20. lipanj
Blažena Margareta Ebner
(1291–1351)
»Nisam ništa mogla osim onoga što mi je s Isusom i od Isusa i u Isusu bilo dano.« Tako je zapisala u svome Dnevniku srednjovjekovna mističarka Margareta Ebner. Kritičko izdanje njezina Dnevnika objelodanjeno je tek g. 1882. Taj je Dnevnik pisan doduše hrapavim, nespretnim te pomalo monotonim stilom, ali zato odaje trijeznost, iskrenost i vjerodostojnost. Margareta je bila duša puna ljubavi prema Kristu. Njezina se ljubav rascvala u pobožnost prema Djetetu Isusu, Spasitelju na križu, Presvetom Sakramentu, Isusovu Imenu, njegovim ranama, krvi i Srcu. Iako nam neki njezini stavovi danas mogu izgledati malo tuđi, ne može se ipak zanijekati njezina religiozna genijalnost, koju je vodila i prosvjetljivala ljubav prema Kristu. Upoznajmo je, da se i mi obogatimo onim svjetlom što joj je dolazilo od Isusa!
Margareta se rodila oko g. 1291. kao plemićka kći u Danauwörthu, u augsburškoj biskupiji. Znamo samo za ime njezina oca. Bio je to Henrik Ebner Mlađi. Obitelj je Ebner bila i bogata i ugledna. Margareta je u njoj provela djetinjstvo te već u 14. ili 15. godini ostavila sve i stupila među dominikanke u nedalekom Medingenu. U tom samostanu Svete Marije od g. 1314. do 1326. preboljela je razne bolesti koje su je dovele na rub groba. Zbog rata je svoj samostanski život morala prekinuti pa se vratila u rodnu kuću gdje je zatekla još živu majku te brata i sestre. U kući je proživjela oko dvije godine i to u molitvi, povučenosti i najvećoj sabranosti.
Kad su se prilike smirile, vratila se u samostan. Prvi put se 29. listopada 1332. susrela sa svećenikom Henrikom iz Nördlingena, cijenjenim duhovnim vođom duša. On je bio samo na prolazu kroz Medingen. Poslao joj je god. 1345. knjigu od Mehtilde iz Magdeburga Lux Divinitatis (Svjetlo Božanstva). Bio je to njemački prijevod te slavne knjige. Margareta je i sama počela praviti duhovne bilješke već tamo od g. 1312., a svećenik Henrik ju je potaknuo da time nastavi. I tako je malo-pomalo nastajao njezin Dnevnik. Uz taj vrijedni dokument mnogo pridonose poznavanju njezine duše i pisma što ih je primala od velečasnog Henrika. Ona opisuju i tadašnje prilike u samostanu i redovnički život uopće. Sačuvan je i odlomak iz jednog Margaretina pisma tome vrijednom svećeniku.
Margareta je bila prokušana mnogim bolestima i drugim patnjama, no unatoč tim križevima ostala je uvijek pobožna, puna ljubavi prema Bogu i bližnjemu, puna neograničenog pouzdanja u Boga i njegovu Providost. Margareti se pripisuje i jedan spis pod naslovom Oče naš. To je zapravo razmatranje o spasenju što nam ga je donio Krist, a dijeli ga po Crkvi i sakramentima. Margareta je svojim primjerom i molitvenim vezama zračila daleko izvan svoga samostana. Među takozvanim »Božjim prijateljima« svoga vremena bila je središnja ličnost.
Dominikanac otac Angelo Walz, profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Angelicum u Rimu, piše o njoj: »Godine 1347. dobila je novčanu pomoć za izgradnju blagovališta. Vjerojatno je tada u zajednici obavljala službu ekonome. Nakon teških bolesti, na blagdan Svih svetih zadobila je milost duhovnih zaruka. (Tom milošću bili su obdareni mnogi sveci i svetice na vrhuncima svoga duhovnoga puta.) Njezina duhovnost slijedi liturgijsku godinu, a usredotočuje se na osobu Isusa Krista. Veliko štovanje, što ga je uživala već za života posvjedočeno je i time što je nakon smrti 20. lipnja 1351. pokopana u dvorani za kapitule, koja je kasnije pretvorena u kapelicu. U njezinu središtu već je u XIV. stoljeću postavljen kamen s reljefnom slikom i natpisom: ’Blažena Margareta Ebner umrla…’ Njezino štovanje tijekom stoljeća nije jenjavalo unatoč ratovima i povremenim izgonima, kao što nisu prestajala ni dobročinstva primana po zagovoru blaženice. God. 1686. provedena je službena istraga o njezinom štovanju s pozitivnim rezultatom. No sve se zaustavilo na tome. Augsburški je biskup 4. listopada 1910., nakon provedenog postupka, ustanovio da se radi o njezinu štovanju od pamtivijeka. U Kongregaciji obreda izvršena je g. 1952. rasprava o spisima što joj se pripisuju. Očekuje se potvrda njezina štovanja i od Svete Stolice.«
Margareta Ebner bijaše velika patnica i nije joj bilo lako. Tek kad joj je neka »blažena žena« – kako sama kaže – progovorila o vrijednosti patnje, prihvatila ju je bezuvjetno u želji da u potpunosti izvrši Božju volju. U tom joj je pomagao njezin prosvijetljeni duhovni vođa Henrik iz Nördlingena, čovjek pun iskrene pobožnosti i dobrohotnosti. On joj je napisao 56 pisama, a 8 puta ju je u Medingenu i pohodio. Ta su pisma prva poznata korespondencija na njemačkom jezičnom području.
Margareta je živjela i u teškom razdoblju crkvene povijesti, za vrijeme boravka papa u Avignonu. Ti su pape u političkom pogledu bili često protiv njemačkih interesa, što je Nijemce prilično boljelo. I tako se u Njemačkoj stvorio krug »Božjih prijatelja« u kojem su se nalazili ponajbolji svećenici, redovnici i svjetovnjaci onog vremena. Oni su iskreno tražili ne samo dobro svog naroda, već kudikamo više dobro cijele Crkve. Njima je, zaista, bilo stalo do pravog kršćanskog života. U tom su se krugu, uz druge manje poznate, nalazili i Ivan Tauler te blaženi Henrik Seuse ili Suzo. Svi su oni čuli za Margaretu Ebner, cijenili je i preporučivali joj se u molitve.
Duhovno joj je bio srodan naročito dominikanac Ivan Tauler (1300–1361), prozvan »prosvijetljeni naučitelj«. Cijeli je svoj životni vijek taj redovnik proživio u Strassbourgu. Napisao je prekrasne govore. U jednom svom razmatranju o muci Isusovoj piše »da nam je Gospodin dao svoje probodeno Srce, kako bismo u njemu mogli utanačiti svoje prebivalište sve dok ne postanemo čisti i bez ljage, suobličeni njegovu Srcu. U zamjenu za to on traži za prebivalište naše srce«.
Margareta Ebner, i sama pobožna prema Srcu Isusovu, dala je Isusu u zamjenu svoje srce. Iako je zbog bolesti bila tjelesno veoma krhka, činila je ipak oštru pokoru. Odricala se nekih jela, mesa, ribe, voća i vina te je spavala na tvrdom ležaju. Ona je tako bila prožeta Božjom stvarnošću da joj je pred njom sve drugo izbledjelo.
Mi danas živimo u jednom sekulariziranom vremenu u kojem božanske i nadnaravne stvarnosti sve više blijede pred »bumom« napretka znanosti, tehnike i civilizacije. A da li smo zbog toga bogatiji? – Neka nam na to pitanje odgovori jedan naš suvremenik, dobitnik Nobelove nagrade za mir g. 1964., propovjednik nenasilja i mirotvorne borbe za ljudska prava Martin Luther King, ubijen 6. travnja 1968. On piše: »Sredstva su kojima raspolažemo stvarno čudesna. Pa ipak nam nedostaje jedna stvar. Naučili smo letjeti po zraku kao ptice i plivati u moru kao ribe, no nismo naučili jednostavno umijeće da živimo zajedno kao braća. Naše nam obilje nije donijelo ni duševnog mira ni vedrine srca… Sredstva kojima raspolažemo udaljuju nas od ciljeva za koje bismo trebali živjeti. Naša je znanstvena moć zapostavila našu duhovnu moć. Mi znamo dobro upravljati projektilima, a slabo ljudima. Kao onaj nekadašnji bogataš i mi smo u našem životu sveli na minimum ono što je nutarnje, a dademo se u najvećoj mjeri voditi od onoga što je izvanjsko. Mi smo rasplinuli život u stilu i načinu našega življenja. Naša generacija neće naći mir dok opet ne naučimo onu Isusovu: ’Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onom tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!’ (Lk 12,15). I onu Isusovu isto tako: ’Nabavite sebi torbe što ne stare: neprolazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize!’ (Lk 12,33). Dakle, nećemo doći do mira bez onoga nutarnjega duhovnoga blaga.«
Zbog svega su toga baš našem sekulariziranom vremenu više nego ikojem drugom potrebni sveci i mistici, oni koji će nam Božje stvarnosti opet približiti. Blažena Margareta Ebner sa svojim Dnevnikom i duhovnim naukom jedno je svjetlo koje nam može pomoći da se približimo Bogu, koji je punina svjetla, sama svjetlost.
|