|
ne znam jesam li ovim tekstom "fulala" temu,ali mi je prvi došao na pamet.možda će se ispočetka činiti malo pretvrdo,ovisno koliko smo otvoreni priznati sebi neke stvari o sebi samima.
odmah se ispričavam na dužini teksta ali nisam mogla izdvojiti samo dio.ovo je odlična tema i mislim da je ovo pitanje koje si povukla jedno od onih na kojima radimo cijeli život,ujedno pazeći da budemo budni..molimo Mariju da nam da dar poniznosti...
ovo je dio iz duhovnih vježbi Richarda Rhora (možete skinuti cijeli tekst duhovnih vježbi sa neta).ja ću iskreno reći ,mene još boli što molimo za obraćenja, a onda dođe netko poput maria22 i mi ga doslovno otjeramo odavde (izjavama tipa na krivom si forumu,je li provociraš?)itd...iako to sve nije važno ,mi moramo davati samo ljubav...a tko nam daje za pravo da mislimo kako tko živi vjeru?to samo Bog zna,jer iza pobožnih riječi,gesta i molitvi ne znamo kakav se život krije. ..naša mjerila nisu Božja...probajte par dana živjeti ovako,vidjet ćete jeste li baš sve spremni dati za Njega...poniziti se zbog Njega...ja sam mislila da mogu ,o pa naravno sve za Isusa!da,tako sam mislila kod kuće,sama u svojoj sigurnosti...ali kad sam vani stvarno doživjela situaciju da bih mogla doživjeti neugodu tek tada sam spoznala koliko se grčevito moj ego bori,a nisam ni znala što imam izgubiti...toliko je to na podsvjesnoj razini već izvježbano...
...molim te Bože stavi nam na put sve ono što trebamo znati,da dođemo bliže tebi,bliže pravoj istini...tvojoj ne našoj..skini nam sve maske,posvijesti i izliječi sve rane,da bi mi mogli osjećati iskreno...bez straha od boli...ostavi nas pred gole sobom da ne ostane ništa za što bi se mogli boriti a nisi Ti...
Voljeti mračne i svijetle strane sebe
«Gospodine, slavimo Te i zahvaljujemo Ti za Tvoju ljubav u našim životima. Polažemo svoju nadu u Tebe i riskiramo sve kako bismo Te pronašli i upoznali. Nastavljaj nas podučavati Gospodine, čak i kad spavamo. Nastavi nas privlačiti bliže k sebi. To Te molimo zajedno u Isusovo ime. Amen.»
Počnimo s čitanjem iz 13 poglavlja Matejevog Evanđelja. Ono govori o usporedbi s kraljevstvom nebeskim koja se često zanemaruje, a govori o čovjeku koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Čini mi se da to sliči nama kršćanima koji želimo ispravno postupati i učiniti ispravne stvari u svojem životu pa sijemo dobro sjeme na njivu svog života. No, dok smo spavali, dolazi neprijatelj te posija ljulj po pšenici i ode. Kad usjev naraste i donese rod, pokaza se i ljulj. Točno to se događa kada pogledamo u svoje živote. Mislimo da smo posijali pšenicu, a kad pogledamo na tu njivu svog života vidimo da nije sve samo pšenica nego da ima i ljulja. Tekst dalje govori da sluge pristupiše k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, nisi li posijao dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle onda ljulj?' To je vječno pitanje onih koji traže činiti dobro. Odakle onda ljulj? A On im odgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše: 'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo? No Gospodin daje najneobičniji odgovor, potpuno drugačiji nego što je učitelj novaka dao meni kada samo bio u novicijatu. On mi je rekao: Da, idi i isčupaj ljulj. Zapravo, dao mi je također do znanja da bi sve trebalo biti gotovo čak prije nego budem položio svoje prve zavjete. Gospodinov odgovor nije takav. On odgovara: NE, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu.
