www.tebe-trazim.com

Vjera i molitva - prevencija i rješenje



Martina Šimunić

Problemi s kojima se moraju nositi moderne obitelji nemoguće je hijerarhizirati, a onda rješavati ih prema toj hijerarhiji. Geneza svakog obiteljskog problema ima duboke korijene i teške posljedice. Ne znamo li se nositi s posljedicama, premda različitim od problema do problema i od obitelji do obitelji, one imaju jednak stupanj razarajućeg djelovanja. Problem nasilja nije ništa manji i kompleksniji od problema ovisnosti. Jednako vrijedi i za probleme koje nose obitelji bez djece, obitelji s djecom s teškoćama u razvoju (slijepi, malovidni, gluhonijemi, mentalno zaostali, osobe s tjelesnim oštećenjem, osobe s posttraumatskim sindromom, osobe pogođene izlječivom ili neizlječivom bolesti, i dr.) te probleme u obiteljima u kojima, iz različitih razloga, jedan roditelj ostane sam. Nema problema koji ne zahtijeva posebnu pozornost pojedinaca i institucija. No, institucije su spore. Najprije troše dragocjeno vrijeme na ankete i analize o hitnosti rješavanja, pa na upoznavanje javnosti s problemom da bi se tek tada počeli skupljati novci za konkretan angažman pomoći. Pošto se projekt pokaže uspješnim ili neuspješnim, institucija pred javnost izlazi s odavno poznatom narodnom poslovicom »bolje spriječiti nego liječiti«. Na kraju, prevencija ostaje jedini adut u rukama odgovornih i ono u što nitko neće posumnjati.

Stupovi prevencije

Opasnost je vjeru shvatiti kao jednu od polica osiguranja po principu »idem nedjeljom na misu, a kao protuuslugu Bog treba učiniti svoje i voditi brigu o tome da mi sve ide dobro«
Ukazati roditeljima na poteškoće u odgojnom procesu njihove djece, ukazati na utjecaj izvanobiteljskih čimbenika kao što su škola i mediji samo su neki od nosećih stupova prevencije kad je u pitanju obiteljska problematika. No, samo isticanje strana dobrog i lošeg odgoja, isticanje moralnih vrijednosti za unapređivanje kulture solidarnosti, slobode i mira neće pomoći roditeljima koji se npr. svakodnevno suočavaju sa paklom droge, niti će pomoći obiteljima s financijskim problemima ili problemima sa zaposlenjem, u traumatiziranim obiteljima gdje je prisutan nasilnik, u obiteljima gdje zbog bračne nevjere prijeti rastava itd... Oni takvo isticanje neće ni primijetiti, ni čuti, a što je najgore neće ih niti zanimati. Jednim dijelom zato što su ih njihovi problemi toliko zaokupili da ništa drugo ne vide, a drugim dijelom zato što svako takvo isticanje doživljavaju kao napad i kao optužbe za vlastiti neuspjeh i promašaj. Mnogi od njih ni ne zatraže pomoć dok voda stvarno ne dođe do grla. U našem je društvu, barem onom dijelu koji je najviše pogođen problemima ovisnosti i naslija, još uvijek »sramota« ići savjetniku, psihologu ili psihijatru.

Onaj drugi dio populacije, koji se smatra obrazovanijim i modernijim, a koji je jednako tako izložen teškim problemima (problem nevjernosti, rastava i parnica kome će koje dijete pripasti nije ništa manji od problema nasilja i ovisnosti) potražit će pomoć u nadležnim institucijama, ali će se onda njima potpuno prepustiti i od njih očekivati nemoguće - kao da su one »bog« koji može riješiti sve njihove probleme.

Ljudi, a da nisu toga ni svjesni, upadaju u zamku pobožanstvenja vlastitog intelekta. Bog je čovjeku darovao inteligenciju, ali u isto vrijeme očekuje da je iskoristi »na sve veću slavu Božju«, a ne na sve veću slavu čovječju.

Dijete je dar, najdragocjeniji i najnezasluženiji

Primjer za to su dostignuća biogenetičkog inženjerstva, koje predstavljaju pravi izazov ljudskom životu jer različitim postupcima zahvaćaju u proces njegova razvoja, primjerice umjetna oplodnja.

Crkva poštuje naravnu želju za potomstvom, ali ne prihvaća umjetnu oplodnju (Usp. Donum vitae 2), što mnogi doživljavaju kao kontradiktorno. »'Pravo na dijete' u strogom smislu, bilo bi u suprotnosti dostojanstvu i naravi braka. Dijete, naime, nije nešto što se duguje i ne može se promatrati kao predmet vlasništva: dijete je dar, najdragocjeniji i najnezasluženiji dar braka i živo svjedočanstvo uzajamnog darivanja njegovih roditelja«, piše u Direktoriju za obiteljski pastoral Crkve u Hrvata 57. Uzajamno darivanje ne može zamijeniti nikakvo »mućkanje« spolnih stanica. Koliko god bila sofisticirana tehnologija i termin »mućkanje« neodgovarajući, umjetna oplodnja se na kraju ipak svodi na eksperimentiranje u epruveti.

Kako citira Tomislav Ivančić u svojoj knjizi Dijagnoza duše i hagioterapija niz je teških duhovnih patnji koje prate čovjeka u Starom Zavjetu i danas: smrtna opasnost, smrt vlastite djece, progonstvo i neprijateljstvo okoline, prijezir i ismijavanje patnika, osamljenost, izostanak potomstva, grižnja savjesti, nevjernost i nezahvalnost prijatelja i bližnjih, nesretna kob vlastitog naroda.

Oboružati se vjerom i molitvom

Kako pomoći čovjeku da se nauči nositi s problemima tako da nogama čvrsto stoji na tlu, a da očima gleda prema nebu? Kao prvo, treba razumjeti patnju čovjeka koji traži pomoć jer ponekad je patnja tako velika da je svaka riječ uzaludna. To je nešto kao kad bi depresivnu osobu vodili u kazalište ili joj poklanjali knjige o samopomoći, a onda očekivali njezin oporavak za nekoliko sati. Opasno je »narušiti osobni prostor depresivne osobe« i zato onaj koji želi pomoći takvoj osobi »treba zamoliti Gospodina da mu dadne osjetiti koliko joj se smije približiti« (Mark Sanford). Zapravo, za svaki problem treba zamoliti Gospodina da nas vodi i da nam pomogne na putu njegova rješavanja. Božja volja nije čovjekova patnja. - »Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi« (Tuž 3,31). Bog ne želi da nas boli svladaju pa da zaboravimo radost Kristova uskrsnuća.

Moramo se zato oboružati vjerom i molitvom. Vjera je Božji dar i, kako kaže Majka Terezija, »uvodi nas u duhovnu stvarnost kraljevstva koje je navijestio Krist. Raste u poslušnosti Njegovu Zakonu, izriče se u bratskoj ljubavi, a temelji na vjernosti i povjerenju jer znamo komu smo povjerovali (2 Tim 1,12)«. S tom »nutarnjom sigurnošću« možemo činiti djela o kojima nismo ni sanjali jer vjera je stvar predanja i otvorenosti, trajni izlazak i napuštanje svojih sigurnosti, a ne tapkanje u mjestu. (Ivan Golub, »Prijatelj Božji«). Čovjek koji vjeruje zna da je u Božjim rukama, da nas je Bog osobnim imenom pozvao, o čemu je prorok Izaija napisao: »Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao; ti si moj! Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim« (Iz 43, 1,4).

Pomoć molitve i sakramenata

Opasnost je vjeru shvatiti kao jednu od polica osiguranja po principu »idem nedjeljom na misu, a kao protuuslugu Bog treba učiniti svoje i voditi brigu o tome da mi sve ide dobro«. Opasnost je shvatiti vjeru i kao čarobni štapić za rješavanje problema. Jedna je žena, nakon što je saznala za ovisnost vlastitog sina, izjavila kako će pristati na sve ako treba, samo da mu pomogne. Ako se od nje želi, ići će i u crkvu. Mnogi savjetnici, na to odgovaraju, »učinite sve kako biste spasili sina. Pronađite svoj vlastiti put«.

Mnogi savjetnici zbunjuju nesretne ljude takvim odgovorima, a onda se poslije čude kad ljudi ili prerastu u fanatike ili se potpuno razočarani udalje od Boga i Crkve. Matematički odnos s Bogom: »koliko ti meni, toliko ja tebi«, uvijek je opasan. On je daleko od shvaćanja vjere kao puta za susret s Bogom (o vjeri kao putu piše Edith Stein u svome djelu »Znanost križa«). Put vjere pretpostavlja suočavanje sa samim sobom, s vlastitim pogreškama i vlastitom nesavršenošću.

Na putu vjere od velike su pomoći molitva i sakramenti. Molitva je, kako piše Kongregacija za nauk vjere, »bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Božje i ograničene čovjekove slobode.« Danas više nego ikada prije moramo »moliti za svjetlo kako bismo raspoznali Božju volju, za ljubav kako bismo je prihvatili, za sposobnost kako bismo je provodili«, piše Majka Terezija, i dodaje kako moramo učiniti nemoguće da bismo gledali Boga u osobama koje susrećemo i živjeli molitvu tijekom cijeloga dana. »Nemoguće« se događa u našoj slobodi, u našoj odluci da boravimo s Bogom. Ali, ranjeni problemima svakodnevnog života nerijetko izbjegavamo ili zaboravljamo »razgovor s Bogom«, pa se sami, i ne htijući, zatvaramo pred djelovanjem Božje milosti u vlastitom životu. Opravdavajući se nedostatkom vremena zaboravljamo da se »Kristova molitva u meni treba hraniti i napajati na Božjoj Riječi, na sakramentima i na mnoštvu drugih izvora kojima obiluje Crkva«. (Mirko Nikolić).

Božje obećanje da će biti s nama do kraja svijeta moramo shvatiti ozbiljno. Ono vrijedi za sve obitelji i za sve probleme. Bračni parovi ne smiju zaboraviti da su sakramentom vjenčanja primili Duha Svetoga »kao pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi i snagu u kojoj će se njihova vjernost obnavljati« (KCC 1624) i da ga mogu susretati i tražiti za pomoć u svim drugim sakramentima.

(Svršetak)

Razgovor: Dr. Tomislav Ivančić, pročelnik Katedre fundamentalne teologije KBF-a u Zagrebu



Uznesena poziva da se ne prepustimo strahu





O svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije moguće je promišljati s različitih stajališta. Sa stajališta fundamentalnog teologa progovorio je o njoj poznati hrvatski svećenik, duhovnik i teolog dr. Tomislav Ivančić. Dr. Ivančić pročelnik je Katedre fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Papinske međunarodne teološke komisije. Također je bio među prvim promotorima molitveno-evangelizacijskoga gibanja u Hrvatskoj, a poznat je i po tome što je razvio metodu za iscjeljenje čovjekova duha, kojoj je dao naziv hagioterapija.

I Marijin grob je prazan grob

Na mnogo se načina može govoriti o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije i o otajstvu Marije općenito. Na koji se način o njoj može govoriti sa stajališta fundamentalne teologije?

DR. IVANČIĆ: Fundamentalna teologija predstavlja izvjestan most između ljudskog iskustva i ljudskog razuma, a onda i prirodnih i humanističkih znanostis jedne strane, i onoga što nam Bog govori, što nam otkriva objava s druge strane. S tog stajališta ona traži odgovore na pitanja koja se postavljaju pred čovjeka.

Što se tiče fundamentalne teologije i otajstva Marije, naglasio bih tri stvari koje mi se čine bitne. Prvo, fundamentalna teologija bavi se pitanjem povijesnosti evanđelja i objave, prema tome i povijesnošću Marije. Stoga je jedna od njezinih zadaća da se stvarnost Marije u Crkvi što više približi povijesnim činjenicama. Na taj se način čuva određeno ravnovjesje između pobožnosti - koja od Marije često puta napravi božicu - i onoga što Marija uistinu jest: jedna od nas, povijesna osoba, ljudsko biće koje je prvo upoznalo Isusa Krista i koje je prvo u potpunosti doživjelo njegovo spasenje. Marija je bila u braku, bila je istovremeno djevičanska, proživjela je tragično ljudsko iskustvo smrti svojeg sina, isto je tako proživjela krizu odvajanja od djeteta i morala se pokloniti pred otajstvom druge osobe i njezine slobode. Zato nam je na neki način prijateljica, savjetnica, netko komu se možemo povjeriti jer je potpuno čovjek kao svatko od nas.

Drugo što mi se čini važnim jest pitanje uskrsnuća. To je pitanje naime jedno od središnjih pitanja fundamentalne teologije: Je li uskrsnuće povijesno, po čemu se može prepoznati njegova povijesnost? Marijino uznesenje na nebo zapravo je njezino uskrsnuće. Ona je već ušla u onu stvarnost koja će se i nama dogoditi na dan uskrsnuća, na Sudnji dan. Drugim riječima, Marija je već doživjela tu našu konačnu sudbinu. I kao što govorimo o Isusovu praznom grobu i o njegovim ukazanjima kao bitnim povijesnim činjenicama da bismo mogli govoriti o povijesnosti uskrsnuća, tako je gotovo isto i s Marijom: prazan grob u Efezu, a potom ukazanja u cijeloj povijesti Crkve. Sva autentična Marijina ukazanja, počevši još od Ciprijana, koji prvi o tome govori, trebalo bi staviti upravo u kontekst Marijina uskrsnuća. Marija se može ukazivati jer je uskrsnula.

Treće što mi se sa stajališta fundamentalnog teologa čini važnim jest istaknuti da hodočašća vjernika na Veliku Gospu predstavljaju neku vrstu abrahamovske stvarnosti. Abraham je naime bio pozvan da izađe iz svoga doma, iz svojeg roda i zavičaja i da ode u zemlju koju će mu Bog pokazati. Baš za Veliku Gospu ljudi ostavljaju iza sebe ono što imaju i odlaze u Marijinu kuću, u neko od većih ili manjih marijanskih svetišta. Kao da »izlaze« iz onoga što je ljudsko te ulaze u ono što je Božje. Očituje se to osobito u dva najsnažnija trenutka tijekom hodočašća, a to su ispovijed i euharistija. Vjernici se odriču grijeha, a onda sakramentalno ulaze u novu stvarnost Kristova tijela, tj. Crkve. Ne čudi me stoga kad mnogi kažu da im je na hodočašću ojačala vjera. Jer vjera je upravo to: napuštanje svojega i odlazak u Božje.

Hodočašća - »mala obraćenja«

Zanimljivo je da je marijanska pobožnost, nakon razdoblja kad su ju mnogi na neki način dovodili u pitanje, ne samo preživjela, nego gotovo da je našla novo mjesto u životu vjernika. Ne svjedoče li o tome pune crkve na Veliku Gospu?

»Jedna od zadaća fundamentalne teologije jest da se stvarnost Marije u Crkvi što više približi povijesnim činjenicama... Marija je bila u braku, bila je istovremeno djevičanska, proživjela je tragično ljudsko iskustvo smrti svojeg sina, isto je tako proživjela krizu odvajanja od djeteta i morala se pokloniti pred otajstvom druge osobe i njezine slobode. Zato nam je na neki način prijateljica, savjetnica, netko komu se možemo povjeriti jer je potpuno čovjek kao svatko od nas.«

»Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije nam pokazuje što ćemo biti. Ako je ona kao čovjek postavljena tako visoko, onda se čitavo ljudsko biće pokreće prema naprijed. Na fizičkoj je razini ono vezano uz prostor i vrijeme, no njegov je duh neprestano naprijed i to je ono što vuče čovjeka pojedinca iz svih njegovih kriza, ali i društvo iz svih devijacija u kojima živimo.«
DR. IVANČIĆ: Mislim da je u štovanju Blažene Djevice Marije došlo do bitnoga kvalitetnog pomaka. Čini mi se da smo prije bili više emotivno usmjereni na Mariju. Puk je na neki način imao svoju »mariologiju« i sve je bilo prepušteno određenomu oduševljenju. Koncil je donio izvjesno otrežnjenje, i to u dobrom smislu. Otajstvu Marije ne prilazi se samo emotivno, samo na razini oduševljenja koje brzo izgori, nego se ide u dubinu. Već smo istaknuli da su pomirenje i euharistija najvažniji momenti takvih hodočašća. Stoga ne čudi da mnogi hodočasnici doživljavaju određena mala obraćenja. Bitno im je smiriti se, pomiriti se s Bogom, tražiti oproštenje i oprostiti. Time nastaje novi svijet i novo društvo.

Još bih na nešto ukazao. Mnogi svećenici ta hodočašća koriste kao neku vrstu reevangelizacije i kao prigodu za izgradnju zajednica. U autobusu se može puno toga navijestiti, ljudi se okupljaju, bolje upoznaju, ruše se izvjesne rezerve i predrasude.

Posebno mjesto krunice u Hrvatskoj

I molitvu krunice neki su smatrali »reliktom prošlosti«. Ne samo da ju pape uvijek iznova preporučuju, nego kao da ju mnogi vjernici ponovo otkrivaju...

DR. IVANČIĆ: Krunica stoji, rekao bih, između dva pola. S jedne ju strane može optužiti Isusova riječ: »Kad molite, ne blebećite kao pogani, jer nećete zbog mnoštva riječi biti uslišani.« Naime često ljudi pod molitvom podrazumijevaju recitiranje molitava. Ako se tako shvati, onda je krunica doista u krizi. Ljudi mole, a ne dobivaju, ne izgrađuju se iznutra.

Zato se danas naglasak stavlja na nešto novo: moli srcem! To znači, shvati da je krunica čitava kateheza o Isusu Kristu, o Mariji i Crkvi. Zapravo je ona prekrasno sastavljena. Najprije Vjerovanje apostolsko - dakle najstarija formulacija vjere Crkve koju prihvaćaju svi kršćani, ne samo katolici. Potom »Slava Ocu« - slavljenje Boga, što na neki način predstavlja središte molitve uopće. Potom »Oče naš«, tipično kršćanska molitva, koju nas je Isus naučio moliti i za koju egzegeti kažu da je sažetak čitavog evanđelja. Slijedi Marijin pozdrav, koji nas stalno podsjeća na početak našeg otkupljenja. Potom nam se kroz četiri otajstva nudi na razmatranje čitav Isusov život. Ako joj se tako pristupi, krunica dobiva na važnosti i doista se čini da ju mnogi vjernici ponovo uzimaju u ruke.

U Hrvatskoj, rekao bih, krunica ima dodatnu težinu. Naime činjenica je da se krunica oko vrata branitelja našla na braniku naše slobode i da je na neki način obranila Hrvatsku. Razgovarao sam o tome s mnogim braniteljima. Premda mnogi možda i nisu bili vjernici, krunica im je, ipak, nešto značila. Podsjećala ih je da njihove mame za njih mole, da moli netko drugi, da ih ta krunica veže s nebom. Mnogi su mi rekli da su upravo doživjeli da ih je ta krunica spasila. Krunica je čuvala branitelje, ni to ne treba prešutjeti, da ne bi činili zločin, nepravdu, bezakonje na koje nas rat lako može zavesti. Posjećivao sam branitelje i za mnoge to mogu i osobno posvjedočiti. Stoga mislim da bismo i danas morali uzeti krunicu u ruke i izmoliti pokoju deseticu baš za domovinu. Bio bi to zacijelo izvor jedne nove kulture i svekolikoga društvenog pomirenja.

Ekumensko marijansko buđenje

Zanimljivo je da se u posljednje vrijeme može čuti da mnogi kršćani iz reformatorske tradicije na neki način »ponovo otkrivaju« Mariju...

DR. IVANČIĆ: Zna se da je Luther štovao Mariju, kao i njegovi nasljednici. Potom se reformacijska baština dijelila na razne skupine, konfesije. Među njima ima velikih razlika. Jedni su rigidno protiv štovanja Marije, drugi nisu. Rekao bih da je za zaziranje reformiranih kršćana od Marije kriva neprimjerena katolička pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, tj. to što ju se prikazivalo kao neku božicu, kao nekoga tko je čak ispred ili iznad Isusa. Neki su teolozi i na Drugome vatikanskom koncilu željeli Mariji dati veću ulogu, no Koncil je ostao u granicama evanđelja.

Time su, kao i ekumenskim dijalogom, stvorene pretpostavke za određen proces buđenja. Jedan od tih primjera jest i Taizé. Znam također da su, kada je kod nas počela povijest Međugorja, i pentekostalci govorili da se to može razumjeti i u njihovom reformatorskom kontekstu: da je riječ o obraćenju, o evanđeoskim porukama. Smijemo se stoga nadati da će marijanska pobožnost sve više postajati baštinom svih kršćana.

Kad govorimo o ljudskome iskustvu i »marijanskom fenomenu«, često se u pričama o marijanskim svetištima koja se nalaze na područjima gdje ima muslimanskog svijeta čuje kako i muslimani u njih zalaze. Je li riječ o religioznom sinkretizmu, ili stavu: idemo se moliti pa možda pomogne, ili pak nečemu trećem?

DR. IVANČIĆ: Znamo da muslimani u Kuranu govore o Mirjam. Kuran također govori o Isusu. Isa, Isus, za njih je predzadnji veliki prorok i oni ga štuju. U bolesti mu se mole, jer kažu da je on činio čudesa, što Muhamed nije. Stoga je posjećivanje marijanskih svetišta nešto što je u okvirima njihove religiozne baštine. Njihova ih službena zajednica nikada zbog toga nije osuđivala. Stavio bih to u taj kontekst. Mislim dakle da nije riječ o ezoteriji - u stilu: idemo pa ćemo možda ozdraviti, bez obzira hoćemo li time zatrovati dušu - nego je u granicama njihove pravovjernosti.

»Prava nada nikad ne umire«

Zlo je jedno od temeljnih ljudskih iskustava. U čitanju iz Knjige Otkrivenja govori se o Bogu koji ne dopušta da zlo pobijedi Ženu. Ne bi li se svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije mogla nazvati »blagdanom nade« za čovječanstvo?

DR. IVANČIĆ: Gledano filozofski zlo jest pomanjkanje, razaranje dobra. Često ga objašnjavam usporedbom s rupicama u siru. Rupica po sebi nije ništa, ona je mjesto gdje nedostaje sir, no ona, ipak, ostaje praznim mjestom. Zlo je uvijek pomanjkanje, nešto što u mojoj egzistenciji nedostaje, a svejedno je objektivno. I pogađa sve ljude. Pritom razlikujemo moralno zlo, grijeh, za koje sam osobno odgovoran. Takvo zlo dvostruko je razorno, prema drugome jer u njemu stvara nepovjerenje, mržnju, ali i prema onome tko ga čini. Zlo dakle razara sve ljudske odnose, obitelj, brak, društvo.

S tog stajališta Marija nam je uistinu znak nade po kojoj smo spašeni. Dok lijemo suze u svojoj boli, u njoj vidimo sunce koje mi poručuje: zadnju riječ uvijek ima dobro. Zlu je samo trenutno dana vlast nad nama. Ono nije vječno. Zato se nikad ne isplati činiti zlo. Jer zlo nema budućnosti. Ako želim ozdraviti, moram gledati u svoje zdravlje. Upravo nam na to ukazuje svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ona nam pokazuje što ćemo biti. Ako je ona kao čovjek postavljena tako visoko, onda se čitavo ljudsko biće pokreće prema naprijed. Na fizičkoj je razini ono vezano uz prostor i vrijeme, no njegov je duh neprestano naprijed i to je ono što vuče čovjeka pojedinca iz svih njegovih kriza, ali i društvo iz svih devijacija u kojima živimo. Pogled na Mariju daje nadu da će nam biti oprošteno, da će nas ona zagovarati, da smo u istoj onoj Crkvi kojoj je ona Majka. Sve to u čovjeku stvara otpor zlu i daje posljednji smisao njegovim naporima. Zato prava nada nikad ne umire. Zašto? Zato što postoji Bog!



Marijanski pristup u hagioterapiji

Poznati ste u vjerničkoj javnosti kao tvorac metode iscjeljenja koju ste nazvali hagioterapija. Biste li nam ukratko pojasnili o čemu je riječ i ima li hagioterapija svojih »marijanskih« momenata?

DR. IVANČIĆ: Meni se nametnulo pitanje iscjeljenja baš kroz katekumenat, njegovo treće razdoblje, za koje se kaže da treba kod katekumena liječiti ono što je u njegovoj duši slabo, a jačati ono što je dobro. Drugo, neki teolozi govore o tome da treba razviti terapijsku teologiju, i to ne kao jednu od teologija kao što je politička teologija ili teologija oslobođenja, nego da bitna komponenta teologije mora biti terapija, jer - Isus je liječio. Treće, vidio sam da karizmatski pokreti i skupine polažu ruke i mole za izlječenje tjelesnih rana, pa i emocionalnih. No pitao sam se što je s duhovnom dušom. Crkva je na neki način spašava u sakramentima. No grijeh ostavlja rane na čovjekovoj duši, na onoj razini i »dijelu« čovjeka koji dolazi izravno od Boga i po kojoj je čovjek jedinstven među svim stvorenjem. Frapirala me rečenica dr. Joresa, medicinskog antropologa, koji kaže da 70 posto čovjekovih bolesti dolazi od duhovne dimenzije, od toga što je čovjek duhovna duša.

Što se pak tiče ove naše teme, veoma mi je važan upravo »marijanski« pristup. Već su proučavanja 60-ih godina prošlog stoljeća, takozvani hospitalizam, otkrila da čovjek, ako u utrobi majke i do treće godine života nije doživio ljubav, toplinu, privrženost oca i majke, vene čak i fizički, postaje neurotičan, čak i agresivan. Riječ je o gubitku bazičnog povjerenja. Da bi se ono vratilo, nije dovoljna samo ljubav nekog čovjeka. Potrebno je nešto više. Meni je tu važna Marija kao Majka. Ako je čovjek vjernik, pokušava se u njemu izgraditi odnos s Marijom, koje je puna nježnosti i topline, koja je majka Isusova i majka svakoga od nas. S druge strane, Otac nebeski ostaje kao nježan topli otac koji se brine za čovjeka. Uspostava tih odnosa liječi čovjeka, obnavlja njegovo temeljno povjerenje. Tu je jako važna krunica. Isto tako slika Marije koja drži dijete. Kažem pacijentu: pokušaj zamisliti i uživjeti se koliko te ona voli i želi te uzeti u naručje. Jer i ti si krštenjem postao njezino dijete, dio tijela njezina Sina...



»U našoj kući, koja se zove Crkva, bit će slobode«

Premda se liturgijski blagdani ciklički ponavljaju, svaki od njih pada u sasvim konkretno vrijeme. U posljednje se vrijeme naša Crkva suočila s donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije. Rekli ste da Velika Gospa poziva čovjeka na nadu. A kardinal Bozanić je u jednoj od nedavnih propovijedi naglasio da laži i obmane u konačnici vode u beznađe. Nije li onda u našemu društvu mnogo proroka beznađa?

DR. IVANČIĆ: Meni je drago da se naš kardinal, kao treći nasljednik kardinala Stepinca, uključio u jednu stvar koja je aktualna u cijeloj Europi. Mene u čitavoj toj priči zabrinjava sljedeće: Kako je moguće da cijeli Hrvatski sabor glasa za nešto protiv čega je 86 posto našeg naroda? Nadalje protiv su ne samo Katolička Crkva, nego i druge vjerske zajednice. Pitam se onda tko su ti ljudi i kako su mogli glasovati protiv volje čitavog naroda. Drugo, jedna je zastupnica rekla da je savršeno odigrana stranačka disciplina. I to mi je zastrašujuće. Jesmo li to došli u totalitarizam, a da toga nismo ni svjesni? Pitam se ne čeka li nas treći totalitarizam, nakon nacizma i komunizma. Jer meni je nevjerojatno da se protiv zdravog razuma, očiglednosti i svih znanstvenih rezultata može govoriti da su dvojica muškaraca muž i žena. Odjednom zid više nije bijel kada je bijel, nego kad Orwelov Veliki brat kaže da je bijel; kad šef neke stranke kaže da mora biti tako i tako. To znači da polako gubimo tlo demokracije pod nogama i da je naša sloboda već veoma ugrožena, da je kontrola prisutna na sve strane.

Zbog svega toga rađa se u društvu izvjestan strah. Kažu da đavao djeluje na dva načina. Jedan način su prolazne slasti. A drugi način je strah. U tom kontekstu mi Velika Gospa opet predstavlja dragocjen razlog za veliki optimizam. Ona nas poziva da se ne prepustimo strahu. Bog nas oslobađa straha. Isus dolazi dati nam slobodu. Marija nam je pred očima kao ona čije nam određenje jamči da će u našoj kući, koja se zove Crkva, biti slobode. Jer Bog je iznad svake laži. U tom bih kontekstu čestitao svima koji imaju hrabrosti vjerovati u istine i vrijednosti koje propovijeda Crkva, ne radi sebe same, nego radi čovjekova dobra.

Glas Koncila, Broj 33-34 (1782-1783), VELIKA GOSPA, 2008.




Ispišite

Što je to časoslov?





Prije svega, pohvale za vaš list u kojem uvijek pronalazim mnogo zanimljivih tema. Često se susrećem s pojmom molitve časoslova, pa me zanima što taj pojam zapravo obuhvaća. Nadam se da ću odgovor na to pitanje pronaći na vašim stranicama, kao što sam mnoge dvojbe vezane uz vjeru riješila pomoću rubrika Naši razgovori i Pitali ste... na internetskim stranicama koje su zbilja odlične.

Čitateljica Valentina

»Božanski časoslov« - o kojemu piše konstitucija o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskoga koncila »Sacrosanctum concilium« (SC) - molitva je Crkve kojom se, prema staroj kršćanskoj predaji, davanjem hvale Bogu posvećuje čitav tijek dana i noći. »Kada tu divnu pjesmu hvale prema propisu pjevaju svećenici i drugi koji su odlukom Crkve za to određeni, ili kad je na odobreni način Kristovi vjernici zajedno mole sa svećenikom, tada je to zaista glas same Zaručnice koja oslovljava Zaručnika, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim tijelom upravlja Ocu« (SC 84).

Božanski časoslov dakle, kao molitvu cijele Crkve, cijela Crkva i moli »bez prestanka«, pa je časoslov tako uređen da se slavljenjem Boga »posveti čitav tok dana i noći«, te sam časoslov tvori »javnu molitvu Crkve« u kojoj »vjernici (klerici, redovnici i laici) vrše kraljevsko svećeništvo krštenih. Kad se slavi u obliku odobrenom od Crkve, liturgija časova biva uistinu 'glas same Zaručnice koja razgovara sa Zaručnikom, štoviše, molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu'«, ističe i Katekizam Katoličke Crkve (KKC 1174). Sama liturgija časova određena je da postane molitva svega Božjeg naroda - znači svih vjernika zajedno i svakoga vjernika osobno. U njoj sam Krist »nastavlja« vršiti svoju »svećeničku službu po Crkvi«; a svatko uzima udjela prema ulozi koju obnaša u Crkvi i okolnostima osobnog života. To znači da svećenici mole časoslov ukoliko su »određeni za svetu dušobrižničku službu«, jer su pozvani da budu »postojani u molitvi i u posluživanju riječi«; redovnici i redovnice snagom karizme svoga posvećenog života; i svi vjernici prema svojim mogućnostima. Crkveni dokumenti, a među njima i spomenuti Katekizam, potiču da se »nedjeljom i u svečanije blagdane u crkvi zajednički slave glavni časovi, naročito večernja. Preporučuje se i laicima da mole božanski časoslov, bilo sa svećenicima bilo međusobno okupljeni, dapače i svaki sam« (SC 100).

Na taj način svaki vjernik za sebe, i svi vjernici zajedno, posvećuju vrijeme u kojemu žive i ono postaje vrijeme milosti i spasenja. Molitelji časoslova - a na tu ste molitvu pozvani, znači, i Vi kao vjernica - sjedinjuju se s Kristovim molitvama koje on neprestano upućuje Bogu za sve ljude i njihove potrebe. Osim za molitvu u crkvi, časoslov je pogodan i za molitvu u obitelji i ima sedam molitvenih časova koji prate tijek dana. Uz »Jutarnju molitvu«, u njega se ubrajaju i »Služba čitanja« koja se nekada zvala i molitva bdjenja jer se moli noću ili rano ujutro, dnevna molitva »Trećeg časa« koja se moli oko devet sati ujutro, »Šesti čas« koji se moli oko podneva, te »Deveti čas« oko tri sata poslije podne. »Večernja molitva« se moli u sumrak, predvečer, a »Povečerje« se moli prije samoga odlaska na počinak, na spavanje.

Sastavni su dijelovi molitve časova himni, psalmi i hvalospjevi, antifone, biblijska čitanja, molbenice, prošnje i molitve te određeni izabrani tekstovi koji prate liturgijska vremena kroz godinu: došašće, božićno vrijeme, korizmu, vazmeno vrijeme te vrijeme kroz godinu. Jednako tako, molitva časoslova prati i vlastita svetačka slavlja i zajednička svetačka slavlja kao što su blagdani Blažene Djevice Marije, svetaca, mučenika, pastira i naučitelja te svetih muževa i žena.

Već spomenuti dokument Drugoga vatikanskog koncila »Sacrosanctum concilium« ističe da je svrha molitve časoslova »posvećenje dana«, te potiče da »časovi odgovaraju stvarnosti vremena«, što znači da bi se morali moliti u ono doba kada je pojedina molitva propisana. Isti dokument nalaže i obdržavanje nekih odredaba, prema kojima su Jutarnja i Večernja molitva »prema časnoj predaji sveopće Crkve« stožer svagdanjega časoslova, i trebaju se smatrati »glavnim časovima«.

U mnogim se župama vjernici zajednički sa svojim svećenicima (redovnicima i redovnicama, gdje ih ima) okupljaju ili na »Jutarnju« ili na »Večernju molitvu« časoslova, koje se uobičajeno veže uz euharistijsko slavlje. Može se reći da je najvažnije obilježje molitve časoslova ta njegova podjela na sate dana, koje je kršćanstvo preuzelo od židovstva. I sam Isus prihvatio je takvu dnevnu molitvu, te molio i ujutro rano i navečer, kao i u druge sate («časove«) dana, noću i usred dnevnoga posla. Molitvom časoslova prva je Crkva slijedila Krista te je obdržavala molitvene sate. Kroz povijest, molitva časoslova doživjela je niz promjena, a nakon Drugoga vatikanskoga koncila prilagođen je za zajedničko moljenje, a kako kaže KKC, »liturgija časova, koja je kao neko produženje euharistijskog slavlja, ne isključuje nego traži kao dopunu različite pobožnosti Božjeg naroda, posebno klanjanje i štovanje Presvetog sakramenta« (1178). U sebi je »služba časova, kao i sve kršćansko slavljenje, eshatološki navještaj spasenja koje smo primili u Kristu, te zahvala za taj dar koji nam dolazi od Boga. Časoslov je slavljenje našega života u Kristu. On uključuje i određeno umijeće življenja. Liturgija mora biti izraz saveza u našemu srcu. Slavimo ono što jesmo. Postoji trajna dijalektika između slavljenja i života«, ističu hrvatski benediktinci i benediktinke.

Glas Koncila, broj 45 (1794), 9.11.2008.

Pitali ste...
Kako bih mogla biti sretna u raju, a da znam da je moj muž u paklu?

Sebe smatram pobožnom i dobrom vjernicom. Otkako znam za sebe, molili smo u obitelji i redovito cijeli život idem na nedjeljne mise. Sada sam već ipak baka, i ušla sam – ako ne u zimu – onda barem ujesen svojega života. Moj muž, s kojim sam provela mnoge lijepe, ali i teške godine, nije više sa mnom. Umro je, ali ne u potpunosti pomiren s Bogom. Bio je divan čovjek i svi smo ga voljeli. U meni se, kako mi se bliži smrt, sve više budi sumnja da ga neću više vidjeti i susresti u vječnome životu, u raju.

Zato me proganja pitanje: Kakav bi to bio Bog koji bi nas u smrti odijelio? Kako bih ja mogla biti sretna u raju (premda nisam sigurna u svoje vječno spasenje), a da znam da je moj muž kojega volim osuđen na vječne muke? Uostalom, kakva bi to bila sreća da znam da mi je samo netko od rodbine ili od prijatelja u paklu?

V. P., Zagreb

Svaki put kada se, s vjerničkoga stajališta, želimo suočiti ili suočavamo s posljednjim pitanjima našega ljudskog života na ovoj zemlji, potrebno je zauzeti stajalište koje je ujedno jedno od najdragocjenijih stečevina suvremene teologije. Riječ je o poštivanju tajne. Taj je stav na teološkom području potrebno uvijek sačuvati, no osobito je to važno kada se upuštamo u razmišljanja o problemima eshatologije, to jest »posljednjih stvari« u kojima je tajna »doma« i gdje se prave sigurnosti svode tek na ono što je potrebno za osvjetljavanje puta prema našem spasenju. A upravo je, u tom kontekstu, potrebno gledati i na slučaj savršene rajske sreće. Cijela je objava usmjerena u tom pravcu.

Raj je, po definiciji, savršeno ispunjenje ljudske želje za srećom, potpuno sudjelovanje u životu Presvetoga Trojstva, cjelovito postizanje cilja zbog kojega je čovjek i stvoren. U blaženstvu raja čovjekovo srce, koje je stvoreno za Boga, bit će oslobođeno svake ranije uznemirenosti, svakoga nemira i smirit će se kroz svu vječnost u Božjemu otvorenom i milosrdnom krilu. Veliki biskup i teolog sveti Augustin (354-430) iz Hipona napisao je prekrasne stranice o ovim pitanjima, a jedna od njegovih rečenica ušla je u »kršćansku antologiju«: »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, Bože.« Možemo reći da kršćanska sigurnost ovdje doseže razinu svoje najviše jamačnosti i pouzdanosti.

Problem koji si postavljate i koji Vas uznemiruje – to jest moguća patnja koju bi u Vašem »blaženom stanju u raju« mogla pobuđivati vječna osuda i patnja drage Vam rodbine i prijatelja – ni tradicionalna teologija nije zanemarivala. Ona je tumačila da bi Vaša sreća, i u tom slučaju, bila jednako potpuna jer se u okrilju Boga, vrhovnoga i savršenoga dobra, mogu ostvariti sve sposobnosti ljudskoga bića. Možemo reći da je ovdje riječ o »hladnom« i racionalno ispravno utemeljenom odgovoru koji možda u svemu baš i ne zadovoljava naš um, a pogotovo ne naše srce. Riječ je, na kraju krajeva, o plodu deduktivnoga razmišljanja koje polazi od tvrdnje (u koju se ne može sumnjati) o potpunoj sreći onoga koji se spasio i nalazi se u raju, i koja dolazi do zaključka koji i danas moramo ozbiljno uzimati u obzir, ne zaboravljajući pri tome ni na onaj dah tajne koji nas, u takvim teškim pitanjima, okružuje sa svih strana. No, istina je da je u povijesti Crkve bilo i svetaca koji su, polazeći upravo od istih briga koje more i Vas, nalazili hrabrosti i iznosili čak i »hazarderske« zahtjeve, na samoj granici nemogućega: od Boga su probali izmoliti da umjesto njih »spasi nekoga osuđenoga na vječnu propast«. Kako je u svojim teološkim razmišljanjima pojasnio Hans Urs von Balthasar, »pakao koji su vidjeli pred svojim očima u njima nije stvarao osjećaj predaje i klonulosti, već ih je poticao da mu se odlučno odupru«. Sveta Katarina Sijenska u svom je razgovoru s Isusom čak došla do toga da je rekla: »Kada bi tvoja istina i tvoja pravednost to dopuštali, željela bih da pakao bude razoren.«

Sveci, osobito neki od njih, čini se da ne govore puno o paklu, kao da žele u prvi plan uvijek stavljati Božju ljubav i milosrđe. Upravo polazeći od takvoga razmišljanja, spomenuti švicarski teolog von Balthasar, ne niječući postojanje pakla, iznio je hipotezu – ili možda, bolje rečeno, želju – koju bismo mogli ovako sažeti: moguće se je nadati, baš za sve. Nadati se ne znači biti sigurni, uvjereni da će se svi ljudi spasiti, i jamačno je da otvorenom ostaje i mogućnost prokletstva i kazne (ili pak samokažnjavanja), što naučava i Crkva. No, nada u univerzalno spasenje čini se mogućom. A tu praksu dopušta upravo trajna praksa Crkve koja je puno puta govorila u prilog spasenju tolikih svetaca i nikada nije rekla da je neka osoba predodređena za pakao (»pa čak niti Juda Iškariotski koji je izdao Isusa, dodao bi Ivan Pavao II«, napisao je talijanski teolog Giordano Frosini).

Nada se rađa i iz mnogih molitava sadržanih u liturgiji, koje neprestano zazivaju spasenje svih ljudi. Rađa se, isto tako, iz velike težine grijeha kojom se duša zauvijek udaljava od prisutnosti i prijateljstva Božjega. Jer, »Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja« (KKC 1037). Upravo zato smijete se, i smijemo se kao kršćani u Crkvi nadati za sve, za naše najmilije – pa čak i za sebe – jer Bog »neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju« (2 Pt 3,9).

Iz katoličkog tiska
Glas Koncila br. 47

Glas Koncila br. 47
Kongo, 21. studeni 2008.
Glas Koncila
»Kivu ne smije postati drugi Darfur«

»Snažno osuđujemo taj nečasni način da se rat smatra sredstvom za rješenje problema i za dolazak na vlast. Podižemo optužbu protiv svih zločina koji su počinjeni protiv nevinog stanovništva te apsolutno osuđujemo svaku agresiju na nacionalni teritorij. Osuđujemo i laksizam s kojim međunarodna zajednica pristupa pitanju agresije čija je žrtva naša zemlja«, poručili su kongoanski biskupi.

Kad neka zemlja u nepunih četrdeset godina triput promijeni ime, već je i to znak da nešto nije kako treba biti. Previše prevrata, previše navodno novih početaka, previše nasilja i žrtava. Današnja Demokratska Republika Kongo (isticanje »demokratskog« značaja republike također nije osobito dobar znak) do stjecanja neovisnosti od Belgije 1960. godine zvala se Belgijski Kongo. Mlada neovisna država prozvala se Republika Kongo, Mobutuov režim zemlji je nadjenuo ime Zair, a 1997. dobila je današnje ime. Riječ je o trećoj po veličini afričkoj zemlji, površine 2.345.410 četvornih kilometara (otprilike 40 puta veća od Hrvatske), sa 66 milijuna stanovnika. Po prirodnim resursima DR Kongo je također jedna od najbogatijih zemalja. A ipak je tako siromašna i tako nesretna.
Odjeci krvoprolića u Ruandi

Posljednji sukob na istoku zemlje, koji bi zacijelo već davno punio oči i uši medijskih konzumenata da se ne događa u srcu općenito zaboravljene Afrike, samo je jedan u nizu većih ili manjih nemira koji potresaju zemlju od same uspostave neovisnosti. Događa se u pokrajini Sjeverni Kivu, u samome srcu afričkoga kontinenta, u području Velikih jezera, na granici s Ruandom i Ugandom. U njegovu je središtu posljednjih dana polumilijunski grad Goma, koji bi svakoga časa mogao pasti u ruke pobunjeničkih skupina okupljanih oko bivšega generala Laurenta Nkude, Tutsija po etničkoj pripadnosti, i njegova Nacionalnog kongresa za obranu naroda (CNDP). Naime, stanje na istoku zemlje, koji je središnja vlast rijetko u potpunosti uspijevala kontrolirati, dodatno se pogoršalo 1994. godine tijekom krvoprolića u susjednoj Ruandi. Tada je preko granice prebjeglo mnoštvo izbjeglica, najprije progonjenih Tutsija, a kad je u susjednoj zemlji svrgnut režim Hutua, onda su i pripadnici toga naroda, među njima i mnogi odgovorni za zločine, pronašli utočište na istoku Konga.
Područje iznimno bogato rudama

Vođa CNDP-a tvrdi kako središnja vlast, koja je u rukama predsjednika Josepha Kabile (demokratski izabran 2006. godine), surađuje s ekstremnim Hutuima okupljenim u Demokratskim snagama za oslobođenje Ruande (FDLR) te kako je njegovo poslanje zaštititi Tutsije. U tome mu pomažu druge militantne skupine, za koje su istočne pokrajine Konga plodno tlo, bilo da se tamo sklanjaju pred progonima iz susjednih zemalja, bilo da ih one potpomažu kako bi pomoću njih izrabljivale područje iznimno bogato rudama i mineralima, kao što su kobalt (prvi u svijetu), bakar, cink, uran, koltan, kositar, dijamanti... Čini se da vladine snage gube bitku. U svakom slučaju, broj izbjeglica iz zone zahvaćene ratom popeo se, prema posljednjim izvještajima, na 250.000. Stanje među njima već je katastrofalno, počele su se širiti zarazne bolesti...

Nakon što je britanska kruna procijenila da je područje današnje DR Kongo ne zanima, belgijski kralj Leopold II. ovlastio je britanskog istraživača Henryja Mortona Stanleya da u zemlji utemelji niz trgovačkih postaja. Na Berlinskoj konferenciji (1884-1985) Kongo je i međunarodno priznat kao samostalna država pod belgijskim kraljem. Zemlja je zapravo bila privatni posjed Leopolda II. koji je dijelio koncesije kompanijama koje su iz zemlje izvlačile bogatstva, ponajprije kaučuk, a ljude prisiljavale na rad u uvjetima koji nisu bili daleko od ropstva. Pod pritiskom međunarodne zajednice kralj je 1908. godine prepustio zemlju Belgijskoj vladi. No velike su kompanije i dalje funkcionirale kao države u državi, ne omogućivši poboljšanje životnih uvjeta njezinih žitelja.
Novi »afrički svjetski rat«?

Ne čudi stoga da je pokret dekolonizacije u pedesetim godinama zahvatio i današnju DR Kongo, a rezultirao je stjecanjem neovisnosti 30. lipnja 1960. No različite skupine u borbi za vlast ubrzo su zemlju dovele do posvemašnjeg kaosa, o čemu svjedoči podatak da je samo mjesec dana nakon proglašenja neovisnosti Belgija u zemlju poslala svoje trupe kako bi zaštitila belgijske građane (koji su do kraja šezdesetih mahom napustili zemlju). U razdoblju do '65. godine unutar zemlje pod pokroviteljskom snažnih kompanija dvije su pokrajine proglasile neovisnost (Katanga i Kasai), a zemlja je u jednome razdoblju imala dvije vlade.

Najstabilnije razdoblje bilo je za vrijeme diktature Josepha Mobutua (1965-1991), koji je na vlast došao državnim udarom. Zahvaljujući čvrstoj ruci, a i podršci Zapada koji se bojao prodora komunizma u Afriku, uspio je sačuvati jedinstvo zemlje, unatoč pokušajima njegova svrgavanja. Vodeći se idejom vraćanja afričkoga identiteta zemlji, ime države promijenio je u Zair, ime glavnoga grada Leopoldvillea u Kinshasa, a vlastito ime u Mobutu Sese Seko. No nakon njegovoga odlaska sa scene ponovo je zavladao kaos.

Kaos je kulminirao u građanskome ratu od sredine devedesetih i početkom novog tisućljeća, u kojemu je, prema službenim podacima, stradalo 3,8 milijuna ljudi, a budući da su se u njega uključile susjedne zemlje, neposredno ili potpomažući različite pobunjeničke i militantne skupine, sukob je prozvan »afričkim svjetskim ratom«. Promatrače početak toga sukoba podsjeća - što je osobiti povod za zabrinutost - na sadašnju situaciju. Također je započeo na istoku zemlje, neposredno nakon tragedije u Ruandi. Sukob izbjeglih Hutua i starosjedilaca Banjamulenga prerastao je u pobjednički pohod snaga Laurenta-Désiréa Kabile, oca sadašnjega predsjednika Jospeha Kabile, na glavni grad Kinshasu. Podržavale su ga Ruanda i Uganda. No kad je Kabila 1997. osvojio glavni grad, umiješale su se Angola, Zimbabve i Namibija.

Izvještaj iz toga razdoblja, koji su misionari dehonijanci poslali iz grada Mambase misijskoj agenciji Misna, naslovljen na 12. listopada 2002. godine, jasno govori o mukama koje takvi ratovi - a sadašnji sukob u Sjevernom Kivuu nipošto nije iznimka - donose stanovništvu. U naletu pred nadmoćnim neprijateljem jedna je skupina tada bez otpora napustila grad. No unatoč tome pobjednici su u nj ušli sa silnom pucnjavom koja je trajala osam sati. »Svi su se pitali čemu to trošenje municije kad se znalo da su vojnici APC-a već otišli. Odgovor na to pitanje žitelji su dobili kad su se vratili kućama. Pucanjem su vojnici željeli zadržati stanovnike podalje od njihovih kuća kako bi nesmetano i bez svjedoka pljačkali... Nema sumnje: vojnici ALC-a imali su dopuštenje svojih zapovjednika za pljačku. Jedan od njih je priznao da vlada ovo pravilo: kad se okupira selo, vojnici mogu četiri dana pljačkati, silovati i krasti bez ikakvih sankcija. I u razgovoru s jednim pukovnikom koji je došao iz Isira stekao se dojam da je to uobičajena praksa. Na taj se način plaćaju vojnici«, stoji u izvještaju. Zbog takvih događaja DR Kongo je pri svjetskom vrhu kad je riječ o žalosnim stopama siromaštva, silovanju, novačenju djece vojnika. Još je jedna žalosna pojava karakteristična za Kongo. Naime, velike međunarodne kompanije već su tradicionalno poznate kao one koje raspiruju sukobe i naoružavaju oružane skupine - svojedobno je to potvrdio i UN - kako bi što lakše izrabljivale nacionalna bogatstva DR Konga.
»Povećati humanitarnu pomoć«

Katolička Crkva u posljednjem sukobu na istoku zemlje igra važnu ulogu, prije svega u buđenju svijesti diljem svijeta da se sukob događa i da su njegove žrtve u gotovo bezizlaznoj situaciji. »Tihim genocidom« zbog »laksizma« međunarodne zajednice ocijenili su ono što se događa u Sjevernome Kivuu predstavnici kongoanskih biskupa. U četvrtak 13. studenoga održan je susret Stalnog odbora Nacionalne biskupske konferencije Konga, s kojega je izdano priopćenje u kojemu između ostaloga stoji: »Snažno osuđujemo taj nečasni način da se rat smatra sredstvom za rješenje problema i za dolazak na vlast. Podižemo optužbu protiv svih zločina koji su počinjeni protiv nevinog stanovništva te apsolutno osuđujemo svaku agresiju na nacionalni teritorij. Osuđujemo i laksizam s kojim međunarodna zajednica pristupa pitanju agresije čija je žrtva naša zemlja.«

Stanje u Kivuu »poprima nepodnošljive razmjere«, sa »silno izraženom okrutnošću« protiv mjesnog stanovništva. Sve se to događa pred »bešćutnim očima onih koji su dobili mandat čuvati mir i štititi civilno pučanstvo (snage UN-a)«. Nadalje, »pokazuje se da su naši čelnici nemoćni pred izazovom situacije«, prenijela je dijelove priopćenja talijanska agencija SIR. Biskupi su zatražili »trenutni prekid neprijateljstava, jamstva za sigurnost kako bi se izbjeglice vratili na svoju zemlju«. Pozvali su također da se »poveća humanitarna pomoć«.
Mirotvorci - nema tko odlučiti

Austrijska agencija Kathpress nedavno je pak prenijela izvještaje Austrijskoga Caritasa i međunarodne katoličke karitativne organizacije »Kirche in Not« (Crkva u potrebi), u kojemu se opisuje stanje u pogođenom području. Prema tim izvještajima, ugroženo pučanstvo uglavnom je katoličko. Riječ je o mirnim seoskim obiteljima koje su nakon građanskoga rata željele započeti novi život. A sada su »polja prazna, napuštena djeca lutaju naokolo, udovice i starci traže zaštitu, škole su pretrpane izbjeglicama koje ništa nemaju«, kaže se u apelu »Crkve u potrebi«. Isti izvor izvještava o župi Rutshuru na obali jezera Kivu, koja je nedavno bila žrtva pljačke pobunjeničkih snaga. Oni pale, siluju i ubijaju - baš kao i vojnici službene kongoanske vojske u bijegu, kaže se u izvještaju. I zaključuje: »Pokrajina Kivu ne smije postati drugi Darfur.« Zanimljivo je što izvještaj kaže o snagama UN-a u području krize. One su dobro opremljene i barem triput brojnije od pobunjenika, ali ne djeluju - jer nema tko odlučiti.
Crkva ima velik ugled

Katolici su u DR Kongu relativna većina s 50% stanovništva. Kršćana iz reformatorskih tradicija ima oko 20%, dok ostatak čine pripadnici stare afričke religije, islama i dr. Prema podacima agencije Fides iz 2006. godine, Katolička Crkva ima 47 biskupija i nadbiskupija, 63 biskupa i nadbiskupa, oko 4.600 svećenika (biskupijskih i redovničkih), gotovo 8.000 redovnica te čak 63.000 kateheta. Katolička Crkva kao jedna od rijetkih uređenih institucija u zemlji ima velik ugled, posebno na području školstva, zdravstva i karitativnog rada. Ugled joj je povećala i kritičnost prema nekadašnjoj Mobutuovoj diktaturi.

Piše: Darko Grden
Glas Koncila

Graditi kraljevstvo ljubavi





Isus Krist, Kralj svega stvorenja: Ez 34, 11-12. 15-17; 1 Kor 15, 20-26. 28; Mt 25, 31-46

Ovom se nedjeljom došlo do kraja liturgijske godine. Hod s Isusom tijekom liturgijske godine naglašavao je važnost ljubavi prema bližnjem, posebno bližnjem koji je u potrebi. Kraljevstvo Božje je kraljevstvo koje uključuje. Kriterij za članstvo nije obdržavanje zapovijedi ili ritualnih propisa, nego saveznička veza koja ljude međusobno ujedinjuje. Radi se o vezama ljubavi i brige za drugoga; vezama koje prodiru duboko u ljudsko srce. Evanđeoski ulomak to jasno pokazuje. Potrebno je priskočiti upomoć gdje god i kad god netko zatreba. Pomoć koja se odnosi na obične stvari: dati nekom hranu i piće, prenoćište ili odijelo, provesti vrijeme s nekim tko je možda osamljen ili strahuje radi nečega, strpljivo čekati stariju osobu ako nešto radi; zahvaliti ljudima za njihovu pomoć. Kraljevstvo se Božje uspostavlja, kamen po kamen, kroz te jednostavne ljubazne čine. Ako je to kraljevstvo koje ljudi uspostavljaju tijekom svoga životnog vijeka, onda je to i kraljevstvo koje će ljudi biti primljeni na kraju svoga života i postojanja.

Pod paskom smo dobroga pastira

Zadnje nedjelje liturgijske godine Crkva stavlja na razmišljanje sliku o Bogu kao dobrom pastiru. Slika na lijep način pokazuje Božju brigu i Božje osobno djelovanje u brizi za stado. Božja uloga kao pastira je dvostruka: on se brine za ovce, ali i odvaja dobre od zlih. Na taj način ulomak ima dva usmjerenja: radi se o proricanju spasenja, kao i o naznaci osude. Prve Božje riječi su samoobjavljujuće: Ja ću pasti ovce. Nema nikakvog posrednika. Budući da govori o raspršenom stadu, može se pretpostaviti da su prethodni pastiri bili neodgovorni. Nakon što je skupio raspršene ovce, pastir ih hrani i daje im počinka. Čini se da pastir najviše pozornosti pridaje najranjivijim ovcama; onim izgubljenim i odlutalim, izranjenim i bolesnim. Dobiva se dojam da ovce nisu krive za svoje stanje, nego da je krivac prethodni pastir. Nemarni pastiri trebali su paziti na ovce; trebali su ih štititi, i brinuti se za njih u vrijeme njihove bolesti. Ne navode se razlozi za tu nebrigu pastira. Sada pak na ovce pazi gospodar koji je dobri pastir. Završne riječi ulomka govore o sudu, tj. o završnim danima. Na taj način ulomak se uklapa u završni tjedan liturgijske godine.

Na kraju ćemo svi doći »kući«

Ulomak iz Poslanice Korinćanima donosi nekoliko važnih Pavlovih teoloških tema: djelotvornost Isusova uskrsnuća, ljudska solidarnost u Adamu i u Kristu, slijed eshatoloških događaja, Kristova pobjeda te konačna Božja vladavina. Na kraju liturgijske godine ulomak vodi slušatelje od samih početaka pa do kraja vremena i eshatološkog ispunjenja. Krist se opisuje kao prvi plod onih koji su usnuli. Na prvi se plod obično gledalo na dva načina: da je u sebi sadržavao najviše života dotične biljke te da je stajao kao obećanje drugih plodova. Kao prvina usnulih, Krist u sebi nosi najviše života, a ujedno je i obećanje budućih plodova, tj. uskrsnuća. Adam je predstavnik čovječanstva te stoga Pavao može reći da je grijeh jednoga donio smrt, a u isto vrijeme, jedan donosi spasenje - Krist. Oni koji vjerom prihvate Krista, postaju dionici njegova uskrslog života. Pavao govori i o vremenskom razdoblju od Kristova dolaska pa do svršetka. O svršetku Bog će biti sve u svima. Sve je poteklo od Boga, sve će se Bogu i vratiti. Od početka Bog je bio svrha i cilj svih stvari. Na kraju, svaka će svrha biti ostvarena. Sva stvarnost doći će »kući«.

Nužnost pomaganja

Konačni sud kako da opisuje današnje evanđelje u isto vrijeme i iznenađuje, ali i smiruje. Opis govori o odvajanju pravednih od nepravednih, o nagradi i kazni. Eshatološka slika dolaska Sina čovječjega podsjeća na opis dolaska Sina čovječjega u Knjizi Danielovoj. Uzima se slika ovaca, zato što su ovce jako ranjive; bez zaštite. Stoga ih stavlja sebi zdesna, na privilegirano mjesto. Neke ipak može začuditi razlog osude. Ne radi se o tome da je bilo potrebno izvršiti neku nemoguću misiju. Ne, ljudi su osuđeni zato što nisu pritekli u pomoć onima koji su imali temeljne ljudske potrebe. Taj kriterij mnogi krivo razumiju i smatraju da će u pakao biti bačen svatko tko nije pomogao bilo kojoj osobi u bilo kojoj situaciji. Isus govori o osudi onih koji nisu pomogli »braći«. A izraz »braća« u evanđeljima se najčešće odnosi na Isusove učenike, a u prvom redu na apostole. A onaj tko odbije apostola, odbija onog koji je apostola poslao. Grijeh osuđenih u današnjem ulomku nije toliko zlo koje su učinili nego neprihvaćanje onih koji su im donijeli kraljevstvo Božje. Odbacivanje njih je odbacivanje kraljevstva.

Glas Koncila, broj 47 (1796), 23.11.2008.

Višnja vidim da i ti poznaješ http://www.ekosspiritus.hr/Najavljujemo%20molitva.htm stvarno ima lijepih meditacija.

Ima,ima draga puno lijepih i poucnih stvari-samo pitam se koliko ih cita takovo nesto ?Ima ih vjerujem

Reiki je velika prijetnja, ne samo za katolike


Čitajući vaše odgovore na postavljena pitanja iz raznih područja, došla sam do kategorije »religija« gdje je odgovoreno na pitanje: »Je li reiki opasan za vjernika?« Kao osoba koja je direktno došla u kontakt s reikijem, smatram da je odgovor bio preblag i nedovoljno upozoravajući. Osjetila sam velik nemir zbog takvog odgovora jer je reiki velika prijetnja ne samo za katolike, već općenito za sve ljude. Moj stav je »rezultat« osobnog iskustva koje je došlo sasvim neočekivano i bilo je vrlo intenzivno i stvarno, a koje me je osvijestilo i vratilo u Crkvu.

Naime, preko oglasa sam našla stan u Osijeku kao studentica i uselila se kod djevojke koja već osam godina prakticira reiki; znači prešla je u više stadije (polaže ruke na druge ljude dajući im kozmičku »energiju« i tako ih ozdravlja, a to radi i na daljinu). Kao slabašan vjernik koji je bio više izvan Crkve/crkve nego u njoj, da to tako kažem, zamalo sam pala u zamku toga tako privlačnog a tako pogrešnog učenja. Ne bih tako reagirala da se osobno nisam uvjerila da se tu ne radi samo o pogrešnom učenju, već o djelovanju zlih sila. Spasila me racionalnost i logika uma koju sam izoštrila zahvaljujući znanstvenom studiju i već ranija svijest o postojanju jednog Boga kako naučava Katolička Crkva. Obje stvari direktno su se sukobile s knjigama i »papirima« koje mi je ta djevojka dala da se podučim o reikiju, premda je njihov stav neobjašnjivo privlačan i »logičan«.

Shvatite, da se prihvati »stvarnost« kako reiki govori, mora se odbaciti Boga i Božju stvarnost; da sad ne duljim, tko dublje pročita njihove knjige, može sve shvatiti. Ta djevojka je otvarala pečate na sebi, neke simbole, svakodnevno mantra, ima »tretmane«, kako ih ona naziva, za vrijeme kojih je ne smijem ometati, a nakon toga, premda je sjedila, izgledala je neobjašnjivo puna energije kao da je upravo trčala maraton, sva rumena i »svježa«. Nisam ni to doživjela, tek mi je kasnije »sve sjelo« kad sam se svega prisjećala. Nakon što sam pročitala te »papire« o reikiju koje mi je dala, nekoliko sam dana bila pogubljena ne znajući što da mislim o tome, jer se sve činilo u redu i prihvatljivo, a opet tako pogrešno. Napokon sam shvatila da su »otvaranje simbola«, »čakri za protok energije« i sve drugo čista i opasna glupost i da je Božja ljubav kako je naučava i naviješta Crkva nezamjenjiva i najsavršenija moguća za čovjeka i odabrala sam Isusa. Shvatite da mi je vjera tad bila u katastrofalnom stanju i da sam zbilja bila izgubljena zbog ranijih osobnih tragedija.

Nakon što sam joj vratila »papire« i rekla joj da to nije za mene, osjetila sam nezadovoljstvo u njoj i razočaranje jer je očito bila uvjerena da ću pristati na to. Rekla mi je da je puno njezinih prijatelja tako »prešlo u reiki«. Točnije, rekla mi je da sam ja jedina osoba koju poznaje a da se ne bavi reikijem, a silom prilika smo bile »cimerice«. Ostala je zbunjena mojim odbijanjem i rekla mi je da sam si sama kriva što ne želim živjeti u stvarnosti gdje se mogu sama ozdraviti »konektirajući« se sa kozmičkom sviješću, energijom, što ne dopuštam da ona protječe kroz mene.

Nakon što sam odbila reiki, doživjela sam izraziti interes za Isusa jer mi je mozak počeo raditi, razmišljati o Bogu, željela sam što više naučiti i shvatiti, sasvim suprotno od dotadašnje apatije prema vjeri i duhovnom životu. Tad su počeli problemi, da ih tako nazovem. Imala sam problema sa spavanjem, točnije nisam spavala normalno kojih mjesec dana, 5 ujutro bilo mi je kao 5 poslije podne, preko noći sam bila jednom i fizički trzana, kao da me netko priključio na struju, nakon čega sam osjećala bolove u tijelu. Isto tako, kada bih legla na spavanje, znala sam osjetiti na krevetu kao da je netko legao kraj mene, okrenem se, a nigdje nikog. Osjećala sam neopisiv strah i jezu. Ti su me događaji apsolutno osvijestili, shvatila sam da postoji svijet koji nije materijalan i da je stvarno istinito sve što Crkva naučava.

Počela sam intenzivno moliti i prakticirati vjeru u crkvi na sve moguće načine, obratila sam se za pomoć jednoj redovnici u svojoj župi u Slavonskom Brodu. Odselila sam se u Brod i nakon nekoliko mjeseci doživjela oslobođenje od tih stvari i otada nikad više nisam doživjela ništa slično. Sada osjećam samo Božju blizinu i zahvaljujem mu za to. Ti su događaji za samu mene bili nevjerojatni; još su nevjerojatnije zvučali ljudima kojima sam ih ispričala (moja obitelj). No ti su događaji moj put usmjerili apsolutno prema Bogu i ja Mu beskrajno zahvaljujem za to. Isto tako smatram svojom dužnošću upozoriti na veliku opasnost od reikija, jer iskreno mislim da su tu na djelu snažne zle sile. Kad sam te događaje ispričala svojoj časnoj sestri, očekivala sam da će reći da odem k liječniku, da haluciniram, ali nije to učinila. Samo je prešutno potvrdila i rekla da se molimo. Inače, ona je hagioterapeut i s njom sam molila Isusa za ozdravljenje. Iskreno vas molim da ispravno upozorite ljude na tu veliku opasnost. Bog vas blagoslovio!

Vaša čitateljica

Vaše pismo objavljujemo gotovo u cijelosti, i uz male preinake na čemu se ispričavamo. Zahvaljujemo Vam za napor koji ste učinili da bi svoje iskustvo podijelili s našim čitateljima i javnošću općenito. Zahvaljujemo Vam i na Vašem vjerničkom svjedočenju, nakon iskustva koje ste doživjeli, jer u tome se svjedočanstvu prepoznaje ozbiljno i odgovorno shvaćanje odnosa s Bogom kao i zauzetost da pravu sliku o Bogu i vjeri prenesete drugima na višestruku, osobito duhovnu korist. Uvjereni smo da će i Vaše pismo biti prilog ozbiljnome razmišljanju koje smo i mi pokušali ponuditi u svome odgovoru što ga spominjete, prenoseći temeljna naučavanja Katoličke Crkve, te da će naše čitatelje i vjernike dodatno upozoriti na sve opasnosti koje im može donijeti bilo koja vrsta otpadništva od Krista i Crkve i priklanjanje raznim praksama koje na njih mogu imati negativan i razoran učinak.



Glas Koncila, broj 5 (1585), 31.1.2010