www.tebe-trazim.com

joj...sada sam se sjetio...kada sam prošle godine, pred Božić išao kupiti lampion i u crkvu sam prenijeo svijećom betlehemsko svijetlo na moj lampion...uglavnom....... kada sam išao kući.....osijetim ja nešto strašno smrdi...kada sam ja došao pred svoju zgradu..... i pogledao lampion.....pola plastike nije bilo...jer sam ja nagnuo svijeću i plamen je sve zapalio......ulaskom u stan.......sam otrčao na balkon i doslovno mi se raspao lampion........ onaj poklopac se više nije imao na čemu držati...KOMEDIJA......ali sam uspio zapaliti jednu svijeću kod kuće....

ah. nista novo... slicno tebi..

Stejepane, vazno je da je svijetlo ostalo...Bez obzira ,sta ti se dogodilo..
ipak je dobro zavrsilo...jer se svijetlo nije ugasilo...!

Što bi to trebalo značiti?

hehe.... je... samo ono.. na kog god naleti... svima kažem: trčim, trčim...otići će mi betlehemsko svjetlo...hahaha

Betlehemsko svjetlo stiglo u Hrvatsku....

Vrijeme Adventa je prekrasno vrijeme jer smo suoceni s pretecom nasega Spasitelja, koji nam jos jednom progovara kako se treba pripremiti, zapravo, kako treba zivjeti svoj zivot i svoju vjeru,svaki dan..
Jos uvijek u nasem narodu i medju nama ovdje ima ljudi kojima su potrebne nase djelotvorne ljubavi. Nije dovoljno reci da nekoga ljubimo,jer s tim se ne rijesava nista, jer od takvih rijeci ili mozda medenih rijeci se ne zivi. Sto vrijedi nasem bratu i sestri ,koji trazi pomoc na TT i krugu obitelji i drustva, ako mu odgovorimo da ga Bog ljubi, a ne damo mu da bude dostojan svojega covjestva?
Zavaravati se nije nikada dobro.. Mnogi se medju nama ovdje u dosta tema tuze ,kako je tesko, a osobito oni koji ne dobivaju paznju,ljubav i dokaz ,za posao koji rade " ili placu dostojnog covjeka" za svoj rad i svoju obitelj... Da li je medju nama uvijek stvarno "u orginalu" onako kako bi trebalo biti, ne onako kako mi to vidimo,nego onako kak stvarno jeste .Svjedocimo da smo mi krscani ipak vecina? Ovaj nas forum cesto svjedoci kako smo jaki i pravi.. Najopasnije je ako ostajemo u nekoj masi,koja trazi vise zabavu na forumu ,neko prikazivanje da smo savrseni ,puni ljubavi i darivanja a ne zelimo cuti osobno sto to Bog od nas trazi,i sto nam ON govori ,cesto preko drugih clanova... Za svaku situaciju u nasem osobnom, a i narodnom zivotu, postoji odgovor u Rijeci koja bi trebala biti pokretac svakom vjerniku - krscaninu i katoliku ,svakom bratu i sestri . Ima onih koji bi pokretali ljude na razlicite nacine. Svjedoci smo vlastite povijesti i vlastitih stvarnosti u obiteljima,drustvu i forumu.Dobro svi znamo da ne moze nas nitko vise pokrenuti od snage Duha Svetoga.On jedini moze prosvijetliti sve ono sto je u nama zamraceno.. U toj snazi otkrivamo Rijec koje nam je upucena, te osnazeni, mozemo ciniti sto nam Duh govori.Promjeniti mnoge stvari u svojem zivotu ..Potrebno nam je vise Molitve,vise vjere,vise ljubavi i vise dobrih djela..
. Ivan Krstitelj nas uozbiljuje. Posijani smo u ovo vrijeme i dan nam je zadatak da se ostvarimo kao slika Bozja.Kako predivne rijeci,imamo priliku da se stvarno ostvarimo,onako u orginalu..ako stvarno zelimo svjedociti svoju vjeru…
Nazalost danas ,ponekineki svoje krstenje ne zive svjedoceci.
Pa eto u ovo vrijeme Adventa zapitajmo se i mi.. Jesmo li mi takvi? Darovane su nam razlicite karizme, razliciti darovi kako bi uljepsali ovaj svijet originalnoscu vlastitoga zivota.Advent je vrijeme izcekivanja a mi ga stavljamo negdje po strani trazeci Bozic prolaznosti, a ne Bozic vjecnosti.
Covjek koji zivi cvrsto svoju vjeru , sva ta originalnost upotpunjuje se u velicini Boga i njegove ljubavi. Kako bi samo svijet izgledao kada bi svatko od nas ovdje svjedocio plodnost sjemena koja se skriva u svakome od nas. Kakav treba dati urod?Kakav je nas urod ovdje.? Kakav je nas urod u obitelji i drustvu?
Netko ce dati stostruko, netko manje, ali jedinstvenost jest u tome sto svatko mora dati ono sto je kao nezasluzeno dobio od nasega Stvoritelja.
DOZVOLIMO DA SE BOZIC RODI U NASIM SRCIMA..

