www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 04 ožu 2021 05:15

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 21 kol 2008 21:17 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2307
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 8 zahvala
Vjeroispovjest: RMK
20. kolovoz

Sveti Bernard iz Clairvauxa (1090–1153)

Zavolio sam svetog Bernarda čitajući u prvim godinama svećeničkog života ono što o njemu napisa Daniel Rops te čitajući njegovih 86 govora na Pjesmu nad pjesmama.

Volim toga sveca najprije zbog njegova temperamenta. Taj je došao naročito do izražaja baš u spomenutim Govorima. Ti su govori plod jednog istinskog mističnog iskustva te se mogu uvrstiti u vrhunska ostvarenja mistične teologije. Istina, sv. Bernard nije iza sebe ostavio sustavno izlaganje mistike kao npr. sv. Terezija Avilska ili sv. Ivan od Križa, no tko čita njegova djela brzo će osjetiti toplinu duše koja je puna Boga i koja ga duboko proživljava. Izlažući teološke istine on dostiže jasno, sređeno i toplo izlaganje, koje duši služi kako bi se raspoložila za molitvu i kontemplaciju. Za njega je teologija put do mistike.

Svećenik Piero Zerbi, profesor crkvene povijesti na Katoličkom sveučilištu Srca Isusova u Milanu, ovako opisuje ličnost sv. Bernarda: »On u povijesti Crkve i čovječanstva ostaje kao jedan od ljudi najvećeg nutarnjeg iskustva i među onima koji su propovijedanjem i spisima znali bolje i druge učiniti dionicima bogatstva vlastitoga asketskoga i mističnoga života. Bernard je riječju, primjerom, djelom pred svoje suvremenike stavio uzvišeni, čisti, strogi ideal redovničkoga života; štoviše, on je možda najvjerodostojniji i najpotpuniji predstavnik one velike niti srednjovjekovne civilizacije što ju je sazdala monaška predaja.«

Bernard rodio se oko godine 1090. u FontaineslèsDijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero braće i jednu sestru. Otac mu se zvao Tescelin le Saur (der Rote), gospodar Fontaina, po rodu aristokrat te jedan od najznačajnijih vazala burgundskoga vojvode; umro g. 1119 u Clairvauxu. Bernardova majka zvala se Aletha († 1103). Bila je uzorna kršćanka. Životopisci je slave kao izvanrednu ženu i divnu majku.

Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Châtillona na Seini. Bilo je to učilište tada u velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budućega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Iz mladenačkih dana valja spomenuti kako je jedne božićne noći u snu doživio preslatku viziju djeteta Isusa. Taj će doživljaj ostaviti u njemu trajne tragove te stvoriti uvjete za njegovu izvanrednu pobožnost prema utjelovljenoj Božjoj Riječi.

Drugi jedan, ali žalostan doživljaj ostavit će u Bernardu također tragove za cijeli život. Bila je to smrt njegove vrijedne i dobre majke Alete koja je teško pogodila sedamnaestogodišnjeg mladića Bernarda, koji je po naravi bio veoma osjećajan i zatvoren tip, te u njemu prouzrokovala jedno bolno i krizno razdoblje. Životopisci spominju kako je čuvstveno bio veoma živo vezan uz majku, a i ona na njega. Navodno je ona, dok ga je nosila još pod srcem, imala neko proročko viđenje u kojemu je spoznala njegovu buduću duhovnu veličinu. Majka ga je od sve djece najviše i voljela. Dobri poznavaoci sv. Bernarda misle da je, možda, baš to žalosno iskustvo bilo povodom da se kasnije tako silno vezao uz nebesku Majku Mariju. Njegova će marijanska pobožnost biti jedna od značajki njegove duhovnosti, velika tema njegovih govora i spisa, tako da će ga neki nazivati »marijanskim naučiteljem«.

