www.tebe-trazim.com

Pocetkom ove godine sam se "obratila", tako reci. Pod time mislim na- pocela sam citati Sveto pismo, ici na misu nedjeljom I nekad preko tjedna, ici na redovitu ispovijed, krenula na duhovne obnove, kateheze itd. Izmedju ostalog, zainteresirala sam se za zivote svetaca. Koliko mi je vjera pomogla (a je!), moram reci da se u mene uvukla I golema tjeskoba vezana uz pomisao na pakao. Citajuci o zivotima svetaca, vidim da mnogi sveci govore o paklu I o tome da ce mnoge duse zavrsiti u njemu. Mnoga ukazanja Djevice Marije takodjer upucuju na postojanje pakla. Zelim da me kroz vjeru vodi moja ljubav prema Gospodinu, a ne strah. Ipak, strah mi se uvukao u misli, tako da mi se ponekad cini da to vec granici s opsesijom. I skrupuloznost primjecujem da se lagano vec uvlaci u igru.
Inace, racionalna sam, pragmaticna I realna osoba, stojim s obje noge na zemlji, imam dosta zivotnog iskustva, dobro obrazovanje, psihicki sam stabilna (posjecivala sam psihijatra 6 mjeseci zbog "mentalne higijene" I u vise navrata mi je receno da sam jedna posve zdrava, normalna djevojka).
Ali bojim se da vjera I religioznost od mene cine jedno uplaseno, rastreseno I tjeskobno bice. Zelim vjerovati, I vjerujem u Bozje milosrdje I vise puta mi je na ispovijedi od jednog izvrsnog ispovjednika preporuceno da samo imam povjerenja u Boga I Bozje milosrdje. I imam ga. Imam veliko povjerenje u Boga I Bozje milosrdje. Zasto me onda peru ti strahovi? Osjecam ih kao blokove I barikade na mom duhovnom putu, a nikako ne kao poticaj.

ako si "svježi" obraćenik nemoj se previše "zamarati" sa paklom..radije meditiraj o Raju i Božjoj ljepoti i milosti.
Meditacija odnosno razmišljanje o paklu neka dodje kasnije kada ti vjera ojača tako da možeš o njemu razmisljati na evanđeoski način.
Pakao i jest grozan i svi mi ga se užasavamo,i obični vjernici i sveci,sada jedino kako se ko nosi s tim.

Prije svega zelim reci da sam jako sretan sto si se iskreno obratila,a posebno me raduje sto duboko vjerujes u pakao i sto se bojis pakla. Budi sigurna da si na dobrom putu i da je tvoj strah od pakla jedna izvanredno velika Bozja milost koja te moze dovesti do prave svetosti. Netko je tocno rekao: Strah od pakla stvara svece. O kad bi predobri Bog i u meni obnovio taj sveti strah kojeg sam duboko osjecao u pocetku svoga obracenja. I veliki sv. Ignacije savjetuje da razvijamo u sebi taj spasonosni strah da bi nas barem strah od pakla ocuvao od teskog grijeha ako se u nama ohladi ljuba prema Bogu(a to se tako lako i tako cesto dogadja). Bila bi najveca ludost ne bojati se pakla ako znamo da se tako malo ljudi spasava. Sigurno je da preko 99% odraslih ljudi odlazi u pakao,a manje od 1% se spasava. To je samo razlog vise da sa strahom i trepetom radimo na svome spasenju,kako nas opominje sv.Pavao. A sv.Pismo uostalom kaze: Strah Bozji pocetak je mudrosti. Zato neka cijeli tvoj zivot od sada bude neprekidna borba za spasenje i u toj borbi upotrijebi sva sredstva spasenja koja ti stoje na raspolaganju u Katolickoj crkvi,a to su prije svega molitva,pokora i sakramenti. Znaj da se sada mnogi demoni trude da te ponovno bace u blato bludnosti i sve druge strasne poroke. A kako bi jos vise osigurala svoje spasenje pocmi ozbiljno razmisljati o ulasku u strogi samostan. Jer ako se jedva spasavaju i redovnici koji zive i u najstrozim samostanima,a mnogi od tih redovnika i redovnica padaju u pakao, sto ce onda biti s ljudima koji zive u ovom pokvarenom svijetu usred svih opasnosti i sotonskih zamki? Bjezi iz tog pokvarenog svijeta dok te nije potpuno iskvario! Nikad si nemoj umisljat da ces biti toliko jaka da se odupres svim napastima ovog propalog svijeta. I ako ti ubuduce bude bilo sto nejasno u vezi duhovnog zivota slobodno pitaj.

