www.tebe-trazim.com

ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG
MAKSIMA ISPOVJEDNIKA I MUČENIKA


Veliki i po imenu i po životu, Maksim prepodobni bio je rođen u Carigradu od roditelja visokorodnih i pravoslavnih (Sveti Maksim rodio se oko 580. godine.). Školovao se puno; proučio je svu filozofiju i bogoslove i postao muž premudar i slavan, i na carskom dvoru poštovan. Vidjevši njegovu obrazovanost i čestit život, car Iraklije[1] ga postavi, iako Maksim nije htio, za prvog savjetnika svog Carskog Senata. I bijaše vrlo omiljen i ugledan u Senatu, i cijelom prestonom gradu od velike koristi.

No duboka priroda Maksimova i njegova velika ljubav prema Gospodu Kristu kao i njegovo neslaganje sa nekim stvarima na dvoru, o čemu će još biti riječi, učiniše da on poslije ne mnogo godina napusti ovaj svoj visoki položaj carskog sekretara i otiđe u manastir da se tamo u tišini potpuno posveti Bogu. Najprije stupi u manastir Filipik u Hrisopolju[2]. U tom manastiru on ne ostade dugo zbog najezde persiske vojske, koja u to vrijeme stigne do Halkidona, nego uskoro prijeđe u manastir sv. velikomučenika Georgija u mjestu Kiziku u Helespontu. Ovaj manastir se nalaziše pod nadzorom episkopa kizičkog Jovana, čovjeka vrlo blagočestivog i obrazovanog, koji postade sv. Maksimu duhovni otac i učitelj u bogoslovlju. Ali kasnije, prepodobni Maksim je prešao svoga učitelja u duhovnoj mudrosti i vrlini, što se vidi iz knjiga koje je prepodobni Maksim uputio ovom episkopu Jovanu. U ovom manastiru sveti Maksim življaše u velikim tjelesnim i duhovnim podvizima duže godina sve dok 626. godine, pri napadu Persijanaca i Avara na Carigrad i okolinu, on bi prinuđen, kao i sva bratija u manastiru, da napusti manastir. Zajedno sa svojim poslušnikom Anastasijem, koji ga od tada pratiše nerazdvojno do same smrti, on krenu najprije u Jeladu, zatim ode na ostrvo Krit, gde je imao prepiranja o vjeri sa nekim episkopima monofizitskim. takozvanim severijanima.

U to vrijeme bijaše rasprostranjena jeres monofizitska, koja se isčahuri iz jeresi Evtihijeve, i koja je bulaznila da u Gospodu Kristu postoji samo jedna priroda. Nasuprot pravoslavnom ispovjedanju, koje vjeruje i tvrdi da u Gospodu našem, ovapločenom Bogu, postoje dvije prirode, božanska koju ima od vječnosti, i čovječanska koju je uzeo od Svete Bogorodice kada je postao čovjek. Ove dvije prirode u jednom su licu Kristovom, jer se Kristos Bog ne dijeli na dva lica, nego se raspoznaje u dvijema prirodama nesliveno. Iz ove monofizitske jeresi pojavi se u ovo vrijeme svetog Maksima nova jeres, jeres monoenergetska i monotelitska[3], koja uči da u Kristu Gospodu postoji samo jedno dejstvo, jedna energija, i samo jedna volja i jedno htjenje. Pravoslavno pak vjerovanje i učenje u ovoj stvari je ovo: Bogočovjek Isus Kristos, kao što ima dvije prirode tako te dvije prirode imaju i dva dejstva i dvije volje. Zaštitnici i rasprostranjivači ove jeresi bijahu najprije carigradski patrijarh Sergije[4], patrijarh aleksandrijski Kir[5], i sam car Iraklije, koga oci zavedoše u tu jeres. Kroz tu jeres oni i car su željeli da ugode jereticima monofizitima i da se na osnovu nje sjedine pravoslavni i monofiziti. S tim ciljem i bi postavljen Kiros za patrijarha aleksandrijskog, da bi kao sljedbenik te jeresi lakše sklopio lukavi sporazum u vjeri sa monofnzitima, kojih je u Aleksandriji bilo najviše i gdje im je bio centar. Ovom i ovakvom politikanstvu u vjeri i izdaji pravoslavne vjere usprotive se odlučno sveti Maksim i Sofronije, potonji patrijarh jerusalimski.

Sa svetim Sofronijem, tada još monahom, susreo se prepodobni Maksim u Kartageni, gdje je stigao sa ostrva Kipra, i nastanio se u jednom manastiru izbjeglih monaha ispred arapske najezde. U tom manastiru bijaše iguman isti sveti Sofronije, koji bijaše rodom iz Palestine, i koji je već započeo borbu protiv monoenergetske i monotelitske jeresi, koju osobito sprovodiše patrijarh Kir u Aleksandriji. Sofronije je još kao jeromonah došao da moli Kira aleksandrijskog i Sergija carigradskog da odustanu od svoje jeresi, koja ih odvajaše od pravoslavne vjere Svetih Otaca. No oni ga ne poslušaše. Štoviše patrijarh Sergije pridobi za ovu jeres i papu Rimskog Honorija[6] Kada pak uskoro, 634. godine, Sofronije bi izabran za patrijarha Jerusalimskog on sazva tamo sabor koji osudi ovu jeres i u pismu, koje on razasla svim patrijarsima, izloži pravoslavno sveto otačko učenje. U Kartageni pak borbu protiv monotelitstva vodiše sveti Maksim sa svojim učenicima. On potstrekavaše i kartagenske episkope na borbu protiv ove jeresi i pisaše na sve strane pravoslavnima, pobijajući jeretičku laž i izlažući pravoslavno učenje. Čuvši za takvo Maksimovo protivljenje jeresi, patrijarh Sergije pokušavaše da ga pridobije za svoju jeres i svoju jeretičku politiku, no u tome nije uspio, te se okrenu protiv svetog Maksima. U to vrijeme umre i sveti Sofronije u Jerusalimu, te prepodobni Maksim ostade, takoreći, jedini borac protiv monotelitstva, jeresi koju je carska vlast pošto - poto htjela da sprovede i nametne svima. Patrijarh Sergije je bio nagovorio cara Iraklija da napiše i izda ispovjedanje njihove krive vjere, puno jeresi monotelitske. Car napisa to ispovjedanje i nazva ga Ektesis, tojest Izloženje[7]. I naredi da svi moraju tako vjerovati. Od toga nastade velika pometnja u Crkvi Kristovoj. A ava Maksim, gledajući kako pometnja potresa Crkvu ne samo u Carigradu, nego i po cijelom Istoku, i kako se jeretici umnožavaju i učvršćuju, a Pravoslavlje opada i koleba se u oluji gonjenja, tugovaše dušom, uzdisaše i mnogo plakaše.

U to vreme umre jeretik patrijarh Sergije i na njegovo mjesto dođe Pir, također pristalica monotelitske jeresi[8]. On sazva sabor da potvrdi carevo monotelitsko Izloženje vjere (Ektesis) i onda ga posla svima na potpis. Na Istoku to Izloženje potpisa Kir aleksandrijski, no na Zapadu papa Severin[9] odbaci carev Ektesis, a njegov nasljednik papa Jovan IV[10] predade carev Ektesis saborskoj anatemi. Car Iraklije, koji bijaše već pri kraju života, vidjevši da mnogi arhijereji i bogomudri oci odbacuju i ne primaju njegovo Izloženje, pa ga čak i anatemi predaju, osjeti se veoma postiđen, i razasla na sve strane svoju poslanicu u kojoj je javljao da Izloženje nije njegovo vjeroispovjedanje nego bivšeg patrijarha Sergija, koji ga je sam napisao, a njega privolio da potpiše.

Pošto car Iraklije umre, na presto dođe njegov sin Konstantin[11]. Ali on carova samo četiri mjeseca i umre, tajno otrovan od svoje maćehe. Poslije njega maćeha njegova Martina uspije pomoću patrijarha[12] da na presto dovede svog sina Irakliona. Ali poslje šestomjesečnog carovanja Iraklionovog ustade protiv njega cijeli Senat, uhvatiše ga i odsjekoše mu nos, kao i njegovoj majci Martini, pa oboje osramoćene poslaše na zatočenje. Onda izabraše za cara sina Konstantinova, a unuka Iraklijeva, Konstansa, koji potom dobi sina Konstantina, prozvanog Pogonat[13]. A kada se zacari Konstans, tadašnji patrijarh carigradski Pir, jednomišljenik Martine, za koga se u narodu držalo da je zajedno sa njom otrovao Iraklijevog sina Konstantina, oca novoizabranog cara Kostansa, uplaši se silno, pa se odreče patrijarsijskog položaja, i dobrovoljno ode u izgnanstvo u Afriku. Poslije njega na carigradski patrijarsijski presto dođe Pavle[14] također jeretik monotelit. Tom se jeresi zarazi i car, i postade njen veliki pobornik i rasprostranitelj.

Dok se prepodobni Maksim bavio u Africi, stiže tamo patrijarh carigradski Pir, pošto napusti presto. I stade obilaziti gradove, zavodeći pravovjerne u svoje zlovjerje. I mnogo bi štete nanio tamo Crkvi Kristovoj, da nije imao odlučnog protivnika u licu prepodobnog Maksima. Oni su se po čitave sate prepirali oko vjere. I pojavi se potreba da se u Kartageni sastane sabor afričkih episkopa, da čuju njihov spor. A to je želio i Grigorije, patricije te pokrajine[15]. Sabor se sastade, i počne spor o vjeri između Pira i Maksima. I bogomudri Maksim pobjedi Pira, pozivajući se na Sveto Pismo i na dogmate svetih otaca: i dokaza da u Kristu Bogu postoje dvije prirode i dvije volje, dva htjenja i dva djelovanja, ali u jednom nedjeljivom licu[16]. Pobjeđen, Pir se prekloni Pravoslavnima i bi primljen od Crkve s ljubavu i čašću, i u svojstvu patrijarha. Tada Pir sastavi i knjižicu pravoslavnog vjeroispovjedanja, i otputova u Rim kod pape Teodora, nasljednika Jovanova. I primi ga papa česno, kao pravoslavnog patrijarha carigradskog. Čuvši za to u Carigradu, da je Pir prišao pravoslavnima, i silna pakost obuze jeretičko zborište. I pustiše lažan glas u narod, kako su tobože afrički episkopi i papa primorali Pira, iako on nije htio da priđe njima. Taj glas dopre i do samog cara. Car odmah posla u Italiju jednog dostojanstvenika, po imenu Olimpija, jeretika, da Pira ponovo obrati u monotelitsko vjeroispovjedanje. Stigavši u Italiju, Olimpije ode u grad Ravenu. Tu dozva k sebi Pira iz Rima, i povrati ga opet u monotelitsku jeres. A Pir, kao pas povrativši se na svoju bljuvotinu, zasluži da sa jednomišljenicima svojim bude predan anatemi od strane svetih otaca, što kasnije i bi.

U to vrijeme carigradski patrijarh Pavle, jeretik, nagovori cara Konstansa, te napisa (kao što ranije i djed njegov Iraklije napisa Izloženje) ispovjedanje svoje vjere, prepuno jeresi, nazvavši ga Tipos, što znači Uzor, Obrazac, i razasla ga na sve strane, sa naređenjem da se tako ima vjerovati i da se ne smije o tome raspravljati[17]. Stiže Tipos i do Rima, kada papa Teodor već bijaše na samrti. Pošto on umre, papom postade blaženi Martin 649 godine. Car izrazi želju da novi papa usvoji njegov Tipos o vjeri. Ali on to odbi, govoreći: Kada bi i cijeli svijet htio primiti to novo učenje, koje je suprotno Pravoslavlju, ja ga primiti neću, niti ću odstupiti od evanđelskog i apostolskog učenja i od predanja svetih Otaca, pa makar i smrt podnio. - A sveti Maksim, čuveni bogoslov, bijaše tada u Rimu[18], i savjetova papi, blaženom Martinu, da sazove pomjesni sabor, i da carevo vjeroispovjedanje, zvano Tipos, saborski prokune kao jeretičko i Crkvi Kristovoj protivno. Tako i bi. Papa sazva sabor svojih episkopa, njih sto pet; među njima bijaše i ava Maksim, koji bijaše glavna bogoslovska snaga toga sabora . On i napisa bogoslovsko ispovjedanje tog sabora. Sabor[19] predade anatemi zabludu Kirovu, Sergijevu, Pirovu i Pavlovu, kao i carevo jeretičko vjeroispovjedanje Tipos. I posla papa svima vjernima u svetu poslanicu, utvrđujući ih u Pravoslavnu, a osuđujući jeretičku zabludu i naređujući da je se revnosno čuvaju.

Čuvši za to, car se razljuti i razjari strasno. I posla u Italiju svoga namjesnika Teodora Kaliopu, naredivši mu da papu Martina uhvati, i optuži kako on šuruje sa Saracenima, nagovarajući ih da ustanu protiv grčko-rimskog carstva i zarate sa njegovim carem; i kako tobože ne drži vjeru, predanu od Otaca, pa čak i Prečistu Bogomajku huli. - Došavši u Rim svibnja 653. g. carev namjesnik diže te optužbe protiv pape pred svima. A blaženi papa Martin, potpuno nevin u svemu zbog čega se optužuje, braniše se od zlonamjernih kleveta, i govoriše: Sa Saracenima nikada nikakve dogovore imao nisam, osim što sam preko njih slao milostinju pravoslavnoj braći koji su živjeli u bijedi i sirotinji. A Prečistu Bogomajku, ako tko ne poštuje, i ne ispovjeda, i ne klanja Joj se, - neka bude proklet i ovog i onog sveta! Svetu pak vjeru, predanu od svetih Apostola i od svetih Otaca, nismo mi koji ne držimo, nego oni koji suprotno nama misle. - Ali namjesnik carev ne uze u obzir obranu papinu, nego tvrdiše da je papa kriv za sve, pa dodade naposljetku da je, tobože, i na papski presto došao nezakonito. I jedne noći, da nitko ne zna vojnici dođoše i odvedoše papu, i namjesnik ga odasla caru u Carigrad. Zatim bi poslat u Herson na zatočenje, gdje i skonča[20].

No nekoliko dana prije no što papa bi odveden, po carevom naređenju bi u Rimu uhvaćen prepodobni Maksim sa svojim učenikom Anastasijem, i okovan odveden u Carigrad. Jer car je znao po čijem savjetu i nastojanju bi sazvan onaj sabor što izreče prokletstvo na jednovoljnike i njegovo vjeroispovjedanje Tipos. Kada morem stigoše u Carigrad[21], izađoše pred prepodobnog Maksima neki car kojega bijaše poslao. Sam izgled njihov odavao je njihovu svirepost. Oni bežočno dohvatiše prepodobnog, pa ga onako okovanog, bosog i bez odjela, stadoše vuči po ulicama. A za njim idoše njegov učenik uzdišući. I dovukavši prepodobnog do jedne mračne tamnice, zatvoriše ga tu samog. Ni učeniku ne dopustiše da bude s njim, već i njega odvojeno zatvoriše.

Poslije nekog vremena odvedoše prepodobnog na ispitivanje u carevu palaću, gdje je već bio na okupu cio Senat, samo bez cara. Kada prepodobni iziđe pred njih, svi ga pogledaše mrsko, puni jarosti i gnjeva. I naložiše jednome od dostojanstvenika, rizničaru, da ga ispituje. Ovaj rizničar bijaše krasnorječiv, i vijest da postavlja lukava pitanja i da pravdu pretvara u nepravdu, i da istinu izvitoperi bolje nego itko. I kakvo zlo i bezočnost ne projavi ovaj isljednik pri isleđenju! Kakve sve prijetnje i uvrede ne nanese svetitelju! Ne postidi se ni česne starosti njegove( jer blaženome bijaše tada preko sedamdeset godina); ne poboja se ni blagodati koja je zračila iz lica svetiteljeva; ne poštedi ni krotku, blagu, smjelu i ljubavnu narav njegovu, ni sveti čin njegov. Isljednik iznosiše protiv nevinog pravednika najnepravednije optužbe, koje ne dolikuju iole pravičnom i zdravom razumu. Kroz njegovu prelukavu krasnorječivost probijala je vještina, drskost i prepredenost, a isto tako bestidnost i bezumlje. Protiv krotkih i blagorazumnih riječi pravednoga muža on nije mogao iznijeti ništa stvarno i istinito, nego je na krasnorječiv način govorio sve same besmislice i bestidnosti. I očigledno bio pobjeđen. Kakve su lažne i neosnovane optužbe iznošene tada protiv svetog Maksima, i kakve su laži htjeli da proture kao istinu, pokazuje učenik prepodobnoga Maksima, drugi Anastasije, opisujući sve to podrobno. Mi ćemo od toga iznjeti ovdje nešto malo.

Čim sveti Maksim pretstade Senatu, odmah ga bezakoni čovjek onaj, senator - rizničar, stade nezlobivog najsurovijim riječima izazivati, i prijetnjama plašiti, nazivajući ga bezakonikom, izdajicom otađbine, i neprijateljem carevim, i pripisujući mu sve što je najodvratnije i najgore. A svetitelj ga upita, zbog kakve krivice on govori protiv njega takve stvari, i za kakvo ga to izdajstvo optužuje. A on, podmukli klevetnik, privede svjedoke koji očigledno lagahu i budalaštine iznosahu protiv prepodobnog, kako je on, tobože, kao prijatelj i naklonjen varvarima - Saracenima, predao im velike gradove i pokrajine grčko-rimskog carstva: Aleksandriju, Pentapolj i Egipat. A svetitelj dokaza da je to laž, dostojna smijeha, i reče: Što će meni monahu zauzimanje gradova, i kakve veze ja kršćanin imam sa Saracenima? Zar ja ne želim više dobra kršćanskim gradovima?

Tada bezumni klevetnik pribježe drugim lažima, i, kao buncajući u snu, počne se derati i sipati klevete kako je, blaženi Maksim grdio cara istočnog a veličao careve zapadne. Pa izvede i lažne svjedoke. A prepodobni, uzdahnuvši duboko, reče: Blagodarim Boga mog, što sam dat u ruke vaše, te me tako nepravedno optužujete, da bih se na taj način očistio od voljnih grijehova mojih i od poroka života mog. Ali, evo, odgovorit ću kratko na vaše klevete: Pitam vas najprije, da li od mene čuste to što kažete da sam grdio cara, ili vam je netko drugi pričao? A oni odgovoriše da su im to pričali drugi, koji su to iz njegovih usta čuli. No kad svetitelj zatraži da dovedu te ljude da se suoči sa njima, oni izjaviše da su ti ljudi već pomrli. Tada ih svetitelj upita: Kada izjavljujete da su pomrli ti ljudi koji su iz mojih usta čuli kako grdim cara, zašto me ne izvedoste na sud dok oni bijahu u životu? Da ste to uradili, uštedjeli biste sebi mnoge napore, a i ja bih za dokazanu krivicu iskusio kaznu. No očigledno je da nije istina to zbog čega me klevetate; i oni koji me na sud izvedoše, sigurno nemaju pred očima svojim Boga koji ispituje srca ljudska. Ne vidio lica Gospoda mog, niti se kršćaninom zvao, ako sam ikada pomislio, ili pred kim govorio, ili od koga čuo te laži koje protiv mene izmišljate.

Zatim privedoše lažnog svjedoka, nekog Grigorija. On ispriča kako je u Rimu čuo gdje učenik Maksimov Anastasije cara naziva popom" - čemu se taj Anastasije naučio od učitelja svog Maksima. A sveti Maksim smjelo razgoliti ovu laž i klevetu, izjavljujući: Kada Grigorije bijaše u Rimu, razgovarao je s nama o jednovoljiju, i želio da mi usvojimo dogmat o tome kako je izložen u Tiposu. Mi to odbismo, držeći se onoga što je korisno po duše naše. A to što vi sada govorite, to mi nije poznato, jer ni ja, ni učenik moj, nikada tako nešto govorili nismo, Bog je svjedok. Ali znam, da tom prilikom rekoh, ne učeniku mom, već samom Grigoriju ovo: Dogmate vjere treba da ispituju i da o njima donose odluke svećenoslužitelji a ne carevi, jer je svećenoslužiteljima povjereno da i careve pomazuju, i ruke na njih stavljaju, i kruh Nebeski prinose, i oltaru pretstoje; njima je dato da vrše i sve ostale Božanske i uzvišene Tajne .- To rekoh tada, i sada govorim. I sam Grigorije neće poreći da se sjeća tih riječi mojih. Porekne li to, on će se odreći sebe sama. Zbog ovoga neka me svaki ili osudi, ili opravda.

Tužioci, koji su svu nadu svoju bili položili na laži, ne znajući što da rade, izvedoše pravednoga Maksima napolje, a uvedoše njegovog učenika Anastasija. Prijeteći mu strasno i svirepo, oni ga nagovarahu da rekne nešto protiv svog učitelja, I primoravahu ga da izjavi kako je učitelj njegov mučio u Rimu Pira dok su se prepirali o vjeri. A Anastasije, muški se držeći, izjavi: Učitelj moj, ne samo nije nikakvo zlo učinio Piru, nego ga je on veoma poštovao. - Kada to Anastasije izjavi, oni ga stadoše šakama tući po vratu, po licu, po glavi, želeći na taj način da nepravdom pobjede. I onda ga opet poslaše natrag u tamnicu. A svetog Maksima ponovo uvedoše. I pokušaše da drugom klevetom pobjede nepobjedivog. A kleveta bijaše ova: on je, tobože, sljedbenik Origenovih dogmata, i u svemu suglasan sa njim. - Svetitelj odmah lako opovrgne ovu bezočnu klevetu, pokazujući da je Origen odlučen od Krista i od udjela kršćana, a tko sljeduje njemu i njegovim basnama, tome će Bog suditi. Tada ga opet ispitivahu o Piru, i zbog čega se on otpadi od carigradskog patrijarha, ne želeći da ima općenje sa njim. I još mu mnoga druga pitanja postaviše. Onda pokrenuše pitanje o carskom Tiposu, kojeg se svetitelj gadio. I stadoše govoriti kako ovaj Tipos treba da se drži u velikom poštovanju, kao veliki i nepromjenljivi dogmat vere. A kad svetitelj to opovrže, oni ga obasuše silnim grdnjama. I vidjevši da su pobjeđeni od prepodobnog Maksima, i u svoje mreže uhvaćeni, raspustiše Senat.

Posijle toga otidoše caru, i podnesoše mu izveštaj o nesavladivom junaštvu ovoga ave. I govorahu: Maksim je nepobjediv u prepirkama, i nitko ga ne može pridobiti za našeg jednomišljenika, makar ga i na muke stavili. - I prepodobni bi ponovo bačen u tamnicu. A poslije kratkog vremena dođoše kod njega drugi, misleći da će ga čestim raspravljanjima i prijetnjama uplašiti, te tako i na svoju vjeru skloniti. Oni mu rekoše da ih je patrijarh poslao, i stadoše pitati svetitelja: Kojoj crkvi pripadaš: vizantijskoj ili rimskoj, antiohijskoj ili aleksandrijskoj, ili jerusalimskoj? Eto, sve su te crkve s nama suglasne. Ako si ti dakle član vaseljenske Crkve, onda budi u jedinstvu s nama, da ne bi lutajući u izgnanstvu nastradao. - Blaženi muž im mudro odgovori: Kristos Gospod nazva vaseljenskom Crkvom pravo i spasonosno ispovjedanje vjere. Zato i Petra nazva blaženim što izreče takvo ispovjedanje, i obeća i na takvom ispovjedanju sazida Crkvu svoju. I ja hoću da čujem vaše vjeroispovjedanje, kome su prišle sve crkve, kako vi kažete. Jer ne želim ni ja da se otpadim, ako je to vjeroispovjedanje dobro. - Poslanici mu odgovoriše: Ma da nismo ovlašćeni da o tome s tobom govorimo, ipak ćemo reći: mi govorimo da u Kristu postoje dva djelovanja zbog razlike priroda, a jedno djelovanje zbog sjedinjenja dviju priroda u jedno lice. - A svetitelj im reče: Kažete da se dva djelovanja pretvoriše u jedno djelovanje zbog sjedinjenja dviju priroda u jedno lice. Na taj način vi osim ta dva djelovanja uvodite treće djelovanje, sliveno. Ne- odgovoriše oni, nego kažemo dva djelovanja, a jedno zbog sjedinjenja. Svetitelj reče: Vi sami sebi sačinjavate vjeru nepostojanu, i ispovjedate da je Bog bez bića. Jer ako u jedno djelovanje slivate dva djelovanja zbog sjedinjenja priroda u jedno lice, i opet u dva djelovanja razdjeljujete jedno djelovanje zbog razlike priroda, onda neće biti ni jedinstva ni dvojstva u djelovanjima, koja se međusobno uklanjaju, i čine nedjelatnim ono u čemu borave, i potpuno nepostojećim, nemajući ni jedan pokret od prirode, koji se prirodi ne može oduzeti ili promjeniti. Jer inače priroda bi bila lišena svoga bića, nemajući djelovanja po prirodi. To ja ne mogu da primim, niti naučih od svetih Otaca da tako ispovjedam vjeru. A vi imate vlast, pa izvolite činiti što vam je volja. - Oni pak, nemajući što da odgovore na to, rekoše mu da onaj koji se ne povinjava njima mora biti stavljen pod anatemu, i primiti propisanu za to smrt. Svetitelj im krotko i smireno odgovori: Ono što je Bog unaprijed blagovoleo o meni, to neka sada bude na slavu svetog imena Njegovog.

Poslanici onda otiđoše i obavjestiše o ovome one koji ih bijahu poslali. I pošto se car posavjetova s patrijarhom (kao ono nekada Pilat s Jevrejima protiv Gospoda), osudiše svetoga na progonstvo u neki gradić, zvani Vizija, u Trakijr!. Tako isto i učenika njegovog Anastasija poslaše na zatočenje u najudaljeniju pokrajinu grčkoga carstva, u neko ozloglašeno mjesto Perveru. To isto uradiše i sa drugim učenikom prepodobnoga, onim Anastasijem iz Rima, koji napisa ovo Žitije prepodobnog Maksima. Njega poslaše u trakijski grad Mesemvriju.

U isto to vrijeme bi doveden u Carigrad i blaženi Martin, papa rimski. I pošto ga tu mnogo mučiše, poslaše ga u Herson u progonstvo. Dok još on bijaše u Carigradu, umre patrijarh carigradski Pavle. Poslije Pavla opet dođe za patrijarha gorespomenuti Pir. A kad on poslije četiri mjeseca umre, na presto patrijarski stupi Petar, koji se isto tako čvrsto držaše monotelitske jeresi i nastojaše da pridobije za sebe i papu Evgenija I.

Pošto prođe mnogo dana, car i patrijarh Petar poslaše kod prepodobnog Maksima ugledne ljude: Teodosija, episkopa Kesarije Vitinijske, i dva patricija, Pavla i Teodosija. Poslaše ih, da prepodobnoga pridobiju za svoga jednomišljenika. Oni su mnogo i dugo govorili prepodobnome, čas laskajući mu, čas prijeteći mu, čas ispitujući ga, a čas pitajući ga. Prisutan bijaše i vizijski episkop. Episkop Teodosije upita prepodobnoga: Kako živiš, gospodine avo Maksime? - On odgovori: Onako kako je prije vjekova predznao Gospod i odredio da bude djelovanje moga života, o kome On promišlja. - Upita ga Teodosije: što dakle, zar Bog prije vjekova predznade i odredi djela svakoga od nas? - Svetitelj odgovori: Predznade Bog pomisli naše, i riječi. i djela, koji su u našoj vlasti; a predodredi i odredi ono što ima da nam se dogodi, i nije u našoj vlasti nego u Njegovoj božanskoj volji. - Upita ga episkop Teodosije: što je u našoj vlasti, a što nije? - Odgovori sveti Maksim: Sve to zna gospodin moj, samo kuša slugu svog. - Episkop na to reče: Uistinu ne razumijem i ne znam, i hoću da se naučim, kakva razlika postoji između onoga što je u našoj vlasti i onoga što nije u našoj vlasti. - Prepodobni Maksim odgovori: U našoj su vlasti naša dobra i zla djela, a nisu u našoj vlasti nakazanja i kazne koje nas snalaze, ili nagrade; jer mi nemamo vlasti ni nad bolestima ni nad zdravljem, nego samo nad uzrocima njihovim, koji bolest izazivaju, ili zdrave čuvaju. I kao što je neuzdržanje uzrok bolesti, a uzdržanje uzrok dobroga zdravlja, tako je i držanje zapovjedi Božjih uzrok dobijanja carstva nebeskog, a narušavanje zapovjedi Božjih odvodi u pakao ognjeni. - Upita ga episkop: Zašto mučiš sebe ovim progonstvom, čineći djela koja to zaslužuju? - Svetitelj odgovori: Molim Boga da, kažnjavajući me ovom mukom, oprosti meni ono što sam učinio narušavajući svete zapovjedi Njegove. - Episkop upita: Ne dešavaju li se nevolje mnogima radi iskušenja? - Svetitelj odgovori: Svetitelji bivaju iskušavani, da bi se objelodanile njihove tajne vrline, kao što je to slučaj sa Jovom i Josifom. Jer Jov bi kušan, da se pokaže dotad nepoznato junaštvo njegovo; a na Josifa nasrnu iskušenje, da bi se objelodanila njegova cijelomudrenost i uzdržanje, koji čovjeka čine svetim. I svaki od svetitelja, koji su makar i nedobrovoljno stradali u ovom svijetu stradali su zato, da nevoljama, koje ih po popuštanju Božjem snalaze, satru gordog odstupnika - đavola. Jer u svakom svetitelju trpljenje je djelo iskušenja. - Episkop Teodosije reče: Zaista si dobro i korisno rekao, i želio bih da o takvim stvarima uvijek razgovaram s tobom. Ali, druga je stvar posrijedi, zbog koje ja i ova gospoda, uvaženi patriciji, dođosmo do tebe, prevalivši toliki put. Stoga te molim, pristani na ono što ti predlažemo, i obraduj cijelu vaseljenu. - Svetitelj odgovori: A što je to, gospodine? I tko sam ja, i otkuda da moj pristanak na vaš prijedlog znači radost za cijelu vaseljenu? - Episkop reče: Tako mi istine Gospoda mog Isusa Krista, ovo što ti ja i ova mnogouvažena gospoda patriciji kažemo, to čusmo iz usta gospodina našeg patrijarha i blagočestivog cara. - Sveti Maksim reče: Recite mi onda, gospodo, što želite, i što čuste. - Teodosije odgovori: Patrijarh i car žele da preko nas saznaju od tebe, zbog čega ne držiš općenje sa carigradskim prestolom. - Maksim odgovori: Znate za novačenja koja potekoše od spisa Kira, bivšeg patrijarha aleksandriskog, o Devet poglavlja, koje usvoji i potvrdi carigradski presto patrijarski, i druge dodatke i povrede svetih Sabora, koje počiniše prvosvećenici vizantijske crkve: Sergije, Pir i Pavle. Ta novačenja su poznata svima crkvama. I to je razlog što ja, sluga vaš, ne održavam općenje sa carigradskom crkvom. Neka se uklone od Crkve sablazni, koje uvedoše spomenuti ljudi! Neka se uklone sa onima koji su ih uveli! Neka se odstrani s puta kamen spoticanja, i vi pođete glatkim putem Evandjelja, očišćenim od svake jeresi! I kada budem vidio da je crkva carigradska onakva kakva je ranije bila, tada ću i ja biti prema njoj kakav sam ranije bio, i obnovit ću općenje s njom bez ikakvog potsticanja od strane ljudi. A dok u njoj budu bile jeretičke sablazni, i arhijereji - sablaznitelji, dotad me nikakve riječi ni djela neće navesti da sa njima uspostavim općenje.

Episkop Teodosije ga upita: Kakvo zlo mi ispovjedamo, te se tuđiš općenja s nama? - Prepodobni Maksim odgovori: Vaše je zlo u ovome: Vi govorite da je jedno djelovanje Božanstva i čovječanstva Spasiteljevog. No ako treba vjerovati svetim Ocima koji kažu, da je i priroda jedna u onih kojih je djelovanje jedno, onda vi ispovjedate Svetu Trojicu ne Trojicom nego četvoricom, kao da je ovapločenje bilo saprirodno Logosu, i odstupi od srodne po čovječanskoj prirodi isposti koju ima s nama i s Prečistom Djevom Bogorodicom. Odstupanjem pak od srodne isposti, načini se drugi sastav, saprirodan Logosu, kao što je i Logos saprirodan Ocu i Duhu, i dobija se tako ne Trojica nego četvorica. I još: Kada oduzimate djelovanje, i tvrdite da je jedna volja Božanstva i čovječanstva Kristova, smanjujete Mu razdjeljivanje dobara. Jer ako svaka priroda nema svoje vlastito djelovanje, onda i kada hoće kome da čini dobro, ne može, jer joj je oduzeto činjenje dobra: bez prirodnog djelovanja i dejstva nijedna stvar ne može činiti što i djelovati. Uz to govoreći da i tijelo Kristovo ima jednu volju u dvijema prirodama, vi ispovjedate da je ono po volji sazdate svih vjekova i cjelokupne tvorevine zajedno sa Ocem i Sinom i Svetim Duhom, a po prirodi sazdano. Ili točnije govoreći: po volji tijelo je bespočetno (jer Je volja Božja bez početka, kao što i Božanstvo nema početka), a po prirodi ono je novosazdano. Tako pak ispovjedati, ne samo je bezumno nego je i bezbožno. Jer vi ne samo kažete da je u Kristu jedna volja, nego i da je ta volja božanska. A božanskoj se volji ne može pripisivati nikakav početak ili kraj, kao ni samom Božanstvu. Isto tako i Kristu, Gospodu oduzimate sva čudesa i osobine, pomoću kojih se raspoznaje njegovo Božanstvo i čovječanstvo, kada zakonom i Tiposom tvrdite da u Njemu niti je jedna niti dvije volje ili djelovanja. Nije jedna, jer razdeljujete u dvije: nisu dvije, jer ih slivate u jednu.

Govoreći im takve i mnoge druge stvari, kao što o toms opširno piše učenik svetiteljev Anastasije, oni počeše da uviđaju svoju zabludu. Reče mu episkop: Primi carev Tipos, ne kao pouzdani dogmat vjere, nego kao riješenje spornih pitanja, jer je napisan ne kao dogmat nego kao riješenje. Sveti Maksim ga upita: Ako Tipos nije dogmat, koji određuje da je u Gospodu našem jedna volja i jedno djelovanje, zašto me onda nizašta predadoste varvarima i neznabošcima? Zbog čega sam osuđen da boravim ovde u Viziji? i zbog čega su moji saslužitelji protjerani, jedan u Perveru a drugi u Mesemvriju? - A kada bi spomenut onaj pomjesni sabor u Rimu, sazvan od blaženog pape Martina radi anatemisanja monotelita, episkop Teodosije primjeti: Nema važnosti taj sabor, jer ne bi sazvan po carskom naređenju. - Prepodobni odgovori: Ako se sabori, koji se drže, utvrđuju carskim naredbama, onda nema pravoslavne vjere. Pogledaj na sabore, koji se po carskim naredbama održaše, a na kojima bogohulno proglasiše za dogmat da Bog Sin nije jednosuštan sa Bogom Ocem: prvi u Tiru, drugi u Antiohiji, treći u Selevkiji, četvrti u Carigradu pod arijancem Evdoksijem, peti u Nikeji, šesti u Sirmiji, a mnogo kasnije sedmi u Efesu pod predsjedništvom Dioskora, - svi se ti sabori održaše po carskim naređenjima. Ali su svi odbačeni, i anatemi predani, jer na njima bijahu donešeni bezbožni i bogoprotivni dogmati. Zašto ne odbacujete onaj sabor koji odluči Pavla Samosatskog, i predade ga anatemi? A taj sabor bijaše pod Dionisijem, papom rimskim, i Dionisijem Aleksandrijskim, i Grigorijem Čudotvorcem, koji i predsjedavaše ovome saboru. I ovaj sabor održa se bez carske naredbe, pa ipak je čvrst i neodbaciv. Crkva Pravoslavna priznaje za istinite i svete one sabore, koji pokazaše da su njeni istiniti dogmati istiniti. I kao što tvoja prosvijećenost zna, i druge tome uči: kanoni zaista naređuju da se u svakoj kršćanskoj zemlji dva puta godišnje drže pomjesni sabori radi zaštite spasonosne vjere naše i radi ispravljanja onih kojima je potrebno ispravljenje. A kanoni i ne spominju carske naredbe.

Poslije dugog razgovora i raspravljanja, bogomudra i bogoglagoljiva usta prepodobnog Maksima, i njegov jezik Duhom Svetim kretan, pobjediše protivnike. I sjediše oni dugo šutjeći, pognjurene glave i oborenih očiju. Zatim ih obuze umilenje, i oni stadoše plakati. I ustavši pokloniše se svetitelju, na što im on također odgovori poklonom. I pošto satvoriše molitvu, oni s radošću pristupiše pravoslavnom vjeroispovjedanju Maksimovom, i s radošću ga primiše. I obečaše da će i oni tako vjerovati i ispovjedati kao i on, i da će i samog cara privesti Pravoslavlju. Da bi sve to potvrdili, oni cijelivaše sveto Evandjelje i časni Križ i svetu ikonu Spasitelja i Presvete Bogorodice. Poslije toga dugo razgovarahu o korisnim stvarima, pa se oprostiše cijelivavši jedan drugog. I onda se episkop Teodosije sa patricijima vrati u Vizantiju.

Kada obavjestiše cara o svemu što su razgovarali i uradili, razljuti se car strašno. I dogodi se to, da se episkop Teodosije i oba patricija, bojeći se carevog gnjeva, ponovo vratiše u jeres. I Pavle patricije bi ponovo poslat u Viziju, da otuda dovede u Carigrad prepodobnog Maksima ali sa čašću. A kad bi doveden, dadoše mu da živi u manastiru svetog Teodora.

Sutradan posla car kod prepodobnoga dva patricija, Epifanija i Troila. Praćeni mnogim visokim dostojanstvenicima, vojskom i slugama, oni dođoše s ohološću i sa slavom svjetskom. Dođe s njima i gorespomenuti episkop Teodosije. Ovoga prepodobni Maksim očekivaše. A očekivaše i da ispuni obećanje:

da ne samo on pravoslavno vjeruje, nego da i cara, i druge privede Pravoslavlju. Ali on slaga, ugađajući više zemaljskom caru i sujetnom svijetu, nego nebeskom Caru i njegovoj svetoj Crkvi. Pošto svi posjedaše, nateraše i prepodobnog da sjedne. Tada patricije Troil povede razgovor, govoreći: Gospodar vaseljene, car, posla nas k tebi, da razgovaramo o onome što je korisno po njegovo carstvo, Bogom utvrđeno. Ali nam najprije kaži, da li ćeš ispuniti ono što se naređuje ili ne? Odgovori sveti Maksim: Da najprije čujem, gospodine što mi naređuje njegovo veličanstvo, pa ću odgovoriti što treba. Jer kako mogu odgovoriti na ono što mi nije poznato? A Troil ustrajaše na tom, govoreći: Nećemo ti kazati što donosimo, dok nam najprije ne kažeš da li ćeš se povinovati caru. Vidjevši da uporno nastoje, i surovim riječima iznuđuju odgovor od njega prepodobni odgovori: Pošto vi nećete da kažete meni, sluzi svome, što gospodar naš car želi, onda evo mog odgovora pred samim Bogom i pred Anđelima njegovim, i pred svima vama: Rado pristajem na sve što mi car naredi, ako to nije protivno Bogu i ne škodi vječnom spasenju duše. - Čim to svetitelj reče, patricije Troil ustade da ide, govoreći: Ja odlazim, jer vidim, da ovaj neće ispuniti volju carevu. - A prisutni ljudi uskomešaše se i nastade graja. Tada episkop Teodosije obrati im se riječima: Recite mu najprije što car naređuje, pa ćete doznati njegov odgovor, jer ne dolikuje da otiđete ne kazavši mu ništa, niti što čuvši od njega. - Onda patricije Epifanije reče prepodobnome: Car ti preko nas poručuje i kaže ovo;

Pošto cijeli Istok i oni na Zapadu, naši protivnici i raskolnici, gledaju u tebe, i zbog tebe se bune, ne želeći da se sjedine s nama u vjeri, neka Gospod omekša tvoje srce umilenjem, da nam se pridružiš, usvojivši Tipos koji smo mi sastavili. A mi će mo te primiti s ljubavlju, i sa velikim počastima i slavom uvest ćemo te u veliku crkvu, i postaviti pored nas, gdje po običaju stoje carevi, i pričestiti se zajedno s tobom prečistim i životvornim Tajnama Tijela i Krvi Kristove. Nazvat ćemo te i ocem našim, i bit će radost ne samo u našem kristoljubivom gradu, nego i po cijeloj vaseljeni. Jer smo mi tvrdo ubjeđeni: ako ti priđeš ovoj svetoj carigradskoj crkvi, pristat će uz nas svi koji se zbog tebe i zbog učenja tvog otrgoše od nas.

Sveti ava Maksim, obračajući se episkopu Teodosiju, reče sa suzama: Sve nas čeka veliki Dan sudnji, vladiko. Ti znaš što ugovorismo i utvrdismo pred svetim Evandjeljem i zžvotvornim Križem i svetom ikonom Spasitelja našeg Isusa Krista i Presvete Majke Njegove, Prečiste Bogorodice i Prisnodjeve Marije. - Episkop obori oči, i odgovori krotko: Što mogu da radim, kada se blagočestivom caru drukčije hoće? - Ava Maksim reče: Zašto si onda ti, i oni što s tobom bijahu, cjelivao sveto Evandjelje za potvrdu, kada u vas nije bila cvršta namjera da u djelo privedete ono što govorite? Zaista me sve Nebeske Sile neće nagovoriti da učinim ono što car zahtjeva. Jer kakav ću izgovor navesti, ne kažem Bogu, nego samoj savjesti svojoj, ako se zbog slave i poštovanja ljudskog, koje su ustvari ništa, odreknem prave vjere koja spašava one koji je ljube?

Kada to svetitelj reče, skočiše svi, bjesni od ljutine, i nagrnuše na njega, i stadoše ga ne samo riječima grditi nego i rukama udarati. Jer, zgrabivši ga, oni ga ubijahu, gurahu, odjelo mu kidahu, tamo i ovamo vucijahu, nogama ritahu i gazahu, i svaki se trudiše da ga udari. I sigurno bi ga ubili, da to nije spriječio episkop Teodosije, i umirio ih. I kada prestadoše da ga tuku, oni ga stadoše pljuvati, i popljuvaše sveta čovjeka Božjeg od glave do nogu, i prosto zaudarahu gadne pljuvačke njihove, kojima bijaše sva odjeća njegova uprljana. A episkop im reče: Ovo nije trebalo da se dogodi, nego je trebalo čuti njegov odgovor, i obavjestiti cara. Jer drukčije se sude stvari koje podliježu kanonima. - I jedva ih usavjetova episkop, da se stišaju i sjednu. I tako sjedoše, pošto bezbrojne poruge i neiskazane uvrede sručiše na svetitelja.

Onda patricije Epifanije, dišući jarošću, vrlo surovo reče svetitelju: Kaži nam, zli starče, demonijače, zašto si ono rekao? Smatraš li za jeretike nas, i grad naš, i cara našega? Mi smo nesumnjivo bolji od tebe Kriscani i pravoslavci; i ispovjedamo da Gospod naš Isus Kristos ima božansku i čovječansku volju, i dušu razumnu. Jer svaka priroda, koja ima um, nesumnjivo od prirode svoje ima i volju i djelovanje, pošto je životu svojstven pokret a umu je svojstvena volja. I znamo da Gospod ima vlast htjenja ne samo Božanstvom nego i čovječanstvom; naročito ne odbacujemo njegove dvije volje i dva djelovanja. - Odgovori Ava Maksim: Ako tako vjerujete, kao sto uči Crkva Božja i kao što dolikuje razumnim bićima, zašto me onda primoravate da usvojim Tipos koji potpuno odbacuje sve što vi sada govorite? - Epifanije reče: To je učinjeno, da bi teške stvari postale razumljive, kako ne bi oni prefinjeni izrazi naškodili ljudima. - Ava Maksim reče: Naprotiv, svaki se čovjek osvećuje ispovjedanjem vjere. - Patricije Troil prozbori: Tipos ne odbacuje dvije volje u Kristu, već naređuje da svi preko toga prelaze šutke. - Ava Maksim odgovori: Prešutjeti riječ, to znači odbaciti je. Jer Duh Sveti kaže preko proroka: Ne postoje govori niti riječi, gdje se ne čuje glas njihov (Ps. 18,4). Zbog toga, ako se neka riječ ne izgovori, ona uopće ne postoji. - Troil reče: Imaj u srcu svom što hočeš, nitko ti ne brani. - Odgovori sveti Maksim: No Bog svih nije ograničio spasenje samo na srce čovjekovo, rekavši: Tko se odriče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima (Mt. 10,32). I božanstveni apostol uči, govoreći: Jer se srcem vjeruje za pravdu, a ustima se ispovjeda za spasenje (Rm. 10,10), Kad dakle Bog, i Božji proroci, apostoli naređuju da se tajna vjere ispovjeda riječima i glasom, što donosi spasenje cijelome svijetu', onda nije korisno nalagati da se to vjeroispovjedanje pokriva šutenjem, da se ne bi umanjivalo spasenje ljudima. - A Epifanije razjareno upita: Jesi li potpisao Sabor u Rimu? - Svetitelj odgovori: Potpisao sam. - Epifanije upita: A kako si se usudio da potpišeš i anatemises one koji tako ispovjedaju, kao što priliči razumnim bićima i kao što uči veseljenska Crkva? Zaista će mo te po presudi odvesti u grad, i izvesti vezana na trg, pa će mo pozvati skitnice i bludnice, i sav narod, da te svi tuku po licu i pljuju ti u usta. - Na ovo svetitelj odgovori: Neka bude kao što kažeš. Mi nismo anatemisali one koji ispovjedaju dvije prirode, iz kojih se sastoji Gospod naš, i dvije prirodne volje i dva djelovanja, koji dolikuju svakoj prirodi i Kristu Gospodu, koji je božanskom prirodom istiniti Bog, i čovječanskom prirodom istiniti čovjek. Stoga pročitaj gospodine knjižicu u kojoj je izložen rad onoga Sabora, i ako nađeš ono što maločas reče, činite sa mnom što vam drago. Jer ja i moji saslužitelji, i svi koji su potpisali, anatemisali smo one koji kao Arije i Apolinarije govore da u Gospodu postoji jedna volja i jedno djelovanje, i ne ispovjedaju da je Gospod naš i Bog po objema prirodama, od kojih ni u kojima postoji, i ima vlast htjenja i djelovanja, kojima izvršuje naše spasenje.

A Epifanijevi prijatelji, i ostali koji bijahu došli sa tim patricijama, govorahu među sobom: Ako ovoga i dalje budemo slušali, onda nećemo ni jesti ni piti. No hajdemo da objedujemo, a potom da idemo i obavjestimo cara i patrijarha o onome što čusmo. Jer ovaj bjednik, kao što vidimo, predade sebe Satani. - I ustavši, odoše da objeduju. A bijaše predprazništvo Krstovdana, i približavaše se vrijeme svenoćnog bdijenja. Oni dakle objedovaše, i otiđoše u grad razjareni.

Sutradan rano dođe kod prepodobnog Maksima patricije Teodosije, i oduze svetitelju sve knjige koje imaše, ponavljajući careve riječi: Nisi htio počasti, onda idi u progonstvo, koje si zaslužio. - I predade ga vojnicima. Oni ga najprije odvedoše u Selemvriju, gdje se zadržaše dva dana. Za to vrijeme jedan od tih vojnika pusti glas među narod u Selemvriji, da su vojnici doveli nekog starog inoka koji huli Prečistu Bogorodicu. A vojvoda onda dozva najvđjenije klirike grada Selemvrije: prezvitere, đakone i česne inoke, pa ih posla kod blaženog Maksima da ga ispitaju, da li je istina, kako se priča o njemu, da on huli Božju Majku. Kad oni dođoše kod njega, prepodobni ustade i pokloni im se do zemlje, čestvujući česna lica njihova. Isto tako se i oni pokloniše svetitelju, pa posjedaše svi. Tada jedan između njih vrlo uvaženi starac, obrati se svetitelju sa velikom krotošću i poštovanjem: Oče, pošto nas neki sablazniše povodom tvoje svetinje, pričajući kao da ti ne priznaješ Bogorodicom gospođu našu Prečistu Djevu Bogorodicu, to te zaklinjem Presvetom Saprirodnom Trojicom, da nam kažeš istinu, i tako ukloniš sablazan iz duša naših, kako se ne bismo ogriješili, sablažnjavajući se o tebe bez razloga.- A prepodobni Maksim se rasprostre krstoliko po zemlji, i onda ustavši i podignuvši ruke k nebu, izjavi gromko sa suzama:

Tko ne ispovjeda Gospođu našu svehvalnu, svesvetu, svebesprijekornu, i prečasniju od svih Umnih Priroda, da je zaista po prirodi Majka Boga, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima, neka bude proklet od Oca i Sina i Svetoga Duha, saprirodne i natprirodne Trojice, i od svih Nebeskih Sila, i od lika svetih Apostola i Proroka i beskrajnog mnoštva Mučenika, i od svakoga duha pravednoga koji je u vjeri skončao, sada i svagda i kroza sve vijekove! - Čuvši to, svi se rasplakaše, i blagosloviše ga govoreći: Bog neka te ukrijepi, oče, i neka te udostoji da bez smetnje dovršiš podvig svoj!

Dođoše tu i mnogi vojnici, da čuju i pouče se razgovorom koji oci vođahu između sebe. A netko od domaćih vojvodinih vidjevši gdje dolazi vojska, i s poštovanjem sluša riječi svetiteljeve, i negoduje protiv progonstva njegovog, naredi da prepodobnoga odmah vode odatle dvije stadije daleko, dok se ne spreme oni koji će ga odvesti u Perveru na zatočenje. Klirici pak, pokrenuti božanskom ubavu, prođoše pješice sa svetiteljem te dvije stadije, prateći ga. I kada dođoše vojnici koji su imali da ga vode u izgnanstvo, klirici oni na rukama odnesoše svetitelja i posadiše ga na konja. I grleći ga plačući, oprostiše se s njim, i vratiše se u grad svoj. A svetitelja odvedoše u Perveru, i tamo baciše u tamnicu.

Pošto prođe mnogo vremena, car opet posla, te iz zatočenja dovedoše u Carigrad prepodobnog Maksima i oba njegova učenika. Kad laca stiže u grad, na zalasku sunca, dođoše dva zapovjednika sa deset stražara, pa sužnje izvedoše iz lace nage i bose, razdvojiše ih, i svakog posebno čuvahu. A poslije nekoliko dana odvedoše ih u carevu palaću. Oba učenika ostaviše napolju pod stražom, a starca uvedoše unutra. Tamo bijaše na okupu Senat bez cara, i mnogo uglednih ljudi. I izvedoše prepodobnoga na sredinu. Tada ga rizničar upita: Jesi li kršćanin? Starac odgovori: Blagodaću Krista Boga svih - kršćanin sam. A rizničar, sav bijesan, povika: Neistinu govoriš! Svetitelj odgovori: Ti kažeš da ja nisam kršćanin, ali Bog kaže da ja jesam kršćanin, i ostajem to nepokolebljivo. Rizničar ga upita: Ako si kršćanin, zašto onda mrziš cara? Svetitelj odgovori: Otkud to znaš, kada je mržnja skriveno raspoloženje duše, kao i ljubav? Rizničar reče: Po onome što radiš, svima je postalo jasno da ti mrziš i cara i carstvo njegovo. Jer si ti predao Saracenima Egipat, i Aleksandriju, i Pentapolj, i Tripolis, i Afriku. Sveti Maksim ga upita: Kakve dokaze imate za to? - Onda uvedoše nekog Jovana, koji je nekada bio u tjelesnoj gardi Petrovoj, kada je Petar bio vojvoda u Numidiji afričkoj. I taj Jovan izjavi: Prije dvadeset i dvije godine, djed gospodara našeg cara naredi blaženom Petru, da krene sa vojskom u Egipat protiv Saracena. Petar, pak verujući u svemu tebi kao sluzi Božjem, napisa pismo tebi, trazeći od tebe savjet. A ti mu odgovori da nije bogougodno pomagati Iraklijevo carovanje i njegove nasljednike. Svetitelj mu reče: Ako istinu govoriš, i imaš Petrovo pismo upučeno meni i moj odgovor njemu, pokaži ih neka se pročitaju, i ja ću dobiti zasluženu kaznu po zakonu. Jovan odgovori: Ja nemam vaše pismo, niti znam da li ste pisali jedan drugome, no to se u ono vrijeme pričalo po vojničkim kasarnama. Svetitelj upita: Kada se to govorilo među tolikim vojnicima, kako se ti jedini nađe da me klevetaš povodom toga? Jesi li me ikada vidio, ili ja tebe? Jovan odgovori: Nikada te vidio nisam. Obračajući se onda Senatu, svetitelj reče: Je li pravedno dovoditi ovakve klevetnike kao svjedoke, sami sudite. Jer kakvim sudom sudite, sudit će vam se, i kakvom mjerom mjerite, mjerit će vam Bog, pravedni sudija nad sudijama (Mt. 7,2).

Onda dovedoše Sergija Maguda, i on izjavi: Ovo je već deveta godina kako mi je blaženi ava Toma, došavši iz Rima, pričao ovo: Preko mene papa Teodor poruči Grigoriju, patriciju zapadnih zemalja, koji se bijaše odmetnuo od grčkoga carstva, da se ne plaši grčke sile, jer sluga Božji, ava Maksim, vidje ovakav san: Na nebu, i na istoku i na zapadu bijaše mnoštvo Anđela: Anđeli što bijahu na istoku kliktahu: Konstantine auguste, ti ćeš pobjediti! oni što bijahu na zapadu vikahu: Grigorije auguste, ti ćeš pobjediti! i glas istočnih bijaše jasniji od glasa zapadnih. - Kada to Magud reče, rizničar povika prema svetitelju: Gle, Bog te posla u ovaj grad da budeš spašen? A svetitelj reče: Blagodarim Boga što voljne grijehe moje očišćuje nevoljnim kaznama. Teško svijetu od sablazni, jer je potrebno da dođu sablazni; ali teško onome čovjeku kroz koga dolazi sablazan (Mt. 18,7) Nije trebalo takve laži govoriti pred kršćanima, niti treba da ostanu nekažnjeni oni koji govore i rade ugađajući ljudima, koji danas jesu a sutra ih već nema. Ovo je trebalo govoriti u ono vrijeme kada je Grigorije bio u životu. I pravedno bi bilo da je ovdje doveden patricije Petar, i ava Toma, I blaženi papa Teodor. I ja bih pred svima upitao patricija Petra: Reci gospodine patricije, jesi li mi ikad pisao o onome o čemu svjedoči tvoj tjelesni gardist, ili ja tebi? Slično bih rekao i blaženom papi: Reci vladiko, jesam li ti ikada pričao san? I ako bi me papa i izobličio za san, to bi ipak bila njegova krivica, a ne moja. Jer snovi nisu stvar slobodne volje, a zakon sudi samo za one stvari koji potječu od slobodne volje.

Još iznosahu i druge klevete i neosnovane optužbe protiv nevinog i svetog muža; naročito o tome kako su tobože on i njegov učenik u Rimu grdili cara. No sve te klevete svetitelj u nezlobivosti svojoj obesnazi smirenim, mudrim i bogonadahnutim riječima, i dokaza svoju nevinost. Zatim uveden bi zasebno i učenik Anastasije. I primoravahu ga da kaže koju rđavu riječ o svome učitelju. I kada on ne pristade da pravednika kleveta, oni ga žestoko tukoše pesnicama po ustima. Poslije toga svakog posebno odvedoše u tamnicu i zatvoriše.

Sutradan uvečer dođoše kod prepodobnoga Troil patricije i Sergije Eufracanin, načelnik carske trpeze. Pošto sjedoše, i narediše svetitelju da sjedne, oni ga upitaše: Reci nam, gospodine avo, kakve si razgovore vodio s Pirom u Africi i u Rimu? i kakvim si ga razlozima ubjedio, te je prokleo svoj vlastiti dogmat a usvojio tvoj? Svetitelj odgovori: Da su mi ovdje moje knjige, u kojima sam izložio moje razgovore i raspravljanja s Pirom, ja bih vam to podrobno iznio. Ali, pošto su mi knjige oduzete, ja ću vam to izložiti, ukoliko se sjećam. I izloži im svetitelj, ukoliko se sjećao. A dodade i ovo: Ja nikakvog svog vlastitog dogmata nemam, već opći veseljenske Crkve. Jer ja nisam unio nijednu novu riječ, koja bi se nazivala mojim dogmatom. Onda ga zapitaše: Ne općiš li sa carigradskim prestolom? Svetitelj odgovori: Ne općim. Upitaše ga: Zašto? Svetitelj odgovori: Zato što predstavnici ovoga prestola odbaciše Četiri Sveta Sabora preko Devet Poglavlja, sastavljenih u Aleksandriji, i zatim preko Izloženja napisanog patrijarhom Sergijem u ovom gradu, i nedavno preko Tiposa. I ono što preko Izloženja dogmatiziraše, to Tiposom odbaciše, i sebe same toliko puta prokleše i razoriše. Stoga oni koji su sami od sebe prokleti, i od pomjesnog u Rimu sabora odlučeni, i tuci svećenstvu, kakve Tajne mogu vršiti? I kakav Duh silazi na one koje takvi rukopolažu?

Upitaše ga: Što, dakle, ti se jedini spašavaš, a svi ostali propadaju? Odgovori im svetitelj: Kada se u Vavilonu svi ljudi klanjahu zlatnom teletu, sveta tri Mladića nikoga ne osudiše na pogibao, jer ne gledahu na tuđa djela, nego samo na sebe, da ne bi otpali od istinite vjere. Tako isto i Danilo, bačen u jamu, ne osudi one koji se ne moliše Bogu po naređenju Darijevom, nego mišljaše na sebe i staraše se o sebi, i voljaše umrijeti nego sagrešiti Bogu i biti ubijen od svoje savjesti zbog narušenja Božjeg zakona. Ne dao stoga Bog ni meni, da koga sudim, ili govorim kako ću se samo ja spasiti. A koliko mogu gotov sam umrijeti nego savjest svoju smutiti, sagriješivši ma čime protiv pravoslavne vjere. Oni ga upitaše: A što ćeš raditi, kada se Rimljani sjedine sa Vizantijcima? Jer jučer stigoše iz Rima dva pregovarača, i sutra u nedjelju pričestit će se sa patrijarhom Prečistim Tajnama. Prepodobni odgovori: Makar će se sva vaseljena stala pričešćivati s patrijarhom, ja se neću pričestiti s njim. Jer znam da Duh Sveti, preko apostola Pavla, i Anđele predaje anatemi, ako bi drugačije objavili Evandjelje, unoseći što novo (Galj 1,8). - Oni ga upitaše: Da li je neizostavno potrebno ispovjedati u Kristu dvije volje i dva djelovanja? Svetitelj odgovori: Neizostavno je potrebno, pošto želimo da blagovjerje poštujemo istinom, jer nijedno biće ne može ostati bez prirodnog djelovanja. Sveti oci jasno govore da nikakva priroda ne može biti niti se poznavati bez svojstvenog joj djelovanja. Ako dakle nema takve prirode, i ako se priroda ne poznaje bez djelovanja, kako se onda može poznati da je Kristos po prirodi zaista Bog i čovjek? Tada oni rekoše: Znamo da je zaista tako, ali ne ožalošćuj cara, koji sastavi onaj Tipos, ne da išta oduzme od onoga po čemu se Kristos poznaje, nego radi umirenja, da mir zavede u crkvi, naređujući da se šuti o onim stvarima koje stvaraju nesuglasice. A čovjek Božji, bacivši se na zemlju, odgovori sa suzama: Neka se dobri i bogoljubivi car ne ljuti na moju ništavnost, jer ne mogu da gnjevim Boga, prešutkujući ono što On naredi da se kazuje i ispovjeda. Jer kada je, po božanstvenom apostolu, On taj koji postavi u Crkvi prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, onda preko njih On sam govori (1 Kor. 12,28). I cijelo Sveto Pismo Starog i Novog Zavjeta, i sveti učitelji i Sabori uče nas da znamo ovo: Da ovapločeni Kristos Isus Gospod i Bog naš ima silu htjeti i djelati u Božanstvom i čovječanstvom. Jer Mu ništa ne nedostaje od onog čime se raspoznaje kao Bog, i od onoga čime se raspoznaje kao čovjek, osim grijeha. Ako je pak savršen po obojima, i ničega nije lišen, onda svu tajnu Njegovog očovječenja sramoti i unakazuje onaj koji ne ispovjeda da je On biće koje ima odgovarajuća logična svojstva obaju priroda, od kojih, i u kojima, i kroz koja On jeste.

To i mnoge druge stvari izreče svetitelj. Njegovi posjetioci pohvališe njegovu mudrost, i ne mogahu mu ništa prigovoriti. Tada gospodin Sergije reče: Avo, svima pada teško to što mnogi, gledajući na tebe, prekidaju općenje sa Vizantijskom crkvom. Svetitelj upita: Ima li koga, koji bi izjavio da sam mu ja zapovjedio da ne opći sa Vizantijskom crkvom? Odgovori gospodin Sergije: Sama činjenica da ti ne općis, vrlo mnoge odvraća od općenja. Na to mu čovjek Božji reče: Ništa nije teže i žalosnije nego kada čovjeka izobličava sama savjest njegova; i nema veće slobode nego kada čovjeka ne kori savjest njegova.

Zatim Troil ukaza na to, da je na cijelom Zapadu carev Tipos anatemisan, pa upita svetitelja: Je li lijepo da se izvrgava poruzi spis blagočestivog cara našeg? Svetitelj odgovori: Neka Bog oprosti onima koji usavjetovaše cara gospodara da napiše Tipos, i onima koji pristadoše na Tipos. Troil upita:

Ko posavjetova, i tko pristade? Prepodobni odgovori: Predstavnici Crkve usavjetovaše, a velikaši pristadoše. I tako se smrad rana sruči na nevinog i od svake jeresi dalekog. No vi savjetujte caru da se ugleda na blažene uspomene djeda svog, cara Iraklija. Jer on kada saznade da mnogi oci Izloženje njegovo ne primaju, i izobličavaju, i odbacuju jeres što je u njemu, očisti se od te mrlje, poslavši na sve strane svoja pisma u kojima je objavio da Izloženje nije njegovo već bivšeg patrijarha Sergija. Neka i ovaj car postupi tako, pa će biti slobodan od svake mre. A oni šutaše dugo, mašući glavama. A zatim rekoše: Sve je to nezgodno, niti može tako biti, kao što govoriš, avo. -I poslije dugog razgovora, oprostiše se s njim, i odoše.

Poslije nedjelju dana u drugu subotu, odvedoše u carsku palaću svetog Maksima i oba Anastasija, njegove učenike, radi ispitivanja. I najprije bi uveden prvi njegov učenik Anastasije, dok drugog Anastasija, onog iz Rima, ostaviše napolju. Anastasija uvedoše u dvoranu gdje su već sjedili sa Senatom dva patrijarha: Toma, ondašnji patrijarh carigradski, i neki drugi. Utom uđoše i klevetnici, koji mnoge laži izrekoše protiv prepodobnog Maksima. I moljahu Anastasija da izjavi da je sve istina što klevetnici govore. Ali on veoma smjelo izobliči njihove laži, muški govoreći pred patrijarsima i Senatom. A kada ga upitaše, da li je on anatemisao carev Tipos on odgovori: Ne samo da sam ga anatemisao, već sam i knjižicu protiv njega napisao. Upitaše ga velikaši: Što dakle, zar nečeš izjaviti da si zlo učinio? On odgovori: Ne dao Bog, da rečem da sam zlo učinio, kada sam učinio ono što je po crkvenim pravilima dobro. - Zatim ga ispitivahu i za mnoge druge stvari. I pošto odgovori kako mu Bog pomagaše, izvedoše ga iz dvorane.

Onda uvedoše starca prepodobnog Maksima. I patricije Troil mu reče: Pazi avo, govori istinu, i Bog će se smilovati na tebe. Jer kada te po zakonu ispitamo, nađemo li da je istinita jedna od ovih optužbi što su protiv tebe iznesene, bit ćes po zakonu stavljen na muke. Starac odgovori: Rekoh već, i opet kažem, nijedna od tih optužbi ne može biti istinita, kao što Sotana ne može biti Bogom. No pošto Sotona nije Bog, niti može biti, jer je odstupnnk, tako i optužbe te ne mogu biti istinite, jer su lažne. Ipak, što hoćete da činite hajde činite. Ja se ne bojim muka, pošto blagočestivo poštujem Boga. Troil ga upita: Zar nisi anatemisao Tipos? Starac odgovori: rekoh već ne jedanput da sam ga anatemisao. Troil reče: Ako si anatemisao Tipos, onda si i cara. Prepodobni odgovori: Ja cara nisam anatemisao, nego spis pravoslavnoj i crkvenoj vjeri. Troil upita: Gde si anatemisao? Sveti Maksim odgovori: Na pomjesnom saboru u Rimu, u crkvi Spasitelja i Presvete Bogorodice. Tada ga upita eparh: Jesi li u zajednici sa ovom crkvom, ili ne? Svetitelj odgovori: Nisam u zajednici. Eparh upita: Zašto? Svetitelj odgovori: Zato što je odbacila pravoslavne Sabore. Eparh mu reče: Ako je naša crkva odbacila Sabore, kako se oni onda nalaze u kalendarskom diptihu. Svetitelj odgovori: Kakva je korist od imena njihovih i spominjanja, kada su dogmati njihovi odbačeni? Eparh upita: Možeš li javno pokazati, da je sadašnja crkva odbacila dogmate prijašnjih svetih Sabora? Starac odgovori: Ako izvolite mogu vam pokazati.

Pošto nastade tišina, upita prepodobnoga rizničar: Zašto Rimljane voliš, a Grke mrziš? Svetitelj odgovori: Od Boga imamo zapovjed, da nikoga ne mrzimo. Rimljane volim, jer su mi jednovjerni; Grke volim, jer su istoga jezika sa mnom. Rizničar upita: Koliko ti je godina? Sveti odgovori: Sedamdeset i pet. Ovaj ga upita: Koliko je godina s tobom tvoj učenik? Svetitelj odgovori: Trideset i sedam. Tada neki klirik doviknu: Neka ti Bog plati za ono što si učinio blaženom Piru. A svetitelj ne odgovori ništa tome kliriku.

Isleđenje je dugo trajalo, i mnoga su pitanja bila postavljena, no dva prisutna patrijarha ni riječi ne rekoše. A kada se riječ o saboru u Rimu oteže, neki Demosten viknu: Nije važan bio taj sabor, jer ga je sazvao zbačeni papa Martin. Odgovori mu čovjek Božji Maksim: Nije papa Martin zbačen, nego je gonjenje podnio. - Zatim udaljiše svetitelja iz dvorane, i dogovarahu se što da rade s njim. I dogovoriše se nečovječni mučitelji, da mu tobože čovjekoljubivo oproste život, ali da ga stave na muke strašnije od smrti. I predadoše ga u ruke gradskom eparhu.

Eparh uze prepodobnog Maksima i njegove učenike, i odvede ih u pritvor. Tamo najprije svukoše svetoga starca, i povališe ga na zemlju, pa ga, po eparhovom naređenju, strašno tukoše opakim žilama. Bezakoni mučite ne poštede starost njegovu, niti se postide ugleda njegovog, niti bi ganut vidjevši tijelo njegovo izmoždeno od isposničkih podviga. I svetitelj bi tako svirepo tučen, da se zemlja zali krvlju njegovom, i otpadahu djelovi tijela njegova, i ne ostade nijedno mjesto na tijelu njegovom da ne bi pretvoreno u ranu. Zatim se taj svirepi zvijer bijesno okomi na učenike prepodobnoga, te i njih obojicu izbi isto tako. A kada ih tukoše, mučitelj vikaše: Takve patnje zaslužuju oni koji se ne pokoravaju carskim naredbama, i ostaju uporni. I tako ih, jedva žive, vratiše u tamnicu.

Sutradan opet dovedoše u pritvor svetog i prepodobnog muža sa prvim učenikom njegovim Anastasijem. Sveti starac bijaše jedva živ, sav u ranama. Bio je to dirljiv prizor gledati česnog starca, svetog podvižnika, bogoglagoljivog učitelja, bogoslova ispovjednika - svega okrvavljenog, ljutim ranama pokrivenog od glave do nogu. Ali to ne dirnu tvrdokorne, nego ga podvrgoše još strašnijim mukama: nemilosrdno mu iz korijena išćupaše bogoglagoljivi jezik, koji je točio rijeke premudrih učenja i potapao jeretička mudrovanja. To uradiše, da bi ušutkali bogoslovska usta. To isto uradiše i prvom učeniku njegovom Anastasiju. Pa ih opet vratiše u tamnicu. Ali Gospod Kristos, koji je nekada učinio da odojčad slave sveto ime njegovo i da nijemi progovori, učini te i ove vjerne i istinske sluge njegove: prepodobni Maksim Ispovjednik i Mučenik, i prepodobni Anastasije njegov učenik, stadoše govoriti i bez jezika, i to bolje i jasnije nego prije no što im išćupaše jezike. A kada za to saznadoše bijedni jeretici, o kako se postidješe! I usto silnom zavišću ispuniše: desnu ruku prepodobnome nožem i mačem odsjekoše, i na zemlju baciše. Pa to isto učiniše i njegovom učeniku, svetom Anastasiju, odrezavši mu ruku. A drugog učenika Anastasija iz Rima, posjedoše, zato što je nekada bio pisar kod cara.

Zatim prepodobnog Maksima sa učenikom njegovim izvedoše iz prtvora, i vukoše ih po cijelome trgu ismijavajući ih i pokazujući svemu narodu njihove išćupane jezike i odsječene ruke. Pritom derahu se i vikahu na sav glas. Poslije takvog nečovječnog mučenja i bestidnog ismijavanja, svu trojicu poslaše svakog posebno u progonstvo u najzabačenije pokrajine. Poslaše ih bez ičega, bez hrane i odjela, gole i bose. I oni mnoge muke i nevolje vidješe na putu. Prepodobni Maksim, teško bolestan, nije mogao ni da se vozi niti da jaše, nego vojnici načiniše nosiljku kao postelju, položiše na nju teško bolesnog starca, i sa velikim mukama ga jedva odnesoše u mjesto zatočenja. To mjesto bijaše u zemlji Skita, pod Kavkazom, grad Shimar. I tu ga vratiše u tamnicu. A prepodobni Anastasije, učenik njegov, kome kao i njemu išćupaše jezik i odsjekoše ruku, na putu umre svojim mnogonapačenim i teško oboljelim tijelom, a sveta duša njegova pređe ka Bogu u život besmrtni.

U tom zatočenju prepodobni Maksim provede još neko vrijeme među živima, ali u velikim patnjama. Zaključan u tamnici, on ni od koga nije imao nikakve usluge u starosti svojoj, niti ičije čovjekoljubivo sažaljenje. A kada Gospod učini kraj njegovim patnjama i mukama, i da ga iz tamnice izvede u bezgranična prostranstva i vječnu radost Nebeskog Carstva, On ga prethodno utješi na zemlji jednim božanskim viđenjem, kojim mu objavi dan i čas koncine njegove. To velikom radošću ispuni blaženog stradalca. I ma da je svagda bio gotov na odlazak iz ovog svijeta, on se ipak stade naročito pripremati. I kad dođe željeni dan i čas, on s radošću predade dušu svoju u ruke Kristu Bogu, koga od mladosti zavole, i za koga toliko nastrada. Tako ispovjednik Kristov i mučenik prebježe iz ovog svijeta, 13. avg. 662 god., i uđe u radost Gospoda svog. I bi sahranjen u tom gradu.

Poslije svetiteljeve sahrane, pojaviše se na grobu njegovom tri svijeće, koje su čudesno gorjele plamenom neiskazanog bljeska, i osvjetljavale ono mjesto. Jer on koji je za života svog bio svjetlost svijetu, ne prestade svjetleti ni po prestavenju svom. I sada svjetli primjerom vrlinskog i mnogostradalnog života svog i velike revnosti za Boga. A te tri svijeće što tada bijahu viđene na njegovom grobu, bijahu očigledan znak da je takav ugodnik Presvete Trojice nastanjen u nezalaznoj svjetlosti u Carstvu Božjem, gdje sa pravednicima sija kao sunce, naslađujući se sozercanjem Trojicine Svjetlosti.

Po prestavljenju prepodobnog Maksima ostade u životu, u posebnom zatočenju drugi učenik njegov, Anastasije iz Rima, koji potom podrobno i opširno opisa život i podvige i stradanja oca i učitelja svog. Ovdje je to žitije izloženo ukratko, koliko je potrebno za našu duhovnu korist, radi proslavljanja Boga, slavljenog u svetima, Oca i Sina i Svetoga Duha, kome i od nas griješnih neka je čast i slava i poklonjenje, sada i uvijek i kroz sve vijekove, amin.

[1] Car Iraklije stupio na presto 610. g. i carovao do 641. g.

[2] To bese oko 613 - 614. g. Hrioopol se nalazio na suprotnoj strani Carigrada preko Bosforskog moreuza (sada se naziva Skutari), blizu Halkidona.

[3] Monotelitska i monoenergetska jeres pojavila se pocetkom sedmo-ga veka i bila je produzenje monofizitske jeresi. Monotelnti su prnzna-vali u Hristu jednu vou i jedno dejstvo (energiju): Bozansku volju i Bozansko dejstvo. Na taj nacin oni su kvarili dogmat ocovecenja Boga Slova. Po pravoslapnom ucenju, voa je prinadlezrkzst prnrode a ne lpca (lice sa.mo upotrebg.va vou koja se nalazi v prirodn, tj. lice pokoeNe i stava u dejstvo vou prirode). Stoga je i Gospod Isus Hristos, kao pi prirodi Bog i po prirodi covek, imao i Bozansku p covecansku voll'. Bez covecanske voe on ne bi bio savrsennm po prnrodi covekom.

[4] Sergije bio patrijarhom carigradskim od 634 do 639 godine.

[5] Kir drzao patrijarsisku stolicu u Aleksandriji od 630 do 640 g.

[6] Honorije bese episkop rimski od 625 do 638 god. Da on bese zaista uz monotelitsku jeres vidi se i iz njegova dva pisma upucena pa-trijarhu Sergiju, kao i iz toga sto je Honorija kao jeretika osudio i anatemisao Sesti Vaseljenski. Sabor (680-1 g.), a za njim i Trulski (692. g.) i Sedmi Vaseljenski (787. g.). Slucaj pape Honorija najbolje pokazuje da je rimski papa pogresiv i prevarljiv u pitanjima vere.

[7] Ovo Izlozenje vere izdato je u vidu edikta, ili ukazag kao takvo bilo je obavezno za sve; ono je zabranjivalo da se vode sporovi o jednoj ili dvema voama u Hristu, ali je u isto vreme proglasavalo da je uce-n>e o jednoj voi pravilno. No i posle toga sporovi su uznemiravali Crkvu na Istoku.

[8] Pir nasledi Sergija u 639. god. Na saboru koji on sazva Ektesis Sergijev bi odobren, i Pir nastavi revnosno stititi jeres.

[9] Severin - papa rimski od 638 do 640 godine.

[10] Papa Jovan IV drzao rimsku stolicu od 640 do 642 godine.

[11] Konstantin III bio vizantijskim carem u 641. godini.

[12] Narodno mnenje smatralo je da je i patrijarh Pir ucestvovao sa Martinom u trovanju cara Konstantina. Bojeci se narodnog gneva, Pir pobeze 641. god. u Severnu Afriku i ostavi patrijarsiski presto. Do 650. god. on zivljase spocetka u Africi, a zatim u Rimu i Raveni.

[13] Konstans II carovao od 641 - 668, a Konstantin IV Pogonat - od 668 do 685 godine.

[14] Pavle II drzao patrijarsijski presto u Carigradu od 641 do 654 g.

[15] Patricijima su se u Grcko-rimskoj imperiji cesto nazivali upra-viten pokrajina; no tako su se nazivali i Lzudi visokog porekla uopste. Patricije Grigorije bio je upravitelj Kartagene i nesto kasnije, oko 646 g. on se pobuni protiv cara, no bez ikakvog ucesca sv. Maksima u svemu tome. Kartagena se nalaznla na severoistoku od Tunisa. Kartagena je osnovana oko 860 godine pre Hrista Didonom, caricom Tirskom. Godi-ne 148 pre Hrnsta Kartagena bi polvlascena Rimskoj carevini.

[16] To je bilo u julu 645 godine.

[17] To je bilo 648 godine.

[18] Sveti Maksim je doputovao u Rim krajem 647 godine posto je pret-hodno bio na Siciliji, oko 646-7 godine, gde je ta.mosnjim episkopi.ma izlozio pravoslavnu veru. U Rimu sv. Maksi-m prozive do 653 godine u jelnom tamosnjem grckom manastiru.

[19] To bese Lateranski sabor od 5-13 oktobra 649 g.

[20] Sveti pala Martin bio je uhvacen 653 god.; a u Hersonu je skoncao 16 septembra 655 godine, umoren gladju.

[21] To bi septembra 653 god.