www.tebe-trazim.com

Benediktinci



Benediktinski red je najstariji crkveni red na Zapadu. Iznjedrila ga je najranija monaška tradicija prvih stoljeća Crkve, a utemeljio ga je sv. Benedikt oko 529. godine u Montecassinu, pod geslom "Ora et labora" (Moli i radi). Svetci, blaženici i sluge božje iz njihovih redova: sv. Benedikt, sv. Skolastika, Sveti Ivan Trogirski.

Već po doseljenju Hrvata u novu domovinu oni dolaze u dodir s benediktincima. Benediktinac opat Martin dolazi u naše krajeve da tu skuplja moći kršćanskih mučenika. Ubrzo nakon njega dolaze i drugi benediktinsci i na ovim prostorima počinju osnivati svoje samostane, kako u primorskom tako i u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske. Kao ljudi pismenosti i kulture uživali su ovi monasi i njihovi samostani velik ugled kod hrvatskih knezova i kraljeva. I tijekom cijele naše povijesti oni su odigrali vrlo važnu ulogu u odgajanju naroda na vjerskom i kulturnom polju (poznata "Bašćanska ploča" iz samostana Sv.Lucije kod Baške na Krku). No zbog raznih razloga mnogi su njihovi samostani s vremenom bili napušteni, a konačni udarac zadala im je Napoleonova okupacija hrvatskih krajeva kada su svi samostani zatvoreni, a benediktinci protjerani.
Samostana sestara benediktinki ima u nas u sljedećim mjestima: Krk, Cres, Rab, Pag, Zadar, Trogir, Šibenik, Hvar.

U Hrvata se benediktinci javljaju i u Bačkoj na području Subotičke biskupije. Postojale su opatije kod Monoštora, Gornjeg i Donjeg Adorjana, Martonoša, Derži (vjeruje se da je to kod Bača) i Senti.
Danas u Hrvatskoj postoji samo jedan samostan benediktinaca - Samostan sv. Kuzme i Damjana ili Ćokovac na otoku Pašmanu, blizu mjesta Tkona. Dubrovačka biskupija u novije vrijeme želi obnoviti benediktinski monaški život u drevnom samostanu Sv. Marije na otočiću Velikog jezera na Mljetu.

U Mađarskoj je poznat samostan u Pannonhalmi, kojeg se na latinskom zvalo "Sveta gora Mađarske" [1].

Nekad su u Hrvatskoj bili i samostani u Osoru (sv. Petra) i Splitu (sv. Marije).

Isusovci




Isusovci ili Družba Isusova (lat. Ordo Societas Jesú) je rimokatolički crkveni red. Geslo im je: Ad Maiorem Dei Gloriam odnosno "Sve na veću slavu Božju!". Danas je u svijetu ovo najbrojniji crkveni red s oko 20 000 članova, a osim po duhovnoj djelatnosti isusovci su poznati po svojem djelovanju u znanosti i mnogim društvenim djelatnostima. Poglavar cijele Družbe, "general" reda trenutno je p. Adolfo Nicolás.

Sv. Ignacije Loyola, osnivač ovog reda je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio svrhu tog reda. Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio ovu redovničku zajednicu, a Ignacije Loyolski je bio izabran za prvog vrhovnog poglavara, odnosno generala družbe i to ostao sve do svoje smrti 1556. Nakon odobrenja reda, isusovci su se brzo proširili po Europi. Najviše su se angažirali u školstvu i prosvjetljenju europskog pučanstva općenito. Ignacije Loyolski je osnovao "Rimski kolegij" koji je papa Pavao IV. 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime "Gregorijansko sveučilište". Za izobrazbu mladih isusovaca osniva se u Rimu "Collegium Germanicum", a utemeljuju i učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum Orientale" koji ima zadaću zbližiti istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. U Europu su isusovački istraživači donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume, Indijance, u stalna sela, tzv. "redukcije". Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne na privrednom području, međutim vrlo brzo su propale zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarivale. Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja koji su bili angažirani u rješavanju gorućih problema, red je nerijetko zbog toga upadao u mnoga razračunavanja. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV.. tako pod pritiskom Burbona i janzenista potpisuje dekret kojim ukida Družbu Isusovu 1773. Pio VII. ponovno je uspostavlja 1814.