A brate jesi ga nadrobio. Otkud ti podatak da se 1%duša spašava, preko osobne objave ili šta?

Ako pitanje postavis na lijep nacin,a ne tako sarkasticno,onda ces mozda dobiti i lijepi odgovor. Ali postavit cu ja tebi jedno protupitanje: Odakle sv.Petru apostolu podatak da se i pravednik jedva spasava? Da li mu je to Bog osobno objavio? Pogledaj malo oko sebe pa pokusaj izbrojat koliko ima pravednika na 100 odraslih ljudi pa ce ti taj moj podatak o broju spasenih mozda biti jasniji.

Hvala svima na odgovorima. Sad, za samostan bas I nisam, ali se trudim implementirati svetost u svakodnevni zivot. Po tome mi je Escrivin nauk dosta blizak I drag.
Mozda se nisam najbolje izrazila, pa zato nisam dobila odgovore kakvi bi me mozda mogli smiriti. Raspraviti cu to jos malo bolje sa ispovjednikom.

Dopusti,Ave Marija,da nadopunim svoj odgovor. U svom si postu izrazila strah da bi vjera mogla ucinit od tebe jedno "uplaseno,rastreseno i tjeskobno bice". Ali ne trebas se ni malo bojati da bi se to moglo dogoditi. Vjera ti moze samo pomoci,ako se stvarno zivi, da postanes istinski smirena,uravnotezena,razborita,sabrana,ozbiljna i ljubazna osoba i da u potpunosti razvijes sve talente koje ti je Bog udijelio. Pogledaj svece koji su bili pravi vjernici pa ces na njihovom primjeru vidjeti sto vjera cini od covjeka. Ali sveci nisu samo vjerovali,nego su tu vjeru i zivjeli. Kolike mase ljudi su se gurale oko svetaca i koliko su se vjernici otimali za njihove relikvije! Ono malo selo u Francuskoj nije moglo primiti sve koji su htjeli vidjeti svetog Zupnika Arskog i kod njega se ispovijedit. A sto da kazem o svetom pateru Piju? Da li bi sveci privlacili tolike ljude da su bili psihicki bolesne osobe? Kolika se kolona ljudi stvorila kad su u Zagreb stigle kosti sv.Leopolda Mandica? A sto bi tek bilo da je u Zagreb dosao zivi svetac,ako su vec i suhe kosti docekane s toliko pocasti i poboznosti? Sto se tice skrupuloznosti koja se pocela uvlacit u tebe i to je za mene dobra stvar. To je znak da imas osjetljivu savjest koja te upozorava na grijeh i koja te kaznjava kada grijeh ucinis. Kad bi barem svi ljudi bili tako skrupulozni! Ali mislim da se kod tebe ne radi o pravim skrupulima koji su toliko mucili mnoge svece,a osobito sv. Ignacija koji tu tesku borbu protiv skrupula opisuje u svojoj autobiografiji. Pravi je skrupul kad se osobi cini da je nesto grijeh sto pred Bogom zapravo nije nikakav grijeh. Ali to je svojstveno za osobe koje su vec mnogo napredovale u duhovnom zivotu i imaju veliku zelju za savrsenstvom. Kod tebe se vjerovatno radi o stvarima koje stvarno jesu grijeh pred Bogom i kojih se nuzno moras oslobodit da te vlastita savjest ne bi progonila i kaznjavala. Recimo da te savjest pece radi besramne mode koju mozda jos uvijek prakticiras. To onda nije skrupul u pravom smislu rijeci jer je besramna moda izrazito teski grijeh radi kojeg su i mnoge dobre i pobozne zene zavrsile u paklu. I ako zelis umiriti svoju savjest moras odbacit takvu modu,a ne se nastojat uvjerit da to nije grijeh ili da je samo laki grijeh( makar da ti to kazu i svi tvoji ispovjednici). I nemoj vjerovat svemu sto ti kaze svecenik u ispovjedaonici,osim ako nije pravi svetac. Ali svakako gledaj da se cesto ispovijedas,po mogucnosti svaki tjedan i da se svaki dan obavezno pricestis,ako nisi u smrtnom grijehu jer sakramenti zadrzavaju svoju djelotvornost i onda kad ih dijele moralno propali svecenici. Ali sa savjetima koje dijele takvi propali svecenici treba biti veoma oprezan jer je takvim svecenicima radi porocnog zivota jako zamracen razum i mogu nam dati potpuno krive savjete. Ako ti na primjer jedan svecenik kaze da nije grijeh nositi tajice ili uske traperice,onda mu nemoj vjerovati,ali sacuvaj postovanje prema njemu. Posebno se cuvaj lakih grijeha jer te oni malo pomalo vuku u teske grijehe. U duhovnom zivotu nista nije zanemarivo i o svemu treba voditi racuna. U paklu ce biti prekasno da se kajemo.