Kad sam bio mlađi, ono što sam mislio da je moj ljulj, pretvorilo se u pšenicu i mnoge stvari za koje sam mislio da su moja pšenica, ispali su moj ljulj. Kad smo mladi vrlo slabo razlikujemo što je to dobro, a što zlo. Savjest većine ljudi formira se kolektivnim stavom koji dominira trenutačnom kulturom i ponekad ima vrlo slabe veze s Evanđeljem. Isus govori: «Ostavite oboje neka raste.» Možete li to vjerovati? To je Isus rekao, ako ne vjerujete, provjerite u Evanđelju. Nikad mi nitko to nije rekao, nevjerojatno! No Isus govori: 'Neka oboje raste do žetve! Tada ću se ja za to pobrinuti.' Ako odrastete brineći što je pšenica, a što ljulj u vašem životu i krenete plijeviti i čupati, vjerojatno ćete promašiti glavnu bit. Radi se o tome da puštamo egu da vlada i u ime svetosti tražimo savršenost koju smo si sami definirali. To nema nikakve veze s Bogom, već puno više s našom potrebom da kontroliramo, s potrebama našeg ega, s potrebama za uspjehom – a nema opasnijeg uspjeha od onog duhovnog zato što je on uglavnom iluzija. Bojim se da je to prečesto slučaj. Previše je ljudi koji žive živote u iluziji umjesto u istini. Naš je Gospodin pak ljubitelj istine. Zapravo Simone Weil, židovka koja je pred kraj svog života prešla na kršćanstvo, je rekla: «Ako bih morala birati između Krista i istine, izabrala bih istinu. Sigurna sam da bih istinski tražeći istinu završila u Kristovom naručju.»
Ono što se često događa je da mnogi ljudi idu za Kristom, za Njegovim imenom, za svim što On predstavlja u njihovoj kongregaciji, ali nisu istinoljubivi. Uopće ne vole istinu već onaj imidž Krista koji im je dala religija. Nisam siguran jesu li ti ljudi ikada susreli Krista. Možda je Krist za njih jednostavna projekcija njihovog vlastitog ega, njihove potrebe da budu religiozni, da budu savršeni ili bilo što drugo. U Crkvi nam trebaju ljudi koji će voljeti istinu i koji će biti voljni za nju se i žrtvovati. Molite za to, za ljubav prema istini i za ljubav prema istini u vama, čak ako i bude ponižavajuća (zapravo, uvijek jest). Vjerujem da se toga i bojimo.
U nama se nalazi naš ego, a to je onaj dio nas koji nas drži zajedno i gradi granice: ovo sam ja, ovo više nisam (ja sam muško, nisam žensko, katolik sam, nisam protestant, Amerikanac sam, nisam nešto drugo…). U ranim godinama života činimo upravo to i to nazivamo građenjem identiteta. Posao je ega graditi te granice i on ih stoga želi održavati i želi da one izgledaju divno prema vanjskom svijetu. On ima ogromne potrebe za kontrolom i uspjehom. Koji god da je sustav, on u njemu želi uspjeti, želi ispasti dobro pod svaku cijenu. Ako je naš sustav religija, onda u njoj želimo izgledati dobro. To je i normalno u našim mlađim godinama. Ono što ćete otkriti na svom duhovnom putovanju je da baš onu stvar koju pokušavate graditi u prvoj polovici svog života, Gospodin ruši u drugoj polovici života.
Jedan od sigurnih načina da ne rastete na duhovnom putu je da održavate granice nedirnutima, da se ne mijenjate i da želite izgledati sjajno prema svojoj definiciji dobrog izgleda koju ste postavili u 21. godini života. Pitajte se: što znači svetost za mene baš sada, što znači predati se Bogu baš sada, što znači umrijeti sebi baš sada. Dio koji će se najviše opirati tim pitanjima je ego. Ego će učiniti bilo što kako bi održao svoj uspjeh, kako god ga definirali. On će zaista poduzeti sve što može kako bi u tome uspio: iluzija, depresija, negacija… kako bi izbjegao mijenjati se. Jedan od najuspješnijih načina uspjeha u tome je religija: da kažete «Bog je tako rekao». Svaka religija to radi - optužuje Boga za razne stvari. Kamo god odete, to se radi. Nema načina da podržimo svoj otpor promjeni i obraćenju ako za to koristimo Boga. Ono što sam želio reći je da ego želi održati naš ja u svakom trenutku i to na način na koji se taj ja do sada percipirao. To je posao ega i ako ga nemate, imate problem. To dakle nije nužno loše, loše je kada to počne dominirati i preuzimati kontrolu nad realitetom.