Uz bogatu duhovnu, prosvjetnu i kulturnu tradiciju, djelatnost isusovaca je obuhvaćala i niz znanstvenih disciplina, što se i danas ostvaruje kroz suradnju sa raznim znanstvenim institutima. Doprinos ovog reda se očituje i kroz 35 Mjesečevih kratera koji su dobili imena po isusovačkim znanstvenicima. U svom radu isusovci su se služili tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živu, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun, kozmološka teorija praatoma isusovca Georges Lemaîtrea koja je iskorištena u Teoriji Velikog praska i sl.

Jedan od razloga osnivanja isusovačkog reda bio je zaustavljanje širenja reformacije. Dio službe Isusovaca bio je da potiču ljude na poslušnost vjeri kako ju razumijeva katolička crkva.

Ignacije je napisao: "Vjerovati ću da je bijelo što vidim crno, ako hijerarhija crkve to tako odredi".

Henry Garnet, vodeći engleski Isusovac koji je sudjelovao u "Izdaji prahom", obješen je zbog izdaje, dok je njegov podređeni redovnik Oswald Tesimond uspio izbjeći uhićenje i suđenje.

U Hrvatskoj provinciji koja se proteže preko teritorija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bugarske, nalazi se oko 160 isusovaca. Sjedište hrvatske provincije je u Zagrebu, Palmotićeva 31.

U Hrvatsku isusovci dolaze još za života Ignacija Loyolskog. Prvi Hrvat isusovac je Toma Zdelarić koji je stupio u isusovce 1554. U hrvatskim gradovima isusovci otvaraju svoje škole i rezidencije u kojima razvijaju svoj uobičajeni apostolat. U Zagreb dolaze 1606. a već slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. a sagradili su i crkvu sv. Ignacija 1725. godine, u Osijek stižu 1687., u Petrovaradin 1693. i Požegu 1698., a u Split 1722. godine.

Najpoznatiji hrvatski isusovci

Bartol Kašić pisac prve hrvatske gramatike
Ruđer Bošković jedan od najvećih europskih znanstvenika
Jakov Mikalja autor hrvatsko-talijansko-latinskog rječnika
Ivan Vreman poznati matematičar i astronom uopće.

Od misionara je najpoznatiji Ante Gabrić.

Danas u Zagrebu isusovci vode Filozofski fakultet Družbe Isusove, Teološki institut i odjel za kršćanski nazor. Sve do nedavno bili su odgovorni za Dječačko sjemenište na Šalati i za Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Mnogo hrvatskih isusovaca služi u misijama, radi u izdavačkoj djelatnosti, na TV-u i radiju, na župama i u katehezi. Vode isusovačku službu za izbjeglice, daju duhovne vježbe i vode pučke misije.

Sveci, blaženici i sluge Božje iz njihovih redova:

* Sv. Ignacije Lojolski
* Sv. Franjo Ksaverski
* Sv. Stanislav Kostka
* Sv. Alojzije Gonzaga
* Sv. Ivan Berchmans
* Bl.Ivan Merz

Franjevci



Franjevci ili Red Manje braće crkveni je red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182.-1226.).

Latinski naziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (krat. OFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209. godine.

Sv. Franjo je po svom obraćenju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:

* Manja Braća - muški red
* Klarise - ženski red
* Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski
* Franjevci trećoreci glagoljaši - muški samostanski red

Franjevački red danas ima oko 2,000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu.
Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Hrvatski sveci franjevci su sv.Nikola Tavelić i sv.Leopold Mandić.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu s fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom.

Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu...

Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na sjeveru Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. stoljeća se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni.

U 16. stoljeću se područje provincije Bosne Srebrene širi s Turskim osvajanjima, pa obuhvaća i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. stoljeću, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847 se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija.

Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i znanstvenom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić,Grga Martić kao i mnogi drugi.

Krajem 19. stoljeća franjevački red se reorganizira te nastaju nove provincije čije su granice određene po nacionalnom ključu. Tako nastaje 1900. i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu na Kaptolu. Osnivač provincije je o. Vendelin Vošnjak za kojeg se u Rimu vodi proces za proglašenje blaženim.

