|
KATEHEZA 36: BOLESNIČKO POMAZANJE
Jedan od sakramenata kojeg se ljudi najviše boje i kojeg najčešće izbjegavaju je bolesničko pomazanje – sakrament namijenjen bolesnicima i umiručima. Veoma je važno ispravno shvatiti ovaj sakrament kako bismo ispravno postupali sa svojim bolesnicima, ali kako bismo i u vlastitoj bolesti znali što nam je kao vjernicima činiti.
Biblijsko utemeljenje bolesničkog pomazanja
U Starom zavjetu bolest je najčešće smatrana kaznom za grijehe i prokletstvom. Bolesnik je smatran grešnikom koji ispašta svoje ili tuđe grijehe. Vjerovalo se da čovjek može biti kažnjen bolešću i radi grijeha svojih predaka. Taj stav Isus je izrićito odbacio! No, proroci već naslučuju da bi bolest mogla imati i neku spasenjsku ulogu: da nas kroz bolest Bog privodi nekim višim vrijednostima te da se kroz bolest čovjek može pročistiti, posvetiti, s Bogom zbližiti, grijehe okajati i vjeru oživjeti i učvrstiti.
U Novom zavjetu jasno vidimo kako je Isus s velikom pažnjom i ljubavlju pristupao bolesnicima i mnoge od njih ozdravio. I apostolima je zapovjedio da lijeće bolesnike. Isus je ozdravljao dodirom ruke, ali i «na daljinu» (bez fizičkog kontakta s bolesnikom). Apostoli su uz pola-ganje ruku koristili i pomazivanje uljem (Mk 6,13). Najjasnije svjedočanstvo da je ovaj sakrament želja Isusa Krista je riječ apostola Jakova koji u svojoj poslanici kaže: «Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Go-spodnje pa će molitva vjere spasiti nemočnika; Gospodin će ga podiči, i ako je sagriješio, oprostit će mu se» (Jak 5,14-15). Ovaj tekst Božje riječi upućene nama po apostolu Jakovu razlog je da vjerujemo da je ovaj sakrament želja samog Isusa Krista i sredstvo po kojem on sam djeluje kao i u ostalim sakramentima.
Tko može i treba primiti bolesničko pomazanje?
Ovaj sakrament može primiti svaki teže bolesni kršćanin koji ga s vjerom zatraži od Crkve. Može se podijeliti i djeci ukoliko su toliko odrasla da mogu shvatiti kako im ovaj sakrament može biti okrepom. Može se podijeliti i onim bolesnicima koji su izgubili svijest ili upotrebu razuma, ali znamo da bi ga, kada bi mogli, sami zatražili. Nekada obitelj namjerno čeka da bolesnik izgubi svijest jer znaju da bolesnik sam nikada ne bi pristao na pomazanje. Onda zovu svećenika kada bolesnik više ništa ne može učiniti. Takvo pomazanje nema smisla niti duhovne koristi! U tom slučaju, poštenije bi bilo ne pozivati svećenika ako to bolesnik sam nikada ne bi tražio pri punoj svijesti! To je nepošteno prema bolesniku jer tako činiti znači vršiti nasilje nad njegovom voljom, nešto što on, da je pri svijesti, ne bi odobrio niti želio. Dakle, nemojmo činiti nešto što bolesnik ne bi odobrio kada bi mogao! Na silu se nikoga ne može učiniti vjernikom!
Zato je veoma važno razgovarati s bolesnikom dok je još pri zdravom razumu i svijesti i predložiti mu ovaj spasonosni sakrament. Ako ga izričito odbije, ne treba zvati svečenika kada izgubi svijest. Na silu ili po volji drugoga se ne može primati sakramente. Sakramenti nisu «vračke» koje djeluju bez čovjekovog osobnog pristanka. Onaj tko ne želi sakramente, ne treba ih ni primati. Dakle, trebamo imati neko direktno (ili barem prešutno) odobrenje bolesnika!
Iznimka su osobe za koje je poznato da su živjele vjerničkim životom. Takve osobe, iako možda nisu osobno zatražile pomazanje, mogu ga primiti jer se podrazumijeva da bi ga zatražile da su mogle ili stigle.
