Sveti Franjo Asiški
Početak obraćenja
Za onim prvim glasom u neprijateljskom zatvoru, čuli su se sada sve češće slični glasovi iz tajanstvenih strana iznad ovog svijeta, koji je dosad toliko zanosio pjesničko srce mladog Asižanina Franje. Za dugih besanih noći zaokupljale su bolesnika - kaže izrekom životopisac Toma - drukčije misli (1 Čel. 2, 3)...
I kad je napokon mogao ustati iz kreveta, pa, opirući se o štap polagano i iz kuće izići, usudi se jednoga dana poći u šetnju. I gle! što mu je nekad bila osobita radost - zaokružiti pogled po divnoj spoletskoj ravnici, o kojoj će jednom reći: ništa ugodnije nisam vidio od moje spoletske doline - sada ga je sva ta ljepota ostavljala hladnim... Iučini mu se da su vrlo nepametni oni koji ljube prolazne ljepote ovoga svijeta...
I kad je napokon počeo od toga dana - pripovjeda dalje stari životopisac - osjećati svoje ništavilo i pomalo prezirati što ga je prije zanosilo. No kako je napredovalo ozdravljenje, tako se pomalo u Franji opet budila ona stara njegova težnja: da mi je postati vitez! Vraća se on opet u očev dućan i pomaže u trgovini, oblači on opet lijepa odijela, opet jaše ponosna sedlanika, vježba se u ratnim vještinama. No to ipak nije onaj prvašnji Franjo. U njemu se nešto pokrenulo, ni sam ne bi bio znao kazati što je to, ali nešto novo i neodoljivo. Jest, i sada je želio postati vitez, ali ta riječ nije više značila ono isto što i nekoć.
Ratno je stanje još trajalo, a s njime i bijeda i gladi, svakojake nevolje. Nekoć ponosne asiške plemiće mogao si sada susresti u otrcanim haljinama, ispijena lica, bijeda im je kapala iz očiju. Nekog dana susretne Franjo jednoga od njih. On pogleda uza se, nniza se, a pogleda onog viteza - golaca - i smili se na nj. U mene trgovčeva sina, pomisli Franjo, divan konj i gizdavo ruho, a u plemića viteza staro odijelo i kukavno oružje. Gotovo se zastidi. čuj viteže - dovikne mu Franjo s konja, bolje će tebi pristajati ovo ruho nego meni, daj da se mijenjamo! I dok se iznenađeni vitez nije pravo snašao, Franjo je već sjahao, skinuo sa sebe svoju krasnu odoru i vesela je lica pruži siromahu. Vitez je primio dar, a Franjo osjeti u srcu radost koju još nikad nije osjećao. Sveti Bonaventura nam je sačuvao uspomenu na tu lijepu zgodu, a onaj čarobnjak boje, Benozzo Gozzoli, ovjekovječio ju je na zidu crkve sv. Franje u Monte Falco, za koju je neko Amerikanac rekao da bi se zbog same nje isplatilo preploviti ocean. Ne znam kako je bilo drugima, ali se ja i danas duboko sjećam onog iznenađenja koje mezapanjilo kad sam prvi put stupio u tu vilinjsku dvoranu (naridni spomenik danas).
Uz tu sliku slavni je umjetnik prikazo i san što ga je Franj usnio one noći. Učinilo mu se da ga netko zove. Našao se u krasnu dvorcu. Gleda i ne može se nagledati. Tu je sjajno oružje, križem urešeno, a u gospodskoj dvorani sjedi ljepota - djevojka. Za koga je ovaj dvorac, oružje, zaručnica - pitao se Franjo, a onaj će mu glas: "Za te i za tvoje vitezove!" Sutradan je mladi vojnik bio izvan sebe od radosti. Bio je uvjeren da ono nije bio samo san, da je onaj glas koji mu se i po trći puta javlja, rekao istinu. Kad su ga pitali zašto je tako veseo, odgovorio je: - Znam da ću postati veliki knez! Upravo se tih dana spremao neki asiški plemić s drugim vitezovima, da stupi u četu grofa Gentila Manupella, koji je nakanio u Apuliju, da tu vijuje pod slavnim barjakom Galtiera Brienna. Franjo se nadao opšteniti na oružju i tako od vojvode dobiti "viteški udarac", za kojim je sada čeznuo više no ikada: - Cupidus gloriae! - željan slave tvrdi Toma čelanski. Sad će s njima i sin Petra Bernardonova...Franjo se pripravio što je mogao ljepše, pozdravio se s roditeljima, pridružio se plemićima i junački konji ponesoše mladice prema Spoletu. Tu je bio prvi odmor. No kad je bilo sutadan, Franjo se ne osjeća dobro. Ne može naprijed. Bolaesan je. Drugovi ga ostaviše u ognjici, preporučiše ga dobrim ljudima i odjuriše dalje.
Je li se Franjo sjetio odakle ta bolest? Možda i nije u prvi mah, ali nekoliko dana kasnije, kad je onako napola u ognjici, napola u nesvjestici sanjario na svom krevetu, opet je - bio je ovo četvrti put! - začuo tajanstveni glas:
- Franjo, kamo si se spremio?
- U Apuliju, da postanem vitez.
- Reci, Franjo, tko ti može više koristiti: gospodar ili sluga?
- Gospodar - odgovori bolesnik.
- Zašto dakle ostavljaš gospodara (Boga), da ideš za (čovjekom) slugom?
Franjo je slutio čiji je to glas, pa dršćući od sreće upita:
- Gospodine, što hoćeš da učinim?
- Vrati se u svoj grad. Tu ćeš doznati što moraš učiniti. Ono tvoje viđenje treba sasvim drugačije razumjeti.
Tako je, eto, započelo Franjino obraćenje. On je poput Pavla zapitao tajanstveni glas koji mu je govorio već četvrti put, sve jasnije i sve odlučnije, što mora činiti, spreman učiniti sve! On je počeo shvaćati da će njegovo viteštvo biti različno od viteštva za kakvim su čeznuli svi plemeniti mladići njegova vremena, a on među prvima. Za takvo se viteštvo nije morao boriti zemaljskim ratnim oružjem; takvo se viteštvo nije postizalo "viteškim udarcem" primljenim od nekog zemaljskog vojvode, nego dodirom one tajanstvene Ruke nebeskog kralja. Toga kutra Franjo je primio taj udarac. Njegovo je obraćenje već tu...