Dominikanci



Vjerni zamisli svoga utemeljitelja sv. Dominika, da je uzoran život u zajednici preduvjet uspješnog propovijedanja, dominikanci žive u zajednici, koje brojem variraju. Svaki brat pripada određenoj samostanskoj zajednici, a samostani jednog područja, države ili više država tvore provinciju. U samostanu živi barem šestoro braće: samostan je mjesto gdje braća žive zajedno, i gdje, po povratku s propovijedanje, nalaze svoju braću. Sv. Dominik je zacrtao osnovne sastavnice života svojih sljedbenika: skladan život u zajednici, vjernost evanđeoskim savjetima, gorljivost u zajedničkom slavljenju liturgije, osobite euharistije i časoslova, molitva (ujutro, u podne i navečer braća se okupljaju na zajednčku molitvu), neprestani studij i ustrajno samostansko opsluživanje.

Iako je Red doživio više reformi, uvijek je u biti ostao jedinstven, bez ikakvih podjela. Svi dominikanci pripadaju jednom te istom Redu. Braća su ponosna na na slobodu i stvaralačku vjernost, istaknute značajke koja krase dominikanski Red.

Cilj je dominikanskog Reda upoznati istinu i spoznatu istinu priopćavati drugima a sve u vidu propovijedanja i spasenja duša. Zato je studij bitno sredstvo za uspješan apostolat. Studij i redovnički život međusobno se prožimaju i potpomažu. Sam je sv. Dominik svjesno usmeno i pismeno poticao braću svoga reda da neprekidno studiraju. "Pođi s pouzdanjem, Gospodin će biti s tobom i on će te obdariti riječima koje ćeš propovijedati." Upravo s tim obećanjem Dominik šalje svoju braću po svemu svijetu propovijedati Radnosnu vijest. Dominik šalje prvu braću u velike sveučilišne gradove da tamo studiraju, propovijedaju i osnivaju samostane.

Dominikanci u svom propovijedanju i u svom životu daju posebnu važnst trima temeljnim pojmovima: slobodi, milosrđu i istini. Bartolomej de Las Casas, propovijeda oslobođenje indijanskih robova u tek otkriveno-osvojenoj Americi. Iza njegovog propovijedanja stala je čitava njegova dominikanska zajednica, dovoljno slobodna da se ne boji vlasti protiv čijeg nepravednih postupaka i odluka je usmjereno njihovo propovijedanje. Ljubav prema slobodi nerazdvojiva je od ljubavi prema istini. Sloboda raste sa stalnim traženjem i propovijedanjem istine, koja je slobodna i koja oslobađa. To je njihovo poslanje.

Povijest Dominikova života počinje legendom. Njegovoj majci u viđenju učinilo da nosi u utrobi psića koji u ustima drži zapaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. U drugom viđenju njegova je majka vidjela zvijezdu na njegovom čelu, što je jasno značilo da će jednoga dana biti svjetlo narodima, da bi obasjao one koji sjede u tami i sjeni smrtnoj.

Dominik Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji (Španjolska). Godine 1216. papa Honorije III. potvrđuje osnutak Reda braće Propovjednika. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada. Dominik umire u Bolonji u pedesetoj godini života 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

Red se od samog početka vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Služba "teologa papinskog doma" sve do danas povjerava se dominikancima.

Ubrzo nakon osnivanja Reda dominikanci stižu u hrvatske krajeve. Već oko 1225. dominikanci se nastanjuju u Dubrovniku, zatim u Rabu, Ninu, Splitu, Zadru. Oko 1228. bl. Sadok iz Poljske osniva samostan u Zagrebu, malo kasnije i u Čazmi, a ubrzo zatim dominikanci se šire na područje Bosne. U svojoj gotovo osam stoljetnoj povijesti Red je na djelokrugu od Kotora i Subotice do Virovitice i Brijuna imao 81, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61 samostan, davši uz to više od stotinu biskupa i dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin Kažotić i bl. Ozana Kotorska).

Budući su dominikanci uz samostane osnivali i škole, te budući je svaki samostan bio ujedno i škola otvorena za javnost, školstvo se razvijalo skupa s osnivanjem novih samostana. Zagrebački biskup Stjepan II. Babonić u 13. st. povjerava dominikancima ustroj škola u Zagrebu i Čazmi. Katedralnu školu u Zagrebu reformira bl. Augustin Kažotić. Samostanske škole sonivaju se i u drugim mjestima, kao npr. u Glavatome, Dubrovniku, Lopudu, Hvaru, Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Korčuli, Kotoru, Dubici, Bihaću i Mitrovici.

