Čista pred oltarVele, da tri stvari potječu iz samog zemaljskog raja: cvijeće po livadama, zvijezde na nebu i nevine oči.
A koliko lakoumne mladeži izgubi nevinost i nečista dolazi pred oltar na vjenčanje! Najljepši su biser svoje mladosti nogama pogazili.
Andersen pripovjeda u svojoj knjizi “Slikovnica bez slika“ o indijskoj djevojci, kako za tihe noći obasjana mjesečinom, silazi polagano i šuteći k svojoj svetoj rijeci Gangesu. U ruci nosi goruće svjetlo. Pitat će bogove, da li još živi njezin zaručnik ili ne. Oprezno postavi svjetiljku na valove goleme rijeke i pušta, nek je ponesu sa sobom. Svjetiljka krenu, a djevojka s čeznućem gleda za njom. Svijeća se skliže valovima, svjetluca i titra upravo tako kao i njeno srce. Tada pada djevojka na koljena i moli se, a uljenica s titravim svjetlom plovi sve dalje, još se ne gasi. I puna radosti glasno zaviče u tihu noć: on živi! a s brda i obala odjekuje ponovno: on živi… Ali u travi kraj nje plazi zmija otrovnica, a u času najvećeg zanosa zmija uštrca u djevojku svoj otrov, i u grčevitim bolima umire djevojka na obalama Gangesovih voda.
Mnoga zaručnica u zanosu prve ljubavi kliče od veselja, malo pazi na pogibeljno tlo, na kome se nalazi i gledajući svjetiljku ljubavi pušta, da je ugrize ljutica zmija smrtnog grijeha pa gubi djevičanstvo. Uveo je cvijet već kod prvoga daška proljetnog lahora…
Čovječje je biće stvoreno za krepost. Čitava naša narav traži i čezne za čistoćom. Sveta čistoća, to je kraljevska kruna na čelu djevojčinu. Kad nju zbaci, zbacila je najdivniji ures svoje djevojačke dobi. A tko nju neokaljanu sačuva, s kraljevskim ponosom može stupiti pred oltar i svom mužu pružiti najljepši dar mladosti svoje. Ona mu daje čisto tijelo i čistu dušu, neka Krist blagoslovi njihov brak, iz koga će prolepršati novi anđeli, čiste nevine dječje duše, novi članovi ljudskoga društva, ali i novi baštinici kraljevstva nebeskoga.
Katolička djevojka i katolička majka
1938. Zagreb