www.tebe-trazim.com

E da, međutim ja ne mogu s ovim ovdje imati isti onaj poriv za frknuti sama sebi u facu kao i kada čujemo onu famoznu "sve se događa s razlogom".
Znate, ja ne govorim da vi niste u pravu, dapače, ali odnosi su sve samo ne jednostavni i često neke scenarije ne bi smislio i najgori/bolji scenarist znanstvene fantastike. Tada je, najblaže rečeno, najteže ne pitati se Zašto ne meni jer evo ja sada mogu nabrojiti milijun situacija/razloga - zašto ne meni i milijun trenutaka kada sam (pokušavala) vjerujući Mu i ljubeći kako nas je On naučio, svaki puta sebi zalipila trisku i provela noći vrteći se u krevetu zabrinuta s onim famoznim "jer" pa se svejedno pitam puno toga na što nema odgovora.

Što je onda kad u odnosu nailazite na laži pa računate ok - nema veze, shvaćam. No ta ista laž upućuje na to da netko misli da niste vrijedni istine - kako onda oprastati 77x7?
Što je onda kad u odnosu s drugom osobom ne borite se samo protiv sebe i svojih mušica/strahova već se borite protiv tamnog zaslona iza kojeg se krije nešto o čemu nemate pojma?
Što je onda kad trebamo vjerovati da će "danas biti bolje nego jučer" i da Bog samo mora pomilovati svojom rukom, a to "danas" nikada ne dolazi koliko god se ti trudio, molio, ponizno cekao, bio strpljiv jer (usp. Tereza Avilska) strpljivost sve postize?
Što je onda kad misliš da gore ne može, a život; ma šta život, jedan trenutak ti pokaže da može - itekako da može?
Što je onda kad se trudiš gledati u ljudima ono dobro vjerujući da će to dobro i pokazati, a taj dan ne dolazi koliko god ti klečao i molio Ga do otvori tuđa srca i povije rane jer (usp. Ivan od Kriza) gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ces ljubav?
Sto je onda kad si razapet izmedu obecanja, postovanja, vjernosti prema drugome smatrajuci da su tvoje kušnje milost te da vjernost mora proći kroz najzahtjevniju kušnju postojanosti (usp. Ivan Pavao II.) a ne dobivas nista nego pljucanje na svaku svoju zrtvu?
Sto onda kad znas da ondje gdje prebiva ponos ne moze prebivati ljubav i gazis sam sebe i svoje dostojanstvo, a dobijes izrugivanje?
Sto kad znas da je svojstvo ljubavi da se ponizuje (usp. Mala Terezija) pa svejedno će drugome to biti pi*darije?
Sto je onda kad dopustas svjesno da budes kolateralna zrtva u tudem ratu protiv samog sebe jer je (usp. Ivan Pavao II.) ljubav preferiranje tuđeg dobra na racun vlastitog dobra?
Sto je onda kad i sam pokusavas, iako ti je dan oblacan, biti necije sunce, a dobivas hladnocu od kojeg ti svaka nada zamrzne?

U svim ovim slučajevima ona "Bog zna što radi" je kao da i žabi u bunaru pričate kakav je vani svijet, međutim ona ga nikada neće vidjeti.

p.s. ponavljam, ne kažem da nije tako - ali jednostavno, ponekad se utapamo želeći biti nečije sidro, a smisla jednostavno nema.

Ne znam uopće zašto se vi žene zakačite za 1 osobu i ne znate dalje od nje?
Gazi te....živi u trajnim grijesima...ne poštiva te , nego te javno blati i proziva ludom...itd , itd...šta još moraš iskusiti da shvatiš da takva osoba nije za tebe
Mislim, ako si ti kao on, onda je on za tebe...ali , ako si drugačija kakvom se ovdje prikazuješ, onda bježi što te dalje noge nose!
Kada pobjegneš od njega, tada će te više cijeniti, i znati će šta je izgubio
Ali ako si ti lonac a on poklopac, ili obratno, onda ste isti teški karakteri pa neka vam onda bude život pun vrijeđanja i bubotaka!

Da to je i meni samoj neshvatljivo, a i sama sam tako nešto iskusila na svojoj koži. Odbacite kao staru štracu (krpu), a ti nekako i dalje misliš da ajde, ipak, možda... ma nema šanse nikoga, ali baš nikoga ne možemo mi promijeniti nego samo SEBE! I to je 100% tako. Možda u nekim trenutcima imaš privid da mijenjaš drugog, ali to je zato što se drugi sam mijenja.
Teško je to nama ženama shvatit, ali ako si u vjeri i živiš vjeru onda jednostavno u jednom trenutku moraš reći dosta i krenuti putem Krista i živjeti svoj križ, a ne nečiji drugi ili misliti da je tvoj križ taj netko drugi.

Kada bi se radilo o mužu to je sasvim druga priča. Tu nas veže Sakrament, ali opet ostaje ista stvari niti muža ne možemo promijeniti nego samo moliti, razgovarati i uzdati se u Boga.

tu nema nimalo logike

Da. Nema nikakve logike makar u osjećajima baš i nije potrebna logika.
Ispada kao da mi žene mislimo da, ako na taj jedan neće da nas nitko drugi onda neće htjet pa onda svom silom i snagom pokušavamo pretvoriti ništa u nešto.

Ma nisu sve takve of cors. I ja znam biti pragmatična, ali vjeruj mi kada se nađe taj netko koji nam se čini da je poseban, a pogotovo ako se to još spoji sa tim da je vjernik (kakav takav) eeee onda nema tu više ni pragmatičnosti ni proračunatosti onda nastupa sindrom dobre samarijanke

Slažem se s tobom...to je samo privid da se on mijenja...iluzija, wisfull thinking...vidiš samo ono što želiš vidjeti...Belive je školovana...baren teoretski je potkovana u sociologiji, pedagogiji, psihologiji....i zato me još više čudi šta je priječi da se makne od tog pomorca i zvekana???

Da, nikad nitko od nas drugog neće moći promijeniti.
Ali vidite, ja sam vjerovala da je ljubav ta koja mijenja i izgrađuje (sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi), a mi možemo biti njen alat. Ona je daleko od "emocija i osjećaja".
Vjerovala sam i da je velika odlika ljubavi da vidi ono što drugi ne vide. Stoga, kad smo shvatili da moje lece imaju krivu dioptriju, ovo mi je užasno čitati pa vas sve skupa molim - završimo ovaj razgovor.
Već je pregaženo sve u sto sam vjerovala, zelja je ispunjena i prica je zavrsena.