Drugi posao ega, osim da održava granice lijepima prema vani je da održava pod kontrolom neprihvatljiv dio sebe. U svima nama postoji dio koji se iz nekih razloga, po kriterijima nekih ljudi, smatra neprihvatljivim. To je naše neprihvatljivo ja. Ono što su vam vaša majka, otac, vaša kultura, okolina rekli da ne mislite, osjećate, činite, zamišljate i da je to loše. Ego dakle želi sve te tzv. loše misli i osjećaje i sve drugo što ne bismo smjeli imati (a svi imamo) držati pod kontrolom. Redovnici i svećenici napose glumataju kako nemaju taj dio sebe. Riječ koju za taj dio sebe koristimo jest sjena. Sjena nije jednaka zlu, ona nije zla. Zlo se upravo događa kada poričemo sjenu, kada se pravimo da je nema. Zlo nije isto što i sjena. Zlo je jednako poricanoj sjeni. Upravo kada se pravimo da je nema, najveće smo njene žrtve. Postoji uzrečica: daleko od očiju, daleko od srca; no to je laž. Ništa nije dalje od istine. Kada se ljudi prave da se nešto ne događa, kada ne žele priznati što se zapravo događa, upravo tada se vjerojatno i događa, ali se događa na skriven način tako da imate malo ili nikakve kontrole nad time. Ako pogledate u povijest, većinu velikih zala u povijesti svijeta učinili su zaređeni ljudi koji sebe nisu poznavali i nisu bili u doticaju s vlastitom sjenom. Oni su koristili svu svoju energiju da potiskuju svoju sjenu, da se prave kao da je nema. Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i otkrio da je i Hitler citirao Evanđelje u skoro svim svojim govorima. Religija je opasno mjesto i koristila se za opravdanje većine ratova u svijetu. To su uvijek ljudi koji kažu da vole Boga, ali koji uopće ne poznaju sebe. To nije neka nova psihologija! Jeste li ikada čitali Tereziju Avilsku i njezin «Zamak duše»? To je prva soba u «zamku duše», soba samospoznaje. Ona kaže da ako niste u potpunosti upoznali prvu sobu, gubite vrijeme lutajući po ostalima.
Glavni razlog zašto ljudska bića ne poznaju sama sebe je taj što se skrivaju od svog sjenovitog svijeta. To je uglavnom zato što žele lijepo ispasti pred drugima i što se prave da sjena nema. Puno se energije troši na to! Mnogi kršćanski životi tako završe kao kamuflaže i negacije, umjesto da prate istinu. Iskreno, ne želimo pratiti istinu. I što se događa? Ako imate sreće, ako vas Bog blagoslovi (a sve blagoslivlja) –dogodit će se nešto što će prelomiti nepovezanost tih dvaju svjetova: svijeta koji ste izgradili, koji je vaš ja (do nekog stupnja) i vaših sjena. Ako imate sreće, iskusit ćete to. I to samo ako ne uspijete negdje! Morate ne-uspjeti! Moraju vas odbaciti, poniziti, možda izgubiti prijatelja… Jeste li se ikada zapitali zašto je Isus rekao takvu glupu stvar kao «kada vas progone i svo zlo govore protiv vas, radujete se i slavite»?!? Iskreno, koliko vas se poveselilo kada vas odbacuju i ponižavaju?! Ja iskreno ne znam nikoga tko bi se tome veselio. Eto, to je jedna od onih stvari u Evanđelju kojima ne vjerujemo do kraja. No sam Isus je to rekao! Rekao je da je potrebno da ego odustane i preda se, a jedini način da ego uopće počne predavati svoju kontrolu je kada ste povrijeđeni i kada trpite. Napose kada niste u nečemu uspjeli i kada su vas odbacili. Zaista je nužno da negdje ne uspijete, to je uvjet!
