TEBE-TRAZIM.com

Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube
Sada je 21 ruj 2014 20:07

Vrijeme na UTC + 01:00 sata [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 31 sij 2008 01:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 20:46
Postovi: 2307
Lokacija: dalmacija
Vjeroispovjest: RMK
31. siječnja
Sveti Ivan don Bosco, svećenik († 1880)

Jedan od najvećih svetaca prošloga stoljeća bio je, bez sumnje, sv. Ivan Bosco. Potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.

Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju." Gisbert Kranz, koji je majstorski opisao don Bosca, primjećuje: "Ovdje se posve elementarno očituje poriv da se pozitivno utječe na divlje dječake."

U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu." Od takvoga stava morao bi imati nešto zapravo svaki kršćanin. Ako je za njega njegova vjera stvarno izvor zdravoga nutarnjeg života, ako ona za njega znači neizrecivo obogaćenje njegova bića, ako ljudima želi dobro, ne bi li u sebi morao osjetiti potrebu da im govori o snazi i bogatstvu što iz nje proistječu? Na posljednjem sudu Krist će nas sve pitati za djela ljubavi prema bližnjemu, za gladne koje smo nahranili, za žedne koje smo napojili, za gole koje smo zaodjenuli, za bolesne koje smo pohodili. Ne zaboravimo, ipak, da ta djela ljubavi postižu svoj najviši stupanj na duhovnoj razini.

Trebamo pomagati ne samo onima koji trpe na tijelu, već i onima koje muči neutaživa glad i žeđ za istinom. Njih treba da okrijepimo istinama naše vjere. Onima koji su bespomoćno izloženi napastima života moramo pomoći vjerom da se obuku u novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu. Onima koji su postali robovi svojih strasti moramo pomoći da vjerom dođu do slobode djece Božje. Tko je bolestan na duši, trebamo ga uputiti na sakramente vjere koji dijele zdravlje i život.

Svi mi imamo dužnost da onu vjeru koja je postala naše najveće dobro donesemo i drugima, bilo osobno ili pomažući rad svećenika i misionara. I sve to moramo činiti ne samo kao najviši oblik djelotvorne ljubavi, već iz zahvalnosti i ljubavi prema Onome u kojem nam se na ovoj zemlji očitovala Božja dobrota i čovjekoljublje i za koga je njegov preteča Ivan Krstitelj oduševljeno izjavio: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29).

Mislimo da je život don Bosca bio divno ostvarenje svega toga. Sav njegov odgojni rad oko mladeži, osnivanje Salezijanske družbe i Družbe sestara Marije Pomoćnice, sav njegov spisateljski rad imao je kao svrhu priopćiti svima dobra koja proizlaze iz vjere. On je već s 11 godina izrazio želju da postane svećenik, a obrazložio ju je ovako: "Želio bih se približiti svojim drugovima da ih oduševim za religiozne stvari. Mladi nisu nipošto loši, ali to postaju jer se o njima nitko ne brine."

Posljednja činjenica bila je, na žalost, odviše istinita, jer tada još nije bilo opće školske obveze, a talijanski je kler onoga vremena, kako tvrdi Gisbert Kranz, započinjao dušobrižništvo tek s odraslima. Svećenici se nisu bavili maloljetnicima. Mladi Ivan Bosco sam je to na sebi bolno iskusio pa se požalio svojoj majci: "Kad bih ja bio svećenik, radio bih drukčije. Približio bih se mladima i pozvao ih k sebi. Pokazao bih im svoju ljubav i radost. Davao bih im dobre savjete, govorio prijateljske riječi. Nikad ne bih za njih bio nepristupačan. Ne bih samo čekao na njih, već bih ih sam nagovorio."

I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed.

Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: "Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!" Polubrat ga je znao i zlostavljati.

Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.

Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.

Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani "klub veseljaka". Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.

Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."

Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.

Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.

Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.

Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.

Don Bosco je uživao i danas uživa u Crkvi i u svijetu glas idealnog, suvremenog svećenika i apostola mladeži. Prve svoje ustanove: oratorije, srednje stručne škole svih grana, odgojne ustanove, osnovao je u Italiji, zatim u Francuskoj, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugdje. U svojim ustanovama odgajao je dječake prema takozvanoj preventivnoj metodi. Takav je odgoj zasnovan na načelima koja su prožeta evanđeoskim smjernicama, vjerom, ljubeznošću, a ne omalovažavaju ni posve naravna i razumska sredstva. Veliku ulogu u odgoju igra u Don Boscovu sustavu ispovijed i pričest. Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu.

Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda.

Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.

