www.tebe-trazim.com

Imam želju da forumaši ovdje stave svoja svjedočanstva! Sigurno svi imate lijepih iskustava, pa ih podijelite s drugima!!!

Kako me Bog pozvao k sebi - moje svjedočanstvo - malo duže, možda te dotakne...

Ušao sam u život s mnogo povlastica. Sve što sam tražio uvijek bi mi bilo priušteno. Nikad nisam bio gubitnik. Uvijek sam dobivao ono što sam tražio. Dugo je teklo majčino mlijeko koje me hranilo.

Imao sam osjećaj da se od mene uvijek očekivalo više. Da moram biti najbolji. Iako se nisam ni s kime natjecao. U osnovnoj školi sam bio odličan učenik. Miljenik učitelja koji su mi u to vrijeme predavali neke školske predmete. Svi su me uvijek voljeli i bio sam omiljen. Osnovna škola je bila iskustvo moga života u kojem sam se mentalno razvio, ali slabo sam tamo naučio o borbi, životu. Možda je to ono što svakome čovjeku najviše treba. Vijeme je prolazilo i donijelo mi godine srednjeg školovanja. Tu sam već bio malo ozbiljniji, ušao sam u pubertet i počeo sam razmišljati malo na drugačiji način. Počelo je moje vječno druženje sa prijateljima. Izlazilo se u grad, gledalo djevojke i sve ostalo što dolazi kod mladih. Vrijeme je teklo i teklo i jedna se djevojka zaljubila u mene. Iako sam prije bio u nekim ljubavnim vezama, ovo je bilo nešto drugačije. Imao sam 17. godina, kada sam s njome stupio u vezu. To je bilo točno prije 5 godina. Ona je imala 15. S Marinom me skroz nešto držalo skupa. Prolazili smo kroz razne situacije zajedno, gledali jedno u drugo. Ljubila me od glave do pete i drugi su je zvali mojim imenom. Jako me je voljela i ja nju. Viđali smo se gotovo svaki dan. Ja sam u međuvremenu završio srednju školu i krenuo studirati višu školu. Koju sam sada i završio. Uvijek smo bili jedno drugome potpora u školovanju. Nikada nismo jedno drugo priječili. Bilo je puno dobrih i manje loših trenutaka. Uglavnom, ''ništa'' nas nije moglo razdvojiti. I tako s vremenom, nakon dvije godine, naša ljubav se počela otapati. Ali navika i obaveze su ostale potpuno iste. One su nas jako držale skupa i nisu nam dale ni najmanji prostor da čak i pomislimo da mi možemo jedno bez drugog. Ali ipak se nekad mogao naći i dobar trenutak, pogotovo ako se za njega izboriš! Više nije tu bilo puno sloge, ali nije bilo niti svađe. Ja sam bio njezin uzor i poput dobrog oca. Ona nije imala baš dobre roditelje.


Njezina se srednja škola približavala završetku i odlučila je ići dalje na faks. Mislili smo skroz da mora biti blizu, ako ne u našem mjestu, onda u nekom najbližem. Međutim ona je otišla dalje. Dolazila je svaki vikend kući i tu smo se susretali. Mi smo tu promijenili svoj način življenja.


Ja sam uvijek nešto kovao u mislima. Otprilike godinu dana prije njezinog odlaska na faks počeo sam zamjećivati da kad gledam neke brojeve (vrijeme, sat, datum itd.) da obično to bude broj 22. I tako sam je malo po malo obraćao pozornost na taj broj. I primjetio sam da i u mom broju mobitela imam broj 22. Jednom se probudim u noći, i zamislite, nakon par sati spavanja upalim TV i teletext i pogledavši vrijeme vidim da je 02:22:22 (dva sata, dvadeset i dvije minute i dvadeset i dvije sekunde), kakva jeza. Negledam par sati na mobitel, izvadim ga iz đepa da pogledam vrijeme, i ono 22:22. Puno takvih primjera. Počeo sam ja taj broj igrati i na lotu, ali nikad ništa. Dida i ja idemo odigrati loto tako da svako stavi jedan broj, ja stavim 9, a on kaže 22, a nezna za taj broj. Tako sam ja primijetio da sam ja u 22. godini života i da se meni nešto mora dogoditi.


Prije godinu dana bio sam s Marinom na moru. Skromna baka kod koje smo bili dala nam je sve na korišenje. Gledajući TV, pojavila se emisija na RTL televiziji sa Sanjom Doležal u kojoj je bila i tema ''Numerologija'' (iako ova priča nema nikakve veze sa numerologijom, jer je Bog odabrao baš taj način). Uključili smo se negdje u pola emisije. I gle, čovjek priča o nekim brojevima i kaže da je broj 22 najnesretniji broj koji postoji, i tko je rođen 22. u mjesecu da treba rođendan čak slaviti i sljedeći dan. Zamislite kakva je to jeza prošla kroz moje tijelo. Kud baš broj 22! Uglavnom, taj broj je postao jako, jako čest. Pojavljivao se u 90 posto situacija, sve češće i češće.


Već duže vrijeme nisam bio zadovoljan i skroz sam se prepuštao živciranju. Tako sam lagano tonuo i tonuo, iz dana u dan. Moj život je lagano gubio smisao…Umirao sam…Nisam više ni s njom bio sretan. Više se ni nevidim u budućnosti. Nesanjam nikad ništa lijepo i nešto što bi se trebalo dogoditi. Nemam želja više. Ništa mi netreba. Nemam ljubavi više, nemam osjećaja. Puno mi toga fali, a nefali ništa. Više namam ciljeva. A ni ne razmišljam o njima. Uviđam da moj život više nema smisla. O u kakvoj sam depresiji, pa jesam li skrenuo s puta?


Moj otac je u 11. mjesecu bio na Karizmatskom susretu u Velikoj Gorici. Tamo mu je, na sveopće iznenađenje, nestalo nešto s noge, neka bolest koja ga je patila već mjesecima. U jednom trenutku. I mi smo primijetili da na tom mjestu nema više ništa. On je tada nama rekao da su ljudi dosta zaboravili treću božansku osobu, a to je Duh Sveti, a da preko njega Bog najviše djeluje i da se tu čine čudesa. Nisam ja tu puno ni razmišljao. Na jedno uho uđe, a na drugo izađe (Bog me tada još nije pozvao)!


I u to vrijeme, ja onakav sav nikakav, odlučim iskušati svoju vjeru. Ležim u krevetu. Tad sam napustio sve uobičajene molitve Bogu. Išao sam se suočiti s onime čega sam se bojao. Prvi puta sam u životu tada napustio sve klasične oblike molitve i molio spontano, svojim riječima. Iznio sam sve probleme Duhu Svetomu. Počeo sam plakati i ''govorio'' mu da učini nešto. Nešto, nešto da učini. Ne znam što. Samo znam da više ne mogu ovako, puno sam potonuo i više nemam smisla nikakvoga u životu. Plačem tada. Teku moje suze. Moje suze. A nisam nikoga povrijedio, a ni mene. Ali tu su moje suze. Moji vapaji. Ne mogu više ovako. Učini nešto molim te. Molio sam satima. Sve mi se nakupilo.


Sutradan sam uobičajeno otišao po Marinu i dovezao ju meni kući. Sve je teklo po starom. Odjednom kao da je se u meni nešto počelo događati. Ja sam nju počeo govoriti i ustrajno ponavljati: Ajde reci mi da želiš da prekinemo. Ona je govorila ne, ne, ne. Ja sam ju napastvovao s takvim pričama, kao da se sve izljeva iz mene, i želim da prekinem s svim događanjima, ali ne želim da prekinemo vezu. Trebam smisao ljudi! I tako sam ja bi uporan i govorio sam joj. Kao da sam tražio od nje da ponovi to bezbroj puta. I odjednom kad sam joj rekao: Jelde da želiš da prekinemo, ona je rekla: Neznam.

To je bilo meni kao odgovor Da. To je meni sve bilo kao san. Tu sam uvidio da sam ja možda kriv za taj odgovor i da sam ga ja isposlovao. Ona više to nije htjela opovrgnuti. Više se nije htjela vratiti. Tu su se srušila cijela kuća od karata. Ostao sam sam. Duša mi se razdijelila na dva dijela. Tada smo se gotovo cijelu noć dopisivali, zapravo raspravljali. I tada, oko 5 sati ujutro, idem provjeriti koliko imam novaca na računu na mobitelu. I gle - 22.22 kn. Dvadeset i dvije kune i dvadeset i dvije lipe. Jao kakva jeza. Što se to događa. Imao sam 22.22 kn kada sam prekinuo s Marinom, možda i tada jedini put u životu. To su šanse jedan naspram milijardu. Kakva čuda čini Bog! Bog mi je davao mlijeko kroz taj broj. Ona je tada otišla zauvijek. Kao da ju je pojeo mrak. Dosta sam patio, mislio sam da sam puno izgubio. Mi smo bili u vezi 4,5 god. Imao sam veliku podršku obitelji. Mislio sam da sam loš čovjek. Tada smo u obitelji postali bliskiji negi ikada do tada.


Unatoč svemu ja sam nastavio svoj svakodnevni društveni život. Patnjom. Vapio sam Bogu da nešto učini, jer moji problemi nisu riješeni, čak još i povećani. Tada sam otišao na životnu ispovijed i iznio svoje probleme svećeniku koji mi nije dao baš neku podršku.


Poslje nove godine ja sam teverao svoj život. Potonuo sam do dna. Teško mi je bilo. Jako teško. Još gore.

Uvijek me vukla želja da imam neku svoju kolekciju knjiga. Maštao sam o tome. Moram naći neku zanimaciju. Jedan dan sam se sjetio da imam na tavanu neku knjigu o evanđeljima. Nešto me vuklo da odem po nju i da ju počnem čitati. To sam i učinio. Pročitao sam dva evanđelja, otprilike 80 stranica. Do tada sam u životu pročitao samo jednu knjigu. Evanđelje mi je postalo zanimljivo. Moja se duša hranila tim riječima.


Jedan dan sam pošao ne Internet, na chat, na kojem se dopisuju i izmjenjuju poruke razni korisnici diljem Hrvatske. I pretražujući imena, odlučim se u pretraživač upisati ime Marina. I ponudi mi se ime Marina_21 (tada sam ušao duboko u milost i ljubav Gospodnju). Ona bijaše iz Velike Gorice. Razgovarali smo. I ja se njoj tako i jadam, jer ni ne zna tko sam ja u biti pa mogu joj reći. Prilazim joj s pričom da je moj tata bio na Karizmatskom susretu u Velikoj Gorici . To je bio 22. po redu karizmatski susret u Velikoj Gorici. Ona ostaje iznenađena. Našli smo si zajedničku priču. Dala mi je puno savjeta u svezi moje bivše cure. Ja nisam puno zalazio na njezin teritorij. Obično je ona meni davala pametne savjete. Polako sam prilazio i počeo ju savjetovati.

I gle, ona je sa svojim dečkom u vezi 4,5 godine, isto koliko sam ja bio s svojom bivšom djevojkom, a i zove se Marina kao i moja bivša djevojka. Totalno čudno zar ne? Tako smo se dopisivali jedan dan. Dala mi je svoju mail adresu i ja sam joj poslao mail. Zaželio sam joj sreću u životu i mislio sam da se više nećemo ćuti. Ona se ipak javila. Molila me da pričam s njom. Bila je žedna Boga. Počelo je naše dopisivanje. Gotovo svaki dan smo se dopisivali putem interneta. Njezin dečko je vozio isti motor kao što sam ja nekad vozio. Apsolutno se sve poklapalo, dragi čitatelju. Toliko se slučajnosti dogodilo u to vrijeme. Pa da sam živio dva života, toliko mi se slučajnosti ne bi dogodilo koliko mi se dogodilo u to kratko vrijeme (dva, tri mjeseca).


Davali smo si uzajamnu podršku. Ona je pjevala u crkvenom zboru. Na kraju mi se i otvorila i rekla da ima problema sa svojim dečkom i da se nikako neslažu. U biti, on joj je kao stariji brat, a ona osjeća da njezino srce pripada negdje drugdje. Davao sam joj podršku i želio da ona bude sretna u svojoj vezi pa makar i pod cijenu da se nas dvoje više nikad ne čujemo. Marina je rekla da je bila na susretu kod Zvjezdana Linića u Taboru. Tamo je bila i na polaganju ruku. Stavila je u svoju nakanu želju da joj Bog udjeli ljubav koji će moći dati svome momku jer to i zaslužuje. Njezina ljubav bila se ispraznila. Osjetila jake valove koji joj struje kroz tijelo. Od tada se dosta promijenila. Međutim, mislim da joj je Bog dao silnu ljubav, koju može djeliti svima, a ne da ta ljubav pripada samo jednoj osobi. Počeli su joj dolaziti ljudi sami od sebe, sa svakakvim potrebama, a ona bi uvijek osjetila što je nekome potrebno i jednom riječju bi čovjeka dovodila do iznenađenja tako da ga pogodi baš u onu točku koju treba. Ja sam njoj bio uzor i idealna osoba za nju. Možeš li povjerovati dragi čitatelju, kakva Bog čini čuda. Kako je on nas spojio, u isto vrijeme, na istom mjestu, sa svime zajedničkim, s istim potrebama. Sa svime istim. Apsolutno svime.


Nisam htio ulagati puno truda uopće da bi stupio s njom u ikakvu vezu. Bio sam žedan Boga. Osjetio sam da je on živ. Obratio sam se, a nisam ni bio na karizmatskom susretu još. Marina je postala moj duhovni vođa. Dogovorili smo se da ćemo se naći na Karizmatskom susretu u Velikoj Gorici, koji održava zajednica Dobri Pastir. Taj susret je bio u petom mjesecu. Živio sam za taj dan. Ne toliko zbog nje, već zbog Isusa. Čekao sam taj 5 mjesec. To se događalo sve kroz korizmeno vrijeme.


Sama govori da se želi predati nekome. Ja sam joj želio staviti Isusa na prvo mjesto. Predaje se Bogu i u braku! Ostalo ne! Govorio sam. Rastali smo se. Zapravo, nije to bio neki rastanak, jer veza nije bila toliko jaka. Bog je preko nje samo htio izvršiti svoj plan. Vratiti me u stado paše svoje. Da sam uđem kroz otvorena vrata.


Marina je jako patila. Jako je osjetljiva osoba i i nisam želio da plače zbog mene, zbog mog neprisustva ili prisustva. Njezina prijateljica mi je javila da joj se nešto strašno dogodilo. Prekinula s dečkom. Sada sam i ja odgovoran. To nikako nisam želio. Učinila je to u zadnji čas. I Nastavili smo dalje. Nakon par dana sam joj se javio mobitelom. Jako je ostala iznenađena. Od tada smo se malo dopisivali. Davao sam joj podršku.


Jedan dan mi je poslala poruku ''Bog te blagoslovio''. Ta me poruka toliko protresla kao ni jedna u životu. Bog me tada zaista blagoslovio. Ona je bila dosta produhovljena! Preobratila se i krenula Božjim putem u vrijeme kad sam ja prekinuo sa svojom bivšom curom. Isto jedna slučajnost. Njezina najbolja kolegica Ivana je bila njezin duhovni vođa. Bog joj je govorio kroz nju. Ta Ivana je imala dar jezika i studirala je s njom na faksu. Tamo su se na jako čudan način njih dvije susrele! Jako čudan!


Znali smo se nekada zavaditi kad smo došli do krivih stavova dopisujući se. Znao sam često dići ruke. Često sam znao reći da više povratka nema. Tada kao da se iz nje se izlio Duh Sveti i krenuo meni govoriti. Duh je počeo otkrivati Istine. Dao mi je da razumijem riječi. Da sve vidim novim očima. Citiram pjesmu koju mi je tada rekla, a koja mi je promijenila život:

Lutao sam ovim svijetom
sam bez cilja i bez nade
umoran od svojih rana
umoran od svih lutanja
sve dok me tvoja ruka Bože
nije dotakla
sve dok me tvoja ruka Bože nije podigla iz blata
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UČINITI DA SVE
PROCVJETA
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UPALITI NOVA
SVJETLA
SAMO TVOJA LJUBAV BOŽE
Nije bilo prijatelja
nije bilo nikog
ruku da mi pruži
moju bol da podijeli
sve dok me tvoje boli nisu iscijelile
sve dok mi tvoje svjetlo nije sve moje rastjeralo tmine
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UČINITI DA SVE
PROCVJETA
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UPALITI NOVA
SVJETLA
SAMO TVOJA LJUBAV BOŽE
nema takve pjesme
nema takvih riječi
kojima bih mogao
hvalu ti izreči
neka ti život moj o Bože, bude hvala
neka ti život moj o Bože, bude pjesma koja nema
kraja!
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UČINITI DA SVE
PROCVJETA
SAMO TVOJA LJUBAV MOŽE UPALITI NOVA
SVJETLA

Ta je pjesma opisivala moju situaciju. A i njezinu. Podigla me pjesmom iz blata. Tada je iz mene krenula bujica suza. Nekad mi je znala napisati Isus te voli. Ti si dijete Božje. Zna On što meni treba. Zaista, Bog je govorio kroz nju. Kakav je to bio osjećaj kad priča u duhovnom zanosu. Kao da mi se Isus direktno obraća! Bog je tada govorio i kroz mene. Mislim da sam tada djelovao u riječi spoznanja i daru proroštva, a da nisam ni znao što je to.
Jednom mi je poslala priču koja opisuje moju situaciju hoda kroz vrijeme, osobito u vrijeme hodanja sa bivšom curom i poslije toga. Citiram priču:

JA SAM TE NOSIO

''Jedan čovjek usne san. Sanja da šeće sa Isusom Kristom po pjeskovitom morskom žalu. Na nebu - kao na filmskom platnu - pojavljuju se događaji iz njegova života. U svakoj sceni vide se tragovi dvojice putnika. Jedan je trag njegovih, a drugi Gospodinovih stopa. Kad se pojavila posljednja scena, čovjek stade pažljivije promatrati tragove. U pijesku je sve česće ostajao trag samo jednih stopa. A bilo to je upravo onda, kada mu je u životu bilo najteže. To ga je uistinu čudilo, te se obrati Gospodinu: "Gospodine, Ti si mi jednom rekao neka te slijedim i obećao si mi da ćeš na svakom mojem putu biti uza me. Sada ipak vidim kako si me upravo u mojim najtežim trenucima ostavljao sama. Po pijesku se dobro vidi trag samo jednih stopa. Ne razumijem Te. Zašto? Ostavljao si me sama upravo kad sam Te najviše trebao." Gospodin odgovori: "O, dragi moj prijatelju! Toliko te volim da te nikad nisam napuštao. Vrijeme, kad ti je bilo najteže, kada si podnosio kušnju i patnju - tamo, naime, gdje ti vidiš trag samo jednih stopa - jest vrijeme kada sam te nosio."

Meni se sviđao hvalospljev ljubavi pa sam ja njoj njega uputio. Taj mi je hvalospjev skroz tekao kroz srce.

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.

Naša vjera je rasla, a u svakoj poruci na kraju je stajalo BTB ( Bog te blagoslovio). To je bila velika kiša blagoslova.


Događala su se velika čuda u mome životu. Sve kroz slučajnosti. Kad bi pomislio na nju, ona me nazove. Idem joj poslati poruku preko mobitela, čim uzmem mobitel stiže njezina poruka. I puno takvih primjera. To jedino može Bog. Velika su čuda to bila. Mi smo bili uvjereni da je nas Bog spojio. Gospodin je nju poslao da mene podigne iz blata i progovarao mi kroz nju, a ja sam također i njoj progovarao. U to vrijeme mi je sve krenulo na bolje. Kad nemam novaca, odmah me netko zove da mu nešto napravim za novce. Kad nemam prijatelja, odmah mi dođe. Prijatelji su me zvali i podržavali. Priroda se počela okretati prema meni. Bog mi je progovarao i kroz prirodu. Prvi put sam tada u životu čuo cvrkut ptica. Vidio svijet drugim očima. Dao sam puno ispita na faksu. Počeo raditi . Sve se okrenulo na bolje. Toliko puno stvari mi se nikada nije dogodilo u životu. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!


Od tada znam da Bog sve okreće na dobro. Dragi čitatelju, kad ti je teško probaj proklamirati poslanicu Rimljanima 8:28: Bog sve okreće na dobro, onima koji ga ljube.


Marina je htjela da se mi nađemo. Jer još se nismo susreli u živo. Sve se događalo preko interneta i mobitela. Smatrao sam da bi naš najljepši susret bio na prvom Karizmatskom susretu u Bjelovaru. Našli smo se 10 dana prije karizmatskog susreta. Naš prvi susret je bio u Požegi. Čekao sam ju na Autobusnom kolodvoru. Za poklon sam joj kupio zlatnu ploćicu i na njoj dao ugravirati naziv Vjekić. Zašto baš Vjekić? Naime, ona me nazvala jednom Vjekić i to me toliko protreslo i imao sam osjećaj da me netko tako zvao cijeli život. A nitko me nije zvao Vjekić (poslije me u Taboru jedan svećenik nazvao Vjekić, kakva slučajnost!) . Time poklonom sam htio da me zapamti. Ona je meni kupila najljepši poklon koji sam ikada dobio u životu. To je bio drveni križić koji je kupila u Taboru i tamo ga blagoslovila. S njim je išla i na križni put u Vukovar.


Došlo je vrijeme karizmatskog susreta u Bjelovaru. Sa sobom sam poveo jednog prijatelja s kojim sam se još prije toga dogovorio da ćemo ići na susret. Putovali smo s autobusom u kojem je program vodio voditelj molitvene zajednice u Pleternici Tomislav Jurnečka. Tamo sam se našao s Marinom. Želio sam biti koncentriran skroz na Isusa. Dan prije susreta je umro Papa Ivan Pavao II, te smo molili za njega. To je bilo vrijeme korizme. Predavanja je držao vlč. Dražen Radigović, a nakon predavanja obred ozdravljenja je držao Josip Lončar. Bilo mi je jako zanimljivo što on proziva ljude imenom koje Isus ozdravlja. Prije toga sam se dosta informirao o svemu tome preko interneta i drugih ljudi. Tamo sam osjetio djelovanje Duha isto preko očiju. Oči su mi jednostavno same počele treperiti za vrijeme zaziva Duha Svetoga. Tada mi je Marina poklonila knjigu ''Prava ljubav'' – Mary Beth Bonacci. Jao, kako sam tada volio knjige. Volio sam sam miris knjige. Kakav lijep poklon. Kad sam došao kući knjigu sam pročitao za dva dana. Lijepa i poučna knjiga. Čitao sam i evanđelja. Igrom slučajeva vidim da u kuhinji stoji na stolu knjiga od Jamesa Manjackala – Molitva čini čudesa. Ta knjiga je bila kod mene godinu dana a da ju nitko nije ni taknuo. Nitko nije niti znao o čemu se o njoj radi, a ni što su karizmatski pokreti. Tada ju je baka stavila na stol i išla vratiti gospođi od koje ju je posudila. Pročitao sam ju za jedan dan. U to vrijeme je izašla u Večernjem listu Biblija – Stari Zavjet 1 i odmah sam ju kupio. Jako me vukla knjiga. Osjećao sam kao da sam se rodio s knjigom. Imao sam potrebu da se učlanim u Gradsku knjižnicu, što sam i učinio. U svakoj knjizi koju sam pročitao Bog mi je davao neke poruke. Od tada sam pročitao jako puno knjiga. To su jako lijepe knjige koje svakome preporučavam, evo neke od njih:

PRAVA LUBAV - Mary Beth Bonacci
VJERA JE... – Josip Lončar
MOLITVA ČINI ČUDESA – o. James Manjackal
NAŠ BOG JE SILAN BOG – o. James Manjackal
MOĆ BOŽANSKE LJUBAVI – Knjiga prva
MOĆ BOŽANSKE LJUBAVI – Knjiga druga
MOĆ BOŽANSKE LJUBAVI – Knjiga treća
RIJEČ ZA DOBAR DAN – Zvjezdan Linić
POZIV NA SUSRET – Tomislav Ivančić
REINKARNACIJA I USKRSNUĆE – Tomislav Ivančić
PRIPRAVI SRCE ZA SUSRET – Zvjezdan Linić
ŠTO JE NUTARNJA MOLITVA -
SKOK U BUNAR
HAGIOTERAPIJA I PASTORAL CRKVE – Tomislav Ivančić
BRZO OZDRAVLJENJE – Max Rossler
UČITELJU, GDJE STANUJEŠ – Zvjezdan Linić
MOLITVA KOJA LIJEČI – A. Von Rechberg
DUH SVETI – NEPOZNATI BOG? – Ivan Golub
Karizme, Crkveni pokreti, laici – M. Oblak
U OGNJU DUHA SVETOGA – D. Bušić
KAKO MOLITI – D. Torkington
ŽIVOT JE ZALJUBLJEN U TEBE – S. Lice
DAR JEZIKA – O.R. DeGrandis
POČIVANJE U DUHU – O.R. DeGrandis
KAKO MOŽEŠ MOLITI S POUZDANJEM – Bill Bright
NOVI NAS ŽIVOT LIJEČI – o. James Manjackal
ISUS DANAS – Rufus Pereira
AUTORITET VJERNIKA – Kenneth E. Hagin
ŠUM VELIKIH VODA – Ivan Meštrović
DAR PROROŠTVA – O.R. DeGrandis
JOŠ SE MOŽEŠ VRATITI – Tomislav Ivančić…
U knjizi KARIZME - CRKVENI POKRETI - LAICI, Marijana Oblaka sam pročitao da u Hrvatskoj djeluje 22 karizmatska pokreta.

Poslije karizmatskog susreta u Bjelovaru slijedio je nakon otprilike mjesec dana susret u Taboru kod Zvjezdana Linića. Marina mi je pričala da je Zvjezdan Linić jako dobar i da je on egzorcista i da uz njega postoje još samo dva egzorcista u Hrvatskoj a to je Zlatko Sudac i još jedan (fra Ivo Pavić). Marina je prvi puta u tamo gledala kad je on vršio egzorcizam nad djevojkom koja se svjesno predala đavlu.


U Taboru sam se našao s Marinom i tamo smo bili dva dana. Išli smo na polaganje ruku. Prvi puta sam počivao u duhu. Ljudi su padali i ostajali nepomični dolje na podu. To mi je bilo jako lijepo iskustvo. Ležiš dolje i ne želiš se više ustati koliko ti je lijepo. Kao na operacijskom stolu. A doktor je Isus Krist koji te stavlja u najbolji položaj kako bi te dodirnuo. Marina nije počivala tada u Duhu, ali je počivala prvi put kad je bila.


Prije sam se uvijek budio po noći i nisam mogao zaspati bez televizora, a kad sam se vratio iz Tabora to je bilo pravo čudo. Spavao sam kao nikada u životu. Mene je prožeo toliko duboki mir koji me držao dugo. Ništa me nije moglo nasekirati. Iskontroliram se za 3 sec. Svi moji negativni osjećaji koje sam nosio u sebi i sve što me smeta prešlo je iz znaka minus u plus. Sada želim puknuti ne od tuge već od sreće. Sve je bilo tako pozitivno. Ljudi su mi govorili da sam se naočigled promijenio i da blistam sa svjetlošću. Ja sam postao najstabilnija osoba u svojoj kući. Duhovni vođa obitelji. Jako sam bio stabilan. Cjeli svijet je bio usmjeren meni. Priroda se meni okreće. Čujem crvkut ptica. Vidim suncokrete kako me gledaju. To je bila velika milost Božja. Zaista, Bog je za svakog stvorio svijet ponaosob, pa tako i za mene. To je Gospodnje djelo. Želio sam tada Isusu dati svoj život za sva ta čuda što mi je učinio (neka ti život moj o Bože bude hvala!). Znam da mu moram zahvaljivati. Rekao sam puno puta: Ništa me neće od Tebe odvojit. Privukao me kao magnet. I više se ne mogu vratiti starom načinu života.


Svaki put kada sam išao na internet istraživao bi duhovne stranice. Tada sam se odrekao puno stvari. Evo načina kako sam se odrekao psovke. Govorio sam par dana po 50-ak puta: Isuse oslobodi me od psovke. I zaista, On je to i učinio. Kad bi nešto zgriješio to bi me pojelo. Govorio sam također: Uzmi moje srce kameno i podari mi svoje srce od mesa. Promjenio je moje srce.


Dragi čitatelju, preporučavam ti da probaš tjedan dana, svaki dan 50 puta reći: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome. I vidjet ćeš što će se desiti sa tvojim životom.


Odlučio sam da u život uvedem osobnu molitvu. Odlučio sam da ona bude svako jutro u 9 sati. I tako sam se dva dana budio ujutro u 9 uz pomoć mobitela i imao bi svoju osobnu molitvu. Treći dan sam zaboravio na to potpuno. Nisam čak ni mobitel namjestio da me probudi. I gle, nazove me točno u 9 sati netko nepoznat na mobitel. Bio je to pogrešan broj. Isus me probudio. Zaista je bilo puno čudesa.

Marina i ja se nismo našli na zajedničkom putu. Počeli su trenuci našeg definitivnog rastanka. Rastanak mi nije bio toliko težak jer joj se nisam predao potpuno. Nismo bili toliko vezani, nismo bili blizu. Želio sam se predati Bogu, jer je za mene on postao živ. Djelotvoran.


Rastali smo se na dan kada sam ja išao na karizmatski susret u Tolisu kod fra Ive Pavića. Na taj sam susret išao sa prijateljem Zoranom koji je među voditeljima u molitvenoj zajednici u Pleternici, a sada i u Požeškoj bolnici. Tamo sam se susreo sa darom jezika. Viidio kako ljudi padaju u Duhu bez polaganja ruku, a Isus preko fra Ive ozdravlja ljude i govori im poruke. Fra Ivo preko dara spoznanja imenom proziva ljude koji su ozdravili. Prelijep susret na kojem je bio pravi duhovni boj.


Jedan dan dođe mi knjiga od Max Rosslera – Brzo ozdravljenje. Pisac u knjizi govori: Što mi vrijedi što sam pročitao tisuće knjiga kad me nije niti jedna potakla kao citat iz Biblije: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Taj dan sam vidio da ima drugi dio Starog Zavjeta Biblije. Baš je tad izašao! Odlučim ga kupiti. Otvarajući ga, gle baš od prvi put otklopim na Psalam 21:

Jahve je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći;
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Jao, kakva jeza. Bog me opet dodirnuo. Puno mi se takvih stvari događalo. Otvarajući Bibliju Bog mi je davao poruke. Živa riječ Božja mi je davala život. I za druge ljude sam govorio neke poruke, iz Biblije i po njima biih je dodirnuo Duh Sveti. Doživjeli bi jezu, trnce, plač. Kao da su one bile baš ono što ljudima treba. Navodim neke citate preko kojih me Bog posebno dotaknuo:

''Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
Imenom sam te zazvao: ti si moj!
Kad preko vode prelaziš,
S tobom sam;
Ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
Plamen te opaliti neće.
Jer ja sam jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.
Za otkupninu tvoju dajem Egipat,
Mjesto tebe dajem Kuš i Šebu,
Jer dragocjen si u mojim očima,
Vrijedan si i ja te ljubim.
Stog i dajem ljude za tebe
I narode za život tvoj.
Neboj se jer ja sam s tobom.
S istoka ću ti dovest' potomstvo
I sabrat ću te sa zapada
Reći ću sjeveru: 'Daj mi ga!'
a jugu: 'Ne zadržavaj ga!'
Sinove mi dovedi izdaleka,
I kćeri moje s kraja zemlje,
Sve koji se mojim zovu imenom,
I koje sam na svoju slavu stvorio,
Koje sam sazdao i načinio.''

''Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u Njemu nada moja''

''Kamen što ga odbaciše graditelji,
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo,
Kakvo čudo u očima našim!''

''Može li žena zaboravit' svoje dojenče,
Ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
Tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao,
Zidovi tvoji svagda su mi pred očima''

Sanjao sam Boga. Toliko mi je puno znakova davao. Pojavljivao mi se u snu. Imao sam nekad i viđenja, spoznaje. Prisustvovao sam od tada mnogim karzimatskim susretima.

Bilo je i teških dana, padanja, ali Bog me uvijek dignuo sve više i više. Ponekad su nam potrebni teški dani, jer se čovjek kroz patnju najviše zamisli, mijenja i okreće svom Stvoritelju. Nekada je moja vjera postajala suha. Što se to moglo događati? Bog je želio da odrastem. Dovoljno mi je dao razloga da vjerujem, tako da se više ne mogu vratiti.

Više mi ništa drugo ne preostaje, nego živjeti s njim i u njemu, jer on je život. On mijenja našu prošlost sadašnjost i budućnost. Dragi čitatelju, možeš li povjerovati da bolesna prošlost može biti zamijenjena i da se baš danas možeš krenuti ispočetka?

Evo dođe mi da sada kažem Riječ Božju:

Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.

Ponekad su potrebne i patnje, nekad duže nekad kraće, da se čovjek obrati Bogu.

Možda Bog baš želi da pokrenem nešto na internetu. Jer kad njega doživiš, primiš, kad te ispuni ljubavlju, nemožeš to sve primiti. Nemožeš sve zadržati za sebe. Moraš to prenositi na druge, svjedočiti. Jer Isus kaže de će nas jedino po ljubavi prepoznati da smo njegovi učenici.

Neka i tebe Bog silno dodirne, dragi čitatelju, da doživiš puninu života s njim. Neka te ispuni svojom ljubavlju, i popuni sve praznine u tvom životu. Neka ispuni sve ciljeve u tvom životu. Neka ti bude alfa i omega. Svaki smisao. Teži za kraljevstvom Božjim, a ostalo će ti se nadodati. Sahne trava, vene cvijet, Riječ Božja ostaje dovijeka. Bog te blagoslovio!


Vjeko

Ovo svjedočanstvo sam pisao za svoj 22. rođendan, od tada je prošlo 9 mjeseci i Bog mi je kroz tih 9 mjeseci učinio mnoge lijepe stvari koje će biti nadodane ovome svjedočanstvu. Pročitao sam još puuuno knjiga osim onih navedenih u svjedočanstvu! Kroz to vrijeme pokrenuta je i stranica Tebe-tražim! Naš Bog - On je Silan Bog!

Ima li tko kakvo zanimljivo svjedočanstvo i hoće li ga podijeliti s nama? Svjedočenjem i vlastitim primjerima ćemo najbolje dočarati drugima Božju Ljubav i Veličinu!Svi smo mi pozvani da svjedočimo!

Malo ću nadopunjavati svoje svjedočanstvo, pošto nitko neće da napiše svoje.

Da, ja sam bio uvjeren da će se u 22. godini moga života nešto dogoditi, i vidi, zbilja je...

Kad mi nešto padne na pamet, ovdje ću napisati, jer u svjedočanstvu nije navedeno mnogo stvari koje mi je Bog učinio u to vrijeme do pisanja svjedočanstva. A poslije toga - dogodilo se puno toga

ne pisem Vjeko svoje svjedocanstvo jer smatram kako nisam bas dostojan da to netko cita. Cak mislim kako i nije toliko bitno. Bitno je da sve to o nama samima Bog zna puno bolje, i da se u to mozemo pouzdati. Bog je ziv i svatko od nas svjedocanstvima prisustvuje svaki dan. Pa evo, svjedocim kako sam i danas jako osjetio Boga u ovom danu na izmaku, u ljudima koji su 'prolazili' kroz taj dan, pokazujuci mi u onima koji bi nesto na lose, kako ne treba, u onima koji su siromasni, kako barem cijeniti to sto se ima al i puno vise, kako umornom ne propustit pomoc, psovacu se ne nasmijati sali, ukoriti dijete ako stavi noge na stol za kojim se jede, ukoriti dijete ako se igra s hranom, reci ljudima kako je po Bozjoj, kako o novcima misliti lose..., sve mi je to Bog danas pokazao. Iznova, jer mi iznova i treba. Kad bi u ovo dodao imena, vrijeme, mjesto, ispala bi neka prica, a ona nije vazna, vazno je da se ama bas svaki dan moze razgovarati s Bogom i da je svaku sekundu dana kojeg zivimo Bog prisutan, da nas promatra i navija za nas, bdije nad nama, nudi savjete kroz osobe, pokazuje po osobama kako ispravno postupiti, ceka nas svaku tu sekundu. Osobno mi je na posebnom mjestu to sto su Bozji plodovi opipljivi i vidljivi, upravo stalno. Eto vjeko, shvati ovo kao 'kratko' svjedocanstvo.

Mislim da je volja Božja da sve svjedočimo. Da se otvorimo do kraja. Da sve izlijemo pred sebe i pokažemo. Da se predamo. Bog želi da naša svjedočanstva čuju svi zalutali, svi izgubljeni...
Što ti je svjedočanstvo neugodnije, čudnije, što te više njega sram, mislim da će se po njemu to više Bog proslaviti po tvom životu, po tvom svjedočanstuvu i dotaknuti druge.
Ne stidimo se svoje prošlosti. Mnogi ljudi su prošli slično kao mi, samo - nitko to ne svjedoči, pa misli da je njegov problem bio naj teži. Ponavaljam - to sve iz razloga što nije čuo druga svjedočanstva, što drugi nisu željeli svjedočiti.
Mislim da je u našoj evangelizaciji, širenju Božje riječi najbitnije svjedočanstvo
Ja sam svoje svjedočanstvo razradio, pisao u detalje, jer smatram sve stvari jako bitnim. Još ču ga nadopuniti. Nisam se stidio i pravio fin. Želim sve napisati, jer smatram da će se po tome još više proslaviti Bog!
Nepišemo svjedočanstva zbog toga da se ona nekome svide, već da po njima Bog djeluje u tuđim životima, poraste vjera drugih ljudi, povjeruju u nadnaravno - Boga i prihvate Spasenje koje je za njih pripremljeno. Krenu novim putem, okrenuiti za 180 stupnjeva. Putem kojim svatko može ići. Putem kojim i TI možeš ići. Putem svetosti!

Ovdje stavljam svjedočanstvo skinuto sa http://andjel1.blog.hr/ . To je svjedočanstvo od naše drage članice andjeline1. Nadam se da se neće ljutiti što sam ga napisao ovdje umjesto nje ( ina i ti si moje prije na DP , sad smo 1:1 )

kako sam spoznala Boga

Toliko toga bih imala za napisati...gdje su prvi kontakti u kojima sam
prepoznala Božije djelovanje bili sa mojih 13godina...
iskustvo je preintimne prirode pa ću ga izostaviti.

nakon toga sam u srednjoj školi imala nastavnicu koja mi je predavala
francuski i engleski...
nisam joj bila omiljena jer nisam poticala iz krugova koji su njoj bili
važni...
jednom prilikom sam se na satu francuskog zakačila sa njenom
ljubimicom...kćerkom nekog "face"..(išla sam u kulturu i umjetnost i
takvih je tamo bilo dosta)...
jako sam povrijedila taštinu dotične profesorice..iako sa profesoricom
nisam imala većih problema...
no ona je odlučila otići sa sata i ja samjoj se ispričala...tad mi je
rekla da ću ju zapamtiti i ostala na satu...
dala mi je na kraju godine 2 iz francuskog...iz kojeg nisam više ni
zaslužila...a mogla mi je komotno dati i jedan...
no rušila me iz engleskog koji sam imala dobre ocjene...
znala sam da će me rušiti godinu...
na prvom ispitu sam normalno pala...
tata mi nije znao za to....jer mislim da bi me ubio da padnem razred...
drugi ispit dolazi..i došla sam prva u školu...sjela sam u učionicu i
plakala i molila se Bogu da učini nešto da prođem razred...iz sveg srca...
počeli su dolaziti ostali...
došlo je i 9 sati kad je trebala profesorica doći.
nije je bilo....
nada se počela pojavljivati...
9 i 15....nema je...
9 i 20 ....nema je...
9 i 30...otvaraju se vrata i ulazi neka profesorica i kaže nam da
profesorica ne može doći na ispit jer je u putu strgala nogu....
znala sam da je to to...(tad mi je nije ni bilo žao što je strgala nogu)...
trebali smo doći sljedeći dan...i normalno...znala sam za dobru
četvorku...prošla sam i dobila TRI...

nadalje se događalo još mnoštvo milosti....
no...sve sam to počela ne primjećivati...
mladost,znatiželja,stav da sam napametnijana svijetu i da nitko mi ne može
ništa...me odveo u jedan dio života koji nije imao puno veze s Bogom.
sad vidim da me je On čuvao u bezbroj situacija...gdje da danas vidim sina
uistima bih umrla od straha...

na svu sreću nisam upala u drogu i prostituciju...do tud sam još pazila
što radim...
tulumi,fešte,putvanja,dečko,alkohol,muljanja na praksi sa
novcem,laži,lažna svjedočenja zbog osbne koristi...i još mnogo,mnogo
toga....

nisam voljela odlaziti na mise...to mi je bilo jako dosadno...ali kad bi
mi bilo teško...otišla bih u crkvu...sjedila sama i plakala ili tražila
Boga pomoć...

nekad mi se činilo da mi pomaže nekad ne...samo sam duhovno tonula sve
više...

pa sam počela tražiti pomoć u raznoraznoj duhovnoj literaturi...sve sam
gutala što je imalo veze sa psihom i dušom...

tad u to vrijem je bilo vrlo teško naći literaturu tog tipa jer s ena sve
takvo gledalo sa omalovažavanjem i nikako nije to bila popularna
literatura...

kupovala sam doslovce sve što je ličilo na ikakvu duhovnost...
tražila sam pomoć...
ali nije je bilo....
muka i nemir svakodnevni...
uvijek sam se osjećala kao lupina broda u moru...bez ljudi bez
ičega...samo kostur...
nemir me je non-stop tjerao da idem nekud,dalje,da
ispitujem,tražim,provociram,insceniram ono što bi me eventualno moglo
zadovoljiti na koji dan....
izvana radosna i vesela..iznutra očajna i samouništavajuća...

provedene noći i noći u disko klubovima su na koji dan ubile nemir u
meni...no za dan ili dva..opet isto...
počela sam pucati po svim šavovima....

tad mi se dogodilo nešto što me je jako uplašilo...probudila sam se ujutro
izgrebanog vrata...kao da me neka životinja vrlo oštrih kanđi izgrebala.
došla sam na posao i normalno svima je to upalo u oko...no uglavnom su
zbijali šale oko toga...a meni je strah bio sve veći...
ušao je jedan čovjek kojeg nismanikad prije vidjela i kaoi svi me pitao
što mi je to....
nisam mu htjela reći...jer mi i onako nebi vjerovao....
bio je uporan...
ispričala sam mu...
rekao je da sjednemo popiti kavu...
sjeli smo i ptao me da li sam nekome učinila neko zlo...
rekla sam da svjesno nisam...
pa me pitao da li sam radila neke magijske rituale...
rekal sam da nisam ali da imam u stanu neke knjige koje imaju i takvog
sadržaja...
rekao je da mi je to upozorenje i da se morma riješiti tih knjiga...
rekla sam da to nije nikakav problem i da ću ih dati nekome...
rekao je da to ne smijem učiniti...
onda sam rekla..ok...zapalt ću ih...
rekao je da ni to ne smijem...
pitala sam što da onda učinim...
rekao je da ih moram baciti u vodu...
ok...složila sam se i upozorio me da pazim...(rekao je da je inače
musliman ali da dolazi na kaptol kod svećenika...to ni danas ne kužim??)
tad sam radila u koprivnici i tamo nije bilo rijeke u gradu
dogovorila sam se s dečkom da me pričeka kod jedne ustanove s autom i da
ću ja donijeti knjige...
uzela sma knjige i izašla van...puhao je odvratan vjetar i sve su se čule
ograde kako škripe..kao neki lanci...sve je bilo odvratno...ko u filmovima
strave....
došla sam do mjesta gdje smo se dogovorili njega nije bilo(tad nismao
imali mobitele)...razljutila sma se..ali šta sad...odnijela sma knjige u
kontejner kod svoje firme i vratila se natrag...
on je bio tamo i odmah sam mu počela prigovarati gdje je bio baš sad kad
mi je trebao(inače nikad,ali baš nikad nije kasnio)...on me gledao čudno i
veli mi ...ali ja sam tu već 15 minuta...
nemam razloga ne vjerovati mu....a imam razloga misliti da mi se
jednostavno nije dozvolilo da ga vidim....

u to vrijem sam se družila i s nekim ljudima koji su u najmalnju ruku bili
čudni...i svašta isprobavali...od jiđinga..(koji sam i ja prakticirala u
velikoj mjeri)...do nekih rituala( s kojima ja nisma imala veze)....
prekinula sma sve odnose s njima i upisala se u višu školu uz rad tako da
imam opravdanje što ne mogu se družiti sa svima njima...jer je bilo skoro
nemoguće ih izbjeći...

vratila sam se kući u zagreb...i zaljubila se,udala..dobila dijete...koje
je imalo opsnu žuticu..povisio mu se previše broj bilirubina, otišao u
inkubator.... i tu noć na badnjak sam se molila majci Božijoj da mi spasi
dijete i da ću postiti na kruhu i vodi svaki petak 5 godina....sutra dan
je broj bilirubina pao...i uskoro smo išli kući...

nakon toga sam se vrlo brzo rastala...
to je bio doslovce pakao na zemlji...
nisam imala novca,dijete često bolesno, a drugi oko mene jednostavno nisu
vidjeli u kojim sam problemima..i još mi ako su ikako mogli prisjeli na
muke...od majke do ostalih poznatih...
nikoga nije bilo briga što se mučim bez novca sa bolešljivim
djetetom...(iako sam u fazama dok sam bila u odličnim primanjima pomagala
cijeloj svojoj užoj obitelji a i nekim prijateljima)

moje psihičko stanje je bilo na rubu ludila...samo me je držalo to što sam
znala da moram opstati i biti kako treba majka svom djetetu...
nikog na svijetu nije bilo...nikog...
ja i moje dijete...
i Bog....

i tad mi je dijete obolilo jako...u jednom danu su mu se oduzele noge i
pojavila se neka velika izraslina an kičmi....
svaki dan sam bila u njegovoj bolnici( i ovom prilikom molim boga za one
divne ljude u bolnici koji su mi dali d abudem uz njega...On zna
koje...neka blagoslovi svaki njihov pokret) od 10 do 21-22 navečer dok ne
bi zaspao...

molila se i mučila zašto mi se sve to događa....
tad sam shvatila da sma bila vrlo nepravedan prema nekim
ljudima,ljubomorna na brata,egositična i bez imalo prave ljubavi prema
ljudiam oko sebe...
shvatila sam da ću izgubit sve..baš sve ako nastavim svojim putem....
nisam više imala kud...
iskreno samse molila danima....
dijete mi je bilo 2 i pol mjeseca vezano na ljekovima u infuziji u
kinderbetu..da ga nisu više imali gdje bosti..nego u vratne žile su morali
bosti inekcije...
skoro je umro zbog zraka u igli...
i tako..ne mogu baš puno o tome jer mi je preteško pisati....

molia sam se Majci Božijoj da ga spasi...
molia sam se da od opcije tumora na kičmi i upale kičme ima upalu kičme
iako je i to grozno....
ispalo je tako....doktorica je rekla da se dijete nevjerovatno brzo
oporavlja....
ozdravio je potpuno nakon 2 i pol mjeseca...
spremali smo se iz bolnice kući i kad smo sjeli u auto..pitala sam ga kud
želi da idemo....imao je tad tri godine...
mislila sam da želi u lunapark,kazalište,slastičarnu,igraonicu....negdje
tako gdje smo zanli ići...
a on meni kaže.....mama idemo u clkvu...
djete od tri godine po izlasku iz bolnice želi ići u crkvu????!!!!!

hvala Majci miloj na svim izmoljenim milostima....

tu negdje u tom vremenu je nastupio mir moje duše...i onih nemira više
nema....
nakon toga u nekom vremenu sam predala svoj život Isusu....
dogodilo se još mnogo,mnogo situacija u kojima sam vidjela Božije
djelovanje i zaista bih moga pisati još satima....
no eto ovo će biti dovoljno...

evo i ovim putem želim mom dragom Bogu ocu reći veliko hvala i mojoj Majci
djevici Mariji zahvaliti za sve izmoljene milosti...
i zamoliti ih da se ne ljute na moje pogreške i da mi ukažu na
njih...svim silama svojim uz njihovu pomoć ću se truditi biti im dobra.

Ne može se ukratko napisati sve što se osjeća u srcu kada sretneš Isusa i ispuni cijelo tvoje biće. Ali evo moje "kratko" svjedočanstvo, nadam se da će barem jedna osoba imati strpljenja pročitati do kraja.
Sada kako se vraćam u svoju prošlost pronalazim puno situacija koje su mi bile teške. Bolno je i nisam nikada nikome pričala, no evo osjetila sam potrebu da vama trebam. Još od prije moga rođenja mama je imala problema s tatom koji je bio alkoholičar, bio je jako ljubomoran i mamu nije smio nitko pogledati a ne da ona nekoga pogleda, čim bi došla kući dobila bi svoju "zaslugu" za sve to. Tako je ispalo da ja nisam njegovo dijete, čak su me nazivali da sam "kopile" - ta mi riječ i dan danas nije jasna, ali eto, ljudi ju upotrebljavaju. I tako, rodila se mala Jasna. Svi su bili oduševljeni mnome i dao je dragi Bog da budem ista kao moj tata. Danas kad me gledaju sve ih podsjećam na njega. I tako sam ja rasla i gledala što se događa u mojoj obitelji, alkohol, udarci i da ne idem u detalje... Mama je bila na izmaku snaga, ali nikada nije izgubila vjeru u Boga, i sve te kušnje je izdržala, a onda su nestale. Bio je 19.08.1995., kraj rata..., i moj tata je taj dan poginuo, nisam još uvijek znala što se događalo tada, ali sada mi je jasnije, jer znam da je Bog tako htio. A on zna zašto... Ja sam cijelu osnovnu i srednju školu bila odličan učenik, svi su me hvalili, i ja sam voljela učiti, a i laskalo mi je sve to. A onda sam se zaljubila u trećem srednje, tako sam se jako zaljubila, ali i dalje sam učila i bila dobra, no onda odjednom su počeli ljubavni problemi. Bili smo godinu dana zajedno i "konzumirali svoju ljubav" , vjerojatno je to sve dovelo do raspada naše "prekrasne" veze. Još smo izdržali par mjeseci a onda je puklo sve. Tolika ljubav! Jako sam bila povrijeđena, iako sam ja prekinula vezu, bilo mi je u jednom trenutku žao svega što sam učinila, čak smo planirali i zaruke jer bili smo oboje zaljubljeni i voljeli smo se, i tako sam pala u duboku depresiju. Plakala sam satima, danima, mjesecima, mama nije znala što učiniti sa mnom, nije mogla ništa, ljutila sam se na sve, bila živčana, frustrirana i razočarana, za Božić su ukrašavali bor a ja nisam imala snage samo sam plakala, i tako šest mjeseci... Onda se pojavio jedan dečko u mome životu koji je imao burnu prošlost i ja sam se tajno viđala s njim jer je i stariji od mene. Jedno vrijeme nitko nije znao za nas, a onda je mama počela sumnjati i na kraju sam joj i priznala. No, ni ta "veza" se nije održala, jer sam ja njega silno htjela promijeniti, ali on nije osoba koja se želi mijenjati. U početku nisam ništa govorila jer sam htjela svidjeti mu se, i kada se to dogodilo onda sam htjela nešto drugo, mijenjati ga... Nije uspjelo i počeli smo se svađati. Ja sam svaki dan odlučivala kako ću ga ostaviti, kako to nije dobro za mene, ali nisam imala snage niti hrabrosti, kad god odlučim, on me zove na mobitel i ja se spremim i idem s njim, čak i kada sam bila u snu, probudim se i idem... uh... I tako sam pala u depresiju i zbog njega jer sam mu u više navrata govorila da ću ga ostaviti, a on mi nikako nije vjerovao a i sama sam znala da neću, jer nisam mogla, a u biti tako je to jednostavno... Samo sam jednu stvar trebala učiniti, a to je pozvati Isusa u svoje srce i dopustiti mu da preko mene On djeluje.... Moram vam reći da sam uvijek išla u crkvu nedjeljom jer mi nismo župa, ali puno toga se dogodilo u mojoj okolini da sam prorijeđivala odlaske na misu, ali opet kad sam ili zaspala ili nisam htjela ustati, otišla sam popodne u Osijek i tamo se pomolila. Išla sam sama, i molila sam se Bogu da mi da snage da izdržim sve to, i zbilja mi je dao to što sam tražila. "Što god zatražite, već ste to primili." I tako sam jednoga dana sjedila kod kuće, došli su naši prijatelji i počeli su govoriti o tome kako idu na molitvu u Sl. Brod, i što su doživjeli na karizmatskom susretu u Bjelovaru ove godine. Ja sam osjetila da mi treba nešto da me ispuni, osjetila sam da trebam otići u Sl. Brod i to sam učinila, toliko sam im dosađivala s pitanjima, a onda smo i otišli. Nakon Euharistije, imali smo molitvu, a onda smo išli kod jedne obitelji u njihov dom i pomolili su se nada mnom. Ja sam tako jako plakala, jer bilo mi je sve što me tišti u srcu, a nisam mogla nikome reći, nisam imala hrabrosti, nisam imala dovoljno vjere.
Pjevali su: Lutao sam ovim svijetom, sam bez cilja i bez nade,
Umoran od svojih rana, umoran od svih lutanja,
Sve dok me tvoja ljubav Bože nije dotakla,
Sve dok me tvoja ljubav Bože nije podigla iz blata.
Nije bilo prijatelja, nije bilo nikog, ruku da mi pruži
Moju bol da podijeli.
Sve dok me tvoje boli nisu iscijelile,
Sve dok mi tvoje svjetlo nije sve moje rastjeralo tmine
Samo tvoja ljubav može učiniti da sve procvijeta,
Samo tvoja ljubav može upaliti nova svjetla
Samo tvoja ljubav Bože.
Nema takve pjesme, nema takvuh riječi
Kojima bih mogao hvalu ti izreći,
Neka ti život o moj Bože bude hvala
Neka ti život moj o Bože bude pjesma koja nema kraja.I ja sam plakala... znate i sami zašto...
Slijedećeg dana sam se tako lijepo osjećala bilo je to 03.04.06., zatim sam otišla na karizmatski susret u Veliku Goricu, prvo sam se izgubila u masi ljudi i kad sam ušla u dvoranu nisam vidjela nikoga od svojih, a onda jedna djevojka iz Broda me pozove k sebi i tamo sam ostala do pauze. Pjevali su pjesmu: Dajemo ti slavu, čast i hvalu,
Tebi podižemo ruke tvoje ime slavimo
Jer velik si činiš djela velika
Nitko nije kao ti Isuse nitko nije kao ti.
Tu sam toliko zaplakala i onda me djevojka koja je bila do mene zagrlila, a ja sam još više zajecala. Onda je bilo lakše. Poslije sam se srela s mamom i premjestila se kod nje, a ona je sjedila s onim prijateljima skroz ispred oltara. O Isuse dragi, čime sam to zaslužila? Toliko sam se opustila i prepustila jecala sam, plakala sam, bilo mi je teško, a Isus je sve moje boli odnio, očistio sve moje grijehe. Bila sam presretna. Ali nisam se tada još promijenila, sve me to počelo mijenjati, no još sam padala... Išla sam i na seminar u Vinkovce koji je držao Tomislav Ivančić... tražila sam put, tražila sam izlaz, "tražite i naći ćete" i našla sam. Došao je dan kada smo odlučili osnovati svoju zajednicu i zamolili smo župnika da nam drži misu u našem mjestu, on je to učinio, ali nije bila obična misa, za mene je taj dan 26. 05. 06. bio poseban. Pričestila sam se pod Prilikama Kruha i Vina. Ja, ovako grešna, i meni moj Gospodin, moj Isus, moj Bog dopušta da jedem i pijem iz Njegove ruke. Tada sam zaplakala! Zbog svega što sam činila, osjećala sam se jadnom, a opet sretnom jer mi je dao novu priliku, novu nadu je moj Bog ulio u moje srce. I od toga dana, tek od toga dana ja sam druga osoba. Tu veče sam dobila dar govora u jezicima, totalno sam bila otvorenog srca i kada sam počela moliti, malo sam se smijala jer je bilo smiješno, a znate i sami, a onda sam čula čovjeka koji je tumačio, i tada sam zaplakala, ali nastavila sam moliti u plaču, i svi su zajecali, jer riječi koje sam izgovarala bile su ove: Isuse otvaram ti se kao cvijet prema suncu, osjećam se tužnom, ja sam urezana u tvoje dlanove, ti si baš mene izabrao, imenom si me zazvao,hvala ti što mi stvaraš čisto srce i hvala ti što osjećam mir u svome srcu. A baš tako sam osjećala u svome srcu. Ja sam čula samo da se otvaram kao cvijet i da osjećam mir, drugo su mi rekli ostali koji su bili na kućnoj molitvi. Znate li koja je to radost bila? Koja je to sreća? Taj trenutak će mi ostati u sjećanju zauvijek. Neke osobe mi govore da nisam normalna, što se sa mnom događa, ja više ne izlazim već od kraja 3 mjeseca, ne pušim, ne slušam glazbu (svjetovnu), slušam samo duhovnu, naručila sam si pjesmaricu zajednice Dobri Pastir, gledam kasete sa susreta i upijam svaku riječ te prenosim dalje, drugima... Iako mi kažu da pretjerujem, ja mislim da u molitvi i naviještanju Riječi Božje ne možeš pretjerati, ja volim biti kako kažu "nenormalna i luda" jer sam osjetila Božju ljubav, On me voli, On me doista voli, i čini čudesa. Ne mogu dopustiti da netko govori protiv Njega, ne mogu ne upozoriti na ono što znam, što sam pročitala u Bibliji. Ja sam se jednostavno promijenila, moj život se promijenio. Išla sam na faks godinu dana, pala sam godinu i sada sam napustila faks jer se ne pronalazim uopće, mislim upisati teologiju ali ne znam hoću li, jednostavno nikada nisam sanjala o faksu htjela sam raditi nešto što volim, a ovo volim, i tu sam se napokon pronašla, volim navješćivati Riječ Božju, čitam duhovne knjige i Bibliju i redovito se molim i sve me to jača i vodi k Njemu, jedinome Izvoru života, volim kako kažu "sve gledati kroz Boga" jer Bog i jest sve. Moj Bog ima plan za mene, On je baš mene odabrao. "Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas." Hvalim te i slavim Bože zbog tih izgovorenih riječi, tako se osjećam posebnom, izabranom! Ti si me izabrao! Ti si moj početak i kraj, Alfa i Omega, Ti si moj život, Tebi dajem svoje srce, "čisto srce stvori mi Bože", samo Ti upravljaj koracima mojim, jer bez Tebe niti jedan korak ne bi učinila. Slavim Te Gospodine, Bože moj, vječna Ti hvala i slava! Neka Te svi upoznaju, i neka krenu pravim putem jer ti si jedini "PUT, ISTINA I ŽIVOT"!! "Isuse volim Te, više od sveg drugog volim Te, sve što je u meni želi pjevati, Isuse volim Te!"

Hvala vam što ste pročitali moje svjedočanstvo, Bog čini čudesa, a ja sam jedno čudo. Neka Gospodin izlije obilje svoga blagoslova na sve vas!

Divno Jasna!
Neka se Bog i dalje proslavlja kroz tebe i neka cijeli tvoj život bude pjesma Njemu! Ostali "luda" i dalje traži i kucaj jer Boga našega nikada ne možemo do kraja upoznati. Hvala ti za tvoje svjedočanstvo što si izgovarala dok si molila u jezicima. Nadam se da ce i drugi biti potaknuti time da i de ce potraziti osobu koja ima dar tumačenja jezika jer kad razumijemo sto govorimo jos vise nase srce skace od radosti!
Ostani pod plaštem Majke Božje, neka te štiti i čuva od svakoga zla!
I uvijek u svemu najviše vjeruj svome Bogu i onome što ti On govori! I kad odluči kušati tvoju vjeru, kad osjetiš suhoću molitve, ostani Mu vjerna, ustraj u molitvi i ne zaboravi velika djela koja ti učini!
Ovo je tek početak jednog divnog putovanja koje se zove Bog!

kak si samo to pronašao,mislim na blog...

da ja mislim definitivno da svjedočanstva trebaju postojati i da trebamo prestati bojati se skidanja svoje aureole savršenosti...i pokazati drugim ljudima da smo od krvi i mesa..

znam da to nije ugodno...no eto što je rekao vjeko....zbog drugih koji se boje, dužni smo...jer kad oni budu vidjeli da su i drugi ljudi suočeni sa sličnim mukama i problemima...lakše će otvoriti svoje srce i uzvjerovati da i njih Bog ljubi