Nadam se da vam se to dogodilo već negdje u 30-ima. Nema gore stvari ako vam se to počelo događati tek s 50 ili 60 godina. Zaista je opasno stalno biti nagrađivan i promoviran (recimo ljudi koji idu od monsinjora do biskupa pa nadbiskupa, to je baš opasno). Svi duhovni pisci složili su se da nema opasnije stvari za duhovni život od uspjeha. Nadam se da vi ovdje prisutni niste previše uspjeli u vašim životima. Ako ovdje ima takvih koji su uspijevali, koji imaju 2 diplome i svi misle kako su pametni i uvijek su na vrhu, molim vas, otiđite nekamo gdje će vas malo prodrmati. U protivnom nikad nećete odrasti niti upoznati svoju dušu. Jedino tada, kada ta interakcija počne, počinjete shvaćati ono što svi mi moramo shvatiti, a to je da smo svi slomljeni i da se moramo suočiti s našom sjenom. Znam da se nećete suočiti sa svojom sjenom ukoliko niste na to prisiljeni! Nitko ne ide dragovoljno susresti se sa svojom sjenom. Nešto se mora jednostavno pojaviti i prisiliti vas da se suočite s njom. Ja osobno ne znam kako voljeti i strašno sam ljut, osvetoljubiv i želim povrijediti druge za povrede koje su mi nanijeli. Odjednom uviđam svoj kapacitet za agresiju i destrukciju, a oduvijek sam mislio kako sam dobar i drag. Otkrivam kako u meni postoje te ljute, osvetoljubive i zle misli i da sam sposoban učiniti zlo. Više ne mogu projektirati zlo na druge, već ga uočavam u samome sebi.
Naš je predsjednik prije par mjeseci održao strašan govor u Floridi. Rekao je da je fokus zla u svijetu u Rusiji. Volio bih biti njegov duhovni vođa! Netko tko u potpunosti projektira zlo na neko drugo mjesto ili neku drugu grupu ljudi, zasigurno je žrtva toga zla. No vidite, to svi rade. Katolici ga projektiraju na protestante, protestanti na katolike, bijelci na crnce, crnci na bijelce, bogati na siromašne, siromašni na bogate, žene na muškarce, muškarci na žene… Zlo je uvijek negdje drugdje kako se ne bismo morali s njime suočiti u nama. Zlo će smisliti bilo što da bi izbjeglo pravo obraćenje. Isus je zato često govorio: obratite se! Zlo nije u Rusiji, što god rekao naš predsjednik. Bolje je da se susretnemo s njime baš ovdje, u nama samima. Svatko od nas sposoban je za agresiju i pravo zlo. Trebamo posjedovati to zlo u nama. To je proces koji nas plaši. Početak prepoznavanja tog zla u nama je iskustvo neuspjeha o kojem smo govorili. Uvidjeti da smo sastavljeni djelomično od svjetla i djelomično od tame, uvijek kombinacija i jednog i drugog, vrlo je ponižavajuće, no potrebno je ne samo to uvidjeti nego i prihvatiti, u to vjerovati, to znati, čak se, kao što su činili neki sveci, tome i veseliti (sv. Franjo je recimo bio vrlo sretan znajući da je nitko jer nije imao što braniti). Mi svi ostali pokušavamo biti toliko savršeni da moramo to nastojati dokazati i sebi i drugima, a i Bogu. Sv. Franjo nije imao što dokazivati nikome – to je mjesto evanđeoske slobode gdje više ništa nikome ne moramo dokazivati. Znate da ste slomljeni, da ste siromašni, i u tome se radujete. U tome se sastoji srž značenja siromaštva: znati da smo male ništice i da smo svi sposobni činiti zlo, sposobni za veliku destruktivnost.
Kada krene taj proces, dogodi se da se ego smanji i pušta Krista u centar, da On sve vodi. Jedino iskustvo ljubavi Božje može držati mrak i svjetlo zajedno na jednom mjestu, drugačije to ne ide. U protivnom će biti ili jedno ili drugo, ali nikako svjetlo i mrak zajedno. Božja je ljubav dovoljno snažna da vam dozvoli da apsorbirate vlastitu slomljenost, da si oprostite vlastito siromaštvo, da si dozvolite da s time živite, i da još k tome slavite Gospodina – to je evanđeoska sloboda, jedina koju si ja mogu zamisliti. Pustiti pšenicu i ljulj da zajedno rastu. Pustiti da svjetlo i mrak zajedno postoje sve dok nećemo biti sposobni reći: ja sam dijete Božje, ja sam dobar – ne i savršen, ali dobar. Vidite, ono što Bog ljubi nisu savršene stvari.