U Hrvatsku su došli Don Boscovi salezijanci nakon I. svjetskog rata. Pozvao ih je u Zagreb dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, da preuzmu vodstvo konvikta u Vlaškoj ulici. Svoj rad su započeli godine 1922., a kasnije su postupno otvarali svoje domove. Godine 1929. otvorili su omladinski dom u radničkoj četvrti Knežija u Zagrebu. Zatim su pokrenuli svoje glasilo Salezijanski vjesnik preko kojeg su okupili suradnike i prijatelje Don Boscovih ustanova. Između g. 1930. i 1940. otvorili su nove domove u Splitu, Podsusedu, Donjem Miholjcu. Ratne i poratne godine zaustavile su taj polet. Ipak kao nekim čudom u to je vrijeme podignuta crkva Marije Pomoćnice na Knežiji. Hrvatski salezijanci imaju sada svoju samostalnu provinciju koja ima sjedište u Podsusedu, predgrađu Zagreba. Kuće za odgoj podmlatka imaju u Rijeci, Prvić Luci i Zagrebu. Lijepo rade u pastoralnom radu po župama, u katehizaciji, a napose vodeći pučke misije.

Don Bosco, njihov utemeljitelj, umro je godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934. Salezijanska družba jedna je od najbrojnih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo!

Sveti Franjo Bianchi (1743-1815)

Rodio se godine 1743. u Arpinu, u pokrajini Laciju. Postao je svećenik, redovnik barnabit i apostol talijanskog lučkog grada Napulja. Bavio se i znanstvenim radom pa je bio profesor i član Akademije. Bog ga je obdario izvanrednim mističnim milostima i darovima. Bio je duhovni vođa mističarke svete Marije Franciske od Pet Rana te dušobrižnik kraljevske savojske kuće. Umro je u Napulju godine 1815. Ondje mu se čuvaju posmrtni ostaci u crkvi S. Giuseppe a Pontecorvo. Blaženim ga je proglasio papa Leon XIII. godine 1893., a svetim papa Pio XII. godine 1951.

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 31 sij 2008 09:49 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 16:36
Postovi: 7068
Vjeroispovjest: katolikinja
ŽIVOTOPIS SV. IVANA BOSCA
Rodio se 16. kolovoza 1815. u selu Becchi kod Castelnuovo d'Asti (danas Castelnuovo don Bosco, sjeverna Italija). Roditelji su mu bili siromašni zemljoradnici. Kad je imao dvije godine, umro mu je otac. Njegova mati Margarita odgojila ga je uz velike napore, ali s ljubavlju. Učeći kako se obrađuje zemlja, Ivan je od nje naučio promatrati Božju veličinu u zvjezdanom nebu, u bogatstvu plodova i u tuči koja je znala uništiti vinograde.

Jedan tajanstveni san u devetoj godini naznačio je njegov životni put. Godine koje su slijedile nosile su pečat toga sna. Majka i sin naslućivali su novi put. Margarita je podnijela velike žrtve u učinila sve što je mogla da joj sin postane svećenik.


Imao je 26 godina kad je 1841., kao istom zaređeni svećenik, došao u Torino. Njegov duhovni vođa svećenik Josip Cafasso, dao mu je ovaj savjet: "Pođi gradom i dobro promatraj život!" Tada je vidio svu ljudsku bijedu. U predgrađima je sve kuhalo od nezadovoljstva. Život u barakama radničkih četvrti bio je očajan. Mladi su lutali ulicama besposleni, izgubljeni i spremni na svako zlo.

Najviše ga se dojmio susret s maloljetnim delikventima u zatvoru. Tada je odlučio: "Moram na svaki način spriječiti ovu tragediju mladih!" Mnogi su svećenici čekali mlade doseljenike da dođu u crkvu i u sakristiju na uobičajeni vjeronauk, ali to je bilo vrijeme novih putova, vrijeme pokretnog apostolata po ulicama, trgovima, gostionicama i uredima. Neki su i to pokušali. Don Bosco je bio jedan od njih.

Na blagdan Bezgrešne, 8. prosinca 1841., približio se mladom doseljeniku, dječaku Bartolomeu Garelliju iz Astija. Tri dana kasnije imao je devet takvih sirotana a poslije tri mjeseca broj se povećao na dvadeset i pet. U ljeto 1842. bilo ih je osamdeset. Tako nastaje oratorij.

Ali neki od ovih dječaka ne znaju kamo bi pošli spavati, osim u javna gradska prenoćišta. Problem kako u potpunosti udomiti dječake-beskućnike postaje za don Bosca temeljni problem. Njegova prvotna dobrotvorka nije nikakva barunica nego njegova majka. Margarita, siromašna nepismena seljanka, u svojoj 59. godini napušta svoju kuću na selu i dolazi u Torino da kuha i pere za don Boscove štićenike.