Dominikanci su redovnici: pripadaju Redu na temelju svog radikalno osobnog angažmana. Svoj angažman izriču prilikom zavjeta koje polažu, ponajprije privremeno a zatim doživotno, u ruke svoga poglavara. Svaki kandidat Reda, prije primanja u novicijat, mora proći određeno vrijeme priprave. Oblačenjem redovničkog habita (dominikanski habit je bijele boje) počinje vrijeme novicijata, koji traje godinu dana, u kojem novaci, pod vodstvom svoga učitelja, temeljitije upoznaju Božji poziv i način života u Redu. Na kraju godine novicijata, nakon glasovanje samostanske skupštine i vijeća te provincijalovog pristanka, novak polaže jednostavne zavjete na tri godine. Nakon jednostavne profesije, polažu se svečani, doživotni zavjeti. Svaki redovnik polaže zavjet poslušnosti, siromaštva i čistoće, a sva tri su zavjeta obuhvaćena jednim jedinim zavjetom, zavjetom poslušnosti. Osobna poslušnost pretpostavlja i zajedničku poslušnost: zajednica daje primjer stavljajući se u stav slušanja Riječi Božje i potreba svijeta u koji su braća poslani djelovati.

Pavlini



Nastanak reda

nastredasl1.gifPočetkom XII. st. na području današnje Mađarske i Hrvatske živjele su poveće skupine pustinjaka, bez zajedničkog života i pravila. Nakon vizije mnogo malih baklji koje se spajaju u veliki plamen, bl. Euzebije Ostrogonski, katolik svetoga života, odluči uz dozvolu svoga biskupa, spojiti te pojedince i skupine u organiziranu monašku zajednicu. Zajedno sa svojim prvim sljedbenicima Benediktom i Andrijom gradi samostane sv. Križa na gori Piliš i sv. Jakova na gori sv. Patach, te novoosnovanoj redovničkoj Obitelji daje ime Pustinjaci Sv. Križa. S vremenom, kako je Red rastao i dobio potvrdu, monasi za svoga glavnog zaštitnika izabiru sv. Pavla Tebanskog. Bl. Euzebije umire 1270., ostavljajući za sobom mnoge samostane u kojima se gajila molitva, šutnja, pokora i odricanje. Već od samih početaka pavlini iskazuju posebno štovanje Majci Božjoj, a prvo svetište Njoj posvećeno sagradili su u Remetama kraj Zagreba. Red ima vrlo burnu i zanimljivu povijest, a posebno je aktivan i raširen u Hrvatskoj.


Pavlini u Sv. Petru u Šumi

Općina Sv. Petar u Šumi prostire se na 1422 ha, odnosno 14 km2 jedna je od najmanjih po površini u Županiji Istarskoj. U općini živi oko 1100 stanovnika u oko 300 obitelji. Sv. Petar u Šumi je općina raštrkanog tipa, smještena na brežuljkastoj zaravni na nadmorskoj visini od 341 m i nema nikakvih obilježja istarskih gradića. Općina se nalazi na cestovnom raskrižju od koje vode ceste prema susjednim općinama u pet smjerova (Tinjan-Poreč,Kringa,Žminj-Pula, Kanfanar-Rovinj,Pazin). Sv. Petar u Šumi se prvi put spominje 1102. god. U samom centru općine nalazi se barokna crkva Sv. Petra i Pavla koja je zgotovljena u 18. stoljeću, pavlinski samostan sa kamenim zidovima okruženim vrtom i velikim trgom ispred crkve i samostana, zgrada općine, hrvatske čitaonice, škole i nekoliko desetaka obiteljskih kuća. Na ostaloj površini općine smješteno je 28 sela i zaseoka. Naseljavanje Sv. Petra u Šumi je počelo oko negdašnjeg benediktinskog samostana, a dolaskom pavlinskog Reda naselje Sv. Petar naraslo je oko 200 obitelji i gotovo 1000 stanovnika i taj se broj stanovnika održao do danas. Zadnji desetak godina godišnji priraštaj stanovništva kreće se oko pet promila i najveći je u Republici Hrvatskoj.