Što se dalje događa? Taj novi ja se pojavljuje i ono što ste mislili da je vaš ja, taj vanjski krug, (dođe jedan veliki dan obraćenja i kličite 'aleluja' kad se to dogodi) otkrijete da baš taj ja koji ste mislili da ste vi, da je to lažni ja. Upravo ono što sam želio očuvati, to nisam ja. U tom novom prostoru koji je jedinstvena kreacija milosti, ta interakcija svjetla i tame pojavljuje se kao vaš pravi ja. Mnogi crkveni ljudi u ime religije još uvijek održavaju taj lažni ja koji ego želi održati. Upravo taj vlastiti imidž koji gradite u prvoj polovici svog života Gospodin ruši u drugoj polovici vašeg života. On ruši sve ono što znači slijediti Gospodina, što znači biti savršen. Neki ljudi kažu da otprilike svakih 7 godina stari odgovori padaju u vodu te se moramo vratiti Gospodinu i nanovo postavljati ta pitanja. «Gospodine, što to znači Tebe ljubiti sada? Što sada znači vjerovati Ti?» Ako još uvijek imate u sebi odgovore do kojih ste došli u 21. godini života i koji vam dan danas vrijede, to mi samo govori da niste na duhovnom putovanju i da niste rasli. Svako malo Gospodin nas prodrma i moramo Mu se vratiti pitajući: što sada znači za nas vjerovati, nadati se, voljeti. Kad nas Gospodin tako prodrma predajemo Mu puno manji ego koji ne traži uspjeh, nego jednostavno želi biti vjeran. To je rekla majka Terezija. Nemate u čemu uspjeti! Sve što trebamo je biti vjeran. A vjernost nam pomaže biti poniznima. Ja se recimo ne osjećam niti upola onako svetim kao što sam se osjećao kada sam bio u novicijatu. U novicijatu sam bio tako savršen i sve sam ispravno činio, a to slobodno provjerite kod osobe odgovorne za novake. Puno sam molio i znao sam da Gospodin voli mene i da ja volim Njega; toliko mi je bilo lijepo da sam zatražio biti u novicijatu još 1 godinu. To je bilo lijepo, ali u tome je bilo toliko ega! Možda će vam biti teško vjerovati, ali ja nisam tražio Boga. Tražio sam Richarda! Richard je izgledao tako dobro, tako sveto, i svi su mi zavidjeli (vjerojatno i mrzili – jer sam se toliko silno trudio biti savršenim).
Vidite, savršenstvo je vrlo opasan pojam zato što ima puno više zajedničkoga s egom nego s Bogom. Iz vlastitog iskustva govorim koliko sam bio zaokupljen sa sobom, opsjednut sobom! Imali su sasvim pravo kada mi nisu dozvolili 2. godinu u novicijatu i poslali me u svijet gdje su me uzdrmali i naučili da ono što sam mislio da je svetost, to uopće nije. Prava svetost uopće ne izgleda kao svetost i ne daje vam puno zadovoljstva. Ne hodate okolo osjećajući se sveto kada ste uistinu sveti.
Želio bih vam ovdje dati neke indikatore kako potražiti sjenu. Ljudi s ogromnim svijetom sjena, (a svi to imamo u nekom stupnju – to nije loše, loše je kada nismo s time u doticaju), dakle ljudi s puno sjene prvotno neće imati smisao za humor. To je nepogrešivo pravilo. Vidite, toliko se puno energije troši na potiskivanje sjenovitog dijela sebe da vam ne ostaje energije da uživate. Uvijek postoje ljudi koji su vrlo, vrlo ozbiljni. Zapravo i ja sam po prirodi ozbiljan čovjek. Nisam mislio da bi vaš temperament trebao biti uvijek veseo i radostan, nego ovo: osobe koje jednostavno prihvaćaju da su slomljene i ranjene mogu se na svoj račun smijati. Ako se ne možete smijati na svoj račun, ako nema mjesta za humor u vašem životu, pazite se! Jesu li drugi slobodni da vas zezaju?
Druga stvar je da osobe koje skrivaju i potiskuju svoju sjenu naginju rigidnosti, tvrdoglavosti i moraliziranju. Cijelo vrijeme samima sebi prijete prstom: nemoj to osjećati, nemoj to ni pomisliti, nemoj to učiniti, nemoj ovo zamisliti, nemoj se onome nadati, ne čezni za ovime, nemoj, nemoj, nemoj. A kada cijelo vrijeme sebi prijetite prstom, najvjerojatnije ćete ići okolo čineći to sa svima oko vas. Lice koje imate prema svom unutarnjem svijetu je ono koje ćete imati prema vanjskom svijetu te ako ste tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema samima sebi biti ćete tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema drugima.
Ljudi koji potiskuju svoju sjenu također će biti općenito strašljivi. To je stoga što postoji toliko toga u njima što ne poznaju i njihovo nesvjesno zna da to ne poznaju i to stvara veliki nivo straha. Oni se doslovno boje vlastite sjene, kako se već kaže. Vjerojatno je taj izraz i od toga došao. Stoga žive živote u strahu i projektiraju ga na sve u svijetu. To je baš tužno jer znam da Gospodin ne želi da živimo takve živote. To su tako sitni životi. Osim toga, takvi se ljudi bespotrebno osjećaju krivima, što zovemo lažnom krivnjom ili skrupuloznošću. Umjesto da se bave pravim problemom, oni pokušavaju održati lažni ja. Vrlo brzo dobiju bolesne krivnje vezane uz sve živo. Toliko žele održati lažni ja pod svaku cijenu da stvaraju krivnje koje uopće nisu važne. Brinu se za grijehe (množina) kako bi izbjegli grijeh (jednina). Nema boljeg načina izbjegavanja pravog grijeha, onog pravog otvrdnuća srca koje se događa, nego brinuti se za grijehe! Da, da, samo se nastavite brinuti za sve vrste malenih detalja i nikad zapravo nećete morati priznati da ne znate ljubiti, da niste slobodni, da niste sretni i da ne rastete, da niste obraćeni. Samo je potrebno zaokupiti se sitnicama kako se nikada ne biste morali suočiti sa svojom dušom. I na kraju takvi ljudi obično budu beskrajno ljuti. Generalno su nezadovoljni sa životom, s drugima…
No nikada nemojte mrziti takve ljude. Takvi ljudi nisu ništa manje grubi prema vama nego što su prema sebi. Vjerojatno su se nemilosrdno odnosili prema samima sebi od kad su se digli ujutro, mrze sebe od trenutka kada ustaju te što drugo i mogu činiti za doručkom nego mrziti i vas. No također niti ne shvaćaju da to čine. Ti vas ljudi ne mogu više mrziti nego što mrze sami sebe. Stoga pokušajte imati razumijevanja i sućuti za njih. Takvim ljudima nije potrebno da ih još i vi ispravljate, već da ih iscjeljujete. Njima je potrebno duboko unutarnje ozdravljenje i upoznavanje Božje ljubavi.
Reći ću vam što je tipični primjer sjene i to je istiniti primjer. Pred nekoliko sam godina držao duhovne vježbe svećenicima i govorio sam im o sjeni i nasred govora kao da se grupa počela meškoljiti, kao da je posrijedi neka šala, a vi ju ne razumijete. Tada su mi objasnili da upravo ono o čemu sam pričao ima veze s njihovom biskupijom. Naime, u biskupiji je bio jedan svećenik koji se zvao otac Joe i bio je vrlo pobožan svećenik. Soba mu je bila prepuna svetih stvari i uvijek je molio krunicu i bio prezauzet sa svetim stvarima. Pretpostavili smo da je to bila njegova duhovnost i da je sve bilo istinito, nismo imali razloga za sumnju. S druge strane na nekim se područjima činio kao nestvaran – nikad nije u ničemu s nama mogao uživati, recimo kada su se ostali svećenici sjeli da malo razgovaraju, on se dizao i odlazio (pretpostavljali smo u kapelicu). Znali smo da je vrlo «svet», ali nismo se s njim previše družili jer nije djelovao kao da mu trebaju prijatelji ili kao da bi uopće želio imati prijatelje. Vjerovali ili ne, ispričali su mi ti svećenici, pred par tjedana otkrili su da taj isti otac Joe ima ženu i petero djece na drugom kraju grada. Godinama je bio s tom ženom. To je sve konačno iscurilo u javnost i otac Joe je napustio svećenstvo. Ostali su svećenici rekli da ako ikako postoji svećenik u njihovoj biskupiji koji bi to mogao napraviti, nitko nikada ne bi posumnjao da bi to bio upravo taj otac Joe. Rekao sam im da je u nekom stupnju to skroz predvidljivo. Otac Joe nije zao čovjek i ja ga ne osuđujem. On je samo još uvijek u vrtiću glede samospoznaje i izgleda da nije dobio dopuštenje da odraste. Nitko mu nikada nije dao dopuštenje priznati sebi svoje osjećaje i prihvatiti svoj pravi ja i morao je postati shizofreničan: živjeti dvostrukim životom.