Među dječacima kojima je don Bosco bio otac i učitelj našlo se i onih koji su ga željeli nasljedovati. Tako je nastala Salezijanska družba - Družba svetog Franje Saleškog. U jesen 1853. zabrujale su u Valdoccu prve radionice. Don Bosco je bio prvi majstor.

20. siječnja 1854. službeno je potvrđena Salezijanska družba. 30. srpnja 1860. prvi "don Boscov dobrovoljac" Mihael Rua postao je svećenik. Na kraju svog života don Bosco će moći reći da je gotovo 3000 svećenika izašlo iz redova njegovih dječaka.

U ožujku 1864. položen je kamen-temeljac za baziliku Marije Pomoćnice u Valdoccu. Osam godina kasnije don Bosco je započeo još jedno Gospino "svetište", Družbu kćeri Marije Pomoćnice.

Studeni 1875. Deset prvih salezijanaca otputovalo je za Južnu Ameriku. Iste su godine osnovani "Suradnici", treća grana salezijanske obitelji. Na samrti je don Bosco rekao svojim Suradnicima: "Bez vaše pomoći ne bih mogao ništa učiniti. Vaša je ljubav otrla mnoge suze i spasila brojne duše."

Najveće djelo koje je don Bosco ostavio Crkvi jest njegov "preventivni sustav" u odgoju djece. Kad bi ga zapitali za tajnu uspješne "prisutnosti među dječacima", koja je velike zavode pretvarala u "obitelji" gdje se svi vole, odgovarao je s tri riječi:razum, vjera, ljubaznost. Kad nema prijetnji, nego se urazumljuje odgajanika, kad je Bog "domaćin kuće", kad nema straha jer vlada ljubav, onda je to prava obitelj.

Don Bosco je umro u zoru 31. siječnja 1888. Salezijancima koji su bdjeli uz njegov krevet šaptao je posljednjim snagama: "Volite se kao braća. Činite dobro svima, zlo nikome... Recite mojim dečkima da ih sve čekam u nebu."

SALEZIJANSKI STIL
Salezijanski stil rada s mladima jest stil koji prožima salezijanski duh. Taj stil izriče se riječima: "evangelizirati odgajajući, odgajati evangelizirajući". Polazište jednog takvog rada jest snažna svijest da je salezijansko poslanje dio poslanja Crkve. Stoga je središte i sinteza salezijanskog duha pastoralna ljubav.

PREVENTIVNI SUSTAV - tipično salezijanski sustav rada
Izraz "preventivni" treba uzeti ne toliko u strogo lingvističkom značenju koliko u bogatstvu tipičnih oznaka Svećeva odgojnog umijeća. Treba prije svega naglasiti volju za predusretanjem nastanka negativnih iskustava koja bi mogla izložiti pogibelji snage mladića ili ga obvezati na duge i mučne napore oko ispravljanja. Ali u izrazu su sadržane također, življene posebnom snagom, duboke intuicije, precizna opredjeljenja i metodološki kriteriji kao: umijeće odgajanja u pozitivnom predlažući dobro u prikladnim i zanimljivim iskustvima, privlačnim zbog njihove plemenitosti i ljepote; umijeće koje čini da mladi rastu "iznutra" naglašavajući unutarnju slobodu, boreći se protiv izvanjskih uvjetovanja i formalizama; umijeće zadobiti srce mladih da bi ih se s radošću i zadovoljstvom oduševilo za dobro ispravljajući zastranjenja i pripremajući ih za budućnost solidnim odgojem karaktera.

PREVENTIVNI SUSTAV
Na početku salezijanskog rada s mladima stoji trajno raspoloženje "biti s mladima", posvetiti njima svoje vrijeme, snage, darove... Sv. Ivan Bosco to je izrekao slijedećom rečenicom: "Ovdje s vama osjećam se dobro" i "Za vas živim, za vas studiram, za vas radim, za vas sam spreman i život svoj dati".

Cilj salezijanskog odgojnog rada jest: cjeloviti odgoj mladih. To znači - pomoći mladima da postanu pošteni građani i dobri kršćani.

Od ogromne važnosti u radu s mladima jest način na koji im se pristupa, sustav koji se koristi. Za salezijance to je preventivni sustav. On se temelji na razumu, vjeri i ljubaznosti. Ovaj sustav ne temelji svoj pristup odgoju na represivnom kažnjavanju već na prisutnosti među odgajanicima. Osobita prednost ovog sustava jest da promiče cjelovito promaknuće odgajanika.