Pavlini u Hrvatskoj

1244. pavlini dolaze u Hrvatsku Dubicu, a do carskog ukinuća 1786. izgrađuju pedesetak samostana i redovničkih kuća, podijeljenih u dvije hrvatske Provincije. Nakon razdoblja surovog monaštva, dobitkom latifundija i papinskih povlastica, pavlini započinju s radom u gimnazijama i učilištima, osnivajući između ostalog i prvo hrvatsko učilište 1503. u Lepoglavi. Od 1700. u Lepoglavi je i Generalna Uprava Reda. Pavlini šire hrvatsku političku i nacionalnu svijest i misao te kao takvi postaju trn u oku austrijskim vladarima. 1786.g. car Josip II ukida Red, te pljačka njegove samostane. Tim činom na 200 godina zaustavlja djelovanje hrvatskih pavlina, koji su našem narodu dali tolike istaknute biskupe umjetnike
pisce..., Najpoznatiji samostani su u Lepoglavi1400, Remetama kraj Zagreba 1250, Crikvenici 1412, Senju 1364, Križevcima 1670, Kamenskom kraj Karlovca 1404, Sveticama kod Ozlja 1672 te Sv. Petru u Šumi u Istri 1459.


Pavlini danas

Generalna Uprava pavlina nalazi se u poljskom nacionalnom svetištu Crne Gospe u Čenstohovi, odakle je i krenula obnova hrvatskih pavlina 1972. na incijativu pok. Kardinala Franje Kuharića. Danas pavlini djeluju u tri hrvatska samostana te tvore Hrvatsku Quasi-provinciju.


Karizma reda

karizma.jpg- njegovanje kontemplacije Boga u samoći kao i ljubav prema liturgijskoj molitvi
- marljiv i siromašan život te prakticiranje pokore
- posebno štovanje Bl. Djevice Marije
- vođena Duhom Sv. i osjetljiva na znakove vremena apostolska revnost u službi Crkve I bližnjih: ta se revnost posebno izražava u pripovjedanju Božje Riječi, svjedočanstvu života, podijeli sv. sakramenta, napose ispovjedi.

Pavlini su također na poseban način stali u obranu nerođenih, započinjući molitvenu akciju Duhovnog posvojenja nerođene djece.

Trapisti



Trapisti su monaški crkveni red, osnovan 1663. Kratica: OCSO (Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae)

Nastali su reformiranjem cistercita koji su nastali reformom benediktinskog redanastalom u opatiji La Trappe u Normandiji koju je predvodio opat Dom Jean Armand le Bouthilier de Rance.

Poznatije opatije/samostani: Citeaux,"Marija Zvijezda" (Mariastern) kod Banje Luke, Engelszell (Austrija), Mariawald (Njemačka), La Trappe, Sept Fons, Mont des Cats (Francuska), Our Lady of Gethsemany (USA), Spencer,(USA), Mepkin (USA).

Sveci, blaženici i sluge Božji iz njihovih redova: bl. Ciprijan Mihael Iwene Tansi, bl. Josip Marija Cassant, bl. Marija Gabrijela Sagghedu, bl. Rafael Arnaiz Baron, sluga Božji Pio Herendia, Obitelj Lob, Alžirski mučenici

Mnogi samostani su poznati po proizvodnji sira koji je po njima nazvan "Trapist", a neke opatije poznate su i po proizvodnji piva, kao i drugih prirodnih, tzv. ekoloških proizvoda.

Trapisti ili Red Cistercita strožeg opsluživanja OCSO nastali su reformom koju je u francuskoj opatiji La Trappe 1657. izvršio opat Armand-Jean Le Bouthiller de Rance. Razni samostani Cistercita koji su prihvatili Ranceovu reformu oformili su kasnije Red reformiranih Cistercita, zvanih po samostanu u kojem se dogodila reforma La Trappe, TRAPISTI.

Krajem 19. stoljeća prognani trapisti iz francuske opatije Sept Fons kupili su posjed i trebali su se nastaniti u Rečici kod Karlovca, ali do toga zbog povijesnih okolnosti ipak nije došlo.

