www.tebe-trazim.com

draga jasen
nisam ni primjenjivao svoj slučaj na tebe, samo sam opisao kako je ovo moje prijateljstvo djelovalo na mene...i ja sam dugo vremena radio na njegovom obraćenju, molio za njega, trudio se uvesti ga u vjeru, prihvaćao njegova stajališta ali eto više nemam strpljenja što svakako ne znači da i tebi savjetujem isto...mislim da je svatko vrijedan truda..trebamo svojim životom svjedočiti svoju vjeru, pa i Isus je rekao da smo sol zemlje...pa onda to i trebamo biti, ne samo riječima već i djelima.
Nisam ni ja od svojeg prijatelja digao ruke, i danas se molim za njega ali trenutno je ovako bolje, on nije htijo ni čuti za vjeru i za Boga, da je bar samo poštovao moje stajalište ali nije... tko zna...možda će ga Bog s vremenom obratiti...nadam se

žao mi je zboga tvog prijatelja
al dobro je i lijepo od tebe što se još uvijek moliš za njega....možda i dogodi se čudo, samo nastavi moliti
želim da ti se usliše molitve i da obnoviš prijateljstvo

Po mome iskustvu,najprije sebe treba utvrditi u vjeri pa ce se onda lakse drugome odgovoriti sto ga zanima i boriti se protiv argumenata.
Meni se znalo desiti,raspravljam sa nekim iznesem argumente i sve,al onda njegovi argumenti mi se vrte u mislima....mislim da to nije bas dobro za rast u vjeri.
Mada nemora svakome biti tako.

Hvala ti puno nitko sretniji od mene da se to dogodi, veselim se svakom obraćenju i vraćanju u Božiju obitelj, pa kako ne bi svojem prijatelju, također želim ti mnogo sreće i Božijeg blagoslova u gradnji tvojeg prijateljstva

Da, to je istina, treba najprije sebe utvrditi u vjeri da bi mogli drugima pružiti kvalitetno objašnjenje, često sam u početku govorio srcem za ono što sam vjerovao ali to nije bilo popraćeno kvalitetnim argumentima kakve je moj prijatelj tražio tako da bi i dalje tvrdio ono što je tvrdio, samo problem je kada osoba odbija odbaciti svoje predrasude i generaliziranja u vezi vjere pored kvalitetnijeg objašnjenja...
teško je čovjeku objasniti vrijednosti vjere i pravo poslanje crkve kad je cijeli život zadojen krivim učenjem, te masonskim spikama, tipa zeitgeist, te onim što mu govore novine, tv a i sama okolina, mislim da tada pomaže samo molitva...a vremenom Bog učini ostalo.

ponekad može biti i obrnuto.
razmišljanje o vjeri može te potaknuti da na neka pitanja koja ti se vrzmaju glavom potražiš odgovor. i onda nitko sretniji od tebe kada do odgovora dođeš, i još više učvrstiš vjeru.
danas sam naišla na jedan vrlo zanimljiv članak, vrijedi pročitati
http://www.bitno.net/vjera/ispovijest-b ... 8.facebook
možda pronađete neke od argumenata kojima ćete razoružati svoje prijetelje koji ne vjeruju

Gledao sam zeitgeist prije,to je lijepo umotano i prikazuje da nema Boga...onda kako ljudi trebaju raditi da bi bio savrsen svijet,da imamo resurse i sve.....sad kad se sjedim toga filma,razmisljam da se ljudi pridrzavaju Bozjih zapovijedi pogotovo ljubavi prema drugima svjet bi bio i bolji nego kako ga oni prikazuju da bi mogao biti

Tako ti je to,vec sam bio negdje bolje opisao pa da se cijeli ne ponavljam,meni su bili iznosili argumente,npr.kako se hostija pretvorila u pravo tkivo....ali ja to nisam mogao vjerovat,samo sam se cudio kako on to moze vjerovati,nije mi tada bilo dano........to je moj slucaj nemoraju svi biti takvi

Nisi me shvatio/la,nisam mislio na nove odgovore nego na one koje vec znam,a on ili ona su mi iznjeli svoje argumente.....onda me muce misli sto ako je mozda onako....capis

Danas sam puna pitanja....
pa evo još jednog pitanja...
Nadam se da neću ispasti krivo shvaćena ili neozbiljna.

