www.tebe-trazim.com

Na otavaranje ove teme/bloga potakla me osoba koja piše: S Marijom, po Mariji i u Mariji.
Dugo nisam ništa pisala, ništa javno i otvoreno o sebi ispričala.
Malo ljudi zaista zna što proivljavam u svojoj nutrini i još važnije oko sebe, moja djela, moje pogreške, moje patnje.
Unazad nekoliko godina kao da sam se povukla u sebe a opet vrlo sam živa i aktivna.
Ono važno sakrila sam, a ono manje važeno, radosno i bezbrižno pokazujem i glasno uzvikujem.
Bog me doveo k sebi. Prošla sam trnovit put, nije mi žao.
Žao mi je da sam se sramila podijeliti ga sa drugima jer sada nemam nikoga. Zapustila sam odnose, prijateljstva, druženje, sebe, druge.
Od srama, povuka sam se u kratkotrajne odnose. Jedan odnos ostao je živ, ali on sam je i uzrok i cilj moje smoće, skrivanja, gušenja negativnih i pozitivnih osjećaja.

Jučer me gušilo pitanje "Tko sam? Pa ne ličiš na sebe, na sebe kakva jesi, kakvo je dijete u tebi, djevojka kakva jesi."

Danas započinjem iznova. Iznova započinjem već 8 mjeseci.
Hrabro iznova započinjem. To nije momemt, odluka trena.
Iznova započeti je proces, sila, snaga koja te uhvati i koja ne pušta dok ne svrši s tobom.
Ti napraviš korak van okvira svoga života, a promjena te samelje u vrtlog milosti, sreće, tuge, slasti, straha i boli.
I ti već započinješ izova.
I kako se god činilo da je to moment, ide vež osmi mjesec mog započinjanja iznova.

Odmaknuta od voljenog, kao da sam se gušila u grču da zadržim staro,
a sad dišem bez koprene i udišem lagano te riječi: započinjem iznova. Zaista bez straha, bez bojazni, bez pojma o ishodu gledam u te dvije riječi.

Možda je vrijeme da molim za nas.
Možda je vrijeme da shvatim tko sam ja. Tko je Sara?
Možda je vrijeme da prestanem misliti i prepustim se onome u sebi. Prepustim se niti kojom me Bog vodi.
Prihvatim križ koji me sustiže i koji me dugo kači i steže.

Isuse moj!
Veličanstveno je kako nas Bog upravlja.
Iskorištava naše mane i vrline, zna svaki kutak našeg bića i naš slijedeći korak koji vidi on ga zna i koristi se njime da nam nogu stavi opet pred svoje lice.
Žaštitio me u zagrljaju i dopusti mi da pogriješim taman tolio da se podignm iz blata.
Zaljubila sam se.
Otvorila oči i uši, oblila me radost, nadanje da ću možda biti sretnija u zagrljaju drugog.
Da će nestati prepreka.
No to je samo tlapnja, mašta, produkt nezadovoljstva.
Stvarna ljubav je duboka u nama i u bazi je svih drugih pokreta duše, ne možemo do doći osjećajem.
Ljubav je skrivena.
Izlazi kad je nemoguće, izlazi u žrtvi, u nježnosti tišine koju niti ljubavnik ne primjećuje.
Ostalo je strast, zaljubljenost i zanos.
I tako je moj dragi Bog imao smisla za humor i moj je nesuđeni "novi", kako se ispostavilo, ozbiljno "zauzet".
No taj šok ostavio je u meni život i radost i ja sada napokon dišem i nosim križ svog novog života.
Taj mi mali "grijeh" pomogao da se radosnije pomirim i aktiviram u svojoj prilagodbi na novu sredinu, i moje probleme koje dolaze sa tim.

Imam jednog prijatelja.
On je jedan od onih prijatelja koje upoznaš ovako na forumu, kroz vjeru, kroz priče i zatim se povežete i postanete stvarni drugovi.
Jedno drugome tu u potrebi iako vas dijele države i kilometri.
Kad kod je moguće u nekoj poruci izraziti prijatelju podršku, mi to činimo.
kad god je moguće blagosloviti drugoga i to činimo.
Kad se pruži prilika napravimo nešto jedno za drugo.

Smiješno je kako mi Bog progovara kroz mog prijatelja.
Kako mu Isus šapne u uho: Pošalji joj mali sms, treba joj.

Opet se selim, no vrlo je komplicirano, imam dosta namještaja.
I kako već drugi puta gledam jedan stan i dvoumim, on je i po drugi puta iznebuha javlja da me blagoslovi.

Želim vjerovati da je to znak da sam opet na Božjem putu.
Želim vjerovati da mi kroz prijatelja Bog poručuje da se ne bojim i da se prepustim riziku novog stana i novog mjesta.

Za mene netko daleko izvan mog života moli.

Bože kako je to nesebično, odvojiti tako tihi tren da potrebe druge, tebi strane osobe izneseš pred Njega. Daš mu tuđu patnju kao važan dar, preporučuješ Bogu svoje drage, i sve ono što od njega možeš tražiti za sebe, tog momenta mičeš u stranu. Govoriš mu da ima netko važan. Predivno je biti prijatelj.
Predivno je znaš da te netko ljubi i moli za tebe.

Bože moj, najnježnije te molim da budeš dobar Otac svim mojim prijateljima. Svima koje volim, svima koje znam makar i površno.
Ja volim dati čitavu sebe njima. Kako tek ti onda ljubiš moje prijatelje ako ih ja tako snažno volim služiti??
Gospodine, Kralju svih kraljeva, očuvaj nas i daj nam srca požrtvovna, dušu meku i hrabru, srce i uho prijemljivo.

U ovoj novoj sredini, učim o prijateljstvu brzo i snažno.
Teško je nći ovdje čovjeka koji bi bio prijatelj i zato uživam u svima koji su mi slični i misle o onome izvan sebe, misle o drugome.

Bože ti nam daješ neizmjerno mnogo kad se razdamo i umremo za druge.
Hvala ti za sve njih koje si mi dao u ovom pomalo surovom gradu i kraju.
Sjaje moji prijatelji kao briljanti sad u ovom tmurnom razdoblju.

Bog je zaista odlučio govoriti mi u ovim trenucima težine i brige.
On mi zaista govori po prijateljima.
Dobila sam jednu poruku od osobe koju rijetko vidim a komuniciramo vrlo rijetko.
Bogatu poruku podrške ljubavi, ohrabrenja, poruku u stihovima o moru.
O lađi na olujnome moru.
Tko se ne bi pronašao u tome, možda je sve to samo kliše...
No ipak moment u kojem ispišeš tekst za drugoga i pomisliš na njegovu potrebu nije kliše.
Moment u kojem dobiješ čudan poticaj da drugome si potreban nije kliše.

Fascinira me moj Otac.
Fascinira me kako je snažan i odlučan da me uzljubi i drži na površini.

Odbaci sav strah Saro!

I taj stan bit će tvoj dom i ti ćeš biti sretna tamo.
Ti ćeš raditi tamo.
Tvoj će život dobiti toplinu i pomalo se smiriti.

"Pogledajte ptice na granama. One nit siju nit žanju, a Otac ih moj obilno dariva"


Isuse, ja sam tvoja mala šojka kreštalica.
Ti si moj prijatelj i u svakom si od tih ljudi.
Dirljivo je vidjeti te u njima!!!
Dođi mi opet, dođi brzo, dođi na kavu, budi uvijek tu uz mene!

Da, nisam savršena.
Da, grešna sam i ponašam se otrovno.
Kažem krive stvari. Žalim se i jadikujem.
Da, povrijeđujem druge...
Grešna sam i uzrok sam Žao mi je zbog toga.
Vrlo mi bude žao.

Danas su mi došli u posjetu bliski ljudi. Najbliži.
No ni oni nisu savršeni.
Previše rana s jedne i druge stgrane i žestoki razgovori su tu.
Veliki je problem i bolno je razgovarati sa onima koji vaše riječi
iskrivljuju i čuju drugačije, bolnije, da bi ispali patnici.
Vrlo je frustrirajuće....
Čak budi i bijes.

Ma ima nekih stvari u našim životima koje se ponavljaju kao
sjenke. Stvari koje nam drugi rade. I možda je problem u našem stavu koji ih tjera da čine to stalno. Možda je problem u našem ponašanju.

No uzmem li sve u obzir, ipak je to dio našeg života i trebamo učiti iz toga najbolje kako možemo. Nije bitno tko je kriv (naše ponašanje ili tuđe frustracije ili sljepilo)

Danas sam se osjećala i kao krvnik i kao žrtva. I ja zaista jesam puno toga pretjerala, zaista sam bila krvnik, ali ne za to za što me se optužilo.
Nekako sam se uplela u razmišljanja o svojim greška i o onome što mi je dano kao križ od druge strane i bilo mi je teško jer me uhvatila hladnoća samoće oko vrata.
Tada je u moje srce ušla neka toplina. Vrlo jasno sam osjetila snagu Božje ruke, Božje ljubavi. Kao da je sama milost Gospodnja doprijela do mene u tom hladnom momentu krivnje i tuge, odbačenosti, nerazumijevnja.
Samo mi je srce ili ON progovorio u umu i duši, da to što tražim u životu, tu veliku grešku, taj krivi potez, tu konstantnu stranputicu koja me baca u isto trnje uvijek jer zapravo Božja milost da me kao malo dijete odgaja da otkijem i uđem u pravu poniznost.
Test koji stalo padam, pa plačem i pitam se što mi je činiti, što sam Bogu skrivila.
On me stalno podsjeća: budi tako ponizna, kao da ništa ovozemaljsko nije tvoje.
Ništa materijalno na što možeš računati, nikakva potpora povjerenja, uvijek ćeš se boriti za to zubima.
Niti znanje koje imaš i koje si dokazala neće ti nitko vjerovati nikada. Samo zato da se sjetiš da ti ništa od svega toga ne treba.
Samo ti Ja trebam, mene žeđaj, mene traži.
Ne traži sigurnost i potvrde.
Ne traži lovorike, budi kao prah.
Budi moja i mene gledaj.

Bože hvala ti na gorkim podukama.
Bože hvala ti što me grliš u mojoj grešnosti.
Što me odgajaš kao dijete maleno.

Srce me danas steglo jer se život može gledati na dva načina.
Ja sam ga na seund pogledala onako ukoso, ukrivo.
Da, možda jesam napustila svoj život i grad i krenula iznova graditi svoj život.
Možda jesam bez obitelji i prijatelja ovjde.
MOžda jesam odabrala teži put.
Možda si jesam odabrala pomalo neku zabit gdje živim.
Možda jesam sama bez njega, koji bi trebao doći iako sad ne može.
Ok, istina je bio je dva puta ovdje u 10 mjeseci.
To jest malo s obzirom da smo skupa više od 7 godina i s obzirom da je rekao doći živjeti tu.
Da, nije došao kad mi je trebao.
Da, sve sam prošla sama a ženi baš i nije lako.
Da, bliži mi se trideseta.
Da, možda i ne dođe, možda ni ne ostvarimo to što planiramo, možda se ja samo zavaravam, nadam se i trpim.
Možda...
Moguće.
Vjerojatno.
Da, ovjde gotovo sigurno neću nikoga upoznati.
Ja sam nekako posebno, zahtjevna, teška, onako malo čudna, kreativna, nije lako ovjde naći nekoga kome bi se svidjela i nekoga tko bi se meni svidio.
Posebo kad voliš nekog tko te razočarao, ili te razočarava.
Posebno kad se još nadaš...
Jesam li rekla da se bliži trideseta.
Jako je blizu.
Jesam li rekla da imam problema sa jajnicima i da silno želim djecu jednog dana, ali da je svake godine sve gore i gore...
Jesam li rekla da sam sve, baš sve uložila u nešto, u jednoga koji nije došao niti tri puta vidjeti gdje sam.
Nije došao niti kad sam se skoro smrznula, niti kad sam selila, niti kad sam bila bitku sa vlagom i vodom i smrzavicom...

Opet možda je On intervenirao:
Osjećam da ću preživjeti uz Boga.
Osjećam da će me On držati na dlanu.
Danas mi je to pokazao.
Pomilovao me.

Osjetila sam:
da nikad neću biti ona koja plače jer si je uništila život krivim potezima, već
ću biti ona djevojka/mlada žena/baka koja je zadovoljna jer nije izgubila vjeru, Božju ljubav, radost, vedrinu srca.
Biti ću ona koja to gleda drugačije, onako malo uhero, naopako ali rozo i šareno.

Rekla sam mu svim srcem tada:
Volim te!
Bože drži me, kad udare vjetrovi.
Kad samoća zaboli, kad me godine pokose, kad me nedostatak ljubavi sreže.
Bože drži me kao i danas u ovo toplo proljetno popodne.
Ako za deset godina iznenada probudim sama i probode me sjećanje na mušku ruku i toplinu razumijevanja, Bože budi uz mene jer znam da mi samo Ti trebaš da izdržim radosna.

Jer kad ljubiš,
ljubiš me ja zaboravim na sve....
Sve sam rekla izgovorila, sada više nema plakanja,
pruži ruku da ti pokažem neko sasvim novo svitanje.
Dugo nisam osjetila te u zagrljaju svome, dugo čekam da se probudiš, oči otvoriš i ljubiš me, jer kad ljubiš, ljubiš me ja zaboravim na sve.

nola



... kad slušam ovu veselu divnu pjesmicu, ne vidim odnos muško - ženski,
već razmišljam ... pa ja to Gospodinu pjevam: jer kad ljubiš (voliš) lubiš me ja zaboravim na sve.

Isuse dugo čekam da mi oči otvoriš, probudiš me da znam da me ljubiš ljubiš me!


Dobro je znati da smo djeca BOžja, ljubljena, podsječati se na taj odnos, tražiti nježnost, sklupčati se u Njegove dlanove. Bog milosrdni kralj. Zar nam ne bi to dao, dozvolio. Zar nije oduzeo grijehe da bi mi znali da smo mu bliski i da ga zovemo Ocem. KrALJ milosrđa, moj Otac, moj brat.
Ja volim lješkati i ljenčariri i pjevati i misliti o tome kolko me Bog ljubi i kako me čuva.
To mi daje snage da izdržim svoje mane i greške, to mi daje snage da oprostim drugima i prihvatim njihovo odbijanje.
Uživam u ovim momentima kada se moja vjera rasplamsala.
Uživam u tome da znam da je nevidljiva ruka utjehe ušla u moje turobne trenutke dana.
To je velika utjeha.
To je ogromna snaga.

Bože velik si i ja te slavim svojim životom.
Želim te proslaviti!
Milosrđe koje mi daješ ne želim nikome uskratiti.

Razmišljate li ikada da li Gospodin ima smisla za humor?
Ako je Bok nama tako jako nedokučiv i teško ga možemo staviti u okvire koje nama ljudima daju okvire razmišljanja, zašto mi se neprestano čini da On itekako ima smisla za humor.

Ponekad iz dosade znam se šaliti sa Njime, onako pričati neka fore.
Uvijek osjećam da je oNmoj Otac topao i nježan, strog nekad ali uvijek spreman da mi pruži lagodnu sreću.

Ovakva su podneva i dosadna i lijepa: kada zbog ničeg posebno nismo tužni, niti radosni, niti radišni, niti zabrinuti.
Jednosravno smo prisutni i lješkarimo.
U ovakvim podnevima nismo niti posebno dirnuti niti posebno pobožni.

Baš je dobro sjetiti se Isusa. Sjetiti se Njega kao nekog prisutnog prijatelja na kojeg uvijek misliš i kad ne msiliš.