Evo nas na ”vratima” Božića, slavimo četvrtu adventsku nedjelju. Psalam osamdeseti pjeva Gospodinu, Bogu Izraelovu, koji je u Objavi redovito opisan kao brižni pastir koji čuva stado svoje – svoj narod – od svih pogibli i opasnosti. Stoga se pastiru Izraelovu obraćamo molbom: ”Počuj, ti što sjediš s Kerubima, zablistaj”. Ima, naime, olujnih dana kada se nad nama nebo naoblači tako da nam je potrebna posebna zaštita i posebna svjetlost Božja. Psalmista u ovih par redaka zapravo moli da on – koji je sama svjetlost – obasja nas. Da on, koji je sama snaga, pomogne nama. Da se on, koji ostaje vjeran, vrati nama i pogled svoj svrne s neba na nas i obiđe svoje stado, svoj vinograd i zaštiti dane naše svojom desnicom. Psalam, dakle, odiše punim vapajem, željom za susretom s Bogom. S Bogom koji u nas unosi svjetlost i koji svojom božanskom rukom zaštićuje čovjeka. Svaka molitva temelji se upravo na toj sigurnosti, na tom vapaju za susretom s Bogom koji daje svjetlost i pomoć i ide nama u susret, a to se događa u molitvi. Božić je susret s Bogom koji dolazi i kao svjetlost i kao snaga.

Kako se nalazimo u vremenu adventa,bilo bi dobro da malo razmišljamo kako su i kakvo značenje imali pastiri i mudraci.svi znamo da su pastiri prvi došli se pokloniti Isusu.eto,baš ti pastiri su i zavrijedili biti prvi,jer oni u stvari i jesu predstavnici židovskoga naroda,naroda kojega je sam Bog sebi izabrao.i oni su ti koji su prvi imali prliku prihvatiti ga,i u njega povjerovati,da je on uistinu Sin Božji.osim toga članovi prve Crkve su većinom bili Židovi,i na koncu i sam Isus je bio Židov,njegovi apostoli su svi bili Židovi,evanđelisti svi osim Luke su bili Židovi.mnogi tumače rečnicu koju je napisao Ivan(1,11) "k svojima dođe ali ga njegovi ne primiše"kako se ona odnosi samo na Židove.no danas, teološki gledajući,znademo da se to odnosi na sve nas,jer Isus nam dolazi uvijek,ali ga mi (uvijek) ne primamo,tako da u ovo vrijeme bi bilo dobro da malo više o tome razmišljamo,te da nam se ne desi da imamo u sebi i oko sebe puno blještavila(a tada slabije ili gotovo ništa se ne vidi od silnih bljeskova)a premalo svjetla.neka nam Isus dođe,ali najprije u naša srca,budimo otvoreni i dozvolimo da se on rodi u toplini našihh srdaca.

Došašće kao vrisak
[ 22.12.2008 ]

Autor: Anton Šuljić

Na samom smo kraju došašća koje je naše misli tijekom skoro četiri tjedna usmjeravalo prema budućnosti. Da podsjetim: u došašću se kršćani sjećaju Kristova obećanja da će ponovno doći te Mu idu ususret s poklikom – Maranatha! Dođi, Gospodine! U liturgijskom smislu to čine tako da slave Njegovo povijesno utjelovljenje u naš svijet, slaveći blagdan Božića. Ovo je vrijeme, dakle, u liturgijskom smislu obojano nadom.

I sama ljudska nada po sebi je usmjerena prema budućnosti. Tako u ovome vremenu i na naravnom i na duhovnom planu, ako samo to želimo, možemo doći u dodir s jednom od naših temeljnih odrednica – s budućnosti. Ljudi su oduvijek rado gledali prema budućnosti, živjeli su za nju, sve ako i nisu znali definirati što je ona i što stvarno od nje očekuju.

Istina, postoje i ljudi koji se romantično zabavljaju prošlošću, okružujući se povijesnim dragocjenostima kao svojevrsnom čitankom smisla. No, htjeli mi to priznati ili ne, nešto jače od nas, a u nama, ipak nas bitno usmjeruje prema budućnost. Budućnost nam je na neki način upisana u postojanje. Ona je naš kôd, gotovo bismo tehnički rekli, ona je naš barkôd koji nas otčitava pred licem postojanja – na blagajni vječnosti.

Ipak, je li kršćanski buduće i ljudski buduće isto? Čini se da nije. Kao što je oduvijek bilo, i današnji se ljudi snažno pouzdaju u budućnost, ali vrlo često u onu budućnost koju sami stvaraju. Određen prema takvoj budućnosti čovjek je zauzet, odgovoran i orijentiran tako da iskorištava darove, znanja i umijeća. Utoliko takva budućnost računa s resursima koji postoje u stvarnostima ovoga svijeta, u mogućnostima i u ljudima te su čovjekov pozitivni odnos prema univerzumu i postojanju.

No, Došašće koje počinje, zorno želi podsjetiti da ljudska i kršćanska stvarnost budućnosti nisu istoznačnice, premda se snažno isprepliću. Ljudska budućnost koja je proizvod čovjekovih moći, htjeli ne htjeli, ipak nas negdje ostavi gladne i nedorečene. Što više napretka, to više gladi, što više gladi, to više igračaka, pomagala i tehnika, što više igračaka to više borbe i ratova, što više ratova to više novih opasnih igračaka… I tako u krug.

A u čovjekovu srcu ipak nešto ostaje nezasićeno pa, usprkos svim postignućima, vrišti. Vrišti upravo onako kako pjeva naš veliki Tin Ujević: 'I na oblak koji tišti / i na munju koja prijeti / naša blaga nada vrišti / biti čisti biti sveti'. Da, nešto u nama vrišti za svetošću koja u sebi skuplja zemaljske i nebeske stvarnosti. Ovu i onu zbilju. Sada i sutra. Nikakve igračke i pomagala, ništa od varalica koje si stavljamo u usta ne može odagnati našu glad za svetim. Nešto u nama vrišti za sveukupnim smislom koji povezuje prošlost s budućnošću, sabirući je u zauzetu i osmišljenu sadašnjost.

Liturgija Crkve upravo u vrijeme došašća molitveno vapi: 'Padaj s neba, roso sveta…' Čovjek je gladan toga smisla i te 'rosne' budućnosti i zato ga ne mogu posve zadovoljiti ni napredak znanosti i tehnike, ni spoznaje, ni umijeća. 'Razvoj koji proživljavamo ne predstavlja se kao dar odozgor, nego kao rezultat teškog rada, djelovanja koje planira, koje je proračunato i dovitljivo. Nada za današnjeg čovjeka stoga više ne znači traganje za nedokučivim, nego djelovanje vlastitom snagom', piše Joseph Ratzinger još prije no što je postao rimskim biskupom.

Za kršćane je budućnost Božja sadašnjost. Biti s Bogom, u ovom se vremenu njemu nadati, od njega i za njega živjeti, suizgrađivati ovaj svijet ali se do kraja ne pouzdavati u njegove moći – ustvari je ona budućnost koja je jedina primjerena došašću. To je sadašnjost i budućnost pretvorena u hod u svetosti, za kojom, kako pjeva i naš Tin, vrištimo. Naša nepotpunost i neostvarenost u došašću prerastaju u tihi vrisak za Bogom i za njegovom svetošću i za njegovim konačnim pojavkom. Božić je liturgijski odgovor na taj tihi, a tako stvarni čovjekov vrisak