Vidite, zlo je uvijek dualistično, uvijek razdjeljuje život. Dobrota je holistična, stavlja stvari zajedno. Da, zlo uvijek razdjeljuje, a zbog nekog razloga jedan od najboljih načina za to je religija: staviti svo zlo na jednu hrpu i praviti se da ga nema. Mi uopće ne bismo bili zli da to zlo stavimo zajedno s dobrim, kada bismo integrirali svjetlo i tamu, pšenicu i ljulj. Tada bi oni povezivali, ispravljali i obogaćivali jedno drugo. Sjena je opasna samo u onom stupnju u kojem nismo s njom u doticaju. U doticaj s njom uglavnom dolazimo kroz patnju, napetosti i neslaganja, kroz suočavanje s našim strahovima, kroz priznavanje i osjećanje naše krivnje i ljutnje. Sjena ne samo da nije loša, nego je dio osobnosti koja vam daje vitalnost i osobnost. Netko koga opisujemo kao «stvaran», «prava osoba» - što god to podrazumijevalo, zasigurno je osoba koja se borila sa svojom sjenom.
U svom uredu imam sliku na kojoj je naslikan čovjek koji u desnoj ruci drži zlatnu nit, a na kraju niti je bijeli labud koji ga vuče prema gore. U lijevoj ruci drži zarđalu uzicu na čijem se kraju nalazi crni pas koji ga vuče u suprotnom pravcu. Vidi se kako je taj čovjek razvučen. Nekada kada molim s ljudima u svom uredu, napose onima koji se mrze ili pokušavaju izaći iz svoje kože (u bilo kojem smislu), zamolim ih da pogledaju u tu sliku. To znači biti pravi kršćanin i istinski biblijski vjernik – staviti te dvije stvari zajedno, držati ih na istom mjestu. Kolikim je kršćanima rečeno da se moraju riješiti tog crnog psa i odletjeti s bijelim labudom?! Susreo sam previše takvih bijelo-labuđih ljudi i riječ koju obično za njih koristim je «nestvarni». Možda su oni sveti, ali ako je to svetost, kome ona treba?! U tome nema ničega privlačnog. Isus je privlačan, kao magnet je. Možete biti orijentirani i samo na crnog psa. Takve ljude zovem «neslobodnima». Poznajem i puno crno-psećih ljudi. Oni su uhvaćeni u trenutačnoj senzualnoj sadašnjosti. No kada naučite labuda i psa da se poljube, da se sprijatelje, oni vas odvuku u vrlo kreativnu napetost. Pas ima jednako toliko veze s vašom svetošću koliko i labud, no samo onda kada pas voli labuda i labud voli psa. Labud predstavlja onu preobraženu ljudsku čežnju za još, za više (činiti više, dati više, postati bolji, rasti, postajati Kristolik – svi to osjećamo jer su nam pričali da su takvi ljudi ispravni). No zapravo, osjećamo i pasju čežnju: onu trenutačnu prisutnost u realnosti, u trenutku, da se nosimo samo s onime što je pred nama: našim osjećajima, ranama, čežnjama… Kad to spojite, imate snagu, predivne ljude, stvarne ljude koji padaju i griješe, no koji te padove i neuspjehe donose Gospodinu, a On ih pretvara u život, u dobrotu.
Savršenstvo nije nedostatak mraka. Toliko se često govori o onome: budite savršeni kao što je vaš Otac Nebeski savršen. Na engleskom bi ta riječ najbolje bila prevedena sa «potpun» (complete). Riječ savršenstvo znači nastaviti se kretati, a ne stajati u ime neke lažno-stvorene savršenosti. Nastaviti ići kroz živo i umiruće, staviti ih zajedno, spojiti život i smrt, svjetlo i mrak, pšenicu i ljulj. Oni pak ispravljaju jedan drugog u svetost. Ostanite na putu povjerenja i to se zove vjera. Kao što je potpun moj nebeski Otac.
Sjena zapravo sadrži sjeme neživljenog života. Sve dok si ne dozvolite prepoznati te slomljene, ranjene i siromašne dijelove sebe, nećete doći u doticaj s najdubljim dijelovima života u sebi. Tu učite što znači biti sućutan, što znači biti strpljiv, tu učite opraštanje i prave stvari duhovnog putovanja; ne očuvanje lažnog ja, već naprotiv napuštanje njega i doslovno padanje. Tu vas Gospodin uči svome putu, ranjivoj ljubavi.
Postajemo žrtve onoga što niječemo, onoga što poričemo da postoji. Naša je Crkva bila potpuno u pravu kada nas je poučila ispovijedi. Ispovjediti znači izgovoriti, izgovoriti sebe. No, ono u čemu mi svećenici nismo bili tako dobri jest što smo dali ljudima osjećaj da kada jednom izgovore svoje grijehe, da ih više nema. Ali nije tako. Dovoljno dugo živite redovnički i znate da to nije istina. Oni nisu nestali jer ste ih ispovjedili. Uviđamo hodeći s Gospodinom da nas Gospodin jako, veoma jako voli, bez manipulacija, bez igrica i svih drugih načina na koje nas ljudi vole. On nas toliko voli da čak koristi naš grijeh u našu korist. To je velika stvar. Mislili smo da se grijeha moramo riješiti kako bi nas Bog volio, ali ne morate ga se riješiti. Samo ga donesite Bogu i On će ga preokrenuti u pozitivno. Bog koristi vaš grijeh. U ispovijedi ga jednostavno imenujte i to je sve. Treba dosta vremena dok ispravno imenujete što se to uistinu događa. To se zove dar razlikovanja. Često se ono, što mislimo da se događa, razlikuje od onoga što se zapravo događa. Kada grijeh napadnete prerano, kao recimo kada kažete «Jura, idi ubij zmaja», često je ono što ubijete ona stvar koju ste trebali ostaviti živjeti.
Kada to primijenim na svoj vlastiti život to izgleda ovako: upravo one stvari za koje sam bio nagrađivan u novicijatu i u bogosloviji – kada su govorili «o, kako je Richard dobar dečko i tako drag franjevac…» upravo me za to nikad nisu smjeli nagrađivati. Moj ponos je upravo moj najveći problem, no tada još nisam imao dovoljno znanja da to uvidim. A upravo one stvari za koje su me kaznili (ili me nisu nagradili) ispali su moji najveći darovi. Prije nego što pomislite kako je sve ovo ludo, pokušajte u vlastitim životima provjeriti ima li slučajeva u kojima bi to bilo istinito.
Način na koji zlo uspijeva je, kako sv. Pavao kaže, da se anđeli tame oblače u anđele svjetla. Jedini način na koji zlo uspije jest da se pretvori i maskira u dobro. Stoga smo tako često činili pravu stvar, ali iz krivih razloga. Upravo ono što mislimo da činimo za Gospodina, ako smo brutalno iskreni sa sobom, zapravo činimo za sebe. Ispunjavamo potrebe svog ega. Zato moramo pasti i ne-uspjeti u toj igri kako bismo se susreli s Gospodinom. Ponekad nam Gospodin mora doslovno otvoriti oči srca prije nego počnemo prepoznavati istinu i ono što se događa. Ne čudi me da većina ljudi izbjegava put obraćenja. Terezija Avilska rekla je to još bolje: «Gospodine, ako se tako ponašaš prema svojim prijateljima, ne čudi me da ih imaš tako malo.» Gospodin traži istinu, a ne igrice. Napose ne religiozne igrice. I On želi vaše pravo srce, koje je slomljeno, siromašno i nije savršeno. To je sve što Gospodinu možete donijeti. Stoga se nemojte bojati. On će vas osloboditi i do kraja života nećete imati što braniti. Disat ćete. Nećete imati ništa više za braniti! Živjet ćete. To je sloboda djece Božje. I zbog nekog nevjerojatnog razloga to je ono što Bog voli.
Zadnja izmjena: anapaula; 30 kol 2009 23:17; ukupno mijenjano 1 put/a.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