Pa kao sto si i sama shvatila trebala bi razgovarat s duhovnikom o tome, i to shvatit sama. Uostalom, ako su produkti tih strahova tjeskoba i ono sto si opisala, onda ti misli nisu od Boga.




Tocno to..




Inace kroz dugogodisnje forumsko iskustvo sam naucio da osobe koje se razmecu s "istinom" ko da im je u dzepu su de facto uvijek u zabludi. Cim ti neko preko foruma kroz jedan post okarakterizira duhovno stanje i put mora da je - ili osoba nadnaravnih moci, ili retardirana majmuncina. Onda Bonifacije, sto si ti?




Odakle ti ovaj podatak? Ja sam bas uvjeren suprotno, da se 99% ljudi spasava.




Koji samostan o cemu ti?
I zasto bi pitala tebe za svoj duhovni zivot? Svajetujes joj samostan da se spasi? WTF?!?!?!




Kao prvo, sv. Petar nije nista statisticki govorio. On govori ljudima jezikom s kojim ga mogu razumijet, sto je i sasvim logicno; ako ni pravednik nije dovoljno pravedan pred Bogom, kako ce tek proc nepravednik? Ako se pravednik treba pravdat Bogu, kome ce se nepravednik pravdat? I sad to pitanje tjera covjeka na razmisljanje; hoce li postat pravednik ili ce ostat takav kakav je - nepravedan. Dakle, sv. Petar ne govori kategoricki. Bibliju, pogotovo Novi Zavjet treba shvatit. Ukoliko sv. Petar kategoricki tvrdi da se samo pravednik spasava, govoris li nam ti da je Isus lazov?

Ivan 3,14 I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji
Ivan 3,15 da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
Ivan 3,16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ivan 3,17 Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Ivan 3,18 Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.



Koja si ti majmuncina. I ti si spreman nekome davat duhovne savjete, ugrozavat neciji duhovni zivot jer mislis da si sposoban nesto objasnjavat? Skrupuloznost je duhovna bolest. Tjeras ljude od Crkve svojim pametovanjem. Rec nekome da je skrupuloznost dobra???? Jesi ti normalna osoba??



Ne, to nije taj znak. Skrupuloznost je bolest;

Skrupuli

Navedeno je uglavnom dovoljno da se postigne mir duše. Međutim, u nekim težim slučajevima ni sve spomenuto ne pomaže. Obično je to slučaj s onima koje muče skrupuli.

U katoličkom moralnom nauku, skrupuloznost je duhovno i psihološko stanje osobe koja pogrešno vjeruje da je kriva za smrtni grijeh i stoga je rijetko u stanju milosti. Skrupulozna osoba želi slijediti Božji zakon, ali biva preplavljena detaljima i nijansama prisutnima u odlukama koje se tiču moralnoga postupanja. Takvu osobu često obuzimaju strah, sumnja i tjeskoba. Iako skrupulozne osobe često vrlo dobro poznaju moralni zakon, imaju poteškoće s njegovom primjenom u svakodnevnom životu.

Psiholozi naslućuju da je izvor skrupula u ranim životnim iskustvima skrupuloznih osoba.

Možda je u domu takve osobe vladalo kruto i represivno ozračje ili je stavljan prevelik naglasak na strogo pridržavanje pravila. Možda je, baš suprotno, nedostajala podržavajuća struktura u obiteljskom domu, pa je osoba razvila mehanizam traženja sigurnosti u krutom pridržavanju pravila. Negativni stavovi o Bogu, moralnosti i seksualnosti, posebno ako su izricani od strane osoba s autoritetom, također bi mogli pridonositi nastanku takvoga stanja.

Recentna istraživanja sugeriraju da bi se skrupuloznost mogla ponajbolje objasniti kao oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja. U tom tipu neuroze prisilne misli stvaraju tjeskobu koja se zatim nastoji otpustiti vršenjem nekih čina, koji zapravo postaju pretjerani i besmisleni rituali (kod katolika to može biti prečesto traženje ispovijedi, koja tako gubi svoj pravi smisao).

S vjerskog stajališta, osnovni čimbenik skrupuloznosti je pogrešna, negativna slika Boga. Često pak skrupulozna osoba traži istodobno pomoć nekolicine osoba, koje pritom zna poprilično iscrpiti. Takvi različiti savjeti pak samo povećavaju zbunjenost i tjeskobu skrupulozne osobe. Jedan, osposobljen, strpljiv i informiran ispovjednik najbolja je pomoć i nada za skrupuloznu osobu. Ovaj pristup utemeljio je sv. Alfonz Liguori, biskup i naučitelj Crkve, koji je također patio od skrupuloznosti i iscrpio ispovjednike Napulja tražeći olakšanje. Sv. Alfonz naučava: “Poslušnost vlastitom ispovjedniku najsigurnije je sredstvo koje nam je Isus Krist ostavio za utišavanje sumnji savjesti i trebali bismo mu zbog toga zahvaljivati.”

Bez obzira kako se skrupulozna osoba osjećala, trebala bi se prisiliti da izabere ovo sredstvo. Ne slučajno, krajnje olakšanje njihova trpljenja nalazi se u izboru djelovanja protiv vlastitih strahova i sumnji.

Bez obzira na to u kojim razlozima leži uzrok muke tvoje savjesti, želim ti obilje željenoga mira od Gospodina.

Btb,

don Damir


Jel vidis ovo podcrtano od don Stojica? A sad vidi sta ti pises;




I sad ti nekom objasnjavas nesto? I ti ides nekoga duhvono vodit? Napisao si jos toliko gluposti da bi najbolje bilo da izbrises svoje postove.

Ti nisi retardirani majmun nego si pravi demon u ljudskom tijelu. Ovoliku dozu bezobrazluka dugo nisam dozivio. Ne znam zasto ti moderatori to teleriraju. Za tebe bi bolje bilo da odes u neku protestantsku sektu jer svakako nisi katolik. Reci mi bijedo od covjeka da li je sv.Nil opat bio retardirani majmun,a imao je obicaj reci: Od 10 000 odraslih ljudi jedva se jedan spasava. A to je govorio na temelju objave koju je primio sv.Simun Stilit,kako navodi Baronije. Zasto se pravis pametan,ako nisi? Radije moli Boga da ti prosvijetli pamet. Reci mi jos nesretnice da li je autor Knjige postanka bio retardirani majmun kad tvrdi da se od svih ljudi koji su zivjeli u doba Potopa spasilo samo njih osmero. Mozda ces se napravit pametan pa reci da nisu svi koji su poginuli u potopu ujedno i osudjeni na pakao. Mozda i nisu svi osudjeni,ali je sigurno vecina osudjena. I ako ja vidim da su danas ljudi jednako pokvareni kao u doba Potopa,ako ne i gori,onda mogu razumno zakljucit da se i danas spasava jako malo ljudi. I kad bi vise vremena provodio u molitvi,a manje na forumu,mozda bi i ti nesto shvatio. Ali radi svoje prepotencije ne mozes nista shvatit i cijelo Pismo izvrces na svoju propast,bas kako je tipicno za protestante i moderniste.

Tko zeli duhovne savjete neka posalje pp Bonifaciju. Duhovnik par exellance!





Zato sto govorim istinu. A sto ti mislis zasto?





Svakakve zamjerke bih moga prihvatit, ali da nisam Katolik, to ne mogu. Jednostavno, Katolik sam, te znam bolje teologiju od tebe. Ja sam itekako svijestan toga, i ne znam kako da ti drugacije opisem kriminal koji radis. Razumis li da si rekao curi da je skrupuloznost dobra i pozeljna? Znas li koliku to duhovnu stetu moze napravit nekome? Upravo sam ti gore citirao don Damira koji govori suprotno od tebe. Dakle on naucava suprotno tvom nauku. Pitanje glasi; tko bolje poznaje nauk Crkve? Ti ili don Damir?





Ti pojma nemas o cemu pricas. Jel vidis u cemu je problem? S jedne strane Walter Kasper ( njemački rimokatolički kardinal, teolog, počasni predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana. Jedan je od najvećih suvremenih katoličkih teologa.) i von Balthasar (švicarski katolički svećenik, bio je jedan od najznačajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća.) a s druge strane ti osamljen. I sad gledaj kako Walter Kasper pristupa tumacenju, a kako ti pristupas;


Tako su dvije linije tvrdnji Svetoga pisma dovele do dviju ekstremnih pozicija: do pozicije o massa damnata s jedne i do pozicije o otkupljenju svih s druge strane. To nas stavlja pred pitanje možemo li i, ako možemo, kako, naći izlaz iz ove aporije i rješenje koje izbjegava oba ekstrema. Hans Urs von Balthasar naznačio je put koji treba voditi između Origena i Augustina. Njegov su prijedlog mnogi teolozi prihvatili pozitivno, a neki su ga oštro kritizirali. Često se njegovo poimanje skraćivalo na formulu: pakao postoji, ali je prazan. To je plitko i banalno tumačenje njegova zahtjevnog misaonog procesa u kojemu se ovo pitanje obrađuje u svoj njegovoj egzistencijalnoj ozbiljnosti, a to je i središnja Balthasarova nakana. Takvim se površnim frazama njegovu nakanu izokreće u puku suprotnost. Prema Balthasaru, u Bibliji nalazimo dva različita niza tvrdnji i oba ih treba shvaćati ozbiljno, ne smije ih se dokidati nekom preglednom višom sintezom. On drži da možemo ići dalje samo ako uočimo književnu vrstu obaju nizova tvrdnji. Naime, u oba se slučaja ne radi o anticipativnoj reportaži onoga što će biti na svršetku vremena. Tvrdnje o sveopćem spasenju tvrdnje su nade za sve, ali nisu tvrdnje o faktičnom spasenju svih pojedinaca. S druge strane, tvrdnje o sudu i tvrdnje o paklu ne kažu ni za jednog čovjeka, ili pak za većinu ljudi, da su faktički upali u kaznu pakla. Ni za jednog konkretnoga čovjeka nije nam objavljeno vječno prokletstvo i Crkva nikada nije dogmatski obvezujuće naučavala o nekom čovjeku da je upao u vječno prokletstvo. To ne možemo sa sigurnošću reći ni za Judu, koji je izdao Isusa i objesivši se presudio samomu sebi. Oba niza tvrdnji tvrdnje su koje nadilaze područje našega unutar-svjetovnog iskustva, navezana na prostor i vrijeme. Radi se o graničnim tvrdnjama koje ne dopuštaju nikakvo konkretno realistično obojenje. One nemaju predmetno informativni smisao. Nisu posrijedi tvrdnje o činjenicama, nego poziv na odluku, s jedne strane ohrabrenje za pouzdanje u Božje milosrđe, s druge strane hitan poziv na obraćenje. Stoga su tvrdnje o paklu riječi upozorenja, koje pozivaju na obraćenje. One nam pakao stavljaju pred oči kao realnu mogućnost i hoće reći: postoji realna mogućnost vječne propasti i posvemašnjega promašaja smisla ljudskoga života. Obje tvrdnje treba uistinu shvatiti ozbiljno. Jer Bog hoće spasenje svih ljudi, ali on to neće bez čovjeka. »Božja je slava živi čovjek«, čitamo kod Ireneja. Kada je riječ o pozivu na obraćenje i vjeru, radi se o odluci na život i smrt. Postoji i realna mogućnost vječne propasti. »Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj« (Pnz 30, 15.19). Pavao nas upozorava da strahom i drhtanjem nastojimo postići svoje spasenje. »Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati« (Fil 2 ,13). Strah i drhtanje ne odnose se na strah od pakla, nego na to da Bog djeluje u nama i da mu mi trebamo dopustiti da djeluje u nama i po nama. Nije u skladu s biblijskim tvrdnjama ni jeftin optimizam spasenja, ni pesimizam spasenja koji utjeruje strah od pakla. Tvrdnje nade o sveopćem spasenju ne možemo tumačiti u smislu nauka o apokatastazi kao faktično znanje o stvarnom otkupljenju svih pojedinaca, niti iz prijetnje sudom i iz realne mogućnosti pakla možemo izvoditi faktično vječno prokletstvo pojedinih ljudi ili pak većine čovječanstva. No ne možemo na koncu ni ostaviti ravnotežu između milosrđa koje spašava i pravednosti koja odbacuje. Čovjekovo »ne« uskraćivanja ne može biti jednako moćna mogućnost pored bezuvjetnoga Božjega »da« koje je Bog izrekao čovjeku. Prius Božjega milosrđa mora, kao prva riječ, imati i zadnju riječ, jer Isus Krist, kao sudac živih i mrtvih, jest onaj koji je umro na križu za sve. On je — tomu se smijemo nadati - milosrdni sudac. Walter Kasper "Milosrđe"


Eto, a ti nam govoris u %....Ugl, nisam te radi toga nazvao onako, vec zbog toga sto dajes duhovno opasne savjete curi u problemima.




Ne znam kako da te zovem, nego - Einstein. Koliko ja znam otkupljenje je doslo tek po Kristu, tako da tad sigurno nitko nije bio u Raju, gospodine Einsteinu;

"Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima".[494] Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete[495] ni da razori pakao prokletstva,[496] nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.[497]


đ

Da, da...

11 Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' 12 Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.'



P.S.

Biblijske tvrdnje o sudu imale su veliku, dugačku i mijenama bogatu povijest recepcije. Temeljna je tvrdnja u Vjerovanju: »Ponovno će doći u slavi suditi žive i mrtve«. Može se pomisliti i na brojne prikaze suda i pakla u kršćanskoj umjetnosti. Jamačno je najpoznatiji prikaz Michelangelova veličanstvena slika posljednjega suda u Sikstinskoj kapeli. Razmatranja i propovijedi o paklu i strah od pakla igrali su u povijesti pobožnosti djelomice problematičnu ulogu. Neki su propovjednici doslovno pokušavali ljudima pakao učiniti »vrućim« i utjerati im u kosti strah od pakla. Takve propovijedi danas gotovo više i ne čujemo. Promjena mentaliteta odvela nas je u drugom smjeru, koji nije manje problematičan. Strah za spasenje, koji je mučio mladoga Luthera, postao je rijedak. Strah od pakla ustupio je mjesto banalnom optimizmu spasenja. Mnogi su mišljenja: »Na neki će način sve dobro završiti.« »Dragi Bog« ne može u svojem milosrđu dopustiti da ljudi zauvijek propadnu u paklu. To ide tako daleko da se može čuti i banalnu pjesmu: »Svi ćemo, svi ćemo doći u nebo...« Ozbiljnije treba shvatiti misao ljudske i kršćanske solidarnosti; čini se da ona danas mnogima upravo zabranjuje misao o vječnim mukama u paklu. Naposljetku, tu je i teološko pitanje: stavlja li se porukom o paklu faktički izvan snage središnju biblijsku poruku o milosrđu? Kako može Isus zauvijek prokleti one za koje je umro na križu? Ta ne može biti da Božja volja za sveopćim spasenjem nailazi na granicu u čovjeku i da Bog na koncu ne uspijeva sa svojim planom spasenja. Ne bi li to bila tragedija i za samoga Boga? Ne mora li se, dakle - tako se pita — zbog Božjega milosrđa odbaciti misao o vječnoj odbačenosti? Walter Kasper "Milosrđe"