Ova poruka, naravno, pretpostavlja u odgajatelju uvjerenje da u svakom mladom čovjeku, koliko god on bio na rubu ili stranputici, postoje snage dobra koje, ako su prikladno potaknute, mogu odlučivati o izboru vjere i poštenja. U središtu don Boscove vizije stoji "pastoralna ljubav" koja "je velikodušna, dobrostiva... sve pokriva, svemu se nada, sve podnosi". ...Ta ljubav uočava i hrani snage koje Svetac sažima u tročlani već slavni obrazac: "Razum, vjera, ljubaznost".


RAZUM
Izraz "razum" naglašava, prema autentičnom nazoru kršćanskog humanizma, vrijednost osobe, svijesti, ljudske naravi, kulture, svijeta rada, društvenog života, odnosno onog širokog kruga vrednota koji je nužna baština čovjeka u njegovom obiteljskom, civilnom i političkom životu. Znakovito je ustanoviti da je već prije sto godina don Bosco pridavao veliku važnost ljudskim vidovima i povijesnoj uvjetovanosti subjekta: njegovoj slobodi, njegovoj pripremi za život i za zanimanje, za preuzimanje građanske odgovornosti u ozračju radosti i velikodušnog zalaganja za bližnjega. On je izražavao ove ciljeve snažnim i jednostavnim riječima kao "radost", "učenje", "pobožnost", "mudrost", "rad", "čovječnost". Njegov odgojni ideal obilježen je umjerenošću i realizmom. U njegovom pedagoškom predlošku postoji veoma uspjelo jedinstvo između trajnosti bitnoga i prolaznosti povijesnog, između tradicionalnog i novog. Svetac predlaže mladima jednostavan, a istodobno zahtjevan program sažet u sretni i privlačni obrazac: pošten građanin, jer je dobar kršćanin.

VJERA
Drugi izraz "vjera" označava da je don Boscova pedagogija bitno transcendentna, ukoliko je zadnji odgojni cilj koji on stavlja preda se odgoj vjernika. Za njega odgojen i zreo čovjek jest građanin vjernik koji u središte svog života stavlja ideal novog čovjeka proglašenog po Isusu Kristu i koji je odvažni svjedok vlastitih religioznih uvjerenja. Nije riječ - kako se vidi - o nekoj spekulativnoj i apstraktnoj religiji, nego o živoj vjeri, ukorijenjenoj u stvarnost, satkanoj od prisutnosti i zajedništva, osluškivanja i poučljivosti milosti. Kao što je on volio reći, "stupovi odgojne zgrade" jesu euharistija, pomirenje, pobožnost prema Mariji, ljubav prema Crkvi i njezinim pastirima. Njegov odgoj je hod molitve, liturgije, sakramentalnog života, duhovnog vodstva: za neke odgovor na poziv posebnog posvećenja, za sve perspektiva i postizanje svetosti. Don Bosco je revni svećenik koji uvijek usklađuje s objavljenim temeljem sve ono što prima, živi i daruje. Ovaj vid religiozne transcendencije, kamen temeljac don Boscove pedagoške metode, ne samo da je primjenjiv na sve kulture nego se uspješno može primijeniti i na nekršćanske religije.

LJUBAZNOST
Konačno, s metodološkog gledišta, "ljubaznost". Riječ je o svagdanjem stavu koji nije jednostavna ljudska ljubav niti samo nadnaravna ljubav. Ona izražava složenu stvarnost, a uključuje raspoloživost, zdrave kriterije i prikladna ponašanja. Ljubaznost se izražava putem zalaganja odgojitelja kao osobe potpuno predane dobru odgajanika, prisutne među njima, spremne prihvatiti žrtve i napore da bi ispunila svoje poslanje. Sve to zahtijeva istinsku predanost mladima, duboku simpatiju i sposobnost za dijalog. Tipična je i veoma izražajna izreka: "Ovdje s vama dobro se osjećam: doista, moj je život biti s vama." Sretnom intuicijom izražava : ono što je važno jest da "mladići ne samo budu ljubljeni nego da oni sami upoznaju da su ljubljeni".



ZAKLJUČAK
Pravi odgojitelj dakle sudjeluje u životu mladih, zanima se za njihove probleme, nastoji voditi računa o tome kako oni vide stvari, sudjeluje u njihovim sportskim i kulturnim aktivnostima, u njihovima razgovorima; kao prijatelj zreo i odgovoran programira načine i ciljeve dobra, spreman je intervenirati da razjasni probleme, označi kriterije, ispravlja razboritošću i ljubaznom čvrstoćom prijekorne prosudbe i ponašanja. U ovom ozračju "pedagoške prisutnosti" odgojitelja se ne gleda kao "poglavara", nego "oca, brata i prijatelja"." (Ivan Pavao II, Otac i učitelj mladeži, str. 13-16)

[Vrh]

_________________
Slika Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 31 sij 2009 10:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 16:36
Postovi: 7068
Vjeroispovjest: katolikinja
31. siječnja
Sveti Ivan don Bosco, svećenik († 1880)


Slika

_________________
Slika Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 31 sij 2009 11:42 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 16:36
Postovi: 7068
Vjeroispovjest: katolikinja
Slika

Daj mi duše, drugo uzmi...

Za svako ljudsko biće velika je sreća ako u životu u pravi trenutak susretne pravog čovjeka. Mnogo Te ljudi susreće i mimoilazi, a malo Te tko pogleda, pogotovo ako nešto tražiš. Nitko Te ne poziva kao Krist: "Dođi i idi za mnom!" Govorim Ti o čovjeku koji je zaustavio tisuće mladih, zadržao se s njima, pozvao ih Kristovim riječima, oduševio ih za Nj i učinio ih sretnima. Zvao se Ivan Bosco, a svi su ga od milja zvali "don Bosco". Svaki mladić ili djevojka koji žele svoj život darovati Bogu živeći i radeći za mlade mogu to i danas ostvariti u različitim granama salezijanske obitelji.

Don Boscove riječi vrijede i danas:

"Svakome tko mi se želi pridružiti mogu obećati: komadić kruha, puno rada i mjesto u raju."

_________________
Slika Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
 
 Naslov:
PostPostano: 31 sij 2009 16:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 16:36
Postovi: 7068
Vjeroispovjest: katolikinja
DON BOSCO I MARIJA POMOĆNICA

Opisujući svoje djetinjstvo, don Bosco posebno spominje san koji je usnuo u devetoj godini: "U toj sam dobi usnuo san koji mi se duboko usjekao u sjećanje za čitav život. U snu mi se učinilo da sam blizu kuće u vrlo prostranom dvorištu, gdje se okupilo mnoštvo dječaka koji su se igrali. Neki su se smijali, drugi su igrali, nerijetki su psovali. Čuvši te psovke, odmah sam se bacio među njih koristeći šake i riječi ne bih li ih ušutkao. U tom se trenutku pojavio častan čovjek muževne dobi u sjajnoj odjeći. Bijeli plašt pokrivao je čitav njegov lik; lice mu je bilo tako sjajno da ga nisam mogao gledati. On me zovnu imenom i naredi mi da se postavim na čelo tih dječaka rekavši mi: 'Ne udarcima nego blagošću i ljubaznošću morat ćeš pridobiti ove svoje prijatelje.' Uz njega ugledah ženu veličanstvena izgleda, obučenu u plašt, koji je posvuda bliještao, kao da je svako njegovo mjesto presjajna zvijezda." Ta mu je Gospođa rekla: "Evo tvoga polja na kojemu ćeš morati raditi. Budi ponizan, snažan i jak... U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti".
Taj susret s nepoznatom Gospođom koju će upoznavati kao Isusovu majku, Gospu, Bezgrešnu dovest će ga do uvjerenja kako je ona Pomoćnica koja je uvijek i posvuda spremna vršiti upravo tu svoju pomoćničku ulogu. Stoga, dok s jedne strane neumorno propovijeda o njoj i posvuda širi pobožnost prema Pomoćnici, don Bosco istovremeno sve više i posvuda otkriva kako će joj biti najbolje vjeran i privržen bude li dosljedno u životu primjenjivao i preporučivao tada primljeni savjet koji je svakim danom sve više postajao dio njegovoga bića i osobnosti.


