Rekao bi čovjek..sama..
Umrli su svi iz moje uže obitelji. S rodbinom se čujem samo ponekad, tako i vidim. Nije dostatno za ono prvo, nikako.
U meni negdje još uvijek čuči dijete koje treba zagrljaj, riječ, pouku, ljubav koju samo majka može dati.
I sama sam majka, ali valjda se nikad ne možemo u potpunosti odvojiti od one koja nas je nosila. Nedostaje, jako...
Kad sam izgubila sestru (umrla je 2018. godine u 68. godini i bila teški invalid..fizički ne, nije mogla komunicirati puno s drugim ljudima, nije razumjela što joj se govori..a nas dvije smo se savršeno razumjele

) urušio se i onaj zadnji kamenčić. Značila mi je kao zrak koji dišem i voda koju pijem. Ona je moja Svetica na Nebu.
Bog me drži Svojom Snagom i Voljom da mogu kroz život proći. Svakom je njegovo najteže, ali ipak mislim da je moje u nekom mjerenju pri samom vrhu. Kako vrijeme odmiče mijenja se puno toga. Neke stvari postaju lakše i razvodnjavaju se. Miri se čovjek sam sa sobom i sa Bogom svojim da je bilo tako i tako i da je moralo. Možda je stvar u samom prihvaćanju, pa ono tako i nije moralo biti i sada je suvišno.
Biti žrtva svima oko sebe, možda konstatacija, možda samo pitanje.
To je ono nešto jače što i ne odlučuješ uvijek sam, utkao je On i ogolio do kraja.
+