Nakon majčine smrti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Châtillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci. U travnju 1112. s još tridesetoricom mladića koje bijaše pridobio – među njima bijahu i njegova četiri brata – stupio je u reformirani samostan Cîteaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard će ostati njegov najveći sin. Svojim će se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin. Bila je to tada senzacija prvoga reda. Bernard je tada prvi put pokazao privlačnu snagu svoje ličnosti jer on je bio vođa i pokretač te skupine mladih koji ostavljaju svijet te prihvaćaju strogo pravilo cistercitskoga načina života. Takvu snagu Bernard će ižarivati iz sebe i kao cistercit te postati duhovni vođa i jedna od najvećih ličnosti svoga vremena. Kao mlad redovnik, danju i noću uronjen u molitvu i razmatranje Sv. pisma, usvojio je sveobuhvatnu spoznaju Božje riječi te onu karizmu naviještanja i pisanja. Bio je bez sumnje najveći crkveni govornik tadašnje Europe. Mnoštvo bijaše zaneseno njegovom riječju kojom je poput Isusa sipao i širio duhovni oganj. On je poput Gospodina Isusa na svoj način raznosio nebeski oganj po cijeloj Europi.

Bernard se odmah na početku redovničkoga života odlikovao toliko krepošću i strogošću života da je već nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na području grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subraće u jednoj osamljenoj ali sunčanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu.

Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svećenika i uveo u opatsku službu biskup iz Châlonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime će Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života. U pravnom pogledu on je tada završio svoju karijeru jer se na ljestvici crkvenih časti nije više penjao. No tada je tek započela njegova druga karijera s kojom mu se u povijesti jedva tko može mjeriti, karijera akcije, arbitra crkvenoga i javnoga života tadašnje Europe. On će kroz 38 godina kao jednostavan opat iz Clairvauxa postati duhovni vođa Europe.

Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovničkoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na čelu. Učinio je to tako uspješno da će samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovničke stege, veoma privlačno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podičiti pravom eksplozijom redovničkih zvanja. Bernard će do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao »kćerke« opatije u Clairvauxu.

Međutim, Bernard nije ograničio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on će vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svećenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veća nego i samih papa i careva onoga vremena.

Bernard se aktivno uključuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na području nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od sv. Bernarda. On je napisao i jedan propagandni spis De laude novae militiae ad milites templi (O pohvali nove vojske vojnicima hrama), u kojem križarima ovako veliča viteški ideal: »Svijet je pun redovnika i vitezova. Ali čega nikad nije bilo, a sada će biti, to je povezanost obaju staleža… I tako se zakonik kršćanskog nauka o viteštvu oblikovao da ono bude kao naoružana sila u službi slabih i obespravljenih, udovica i sirota i svete Crkve, protiv okrutnosti pogana i krivovjeraca.«

Unatoč teškom poniženju, Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. On je u svom vremenu vrijedio kao neki »Ujedinjeni narodi«, samo daleko više, bolje i uspješnije od ovih današnjih koji su zbog svog ciničkog ponašanja izgubili svaku vjerodostojnost.

Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeći za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar.

Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji će biti osuđen na Saboru u Sensu. Borit će se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veći kad je g. 1145. izabran za papu njegov učenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III.

Novome je Papi napisao svoju slavnu knjigu De consideratione libri quinque ad Eugenium III (O razmatranju pet knjiga Eugenu III.). To je zapravo asketskomistično djelo u kojem pisac povezuje mislenu molitvu s uzvišenom službom pape. Bernard u njemu govori o razmatranju kao o bitnom elementu pobožnosti, kao o sredstvu po kojem će se dati skladan razvoj organizmu stožernih kreposti: razboritosti, duševnoj jakosti, pravednosti i umjerenosti. Nadalje preporučuje Papi na razmatranje četiri niza tema. Neka razmatra o sebi, o onome što je pod njegovim nadleštvom, o onome oko sebe i onome iznad sebe.

Bernard je, osim te knjige, i izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slično je bilo i u Njemačkoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je označavao spremnost poći na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: »Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke.« Bio je veoma ojađen pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio.

Bernard je sam sebe nazivao »utvarom stoljeća« jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i političkim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim događajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešću u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva »Bernardova epoha«. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje čovjeka, već ga čini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobično pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj način svaki kršćanin, pogotovo redovnik, svećenik, pripomoći rastu Crkve?

Darovi naravi i milosti što ih je primio »medotečni naučitelj« – tako će kasnije stoljeća nazivati svetog Bernarda – daju mu kao piscu, teologu i mistiku takav čar kome se nije lako oteti, a koga je teško dostojno opisati. Njegovo književno djelo sačuvalo je sve do danas veliku duhovnu vrijednost. On se, izlažući Božju riječ, znao izražavati toplo, slikovito, usrdno.

Tako u svom prvom govoru na blagdan Sv. Petra i Pavla kliče: »Petar i Pavao naši su učitelji: oni su u potpunosti naučili od jedinog učitelja svih ljudi putove života te nas uče još i danas. Što su nas učili i što nas, dakle, uče ti sveti apostoli? Ne vještinu ribolova ni pravljenju šatora (aluzija na zanat svetog Petra i Pavla), ne ništa slično; oni nas ne uče ni čitati Platona ni Aristotelove oštroumne misli; niti nas uče neprestano proučavati a nikad ne doći do spoznanja istine. Oni nas uče živjeti. Mislite li da je to mala stvar znati živjeti? To je velika stvar, to je dapače najveća stvar. Ne živi onaj koji se napuhava ponosom, ni onaj koji se kalja raskalašenošću ili koga su zarazile druge strasti. Ne, to ne znači živjeti, već u život unijeti zbrku i približiti se vratima smrti. Dobro živjeti, mislim da znači podnositi zlo, činiti dobro te u tome ustrajati do smrti.

Eto, kako su nas apostoli naučili živjeti i uzdizati se. Hvala ti, Gospodine Isuse, koji si sakrio te stvari umnima i razboritima, a objavio ovima malenima koji su te slijedili, i koji su zbog tvog imena sve ostavili…«

Recimo nešto o Bernardu kao mariologu. Njegova se mariologija najviše prepoznaje u najužoj povezanosti s Blaženom Gospom. Ona mu se ukazala već u najranijoj mladosti i to u božićnoj noći, držeći djetešce Isusa na rukama te mu protumačila smisao i tajnu rođenja njezina Sina.

I u jednoj bolesti, koju su liječnici proglasili neizlječivom, ukazala mu se Gospa te stavila na njega ruku i on u tren oka ozdravi. Kao što je, kao dječak, bio vezan uz svoju majku Aletu, Bernard se isto tako u iskrenoj molitvi obraćao svojoj nebeskoj majci Mariji. O njoj mu nikad nije bilo dosta govoriti. Nijedna mu propovijed ne bijaše bez oduševljene hvale Mariji.

Kad je jednom uz cara Konrada III. ulazio u veličanstvenu Marijinu katedralu u Speyeru, kor je pjevao Salve Regina (Zdravo Kraljice). Bernard je bio sav preplavljen žarkom ljubavlju prema Mariji, pristupio je k njezinu oltaru te molitvi Zdravo Kraljice dodao tri zaziva: »O clemens, o pia, o dulcis Virgo Marija!« (O blaga, o mila, o slatka Djevo Marijo.)

Od Bernardovih riječi o Mariji – Mariju naziva »Zvijezdom mora« – navode se najčešće ove: »Ako ukloniš tu Zvijezdu mora s velikog i širokog oceana života, što ti drugo ostaje osim tame i smrtne sjene? Stoga čitavim svojim bićem štuj Mariju jer to je volja Onoga koji sve ljude želi imati preko Marije – Totos nos vult habere per Mariam. Kad se dignu oluje strasti, kad prijeti brodolom: ’Aspice stellam, voca Mariam!’ Ako te žele prekriti valovi oholosti i častohleplja: ’Aspice stellam, voca Mariam!’ Misli na nju kad te zahvati strah od suda, kad te želi zahvatiti ponor očaja, u svakoj opasnosti: ’Apice stellam, voca Mariam!’ Nikad nek ti ne iščezne s usta, nikad iz srca! Ako Nju slijediš, nikad nećeš zalutati s pravog puta. Moliš li Nju, nikad nećeš očajavati! Misliš li na Nju, nikad se nećeš razočarati. Ako se držiš uz nju, nikad nećeš pasti. Ako te Ona štiti, nikad nećeš pasti. Ako te Ona štiti, bit ćeš siguran. Ako ti je Ona voditeljica, nikad se nećeš umoriti. Ako ti je Ona milostiva, bit ćeš siguran na cilju!« Dakle, u svakoj prilici: »Pogledaj Zvijezdu, zazovi Mariju!«