Dva visoka stupa

30. svibnja 1862. don Bosco je svojim mladićima u nagovoru za laku noć rekao sljedeće: "Želim vam ispričati jedan san koji sam usnuo prije nekoliko dana. Zamislite da ste na obali mora ili na izdvojenom morskom grebenu i da ne vidite nikakav drugi komadić zemlje osim onoga ispod svojih nogu. Na cijeloj prostranoj vodenoj površini vidi se beskrajno mnoštvo lađa spremnih za borbu, čiji pramci su ojačani oštrim željezom u obliku strijele koje tamo kamo je gurnuto sve ranjava i probada. Te su lađe naoružane topovima, opskrbljene puškama i svakovrsnim drugim oružjem, zapaljivim tvarima i knjigama. Usmjerene su prema jednoj lađi koja je mnogo veća i viša od sviju njih. Nastoje je udariti brodskim kljunom, zapaliti ili joj na drugi način bilo kako nauditi.
Tu veličanstvenu svim i svačim opremljenu lađu prate mnoge lađice koje od nje primaju zapovjedne signale i kreću se kako bi se obranile od protivničke flote. Puše njima suprotan vjetar. Čini se da uzburkano more pomaže neprijatelju.
Usred beskrajne morske pučine uzdižu se dva snažna vrlo visoka stupa, jedan nedaleko od drugoga. Na jednome je kip Bezgrešne Djevice, pod čijim se nogama nalazi velika ploča sa sljedećim natpisom: 'Marija Pomoćnica', a na drugome, koji je mnogo viši i veći, nalazi se hostija čija je veličina proporcionalna stupu, a pod njom drugi natpis sa sljedećim riječima: 'Spas vjernika'."
Siguran i spasonosan lijek
Nakon toga don Bosco je objasnio kako je u velikoj lađi papa. Na kraju, unatoč brojnim nevoljama i poteškoćama, papina lađa i njoj prijateljska flota uspijevaju doći pod okrilje ona dva stupa i tamo nalaze sigurnost i spas. Poruka je jasna: vjernost papi, štovanje euharistije i pobožnost prema Mariji.
Vjeru u velikodušnu i pouzdanu Gospinu pomoć don Bosco postojano i uvijek iznova ponavlja i poziva svoje mladiće i sveukupni puk da se uzdaju u Mariju. Kad se u Italiji pojavila smrtonosna kolera, don Bosco, koji je upravo u to vrijeme započeo gradnju veličanstvene Marijine crkve u Torinu, ne posustaje u svojim naporima i pun duboke vjere 29. kolovoza 1865. piše jednom svom dobrotvoru i prijatelju: "Gradnja naše crkve napreduje i dio zidova već je dostigao visinu krova. Nadam se da će ta crkva biti za Vas i za Vašu obitelj siguran zalog djelotvorne zaštite Marije Pomoćnice. Čvrsto se u nju pouzdajte."

Marija Pomoćnica
Nekoliko godina kasnije, kad se gradnja te velebne Marijine crkve približavala kraju, don Bosco u biblioteci "Katoličko štivo" objavljuje knjigu pod sljedećim naslovom: Čudesa Majke Božje zazivane pod naslovom Marije Pomoćnice, koja je sakupio svećenik Ivan Bosco. Uz te je riječi na naslovnici dopisao: "Marija je sama sebi izgradila kuću."
U predgovoru knjige don Bosco piše: "Naslov Marije Pomoćnice koji se pripisuje uzvišenoj Spasiteljevoj majci nije ništa novo u Crkvi Isusa Krista. Već se u knjigama Staroga zavjeta Marija naziva kraljicom koja stoji uza svoga božanskog Sina obučena u zlatne bogato ukrašene haljine. Ti bogati uresi na haljini su biseri i dijamanti odnosno nazivi kojima se običava nazivati Mariju. Kad Presvetu Djevicu nazivamo Pomoćnicom kršćana, ne činimo ništa drugo nego rabimo poseban naziv koji Mariji priliči kao i dijamanti na njezinim pozlaćenim haljinama. U tome su smislu kršćani pozdravljali Mariju od prvih kršćanskih vremena. ą...ş Neka nam Presveta Djevica pomogne da živimo privrženi nauku i vjeri čija je glava rimski prvosvećenik, vikar Isusa Krista, i neka nam ishodi milost da ustrajemo u svetom božanskom služenju na zemlji kako bismo je jednom mogli dostići u kraljevstvu slave na nebu."

Don Bosco
Sv. Ivan Bosco, utemeljitelj salezijanaca rodio se je u selu Becchi kod Castelnuovo d'Asti (danas Castelnuovo don Bosco, sjeverna Italija) 16. 8. 1815. Kada je imao svega dvije godine umro mu je otac,a majka Margarita ga je odgajala u vjerskom duhu moleći da Ivan Bosco postane svećenik. Imao je 26 godina kad je 1841., kao istom zaređeni svećenik, došao u Torino. Njegov duhovni vođa svećenik Josip Cafasso, dao mu je ovaj savjet: "Pođi gradom i dobro promatraj život!" Tada je vidio svu ljudsku bijedu, posebno mladih koji su lutali ulicama Torina. Svoj apostolat približavanja mladima je započeo po ulicama i trgovima u nadi da će mu se mladi približiti, i zaista to se je zbilo na blagdan Bezgrešne Među dječacima kojima je don Bosco bio otac i učitelj našlo se i onih koji su ga željeli nasljedovati. Tako je nastala Salezijanska družba - Družba svetog Franje Saleškog,,utemeljena 1859. Osnovao je i družbu Kćeri Marije Pomoćnice. Godine 1875 osnovani su "Suradnici", treća grana salezijanske obitelji. Na samrti je don Bosco rekao svojim Suradnicima: "Bez vaše pomoći ne bih mogao ništa učiniti. Vaša je ljubav otrla mnoge suze i spasila brojne duše."Don Bosco je umro u zoru 31. siječnja 1888. Salezijancima koji su bdjeli uz njegov krevet šaptao je posljednjim snagama: "Volite se kao braća. Činite dobro svima, zlo nikome... Recite mojim dečkima da ih sve čekam u nebu."Sv. Ivan Bosco je kanoniziran 1. travnja 1939.