Iznimka može biti također i osoba koja se iznenada razbolila i u vrlo kratkom roku izgubila svijest pa nije imala vremena zatražiti sakramente. No, i tu treba postojati barem neka pretpostavka da bi to bolesnik zatražio da je mogao. Ako je netko cijeli život bio ateista, teško je pretpostaviti da bi zvao svećenika da je pri svijesti!
Što je najvažnije za ovaj sakrament?
Najvažnija je vjera i bolesnikova želja da ga primi. Ponavljam: ukoliko tu želju bolesnik nije uspio izraziti, trebamo imati dovoljno razloga da pretpostavimo da bi on to želio. Na silu (bez njihovog pristanka) nemojmo pomazivati svoje bolesnike, posebno ne one koji nisu bili vjernici cijeli život! Nemojmo to raditi samo zato da svećenik ne odbije sahranu. Ako netko nije bio vjernik, onda ga tako treba i sahraniti i ne vršiti nasilje nad njegovim uvjerenjima!
Veoma je nekršćanska praksa da se s bolesnikom ne govori o dolasku svećenika i bolesničkom pomazanju. Kao tobože: da se bolesnik ne bi uplašio ili da ne bi pomislio kako mi jedva čekamo da umre. To nisu vjernička razmišljanja! Tako nam mnogi ljudi boluju mjesecima i godinama bez sakramenata, bez svečenikove molitve, bez povezanosti sa Crkvom. To je veliko zlo – lišiti čovjeka svetih sakramenata i Božje milosti kad mu je najpotrebnija! Ima li večeg grijeha prema bolesniku!? Sve mu dajemo: lijekove, medicinsku njegu, samo mu ne dajemo duhovnu pomoć! Strahota! I tako mnogi umiru (u našoj župi oko 50%) kao da su bili nevjernici. Za to će mnogi članovi bolesnikove obitelji odgovarati pred Bogom! Kako se samo mora osječati osoba koja boluje i želi svećenika (recimo da ne može govoriti), a njezina obitelj nikada ne pita želi li ispovijed, prićest ili bolesničko pomazanje. Bojim se da je mnogo ljudi umrlo čeznući za sakramentima, a njihova obitelj im ih nije niti ponudila iz nekog glupog straha i obzira. Nemojmo to dopustiti! Uzalud svi lijekovi i medicinska briga ako je duša željna Boga.
Predložiti bolesniku bolesničko pomazanje, ispovijed i prićest znaći pokazati mu največu moguću kršćansku ljubav i brigu jer u sakramentima nam prilazi sam Bog. Zato treba ispovjediti kao veliki grijeh činjenicu da sam dopustio da moj bolesnik boluje i na kraju možda i umre bez svetih sakramenata! Tako katolik ne smije postupati!
Obazrivo i pažljivo objasnimo našim bolesnicima da im je Bog sada potrebniji nego ikada, da Bog jedini može dati snagu. Ohrabrimo bolesnike da se ne boje svećenikovog dolaska jer on ne dolazi moliti za smrt nego za snagu u trpljenju i eventualno ozdravljenje. Svećenik će lijepo i srdačno pozdraviti bolesnika, izraziti mu podršku, objasniti mu smisao bolesničkog pomazanja, moliti za njega, ohrabriti ga i utješiti.
Neki opet ne žele bolesniku ni spomenuti pomazanje, nego zahtijevaju od svećenika da on «nagovori» bolesnika da primi pomazanje, da se ispovjedi i prićesti kako bi oni u bolesnikovim očima ostali fini, da ne pomisli kako oni žele da on umre. To nije svećenikova dužnost, to je dužnost bolesnikove obitelji! To je skidanje vjerničke odgovornosti sa sebe. Imao sam slučajeva da me obitelj poslala bolesniku u bolnicu, a on me odbio jer ga nitko nije pripremio za moj dolazak.
Kada se ovaj sakrament može primiti i koliko puta?
Bolesničko pomazanje nije samo za one koji se nalaze u zadnjim trenucima života, koji umiru. Ono je prvenstveno predviđeno za teže bolesnike, zatim prije ozbiljnijeg kirurškog zahvata (operacije), ali i vidne staračke nemoći. Tek na zadnjem mjestu spominjemo i trenutak umiranja. Dakle, ovo nije «zadnja pomast» kako mnogi misle, nego «bolesničko pomazanje».
Brojčano ograničenje za primanje ovog sakramenta ne postoji. Crkveni propisi kažu da se ovaj sakrament može ponoviti ako bolesnik koji je jednom primio pomazanje ozdravi, a onda nastupi neka nova bolest. U tijeku iste bolesti, sakrament se može ponoviti ako nastupi pogoršanje bolesti.
Zašto primamo ovaj sakrament?
U svakom sakramentu, ako se s vjerom prima, djeluje Isus Krist. Sakramenti su sredstva po kojima nam Bog daje svoju milost, ona su nam dana na korist, na blagoslov i pomoć. Sakramentom bolesničkog pomazanja prima se milost potpore, mira, ohrabrenja, pouzdanja u Boga, jednom riječju – ozdravljenje duše.
Naravno, molimo i za ozdravljenje tijela, za oslobođenje od bolesti. U svemu tome, prepuštamo Bogu da učini onako kako je za čovjeka najbolje. Ukoliko je Božja volja, čovjek će ozdraviti, a ukoliko je došao njegov trenutak odlaska s ovoga svijeta, onda svakako molimo za ozdravljenje duše, za pripravan odlazak u vječnost u stanju prijateljstva s Bogom. Ukoliko se osoba nije sposobna ispovjediti, po ovom sakramentu prima i oproštenje grijeha jer apostol Jakov kaže: «Ako je (bolesnik) sagriješio, oprostit će mu se». Ukoliko je osoba sposobna, treba se prije pomazanja ispovjediti, a zatim primiti i svetu prićest. Ukoliko osoba nije pri svijesti, svećenik joj daje odrješenje od grijeha i bolesnićko pomazanje bez ispovijedi i prićesti.
Kako se podjeljuje bolesničko pomazanje?
Svake godine na Veliki Četvrtak biskup posvečuje ulje za pomazivanje bolesnika. Tim uljem svećenik pomazuje bolesnikovu glavu i ruke u znaku križa i pri tom izgovara slijedeče rijeći: «Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne. Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne. Amen». Dakle, svećenik moli za milost jakosti i ozdravljenje bolesnika. Ne zaboravimo to! Potrebno je pokraj bolesnika upaliti svijeću i postaviti križ te se okupiti oko njega u znak podrške. Tako bi trebao bolovati (pa i umirati) kršćanin-katolik!
Važna napomena
Sakramenti nisu magijski čini! Oni su znakovi Božjeg djelovanja i sredstva tog djelovanja. No, kad se radi o molitvi za bolesnika, tada kršćanin treba na pameti imati onu Isusovu molitvu: "Budi volja tvoja!". Primanje bolesničkog pomazanja ne garantira ozdravljenje! Za ozdravljenje imamo pravo moliti, imamo se pravo nadati i željeti, no, staviti se u volju Božju i prepustiti Bogu konačnu odluku - ispravan je stav kršćanina koji traži i prima bolesničko pomazanje. Pod utjecajem raznih molitvenih i "karizmatskih" grupa i pokreta, za neke je bolesničko pomazanje (i razna od Crkve ovlaštena i neovlaštena polaganja ruku na bolesnike) postalo neko "ekspresno rješenje". Takvima je bolesničko pomazanje postalo prvo rješenje. Stoga se događa da pojedini vjernici u svakoj poteškoći prvo posežu za bolesničkim pomazanjem pripisujuči mu neke "magijske" učinke. Treba ozbiljno naglasiti da bolesničko pomazanje ne želi zamijeniti redovitu medicinsku terapiju i da ono nema "trenutne učinke" kako bi to neki željeli. To nije tableta za bolove koja se popije i djeluje za 10-tak minuta. Zato apeliram na sve vjernike koji žele biti u skladu sa učenjem Crkve da bolesne vjernike ne zbunjuju takvim krivim shvačanjima - "primi bolesničko pomazanje pa će ti biti bolje. Pomoglo je ti zadnji put pa će ti pomoći i sada". U želji za ozdravljenjem (ili strpljivim podnošenjem bolesti) ne treba zanemariti REDOVITI sakramentalni (duhovni) život - ispovijed, prićest, sv. misu, osobnu molitvu. Euharistija je temelj i izvor Crkve - stoga pridavati bolesničkom pomazanju prioritet i osnovni način borbe sa bolešću (kako to neki samozvani "karizmatici" čine) nije ispravan stav.
_________________   Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5
|
Prijava
Trenutno nema planiranih sastanaka
ČPP
Chat
Pretražnik
!!!