Jesmo li dužni uzvratiti prijateljstvom svakome tko poželi biti naš prijatelj?
Tu ne mislim samo na ljubaznost i pomoć pri slučajnim povremenim susretima, nego na njegovanje pravog prijateljstva koje uključuje susrete, telefonske pozive i sve ostalo što je sastavni dio svakog prijateljstva.

Jednom sam već pisala o tome...ali još nisam pronašla pravo rješenje za te situacije...
Budući da se krećem u velikom krugu ljudi od najranije mladosti, gotovo svakodnevno upoznajem barem jednu novu osobu... Ti susreti najčešće ispadnu tako da ta osoba želi ostati u kontaktu, a neki od njih bi zaista i pravo prijateljstvo.
S godinama se nakupilo toliko ljudi da sam se prije 2-3 godine jednostavno od nekih povukla...nisam imala snage za sve te ljude....iako su većina od njih zaista dobri ljudi.

Moram priznati da sam svoje prijatelje većinom sama izabrala...oko 70 posto njih..Oko 70 posto njih je po mom ukusu...to znači da su vjernici i gotovo u svemu mi odgovaraju. Ostalih 30ak posto su ljudi koji su izabrali mene i s kojima sam, unatoč svim različitostima (npr. nisu vjernici ili razne druge razlike nas dijele), odlučila ostati u prijateljstvu jer sam vidjela da sam im nekako potrebna...tj. da im je potreban prijatelj.

Uz tih 15ak bliskih prijatelja, tu je barem još 50ak daljih prijatelja i poznanika s kojima se povremeno družim... I koji me redovito pozivaju na kave i sl. Nema dana da ne odbijem barem 2 poziva na kavu...jer ne mogu to fizički izdržati.... Kod mene život izgleda tako da često "odrađujem" te susrete..pa se trudim da budu što dostojanstveniji i manje isprazni, tj. pokušam se npr. doovoriti i na način "Ajde nađemo se na misi pa možemo poslije na kavu..."...ili "Ajde idemo malo na duhovnu obnovu pa možemo poslije na kakao..."... Znači, trudim se u te susrete ubaciti i vjerski dio..osobito svetu misu...
Kako radim u firmi s 1 500 ljudi i posao mi je takav da sa svima kontaktiram, naravno da i tu bude puno poziva za ručkove i kave..no to i ne računam jer to nekako "riješim" za vrijeme pauze za ručak...i u skoro 9 godina rada ovdje, stekla sam samo dvoje prijatelja, trudila sam se zaista što manje jer sam već tad postala svjesna da je nemoguće biti prijatelj sa svakime s kime pronađeš lijepe teme i sličnost karaktera.
Tu su i moje drage cimerice i cimeri s kojima sam dijelila životni prostor...s nekima od njih sam vezana kumstvima, s nekima pravim prijateljstvima, ali i tu nisam mogla ostaviti sve te ljude u svom životu..jer ih je bilo sigurno oko 30ak...

Kad čujem da je netko osamljen, zaista se osjetim i krivom jer oduvijek sam okružena i s previše ljudi. S toliko njih da mi često nedostaje mira i člesto me muči i iscrpljuje neprestani osjećaj "Uh, nisam se javila....moram se javiti...moram na onu kavu...na onaj rođendan...na onu večeru..na onaj roštilj...uh, sigurno se ona već ljuti na mene...kako se opravdati pred ovime ili onime?"