Sveti je Bernard bio vrlo dovitljiv u susretu s ljudima. Tako se jednom sastao s čovjekom koji se odao psovci i kletvi. Pošto mu je pokazao rugobu ali i grješnost psovke, zamolio je da se barem za tri dana suzdrži od psovke i to na slavu Presv. Trojstva. Čovjek je to prihvatio te nakon tri dana došao opet sv. Bernardu. Ovaj put mu je preporučio da opet tri dana ne psuje i taj put na čast Majke Božje. Čovjek je poslušao i riječ održao. I opet je došao k svecu. Taj ga je zamolio da opet tri dana ne psuje i to na čast svih svetih. Čovjek je to prihvatio i opet riječ održao. Pošao je opet k svecu koji mu tada reče: »Budući da vidim da je popravak lako moguć, kad se stvar ozbiljno shvati, ovaj te put ne molim da ne psuješ samo tri dana, nego sve do smrti.« Pokazao mu je put – odluku koju valja često obnavljati.

O sv. Bernardu pripovijeda se i kako je jednog dana ušao u crkvu punu molitelja. Ondje imaše viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije praktički bilo ništa zapisana. Svetac je o tom razmislio te spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše srebrnim slovima predstavlja molitelja koji pomno pazi na smisao riječi molitvenog obrasca, ali ne moli s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše tintom predstavlja molitelja koji ne pazi ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti koji piše s vodom predstavlja molitelja koji u crkvi uopće ne misli na Boga, nego na svjetovne stvari.

Sveti Stjepan, kralj (975–1038)

Iako se spomendan sv. Stjepana kralja po obnovljenom kalendaru slavi 16. kolovoza, stavljam ga ipak na današnji dan jer ga danas slavi njegova rodna Madžarska. I u današnjem poretku je ondje ne samo crkveni blagdan, već i državni praznik. Spominjem sv. Stjepana danas i iz pijeteta prema svom rodnom selu Bistricima, gdje je danas veliki crkveni god. Usred sela nalazi se crkvica Sv. Stjepana, kralja, sagrađena 1813. godine, a za župnika dr. \uke Marića nešto proširena, te nedavno posve obnovljena. Crkvica je sagrađena darežljivošću baruna Josipa de Prandaua. Blagoslovio ju je u lipnju 1813. valpovački župnik Franjo Serafski Tomić. Sadašnju oltarnu sliku sv. Stjepana naslikao je g. 1935. jedan zagrebački umjetnik za župnikovanja dr. Marka Baličevića. Slika prikazuje sveca na klecalu u molitvi. Do njega su znakovi njegova kraljevskog dostojanstva: kruna i žezlo, a iznad njega Blažena Gospa s djetetom Isusom u naručju. Tako ga u ikonografiji obično i prikazuju.

Osim ove skromne seoske, meni tako drage, crkvice Sv. Stjepana spomenut ću još zagrebačku katedralu koja je, uz Gospinu uznesenju, bila posvećena i sv. Stjepanu, o čemu svjedoči veliki gotski prozor u apsidi. To je crkva svakom Hrvatu katoliku draga jer je s njom povezan velik dio naše povijesti i jer pod svojim svodovima krije grobove nekih naših povijesnih i duhovnih velikana. Svoju ljubav prema toj crkvi stavio je u stihove u svojoj divnoj pjesmi »Pri svetome Kralju« i naš veliki pjesnik i zaljubljenik u grad Zagreb Antun Gustav Matoš.

Spominjem još jednu crkvu sv. Stjepana, i to njegovu baziliku u Budimpešti. Ta je crkva, iz novijeg vremena. Dovršena je g. 1905., projektirali su je József Hild i Miklós Ybl. Velika je to crkva jer zaprema 5.000 m2, a kupola joj je visoka 96 metara, dakle, samo nešto niža od tornjeva zagrebačke katedrale. Bogato su je uresili ponajbolji umjetnici onoga vremena. Sve je na njoj, kako vanjština tako nutrina, kako kipovi i slike tako namještaj na zamjernoj umjetničkoj visini pa crkva daje izvanredno svečan izgled. Posjetitelj Budimpešte neće je lako mimoići. Najradije će se u njoj zaustaviti pred oltarom na kojem je prikazan sv. Stjepan kako prikazuje Blaženoj Gospi svoju kraljevinu Ugarsku.

A sada se pobliže upoznajmo s ličnošću sv. Stjepana, kralja. Stjepan se rodio u Ostrogonu vjerojatno g. 975. kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Kršten je već kao dijete, iako tada velik dio madžarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo. Vjerojatno ga je krstio sam biskup iz Passaua Piligrim ili koji njegov svećenik davši mu ime Stjepan, jer je u Passauu katedrala bila posvećena prvomučeniku Stjepanu.

Stjepanov je otac Gejza među ugarskim plemenskim poglavicama i knezovima uspio zadobiti prvo mjesto. On se iz političkih motiva otvorio prema kršćanskom Zapadu, ne bez utjecaja svoje žene Sarlote, rodom iz Sedmogradske, koja je bila kršćanka. Još više će se Stjepan otvoriti prema Zapadu, a osobito Rimu. To će dovesti do toga da će mu poslati kraljevsku krunu sam papa Silvestar II. Tom je krunom, koja će postati narodna svetinja, Stjepan na sam Božić g. 1000. bio okrunjen za kralja. Krunidba je Stjepanu nemalo pomogla da se učvrsti politički, a i da u svome narodu izvrši svoju povijesnu misiju, da postane ne samo njegov kralj, već u jednu ruku i apostol, jer je Madžarsku definitivno priveo kršćanstvu organiziravši njezinu Crkvu i podijelivši je na nadbiskupije i biskupije, kako ona postoji još i danas.

Stjepan je još g. 995. oženio bavarsku princezu Gizelu, sestru njemačkoga cara Henrika II., također sveca. Tako je došao u rodbinsku vezu s tadašnjim najodličnijim kršćanskim vladarom. Ta mu je veza pomogla u nutarnjim borbama što ih je vodio protiv onih koji su se protivili pokrštavanju zemlje. Tima je na čelu stajao poganin Koppány. Stjepan se morao boriti i protiv Ajtonyja i Gyule, koji su se protivili centralizaciji vlasti u jednoj ruci.

Podijelivši ugarsku Crkvu na 2 nadbiskupije i 8 biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve, kralj Stjepan je udario solidne temelje za stvaranje kršćanske kulture u svome narodu. U njegovu su mu radu bili najbliži suradnici njemački, francuski i talijanski benediktinci. Iz njihovih je redova proizašao i najveći broj vrijednih i revnih biskupa. Tako su benediktinci i u Madžarskoj bili pioniri kršćanske kulture. Uz njih valja u južnoj Ugarskoj spomenuti i redovnike i redovnice istočnoga obreda svetog Bazilija.

Kralju Stjepanu je bilo veoma stalo do ozbiljnoga kršćanskoga života njegovih podanika. Zato je i državnim zakonima odredio svetkovanje nedjelje, a za svakih je 10 sela ili zaselaka dao sagraditi po jednu crkvu. U blizini svoje kraljevske palače u Ostrogonu započeo je gradnju veličanstvene katedrale. Ta je crkva, kao i cijeli grad, bila razrušena od Mongola. Tada je kraljevska rezidencija prenesena u Budim, no Ostrogon je ostao sjedište ugarskoga primasa sve do danas. Ostrogon je bio pod turskom vlašću 140 godina. Današnja je bazilika u Ostrogonu sagrađena u prošlom stoljeću između 1822. i 1869. godine. Ona je danas najveća crkva u Ugarskoj. Dugačka je 118 metara, širina zapadnog pročelja iznosi 40 m, vrh se kupole diže 100 m iznad poda donje crkve, a promjer joj je 53,5 m, unutarnja visina 71,5 m. U donjoj se crkvi nalaze grobovi ostrogonskih nadbiskupa. Svaki se posjetitelj toga značajnoga, za Madžare svetoga mjesta, odmah sjeti njihovoga velikoga kralja, koji je udario temelje ugarske državnosti i temelje Katoličke crkve u Ugarskoj. I ondje kamenje govori. Ostrogon je još i danas sveti Sion madžarskoga katoličkoga puka.

Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma:

»…U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Nek te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijedi. Bez toga, znaj sigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve. Jer u kraljevskom dvoru, nakon vjere, na drugom se mjestu nalazi Crkva, koju je zasijala najprije naša glava, to jest Krist. Kasnije su je presađivali i snažno gradili njegovi udovi, to jest apostoli i sveti oci. Ona je razgranata po svemu svijetu. Iako stalno rađa novim potomstvom, na pojedinim je mjestima kao stara.

U našoj je kraljevini, predragi sine, još mlada i nova. Zato su joj potrebni budniji i bistriji čuvari, da tvoja nemarnost, lijenost i nebriga ne bi razorila i uništila dobro koje nam je, nezasluženo, udijelila božanska blagost.

Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.

Napokon, budi snažan da blagostanje ne bi odveć uzvisilo te ili suprotivština oborila. Budi i ponizan, da te Bog uzvisi, ovdje i ubuduće. Budi doista umjeren pa nikog ne kažnjavaj ili osuđuj preko mjere. Budi blag, da ne bi nikad iznevjerio pravednost. Budi pošten i nikad nikomu ne nanosi bez razloga sramotu. Budi čedan, da bi izbjegao, poput ostana smrti, sav smrad požude.

Sve to što je gore ovlaš dotaknuto sačinjava kraljevsku krunu. Bez toga nitko nije kadar ovdje vladati niti prispjeti u vječno kraljevstvo…«

To je pismo uostalom najznačajnije književno djelo iz tadašnje Ugarske. Nazivaju ga »ogledalom za knezove«. Pitanje nasljedstva na kraljevskom prijestolju zadalo je zadnjih godina života svetome Stjepanu mnogo teških briga. On je umro na sam blagdan Velike Gospe 1038. u Ostrogonu, no ipak je pokopan u bazilici u Székesféhérvaru (Stolni Biograd). I tu je baziliku sam dao sagraditi.

Lik je sv. Stjepana u srcu madžarskoga naroda poprimio legendarne crte jednoga heroja. Narod ga štuje kao svoga apostola, zaštitnika i ideal Ugarske. S njime se u neko gotovo mistično jedinstvo sjediniše madžarska kruna, kraljevina i nacija. Grob mu je stjecište hodočašća, a kruna je sv. Stjepana još i danas madžarska narodna svetinja. Madžari su g. 1938. međunarodnim, dobro organiziranim, Euharistijskim kongresom najsvečanije proslavili 900. obljetnicu od smrti svoga svetog Kralja.

Neka ovdje bude spomenuto i ovo. Na svome svjetskom putovanju za mir u svijetu kip je Fatimske Gospe početkom svibnja 1978. dospio i u Budimpeštu te ondje bio izložen na čašćenje u bazilici Sv. Stjepana, prvoga madžarskoga kralja, koji je svoju kraljevsku krunu darovao Gospi. Događaju se zbog prilika nije dao velik publicitet. No vijest se širila od usta do usta i narod je grnuo u crkvu noseći Gospi kite ruža. Odslužena je i sveta misa na latinskom jeziku te izložena dragocjena relikvija, naime, ruka sv. Stjepana, »ona ruka – kako je to rekao upravitelj bazilike – koja je kao kraljevski dar dala Gospi kraljevsku krunu, da ona uvijek kao kraljica vlada nad madžarskim narodom«. Nakon toga kratkoga posjeta njezinoj kraljevini kip je Fatimske Gospe zrakoplovom prevezen u Beč, a onda u Poljsku. Na cijelome putu, pa i u Budimpeštu, pratio ga je predsjednik Gospine plave legije John Haffert, Amerikanac, diplomirani filozof, čovjek koji govori 7 jezika.

Tim je posjetom Fatimske Gospe bazilici Sv. Stjepana u Budimpešti novo povezano sa starim, označujući neprekinutu tradiciju kršćanstva u Madžarskoj, na početku koje stoji kraljevski lik svetog Stjepana, prvoga ugarskoga kralja.

Blažena Marija de Mattias

(1805–1866)

Budući da kod nas djeluju i sestre Predragocjene Krvi Isusove, red je da se upoznamo s njihovom blaženom utemeljiteljicom Marijom de Mattias. Upoznavši nju, bolje ćemo upoznati i njezine duhovne kćeri, njihovo poslanje i radovati se ako porastu i brojem zvanja i krepošću, ugledajući se u vrline svoje utemeljiteljice.

Marija de Mattias se rodila 4. veljače 1805. u Vallecorsi, u biskupiji Gaeta, u Italiji. Njezini roditelji Ivan i Oktavija dali su joj duboko kršćanski odgoj. Dijete je bilo zadojeno naglašenom pobožnošću, a toj kreposti kasnije se pridružiše još dvije: čednost i umrtvenost. To su one u svijetu neugledne vrline, ali koje na osobit način pomažu rastu svetaca.

Marija se, kao i tolike utemeljiteljice prije nje, srela sa svecem koji će uočiti njezine vrline i uzeti je za suradnicu u osnivanju ženske grane svoje Družbe. U njezinu slučaju bio je to sv. Gaspar del Bufalo koji je, nalazeći se u progonstvu u Bologni, zamislio osnovati misionarsku družbu misionara Predragocjene Krvi, ali isto tako i misionarki, koje će se naročito posvetiti odgoju ženske mladeži. Susret se tih dviju svetih duša zbio u Vallecorsi, gdje je sv. Gaspar del Bufalo g. 1822. vodio pučke misije. Dani su misija obično dani posebnog Božjeg blagoslova, Božji pohod u tolike duše. Koliko je već dobra učinjeno u takvu načinu apostolata!

Dobra duša Marija de Mattias pozorno je slušala propovijedi revnog misionara, a slušajući ih u njoj se sve više budila želja da i ona bude od koristi dušama, njihovu vječnom spasenju. Došavši drugi put u Vallecorsu, otac Del Bufalo je savjetovao Mariji da postane svetica u svijetu. Isti joj je savjet dao i jedan drugi svećenik, sveta života, koji je u svetištu Civita kod Itrija provodio krepostan život. Gaspar del Bufalo vidovitošću sveca uočio je duhovnu vrijednost Marije de Mattias pa joj je poslao u Vallecorsu g. 1824. svog suradnika Ivana Merlinija. Taj će svećenik postati njezin duhovni vođa koji će tu izvanrednu dušu voditi sigurnom rukom putovima Gospodnjim. On će postati i njezin prvi životopisac.

Na poticaj i uz potporu Ivana Merlinija Marija je oko sebe u kući okupila nekoliko djevojčica te ih poučavala i odgajala u kršćanskome životu. Njezin je rad ispočetka bio skroman, no brzo je privukao pažnju biskupa Josipa Marije Laisa, koji ju je kao učiteljicu poslao u školu u mjestance Acuto, kod Anagnija. Tu će Marija sa svojim suradnicama osnovati Kongregaciju sestara klanjateljica Predragocjene Krvi. Nova će se Družba brzo raširiti po cijelome Laciju i u obližnjem Napuljskom Kraljevstvu. Uz pomoć i zaštitu Pija IX. te kneginje Zenaide Wolkonski blaženica je otvorila g. 1847. školu u Rimu u Via degli Avignonesi, a za njom još nekoliko škola u raznim rimskim središtima.

Još za života Marije de Mattias Družba je sestara Predragocjene Krvi prešla granice Apeninskog poluotoka, otvorivši kuću u Badenu, u Austriji. Bilo je to godine 1866. Iste je godine Marija umrla baš na današnji dan. Blaženom ju je proglasio 10. listopada 1950. papa Pio XII.

Sestre Predragocjene Krvi došle su i k nama te u blizini Banje Luke osnovale svoj veliki samostan s raznim odgojnim ustanovama, zvan »Nazaret«. Ondje su učinile mnogo dobra, no i na drugim mjestima naše domovine. Samostan im je »Nazaret« oduzet, što je za sestre bio velik udarac, no Gospodin ih je blagoslovio, očuvao i dao im mnoge mogućnosti za rad kako u domovini, tako i među našim pečalbarima u inozemstvu.

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 21 kol 2010 21:48 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2307
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 8 zahvala
Vjeroispovjest: RMK
:D

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 kol 2011 12:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2145
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Današnji sveti zaštitinici su Sv.Bernard iz Clairvauxa, Sv.Stjepan,kralj i Blažena Marija de Mattias;

Slika
Sveti Bernard

Slika
Blažena Marija de Mattias

_________________
Svim srcem svojim Tebe tražim;
Ne daj da zastranim od zapovijedi Tvojih.
(Ps 119,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 3 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr