Praštanje i ozdravljenje
Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov!
1Pt 3,9
Đavolska varka u nepraštanju (i mržnji uopće) sastoji se u ovome: čovjeku koji ne prašta (ili mrzi ili želi zlo drugome ili proklinje) čini se kako nepraštanjem šteti osobi kojoj ne želi oprostiti. Osjeća kao da će, ako oprosti, nešto izgubiti. Ako ne prašta, čini mu se da se osvećuje osobi koja ga je povrijedila i tako joj “vraća” uvredu. U osobnim odnosima, nepraštanje doista može povrijediti osobu protiv koje je upereno, osobito ako se ona želi pomiriti i primiti oproštenje. Ali daleko više od toga, nepraštanje uništava osobu koja ga gaji u svome srcu. Mržnja izjeda posudu u kojoj je pohranjena.
Nepraštanje - bilo Bogu, drugome ili sebi - može ozbiljno narušiti duhovno, psihičko, pa čak i tjelesno zdravlje osobe koja ga nosi u srcu. Praštanje, naprotiv, donosi golemo olakšanje, oslobođenje i mir. Veza između praštanja i ozdravljenja bila je dobro poznata već starozavjetnim piscima: “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje?” (Sir 28,3)
Praštanje je, nadalje, uvjet da bismo se mogli pomiriti s Bogom i primiti od njega blagoslov i
Bog nas, dakle, ne pita - kako mi često razmišljamo - o tome tko je kriv i tko je “prvi počeo”, jer to oproštenje za svoje vlastite pogreške: “Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti” (Sir 28,2). A oproštenje od Boga potrebno je svima, jer nitko od nas nije savršen i bez grijeha: “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama” (1Iv 1,8). U molitvi Oče naš, koju je s⭠Isus naučio svoje učenike, molimo: “otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim” (Mt 6,12). Na drugome mjestu Isus još jasnije ističe vezu između praštanja i primanja oproštenja, te između praštanja i susreta s Bogom u molitvi: “No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupke.” (Mk 11,25) ovdje jednostavno nije bitno. Ako oprostimo, to ne znači da smo slabiji ni da je onaj drugi u pravu ni da smo mi skrivili sukob. Opraštanje ne mora nužno značiti ni nastavak bliskog prijateljstva s drugom osobom koja nas je ranila ako je kroz sukob uništena prisnost i međusobno povjerenje. Opraštanje se prije svega događa u srcu, a po njemu nas Bog ozdravlja od rana koje smo zadobili i oslobađa od zarobljenosti negativnim osjećajima prema osobi koja nas je ranila, prema Bogu ili prema sebi samima.
Ako Boga promatramo kao milosrdnog Oca punog ljubavi, koji se brine za nas, veseli se našoj sreći, bdije nad nama i čuva nas, shvatit ćemo da su sve njegove zapovijedi, zabrane i savjeti za naše dobro. Isto vrijedi i za ovu: trebamo oprostiti, jer je to za naše dobro. Nepraštanjem štetimo sami sebi; ono nas ranjava više nego sama primljena uvreda koju ne želimo oprostiti. Zbog nepraštanja nam je teško, ako ne i nemoguće, od Boga primiti oproštenje, blagoslov i ozdravljenje, i to ne zato što nam on to ne bi htio dati, nego zato što nam je srce zarobljeno negativnim osjećajima i zatvoreno. Nepraštanje nas udaljava od Boga, koji je izvor života, zdravlja i blagoslova.
Želja za praštanjem, spoznaja da je to dobro za nas i potrebno nam, dovodi nas do idućeg problema: “želim oprostiti, a ne mogu”. Praštanje vrlo često nadilazi naše ljudske mogućnosti i nemoguće je bez Božje pomoći.
Ako nas praštanje oslobađa da bismo mogli od Boga primili oproštenje, i suprotno je točno. Čovjek koji je doživio susret s Bogom i njegovo milosrđe, osjetit će u svome srcu spremnost i sposobnost da i sam čini tako. Osobe koje su u molitvi doista otvorene Bogu, često dobivaju poticaj da nekome oproste. To obično počne kao misao koja naoko dekoncentrira molitelja i odvlači mu pozornost od same molitve.
Ako vam se to dogodi, možete se upitati: “Zašto mi sad dolazi u misli ta osoba?” Je li jednostavno potrebna molitve, pa ću je uključiti u svoje nakane, ili joj možda moram nešto oprostiti? Zamolite Boga da vam pokaže i slijedite poticaj. Ovakva “dekoncentriranost” često se događa kod molitava s obrascima koji se ponavljaju (npr. kod krunice) i može biti vrlo korisna jer se naše srce i um otvoreni za Božje poticaje koje inače ne bismo opazili u svojoj zauzetosti drugim mislima. Može se relativno lako razlikovati od običnog vrludanja misli po svakodnevnim stvarima koje nas odvlači od molitve.
Opraštajući, primamo oproštenje, a primajući oproštenje želimo i možemo praštati. Opet jednim malenim korakom počinjemo veliko putovanje. I praštanje je, naime, kao i sama vjera i molitva i ostalo u duhovnom životu, zajednički pothvat Boga i čovjeka. Ono je rezultat čovjekove surdanje s Božjom milošću, čovjekov odgovor na Božji poticaj. Bez Božje pomoći bilo bi nam vrlo teško ili čak nemoguće oprostiti. Ali isto tako, bez naše osobne odluke da oprostimo, Bog je “nemoćan”. Ta suradnja između Boga i čovjeka, koja je na djelu u svim aspektima duhovnog života, moguća je upravo zahvaljujući molitvi i sakramentima, u kojima primamo poticaje i milost da ih provedemo u djelo.
Ljudi koji znaju da je potrebno i “kršćanski” praštati, mogu se susresti s jednom posebnom vrstom problema. Može se dogoditi da, znajući da “moramo” oprostiti, uvjerimo sebe kako smo oprostili, a zapravo nismo. Ili, u još ekstremnijoj situaciji, ne želimo sami sebi ni priznati da smo povrijeđeni. Takve su osobe “iznad” situacije, kod njih je “sve u redu”, “nisu zamjerili”, a zapravo se radi o potiskivanju osjećaja koji ih zatim izjedaju iznutra i manifestiraju se kao naoko neobjašnjivi poremećaji u odnosu prema Bogu, sebi ili drugima.
Jedan duhovni pisac vrlo inteligentno savjetuje osobama koje misle da ni prema komu ne gaje negativne osjećaje da naprave popis ljudi koje mrze, ne vole, kojima nešto zamjeraju. Obično je kod takvih ljudi popis prazan. Zatim ih zamoli da sastave popis ljudi koji su im manje dragi od drugih. Ako ni tu nema rezultata, zamoli ih da sastave popis ljudi za koje misle da ne vole njih. U ovoj se fazi redovito nađe bar koje ime, i odatle počinje otkopavanje potisnutih emocija i nepraštanja.
Potisnuti osjećaji redovito su neugodni i bolni. Zato se s njima potrebno suočavati u Božjoj blizini i uz Božju pomoć. Ako još nemate osobno iskustvo susreta s Bogom, počnite s molitvom i napredujte polako. Nemojte ništa činiti na silu. Jednostavno budite otvoreni za Boga i njegovo djelovanje u vama, a ostalo će doći samo po sebi. Važno je razviti povjerenje u Boga i dopustiti mu da nas on upravlja i vodi. Primajući Božju ljubav u svoje srce, postajemo sposobni ljubiti Boga, ljude i sebe, te postajemo sposobni oprostiti. Božja je ljubav ta koja nas ozdravlja iznutra i oslobađa; koja ozdravlja naše odnose s drugima i sa samima sobom.
|