Tu su i muškarci koje također upoznajem na svakom koraku. Budući da sam slobodna, oni koji su slobodni požele biti moji prijatelji. Većini kažem da nemam vremena za nova prijateljstva, da nemam vremena ni za stare prijatelje. Ispadnem ponekad hladna i nedostupna, sebična.
Ljetos sam upoznala jednog muškarca koji ima kompliciran život, daleko od Boga, neprestano u vrtlogu posla i ispraznosti, a njegova me priča šokirala. To je čovjek s toliko nepotrebnog životnog iskustva da mi je postao iznimno odbojan kad sam čula sve što mi je ispričao...Iako sam vidjela da je on ranjeno biće željno ljubavi i nježnosti, u meni se stvorila velika odbojnost prema njemu...Tolika da mi je čak i fizički strašno odbojan, baš mi bude neka muka u njegovoj blizini... (iako je po klasičnim mjerilima zapravo zgodan muškarac). Najgore je što se zaljubio u mene, a kad sam mu rekla da ni po čemu nije moj tip i da se nikad ne bih mogla u njega zaljubiti (zaista me zgražava i sama pomisao na to da mu se sviđam), tad me doslovno molio da mu budem prijateljica.
Budući da je poslovni čovjek koji je neprestano na putu...i koji nema pravih prijatelja..dijete razvedenih roditelja..iz komunističke obitelji...sa stotine žena iza sebe....vjerujem da i nema pravih prijatelja i da mu novac ni sve te ispraznosti ne mogu zamijeniti Boga i dati mu mir.
Našla sam se s njim svega 2 puta...i jedva izdržala...koliko mi je sve to bilo teško i odbojno....iako je on i pametan i dobrodušan čovjek s dobrim namjerama....muči me što me nekoliko puta MOLIO da makar popijem piće koji put s njim...da on samo traži normalnu osobu s kojom bi mogao porazgovarati.
Pristala sam na te 2 kave samo zato jer je to bivši dečko moje dugogodišnje drage kolegice..a i poslovno smo bili vezani....Odmah na prvoj kavi mi je sve ispričao..koliko mu se sviđam...Obasula sam ga svime onime što sam mislila da će ga odbiti - prvo je mislio da sam vjerski fanatik...
Kako ga se nisam mogla riješiti...jednostavno sam se prestala javljati....znam da je ružno, ali bolji način nisam znala...
Nije se ni on javio nekoliko mjeseci.
I evo sad se opet javio...opet moli za običnu kavu....za običan razgovor...
A meni je već sad muka jer sam pristala iz sažaljenja...jer mi ga je žao....Jer znam da nije imao nikoga tko bi mu mogao malo navijestiti Božju riječ...
Zaista mi se okretao želudac od njegovih priča i njegovih životnih iskustava. Sad mi je žao što sam mu se javila i pristala na tu kavu jer znam da će za mene to biti mučenje, ali ne znam tko bi mogao odbiti da je bio u toj situaciji.

Moje pitanje - jesmo li dužni sa svakim tko nas MOLI otići na kavu i biti u kontaktu s tom osobom, ili čak biti prijatelj?
Hoću li jednog dana odgovarati Isus za sve one koje sam odbila, a kucali su na moja vrata? Ili od muke, ili od želje za druženjem, ili jer sam im se svidjela zbog nečega?
Je li to GRIJEH, prekinuti kontakt i jasno reći da ne možeš, da nemaš snage za nova prijateljstva?
Moram priznati da ponekad imam osjećaj kao da vučem teret za sobom...uteg svih tih poznanstava i očekivanja koja ne mogu zadovoljiti...Dođe mi da počnem lagati da sam udana i da imam obitelj i da nemam vremena.


Kad sam prije par godina pisala o sličnome...naš Damir mi je odgovorio neka sve te ljude usmjerim našem najboljem prijatelju - Isusu...usmjerim ih...ali oni i dalje žele biti i sa mnom u kontaktu....


Ja ZNAM što znači silno željeti nečije prijateljstvo. Poželjela sam do sad prijateljstvo tek nekoliko ljudi i hvala Bogu, dobila sam sva ta iskrena prijateljstva. Osim jednog.
I zato što znam kako je to kad ne možeš biti u blizini one osobe koja te oduševljava, trudila sam se biti dostupna što većem broju ljudi. Ali to je NEMOGUĆE...zaista i oboliš od toga svega i izgubiš snagu...

Draga Ela!
Molim Te, nemoj se toliko opterećivati. Ja mislim da Gospodin ne želi da Ti budeš toliko preopterećena, iscrpljena, da se razboliš (fizički, a možda i duševno)..opusti se . Konzultiraj se s Njim koji je Mudrost..zamoli ga da makne od tebe sva suvišna prijateljstva, sve ono što Te opterećuje..slobodnu Mu se izjadaj i reci Mu što Te muči..

Govorim ti to jer znam odprilike kako ti je. I ja imam sličnih problema. Puno toga me jako mučilo. Jednostavno sam, iskrena srca, sa suzama u očima, zamolila Isusa da makne od mene sve što me muči i opterećuje. I stvarno- Isus je uslišio moj vapaj .