www.tebe-trazim.com

LEGENDA O PAMETI I SRCU

Kad je Bog odlučio ljudima darovati život, htio je da im u njihovoj ljudskosti ništa ne uzmanjka. Zbog toga im je svima redom naumio dati sve što bi im kroz njihove dane moglo ustrebati.
Prvo im je odlučio podijeliti pamet. Trudio se udijeliti im odmjerenu količinu, jer je slutio da bi im i odviše i premalo pameti u životu moglo naškoditi. Pritom nije ni pomislio da bi se moglo dogoditi da neki u red stanu i po nekoliko puta, neki nijedanput smatrajući da im takvo što i ne treba, te da neki zakasne, jednostavno zbog toga što su se zapričali s nekim, zaigrali se ili su iz nekog drugog razloga nehotice propustili navrijeme stati u red.
Kad su oni koji su zakasnili došli pred Boga, Bog ih je ljubazno saslušao. Bio je zbunjen jer nije znao kako bi im pomogao.
- Evo, ostalo mi je još posve malo pameti za podjelu – reče im – Potrudit ću se da svakome od vas dopadne barem ponešto. Istina, neću vam je moći dati onoliko koliko bih htio, ali dat ću vam što mi je preostalo, sve do zadnje mrve. No, pokušat ću vam to nadoknaditi na neki način.
Kad je počeo dijeliti srce, prvo je pozvao one koji su zadnji došli na red pri dijeljenju pameti. I jer je bio siguran da bi zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo, a nije bio siguran što će se dogoditi bude li im dao odviše srca, reče im:
- Želite li, dat ću vam više srca. No, ne znam hoće li vam zbog toga u životu biti lakše ili teže. Ali dat ću vam od svoga vlastitoga srca jer ne znam što bih vam mogao dati bolje od toga.

Biram hod!

"Ja sam Put i Istina i Život!" (Iv 14,6)


Tumaram bez cilja, misao tupa.
Ulažem napor posljednjih snaga i kriknu duša moja:
- Gospode, gdje se nalazim? U pustinji?
- U pustinji!
- Reci mi, molim Te, kako da ovako umorna, pronađem put k Tvome Putu?
- Hodeći!
- Zar i padajući?
- Da, i padajući i posrćući i puzeći…
- A izranjenost mojih nogu?
- Važno je ići i važno je ne vraćati se natrag. Idi, hodi, jednom ćeš dostići i stići.
- Ali kako da saznam, je li ovo put koji vodi k Dobru?
- Hodeći, nikako drugačije. Hodeći ćeš otkrivati staze koje su ti već znane, hodeći ćeš naići na Blizinu koju slutiš, hodeći me možeš naći. Jer i ja sam u hodu. Ja, koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.
- A što s mojom umornošću? Ja bih zastala (ponekad i stala), da se odmorim i čekam.
- Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje Put. Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara, opusti se. Nauči se odmarati u hodu…
- A noć, divlje zvijeri, utvare?…
- Ne boj se! Vjeruj! Budi hrabra! Ta svaki je tvoj korak dar, svaki napor milost. Na tebi je da prihvatiš ili ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš. To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod…
- Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću. I pustinju i tmine i strah biram. Biram sve što vodi k Tebi:
makar izgledalo da nikakva smisla nema
makar izgledalo da put ovaj i ne vodi k Dobru
makar mrklina bila tamna kao grijeh
makar sve izgledalo privid…
Biram hod!!!
Jer Ti si u Hodu - k meni,
A ja u hodu – k Tebi !!!

Soba

U nekom stanju između jave i sna našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog kartotečnim ormarima. Ti su me kartotečni ormari podsjećali na one u knjižarama, koji sadrže sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari, koji su sezali od poda do stropa i s desna nalijevo dokle god je dosizao pogled, ti kartotečni ormari imali su na sebi sasvim drukčije natpise. Kada sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac s natpisom 'Ljudi koje sam volio'. Otvorio sam ga i počeo prelistavati kartice. Šokiran činjenicom da mi je poznato svako ime, opet sam brzo zatvorio pretinac. I najednom sam točno znao gdje sam, a da mi to nitko nije rekao. Beživotna soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost mojega života. Svaki trenutak mojega života bio je točno zabilježen. I velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikada ne bi moglo pohraniti sve te informacije.