MOLITVA Sv. IVANU BOSCU
Pomolimo se: O sveti Ivane Bosco, oče i učitelju mladeži, koji si toliko radio za spas duša, vodi nas u nastojanju da spasimo sebe i bližnjega. Pomozi nam svladati strast i ljudski obzir. Uči nas ljubiti Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, Mariju Pomoćnicu i Svetog Oca Papu. Izmoli nam milost da sretno umremo i dođemo u nebo. AMEN.
Sveti Ivane Bosco!
Moli za nas.


IZREKE Sv. IVANA BOSCA

"Samo su dobra djela pravo bogatstvo koje nam pripravlja mjesto gore na nebu."
"Ponizna i ljubezna čovjeka uvijek će voljeti svi: i Bog i ljudi."
"U svakom mladiću, pa i u onom najnesretnijem ima jedna točka pristupačna dobru, i prva je dužnost odgojitelja da nađe tu točku, taj osjetljivi konop, uže srca, da ga po njemu pridobije."
"Prva je sreća djeteta kad osjeti da ga drugi voli."
"Ispovijedajte se svakih osam dana pa makar ne imali ništa teško na savjesti."
"Ispovijed je najugodniji čin poniznosti pred Gospodinom."
"Svaka riječ treba da je prožeta ljubavlju."
"Kad neko dijete ostavi svoje roditelje i slijedi Božji poziv, Isus Krist zauzima njegovo mjesto u obitelji."
"Tri su čovjekova neprijatelja: smrt (koja ga iznenadi), vrijeme (koje mu izmiče), sotona (koji razapinje svoje zamke)"

_________________
Slika Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: 01 vel 2010 14:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 10:22
Postovi: 8419
Lokacija: münchen
Sveti Ivan don Bosco
[ 31.1.2010 ]

Ovaj svetac je utemeljitelj družbi: Salezijanaca i Družbe sestara Marije Pomoanice. Objema je svrha odgajanje mladeži.

Jedan od najveaih svetaca 19. stoljeaa bio je bez sumnje sveti Ivan don Bosko, kojega Crkva danas slavi. Potjecao je iz veoma siromašne obitelji iz malog mjesta kraj Torina gdje se rodio 1815. godine.

S dvije godine ostaje bez oca pa se uz majku Margaretu brinuo za obitelj. Kao djeearac bavio seJedan od najveaih svetaca 19. stoljeaa bio je bez sumnje sveti Ivan don Bosko, kojega Crkva danas slavi.

Potjecao je iz veoma siromašne obitelji iz malog mjesta kraj Torina gdje se rodio 1815. godine. S dvije godine ostaje bez oca pa se uz majku Margaretu brinuo za obitelj. Kao djeearac bavio se poljoprivredom i euvao krave. Vedrom i veselom naravi osvajao je simpatije svih generacija, a upravo to ae se pokazati providonosnim u njegovu daljem radu.

Mnogo je radio, jer se želio školovati, a iznad svega volio je mlade koje je okupljao i poueavao u vjeri. Utemeljio je klub veseljaka i s prijateljima išao eesto u prirodu. Volio je jahati na konju, i hodati po napetom užetu i pri tom recitirati svoje stihove.

Razumio se u više zanata kao što su postolarstvo, stolarija, zlatarstvo, krojenje, šivanje, izradu alata i djeejih igraeaka. Znao je praviti sladoled, uvezivati knjige i sliene praktiene stvari, što je itekako znao primijeniti u radu s mladima. Naueio je latinski jezik i u 26. godini postao sveaenik.

Posvetio se najpotrebnijima: siromašnoj i zapuštenoj djeci koje je osposobljavao za život. Brinuo se i za radnieke obitelji, jer su iz njih i potjecala najviše djeca potrebna njegove skrbi. Utemeljio je za takvu skrb dvije družbe: salezijance i Družbu sestara Marije Pomoanice. Obje Družbe bave se odgajanjem mladih. Sveti Ivan Bosko umro je na današnji dan 1880. godine, a svetim je proglašen 1934. godine.

