jedna napisao:
Prvo, hvala vam svima na mišljenjima, odgovorima, savjetima.
Nisam htjela da ispada kao da se ja ovdje pravim sveticom, rekla sam da sam griješila i naravno još uvijek, iako se trudim biti bolja. Super katolkinja neću biti nikada, mislim da je to nemoguće. Što uopće znači super? Nešto savršeno? Ne postoji savršeno!
Nisam htjela samo kuditi njega, napisala sam da ga volim, da mislim da možda ja izvlačim najgore iz njega i toga me strah.
U takvim situacijama sam pokušavala s galamom, s šutnjom, s osmjehom govoriti neke lijepe stvari kao npr da ne misli on to, s molitvama u sebi, s molitvama na glas.
Ali sve me više strah. Kako ste i rekli, dijete će u svakom slučaju patiti ako se ovako nastavi.
Kada je uznemiren zbog bilo čega, nevezanog uz nas, dovoljna je sitnica da bude okidač tom bijesu.
Onaj moj dobri muž mi je nedavno obećao da ćemo zajedno na duhovnu obnovu koja počinje uskoro. Samo se nadam da kad dođe do tog ne odustane i bude imao "neodgodivog posla" .
Razgovorom ne dolazim do njega baš na pravi način, postane bijesan samim spomenom tih nekih problema i ne želi više pričati. Pokušavala sam mnogo puta, ali neću odustati.
Ne ogovaram ga, ovo nisam rekla prijateljicama na kavi, kada mogu sakrijem i roditeljima zbog koga i čega sam tužna, već sam pitala vas za savjet. Ovdje sam pročitala toliko divnih postova koji su i mene prodrmali i koje pokušavam primjeniti u svom životu.
Nastaviti ću kao što ste mi i rekli, s molitvom, neprovociranjem , kakvim - takvim razgovorom ... Moram vjerovati da će pomoći ...
..postoji i lakši pristup...
..naučiš neku borilačku vještinu..dobro..
..i kad on počne bjesniti..sprašinjaš ga..
..i bit će mir...