi crkveni redovi i družbe i muški i ženske natječu se u štovanju i zazivanju sv. Josipa. Zazivaju ga kao zaštitnika duhovnoga života, ali i kao velikog pomoćnika u vremenitim potrebama. Postoje i brojne bratovštine sv. Josipa te razna glasila koja šire njegovu slavu. Kod nas su u Zagrebu sestre milosrdnice dugo godina, sve do 1945., izdavale Glasnik sv. Josipa.
Sve to i još mnogo drugo ovdje nespomenuto i nenabrojeno, uz brojne knjige o sv. Josipu, svjedoči kako je taj mili svetac drag kršćanskom srcu. Drag nam je jer je od svih smrtnika bio najbliži Isusu i Mariji, drag nam je zbog svoje vjernosti i tihog služenja otajstvu spasenja. Crkva osobito u novije vrijeme ima veliko pouzdanje u njega te mu se utječe u raznim velikim potrebama. Očito je da je sam Bog htio proslaviti svoga poniznog, tihog i poslušnog slugu. On je dostojno ispunio svoje životno poslanje i kao takav zaslužuje i naše povjerenje i udivljenje.
Blaženi Josip Anchieta
(1534-1597)
U želji da pred naše čitatelje iznesemo što veći broj duhovnih velikana, osobito onih o kojima kod nas nije pisano ili samo vrlo malo, želimo prikazati i lik blaženog Josipa Anchieta, isusovca, misionara i apostola Brazila, te najveće i najbrojnije katoličke zemlje. Za njezino je kršćanstvo zaslužan i ovaj sin Kanarskih otoka, koji se ondje rodio 19. ožujka 1534. Bila je to godina kad su na blagdan Velike Gospe prvi isusovci, sakupljeni oko sv. Ignacija, položili u Parizu na Montmartreu svoje prve zavjete.
Josip Anchieta je stupio u Družbu Isusovu u Coimbri, u Portugalu 1. svibnja 1551. Prije toga je polazio tečaj logike na Sveučilištu u istom gradu. Zanimljivo je da su ga zbog slaba zdravlja dvije godine kasnije poslali na oporavak čak u daleki Brazil, ali Josip je ondje ostao i postao neumoran misionar te prostrane zemlje.
Iskrcavši se 8. srpnja 1553. u lučkom gradu Bahia, nekadašnjem središtu Brazila, već je godine 1554. s ocem provincijalom, glasovitim misionarom i organizatorom brazilskih misija, Manuelom de Nobregom sudjelovao u osnivanju nove misije i otvorenju kolegija Družbe Isusove u Piratiningi. Kolegij je otvoren 25. siječnja, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, a po njemu je i grad dobio i sve do dana današnjega sačuvao ime sv. Pavla. To je Sao Paulo. Taj velegrad ubraja bl. Josipa Anchietu među svoje osnivače. On je u njemu bio učitelj gramatike, kako za sinove Portugalaca doseljenika tako i za urođenike. Da bi što bolje mogao djelovati među ovima potonjima, naučio je i njihov jezik, zvan "tupi-guarani". Taj je jezik tako dobro naučio da je na njemu napisao vrijednih djela koja kod stručnjaka jezikoslovaca još i danas uživaju velik ugled.
Napustivši rad u školi o. Anchieta je postao neposredan suradnik Nobrege, pa je tako skupa s njime godine 1563. sudjelovao u pregovorima između Portugalaca i okrutnih domorodaca Tamoyosa, koji su uznemirivali naseobinu sv. Vinka. Njih su protiv Portugalaca potpomagali francuski hugenoti. Anchieta je bio vrlo hrabar mirotvorac pa je za vrijeme pregovora, koji su se odugovlačili u nedogled, bio kao talac među ljudožderima Iperoig, najraširenijim plemenom Tomoyosa. Dakako da je bio u stalnoj smrtnoj opasnosti i to od najokrutnije smrti.
Tek godine 1566. Josip Anchieta je zaređen za svećenika, a sljedeće godine pratio je Nobregu na osnivanje jedne ustanove u gradu Rio de Janeiro. Kroz 10 godina vršio je službu superiora, tj. poglavara misije sv. Vinka, a na brizi su mu bili pripadnici plemena Tapuyas ili Miramoviz. Kako je sve povjerene poslove i službe vršio vrlo vješto, to je od godine 1578. do 1586. preuzeo kao provincijal i vodstvo Brazilske provincije. Kad mu je prošao mandat službe, pošao je u Retiribu i sav se posvetio obraćenju urođenika. Tražio ih je neumorno po prašumama te ih učio da od nomadskog života prijeđu u nova naselja i ondje se za stalno nastane. U Retiribi je 9. lipnja 1597. na glasu svetosti umro. Taj je grad kasnije brazilska vlada po njemu prozvala Anchieta.
Iako ga je Crkva dosada službeno samo beatificirala bl. Josipa Anchietu, Božji narod u Brazilu slavi ga kao svoga narodnog sveca. Slavi ga zbog njegovih kreposti, njegove požrtvovnosti, čudesa, osobito vlasti nad prirodnim silama, divljim zvijerima i raznim bolestima. Brazilski kulturni krugovi slave ga kao oca i tvorca brazilske književnosti. I njemu se stvarno duguje prva gramatika jezika "tupi". Ona na portugalskom jeziku nosi naslov Gramatička vještina jezika koji se najviše upotrebljava na brazilskoj obali. Doživjela je više izdanja: I. u Coimbri 1595., II. u Leipzigu 1858., III. u istom gradu 1874. te napokon novije izdanje godine 1933. u Rio de Janeiru. Sastavio je i Kršćanski nauk i vjerske tajne na način dijaloga a na službu i dobrobit indijanskih katekumena. Pisao je propovijedi, pjesme, napjeve, drame vjerskog sadržaja i to na portugalskom, latinskom, tupi i guarani jeziku.
Kad se kao talac nalazio kod Iperoiga, na pijesku je napisao veliku pjesmu o Majci Božjoj u 2893 distiha na latinskom jeziku, naučio je napamet te kasnije na slobodi stavio na papir. Pjesma je izišla u 4 izdanja. Na isti je način sastavio i pjesmu u 2947 heksametara, a posvećenu guverneru Brazila Mendi Saau. Ta je pjesma otkrivena u Rio de Janeiru tek 1958. godine.
Uz ta literarna i nabožna djela imamo od njega i brojna pisma te izvještaje koji daju dragocjene podatke o najstarijoj brazilskoj povijesti. Štovatelje Srca Isusova radovat će podatak da je blaženi o. Josip Anchieta u Guarapary, biskupija Espiritu Santo, sagradio crkvu i posvetio je Srcu Isusovu. Bilo je to 100 godina prije poznatih objava Srca Isusova u Paray-le-Monialu. Ta crkva ima na pročelju staru sliku koja prikazuje kalež a nad njim Presveto Srce, nad kojim se diže križ. Unutar crkve u luku nad korom nalazi se druga slika Srca Isusova, koja prikazuje u rani na boku umjesto sulice križ, a time je puna najdivnije znakovitosti, izričući otajstvo našega spasenja.
Blaženi O. Josip Anchieta utjelovio je u sebi najodličnije osobine isusovca: misijski duh, pobožnost Srcu Isusovu i Majci Božjoj, spisateljski rad. Sv. Ivan Eudes već je u XVII. stoljeću zapisao: "Preko 300 isusovačkih pisaca posvetilo je svoje pero pohvalama Majci Božjoj." Jedan je od njih i o. Anchieta. No on je i vatreni štovatelj Srca Isusova pa je već godine 1562. sastavio molitvu u distisima, u kojoj izriče želju da bi kroz ranu na boku ušao u Srce Isusovo, u kojem želi živjeti. Bio je, dakle, sav Isusov i Marijin, a iz tih je izvora crpio neiscrpivu snagu za svoj izvanredni apostolat. Ivan Pavao II. proglasio ga je blažennim 22. lipnja 1980.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