Poslije potresa u Banjoj Luci 1969. godine trapisti iz Banje Luke nastanjuju se u Franjevački samostan u Kloštar Ivaniću. Ondje ostaju do 1977. godine. Na mjestu tog samostana postojao je samostan cistercitkinja, osnovan 1232. godine. Bio je to u ono vrijeme prvi ženski samostan u Zagrebačkoj biskupiji.

Trapistički samostan Marija Zvijezda pored Banje Luke u Bosni sada ima samo dva monaha. U posljednje dvije, tri godine u Hrvatskoj je izašlo nekoliko knjiga trapističkih autora (Thomas Merton, Andre Louf, Thomas Keating) sa željom da hrvatski duhovni prostor bude bolje upoznat s trapističkom misli. Na taj način mala skupina entuzijasta pokušava potaknuti moguća nova duhovna zvanja koja bi na duhovnom putu slijedila navedene autore s krajnjim ciljem utemeljenja trapističke fondacije i samostana za monahe i monahinje u Republici Hrvatskoj.

Trapisti su početkom 20. stoljeća imali svoju prisutnost i u Zemuniku Donjem kod Zadra. Bila je grangija tj. gospodarska podružnica opatije Marija Zvijezda.

Godine 2003. osnovan je u Republici Češkoj samostan Trapista Novy Dvur. Američki trapist Thomas Merton sa svojom knjigom Gora sa sedam krugova prevedenom na češki bio je pred petnaestak godina inspiracija i izazov ne malenoj grupi mladih Čeha da i sami postanu trapisti. Nakon desetak godina formacije i života u francuskoj opatiji Sept Fons dolazi do osnutka prvog samostana Trapista u Češkoj. Sadašnja mlada zajednica ovog novoosnovanog samostana sastoji se od šesnaest monaha Francuza i Čeha i drugih. Toj zajednici žele se sada pridružiti i mladi Poljaci, Slovaci...Sredinom 2007. godine u Češkoj je osnovana nova fondacija sestara trapistkinja iz samostana Vitorchiano. Nove fondacije trapista rastu i u drugim djelovima svijeta. Više mladih iz Hrvatske prošlo je ili upravo prolazi kroz višetjedno iskustvo u francuskim i nizozemskim muškim i ženskim opatijama.

Misionarke ljubavi



Loretske sestre iznenadile su se Terezijinom odlukom da ode iz reda, a i Rim se protivio osnivanju nove redovničke zajednice. Ipak, započela je najprije sa siromašnom djecom, oprala ih, poučavala u vjeri, čitanju i pisanju, bila im kao majka pa su je i prozvali Majka Terezija. U početku ih je bilo petero, a danas je na tome mjestu moderna škola koju pohađa više od 5000 djece

Odluka o napuštanju sestara loretinki nije bila nimalo jednostavna, štoviše bolna. O tome je Majka Terezija jednom prilikom kazala: Bilo mi je teže napustiti svoju redovničku zajednicu negoli svoju obitelj, svoj narod, svoju domovinu… Tamo sam bila potpuno zadovoljna, sretna, ali kad sam čula glas Božji, morala sam slušati Boga…

Don Lush Gjerghi u knjizi Ljubav na djelu piše da je ponovno čula glas Božji, doživjela njegovo svjetlo, putujući na duhovne vježbe. O tome se povjerila svome duhovniku: Oče, ovako se dogodilo 10. rujna 1946. Putovala sam vlakom prema Darjeelingu, gradu podno himalajskih planina, i čula glas Božji. Jednom drugom prilikom o tome je kazivala: Bio je to glas Božji i ja sam bila duboko uvjerena da me On zove. To je ‘zvanje u zvanju’ ili drugo moje zvanje. Poruka mi je bila jasna: moraš izaći iz samostana da pomogneš siromasima živeći s njima…


Loretske sestre bile su iznenađene Terezijinom odlukom. Generalna majka ipak joj je dala pismenu dozvolu uz napomenu da se obrati Svetoj Stolici. Nadbiskup Calcutte, nakon što ju je brižno saslušao, rekao je odlučno ne! I Rim se protivio osnivanju nove redovničke zajednice, uz obrazloženje da je ženskih redova ionako dosta. Pronađeno je kompromisno rješenje eksklaustracije, odnosno odlučeno je da će Terezija živjeti i djelovati izvan svoje zajednice, ali će pravno i dalje biti ovisna i pod jurisdikcijom loretinki, a osobno će je voditi sam nadbiskup.
Prvu noć provela je pod vedrim nebom, među svijetom bijede, siromaštva, gladi, bolesti, u četvrti Tiđila i Motiđil. Bila je duboko potresena užasnim prizorima, riječi su kojima don Lush opisuje početak Terezijina novog zvanja. Sama Majka Terezija novi je život izrekla molitvom koja je izvirala iz njezina srca: Bože, upotrijebi me kako hoćeš… Ako nikako ne budem mogla pomoći ovim bijednim ljudima, onda mi daj barem snage da umrem s njima i da im svjedočim tvoju ljubav!
Započela je najprije radom sa siromašnom djecom. Oprala ih je, učila da budu čisti, da se lijepo ponašaju, bila im je kao majka, stoga su je upravo oni prozvali Majka Terezija. Poučavala ih je u vjeri, a potom ih počela učiti čitati i pisati. Zemlja im je služila kao ploča. U početku ih je bilo petero u školi, a danas se na tome mjestu nalazi moderna škola koju pohađa više od 5000 djece.


Prve su je slijedile djevojke kojima je godinama bila učiteljica i ravnateljica u školi Saint Mary. Tako je počela nova redovnička zajednica. Prvo zvanje bijaše Indijka Shabashini Dash, plemenita djevojka iz bogate obitelji.
Majka Terezija sastavila je pravila za prvih dvanaest sestara koje su sačinjavale novu družbu, Misionarke ljubavi. Na blagdan Gospe od krunice, 7. listopada 1950., Rim je odobrio pravila, a već godine 1965., dekretom Kongregacije za redovnike Decretum laudis, Misionarke ljubavi priznate su kao Družba sestara papinskog prava.

U međuvremenu, osim siromašnoj djeci, sestre su počele pomagati i njihovim obiteljima. Godine 1952. Majka Terezija otvorila je u Calcutti centar za umiruće, Nirmal Hriday, što znači Prečisto Srce. Za one koji su napušteni od svih umirali po ulicama grada, to je bilo i ostalo utočište u kojem su im Misionarke ljubavi pružale utjehu u posljednjim trenucima života.
S vremenom se glas o Majci Tereziji i njezinim sestrama poširio ne samo Indijom, nego i po cijelom svijetu. Prisutne su u gotovo dvjesto zemalja. U Hrvatsku, u Zagreb, stigle su 1979. godine. Broj sestara i zvanja neprekidno raste pa je tako među Misionarkama ljubavi i nekoliko hrvatskih sestara.


Ukratko, Majka Terezija i Misionarke ljubavi posvuda su postale simbol borbe za život. Gdje god je život u opasnosti, one su na djelu, u blizini su potrebnima svojom pažnjom, ljubavlju i služenjem. Za života je Majka Terezija dizala svoj glas protiv ratova, ali i protiv pobačaja koji je smatrala najvećom opasnosti za mir u svijetu. Borila se i protiv droge i protiv prostitucije, a već za Božić 1985. godine Misionarke ljubavi otvorile su u New Yorku jedan centar za oboljele od AIDS-a. O njima je govorila: Bolesni od side ljudi su, naša braća i naše sestre. Naša jedina dužnost jest ljubav i praštanje cijelim srcem. Ti jadni ljudi mnogo pate zbog te strašne bolesti, zasad neizlječive, i mi im pružamo sve do zadnjeg daha… Svoju životnu filozofiju Majka Terezija zabilježila je u meditaciji jednostavno nazvanoj Život je...:
Život je prilika - iskusi je/ Život je ljepota - divi joj se/ Život je san - učini ga stvarnim/ Život je izazov - suoči se s njim/ Život je zadatak - izvršavaj ga/ Život je igra - igraj se/ Život je dragocjen - njeguj ga/ Život je bogatstvo - čuvaj ga/ Život je ljubav - uživaj ga/ Život je tajna - pronikni je/ Život je obećanje - ispuni ga/ Život je tuga - nadiđi je/ Život je himna - pjevaj je/ Život je borba - prihvati je/ Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac/ Život je avantura - usudi se/ Život je sreća - zasluži je/ Život je život - brani ga.