Prožimali su me čuđenje i radoznalost pomiješani sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa čak i gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija sve do neobičnih poput 'Knjige koje sam pročitao', 'Laži koje sam izrekao', 'Utjeha koju sam pružio', 'Ružne riječi upućene braći i sestrama' ili 'Vicevi kojima sam se smijao'. Neki su bili tako točno zapisani da sam se gotovo nasmijao. Drugima se nisam baš mogao smijati: 'Stvari koje sam napravio u ljutnji', 'Proklinjanja roditelja u mislima'.

Nisam se prestao čuditi sadržaju. Često je bilo mnogo više kartica na jednu temu nego što sam strahovao. Ponekad manje nego što sam se nadao. Zapravo me zapanjila količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće ili milijune kartica ispisao u 17 godina svojega života? No svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.

Kada sam izvukao pretinac s natpisom 'Glazba koju sam slušao', ustanovio sam da su ormari rasli kako bi mogli primiti sav sadržaj. Kartice su bile precizno složene, pa ipak ni nakon mnogo metara nisam stigao do kraja pretinca. Posramljeno sam odustao. Manje zbog kvalitete glazbe, već mnogo više zbog sulude količine vremena koju sam potrošio na slušanje glazbe.

Stigavši do pretinca s natpisom 'Požudne misli', osjetio sam drhtaj kroz cijelo tijelo. Izvukao sam pretinac samo nekoliko centimetara kako bih izvukao karticu. Nisam želio znati koliko je zapravo velik. Prestrašio me detaljno zapisan sadržaj. Osjetio sam slabost uvjerivši se da su i takvi trenuci pohranjeni. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa. Donio sam odluku. 'Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko nikada ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!'

Jako uzbuđen, izvukao sam pretinac iz ormara. Morao sam ga isprazniti i uništiti kartice. Iako sam uhvatio pretinac za kraj i bacio ga na pod, morao sam ustanoviti da iz njega nije ispala nijedna kartica. Bio sam očajan jer je i moj pokušaj da ih poderem ostao bezuspješan. Utučen i potpuno bespomoćan ugurao sam pretinac natrag na njegovo mjesto. Naslonivši se čelom na ormar, duboko sam uzdahnuo obuzet samosažaljenjem.

A onda sam ga ugledao. Pretinac je nosio natpis 'Ljudi kojima sam prenio evanđelje'. Ručka je bila svjetlija od ostalih - skoro nekorištena. Povukao sam ručku i u ruke mi je pala kutijica, dugačka ni deset centimetara. Kartice koje je sadržavala mogao sam odbrojiti jednom rukom. I onda su mi nadošle suze. Počeo sam plakati. Jecaji su bili tako duboki da mi je cijelo tijelo drhtalo do boli. Pao sam na koljena i plakao. Jecao sam, duboko postiđen onime što sam vidio. "Nitko ne smije saznati za tu sobu. Moram je zatvoriti i sakriti ključ", rekao sam.

Tada sam, uplakanih očiju, pogledao gore. Ugledao sam Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo ne On. Ne ovdje. Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao podnijeti iščekivanje njegove reakcije. U kratkim trenucima, dok sam ga gledao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srcu. Intuitivno je prišao najgorem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?

Konačno se okrenuo prema meni i tužno me gledao s druge strane sobe. Bilo je to sažaljenje, ali ono me nije razbjesnilo. Sagnuo sam glavu, sakrio lice u ruke i ponovno zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni riječ. Samo je sa mnom plakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.
'Ne!' povikao sam i potrčao prema njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je: 'Ne, ne!', dok sam mu uzimao karticu iz ruke. Njegovo ime nije smjelo stajati na tim karticama.

No ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime 'ISUS' prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i počeo potpisivati sve kartice. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to mogao učiniti tako brzo, ali u sljedećem trenutku, činilo mi se, čuo sam kako zatvara zadnji ormar i vraća se k meni.

Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: 'SVRŠENO JE'.
Brian Keith Moore

Sedamnaestogodišnji Brian Moore imao je vrlo malo vremena napisati tekst koji je trebao poslužiti kao podloga za razgovor u učeničkoj molitvenoj skupini. Brian je umro svega nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, na putu kući od prijatelja. Obitelj Moor uokvirila je taj tekst i objesila ga među obiteljske fotografije. Brianova je majka rekla: 'Mislim da ga je Bog iskoristio da bi dao važnu izjavu. Mislim da je dobro što smo našli tu izjavu i objavili je.' Ona i njezin muž žele mnogima objaviti sinovljev pogleda na život nakon njegove smrti.

Zašto sam se rodio?

Rodio sam se gol, kaže Bog,
da se ti možeš odreći samog sebe.

Rodio sam se kao siromah,
da ti u meni možeš naći sve svoje bogatstvo.

Rodio sam se malen,
da ti ne težiš vladati nad drugima.

Rodio sam se u staji,
da ti naučiš posvećivati svaki prostor.

Rodio sam se u špilji,
da svaki čovjek dobre volje ima pristup k meni.

Rodio sam se slabašan,
da me se nikada ne bojiš.

Rodio sam se bez oružja,
da ti imaš povjerenje u moju dobrotu.

Rodio sam se iz ljubavi,
da ti nikada ne počneš dvojiti u moju ljubav.

Rodio sam se noću,
da povjeruješ kako mogu prosvijetliti svaku stvarnost.

Rodio sam se kao čovjek,
da se ti nikada ne sramiš biti ono što jesi.

Rodio sam se kao Marijin sin,
da i ti možeš imati majku.

Rodio sam se kao sin kojeg je Josip prihvatio,
da ti razumiješ kako je pravi otac onaj koji daruje ljubav i zaštitu.

Rodio sam se u jednostavnosti,
da ti ne budeš složen.

Rodio sam se ponižen,
da ti možeš izbjeći svaku oholost.
Rodio sam se u skrovitosti,
da ti možeš izbjegavati svako isticanje.

Rodio sam se kao dijete,
da ti naučiš biti jednostavan kao dijete.

Rodio sam se zbog tebe,
da svi možemo poći u kuću Očevu.

Pet minuta je blago

Ne, ne govori: "To je samo pet minuta, ne vrijedi niti započinjati. Malo ću sanjariti."
Ne, ne govori: "Ovo što imam, skoro je ništa - ne isplati se bilo što promijeniti. Neka ostane tako kako je."
Ne, ne govori: "Nisam za to, ne želim čak niti pokušati. Drugi će to uraditi."
Ne, ne govori: "Sama to ne znam. Neću se čak niti naprezati. Takva sam."

Malena, tvojih pet minuta su blago. Sanjarenja se kao mjehurići od sapunice rasprše, a ti sazrijevaš kroz vrijeme, upravo u tih pet minuta dobro iskorištenih — umnoženih par ili desetak puta.
Malena, jadno moje malo koje ništa nema, tko ti je zatvorio oči za ljepotu, darove i snagu koje je Bog sakrio u tebi?
Malena, kompleksi su jučer. Tko je upoznao Boga, otkriva Njegove planove i želje danas. Zar ne vidiš da nitko drugi ne može završiti taj zadatak? Nitko drugi, samo ti. Ti za to imaš snage, vremena, strpljivosti.

Svaki dan otkrivaj i ispunjavaj svoje mjesto u tom šarenom Božjem mozaiku.

Malena, i tko je rekao da si sama? To, što trebaš učiniti je toliko malo - samo otvoriti srce Duhu Tješitelju, koji sve može.
Malena, samo se pouzdaj.

Jedini put

Evo idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim..
po raskrižjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći..
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase...

Idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati...

Kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio..

..kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav..
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe..
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo...

Nije malo što se od tebe traži,
dijete moje,
a Ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima..
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena...

Ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje..
htio bih da znaš
da Ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i Mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put...