U Hrvatskoj su salezijanci ostavili neizbrisiv peeat. U Zagreb su došli nakon Prvoga svjetskog rata, na poziv zagrebaekoga nadbiskupa Antuna Bauera. Kasnije su postupno otvarali svoje domove te i danas djeluju u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Novoj Mokošici, kao i u bosanskom Žepeu.
poljoprivredom i euvao krave. Vedrom i veselom naravi osvajao je simpatije svih generacija, a upravo to ae se pokazati providonosnim u njegovu daljem radu.

Mnogo je radio, jer se želio školovati, a iznad svega volio je mlade koje je okupljao i poueavao u vjeri. Utemeljio je klub veseljaka i s prijateljima išao eesto u prirodu. Volio je jahati na konju, i hodati po napetom užetu i pri tom recitirati svoje stihove. Razumio se u više zanata kao što su postolarstvo, stolarija, zlatarstvo, krojenje, šivanje, izradu alata i djeejih igraeaka.

Znao je praviti sladoled, uvezivati knjige i sliene praktiene stvari, što je itekako znao primijeniti u radu s mladima. Naueio je latinski jezik i u 26. godini postao sveaenik. Posvetio se najpotrebnijima: siromašnoj i zapuštenoj djeci koje je osposobljavao za život.

Brinuo se i za radnieke obitelji, jer su iz njih i potjecala najviše djeca potrebna njegove skrbi. Utemeljio je za takvu skrb dvije družbe: salezijance i Družbu sestara Marije Pomoanice. Obje Družbe bave se odgajanjem mladih. Sveti Ivan Bosko umro je na današnji dan 1880. godine, a svetim je proglašen 1934. godine.

U Hrvatskoj su salezijanci ostavili neizbrisiv peeat. U Zagreb su došli nakon Prvoga svjetskog rata, na poziv zagrebaekoga nadbiskupa Antuna Bauera. Kasnije su postupno otvarali svoje domove te i danas djeluju u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Novoj Mokošici, kao i u bosanskom Žepeu.

_________________
ISUSE UZDAM SE U TEBE


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: 31 sij 2011 09:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 srp 2009 16:29
Postovi: 2146
Lokacija: Slavonija
Vjeroispovjest: RKT
Danas je svetac mladih, kako ga ja volim zvati,

Sveti Ivan don Bosco... :D
Slika

_________________
Svim srcem svojim Tebe tražim;
Ne daj da zastranim od zapovijedi Tvojih.
(Ps 119,10)


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: 31 sij 2013 09:26 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 16 ožu 2006 16:36
Postovi: 7068
Vjeroispovjest: katolikinja
Slika

Misli Don Boska..
viewtopic.php?t=876

_________________
Slika Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Ps 37,5


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: 31 sij 2014 11:04 
Odsutan
Moderator
Moderator
Avatar korisnika

Pridružen: 28 lis 2013 13:42
Postovi: 319
Vjeroispovjest: Rimokatolička
MOLITVA DON BOSCU ZA OTKRIVANJE ŽIVOTNOG POZIVA
Gospodine Bože, ti stvaraš čovjeka i ti ga pozivaš. Meni nije jasno kamo me zoveš,
ne znam put kojim trebam poći, a mnoge me stvari privlače i zbunjuju obećanjima varljive sreće.
Po zagovoru svetog IVANA BOSCA, koji je mladima pomogao otkriti vlastiti životni poziv,
pomozi mi da upoznam tvoju volju i daj mi hrabrosti da je odlučno slijedim.
Daj da pronađem onu istinsku radost, koja se rađa kada život darujemo drugima poradi tvojega Imena.
Amen.
Sveti Ivane Bosco, moli za nas!

MOLITVA DON BOSCU ZA SRETAN ŽIVOT
Sveti Ivane Bosco, oče i učitelju mladeži,
otvoren darovima Duha
i stvarnosti svoga vremena,
bio si mladima, osobito malima i siromašnima,
znak ljubavi i Božje dobrote.
Budi nam vođa na putu prijateljstva
s Gospodinom Isusom,
da u njemu i njegovu evanđelju otkrijemo
smisao svoga života i izvor prave sreće.
Pomozi nam da velikodušno odgovorimo
Božjem pozivu da u svakodnevnom životu
izgrađujemo zajedništvo
i oduševljeno surađujemo s cijelom Crkvom
u izgradnji civilizacije ljubavi.
Daj nam milost ustrajnosti da kršćanski život
živimo u punini, prema duhu blaženstava;
i da se pod vodstvom Marije Pomoćnice,
jednog dana nađemo s tobom u velikoj nebeskoj obitelji. Amen.


_________________
Dopusti Bogu da te upotrijebi bez pitanja.
(Majka Terezija)


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 9 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC + 01:00 sata [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 0 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr