Pozdrav svima. Ovako, prije svega par crtica iz zivota. Rođen sam prije 32 godine. Djetinstvo sam imao lijepo, iako sam vec u ranom djetinstvu na nagovor starijih prijatelja usao u grijeh masturbacije koji je trajao sve do unatrag mjesec dana. Otac je bio dobar, cestit i posten covjek ali ne sjecam se da se ikada igrao sa mnom. Vise sam ga se plasio nego sto sam imao neki prisan kontakt. Mama je bila ta koja nas je odgajala. Otac je bio u partiji tako da nisam ni krsten po rođenju. Ali tada već u predškolskoj dobi došao sam nekim čudom do ilustrirane Biblije mladih kojom sam se toliko oduševio da sam ju pročitao od korica do korica i klečeći molio Boga da kad porastem budem Njegov prorok. Nisam odgajan vjerski. U osnovnoj skoli sam bio najbolji ucenik. Do 1993.g. sam u ratnom vihoru bio protjeran sa svoga ognjista. Tada smo kamionima prevezeni u jedan drugi grad gdje smo zivjeli u skoli. Nakon godinu dana preselili smo ponovno u novi grad zbog boljih uvjeta za zivot. Otac je cijelo vrijeme bio na prvoj crti kao i dva moja brata. Vec tada sam bio sramezljiv i stidan, stalne promjene sredine u koju dođete i nikoga ne znate i sve ostalo je ocito ostavilo traga. Iako sam i dalje bio odlican ucenik. U srednjoj skoli sam nastavio biti povucen u sebe, nisam izlazio u kafice i disko klubove kao svi ostali, vrijeme sam provodio doma citajuci. Ali sam bio u dubini duse tuzan sto svi izlaze vanka i imaju cure a ja nista. Tada sam prvi put poceo citati Sveto pismo i uzivao sam u ulasku u vjeru. Ubrzo sam se i krstio. Ali kroz cijelu srednju školu sam bio najbolji učenik, tijekom boravka u školi bio sam super zanimljiv i duhovit ali mimo škole se nisam ni s kim družio u smislu izlazaka i zabave. Sada vidim da sdam već tada imao kompleks manje vrijednosti. Upisao sam fakultet i tada su nastali pravi problemi. Studenstski život sam započeo u domu gdje sam postao "kao pušten sa lanca". Počeo sam se odavati alkoholiziranju, bludnostima i zanemario ono zbog čega sam došao na studij a to je fakultet. To sve skupa je roditeljima, a osobito majci bio pravi šok jer je navikla na dijete koje je uvijek u svemu bilo najbolje i isticano kao primjer drugima. Prve dvije godine sam dao u roku ali tada je slijedila prvi pad i ponavljanje godine. Samo sam posjećivao studenstke fešte, imao sam jednu dugoigodišnju djevojku s kojom sam bludno griješio, planirali smo se nekada i vjenčati. Nakon što sam prvi puta obnovio godinu (treću na faksu) došlo je do pravih izljeva bijesa od strane moje majke kao npr. da te nema mi bismo imali kuću a ne bismo živjeli kao podstanari, svi drugi su bolji od tebe, ti si najgori, ti si katastrofa, vidi kako ovaj, kako onaj, bili su u srednjoj školi gori od tebe a sada si ti najgori...i svakakvih još napada, to konstantno vrijeđanje, omalovažavanje i napadi su trajali par godina. Tada sam prekinuo i sa djevojkom što je bio dodatni stres. Upisao sam nekako četvrtu godinu ali i nju sam obnovio. Tada sam se vratio kući dok ne ispolažem preostale ispite gdje sam svakodnevno bio kao na streljani od strane majke čiji izljevi bijesa i prigovaranja su se nastavili. Ubijan sam u pojam svakodnevno. Nakon toga sam doživio i prvi napad panike. Užasan osjećaj. Mislio sam da ću umrijeti. Tada sam prvi puta uzeo krunicu u ruke. I krenula je morba duhovna borba. Bio sam i depresivan, a osobito nakon svađa sa majkom imao sam i suicidalne misli. Nakon toga uspio sam završiti fakultet uz svakodnevnu borbu s aanksioznošću i strahovima. I od tada moj najveći problem su strahovi. U međuvremenu sam se i oženio, imam dvoje prekrasne dječice ali i dalje imam jake paralizirajuće strahove za koje nitko ne zna. Najjači je strah od javnog nastupa. Za par mjeseci imam za položiti jedan veliki specijalistički ispit i imam već sada strašnu fobiju od toga. A to bi mi bio zadnji ispit u karijeri nakon čega bih mirno živio sa obitelji. Ali strah je ogroman. U zadnjih 6-7 godina koliko traje moja duhovna borba pročitao sam knjige Tomislava Ivančića, fra Zvjezdana Linića itd. itd. , nedavno sam bio u Šurkovcu na obnovi kod fra Ive Pavića, trenutno slušam CD-e Rajka Bundala, sve je to super lijepo i dosta mi pomaže, zavolio sam Isusa da bih i život svoj dao za njega, u zadnje vrijeme molim svakodnevnu krunicu i druge molitve, slušam duhovnu glazbu, vapim da me oslobodi tog straha i tjeskobe ali ne primjećujem neki učinak. Ne znam više kako da Ga zamolim a da me oslobodi strahova, svjestan sam da je svemoguć i da mu je to lako učiniti ali strahovi su i dalje tu. Zaboravih reći da sam imao i prisilne misli, grozne i ružne na svetinje i na svoje bližnje, i dan danas ih imam povremeno, ali sada ih manje ozbiljno doživljavam. Ispovijedao sam se ali nikada ove strahove nisam spominjao, nekako me stid to govoriti. Inače me jako stid ispovijedati se, uvijek to učinim da se što prije riješim. Ne znam hoću li ikada više biti normalan i živjeti normalno bez tih misli i strahova ili sam osuđen da se patim s tim do smrti a to je onda pakao na zemlji. Imate li neku ideju? Oprostite na dugom tekstu i hvala vam.
|