www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 21 lis 2021 19:36

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
Autor Poruka
PostPostano: 20 ruj 2021 16:14 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 952
Podijelio: 54 zahvala
Zahvaljeno je: 12 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Status: U braku
RUKE UVIS
Zdrave
(objavio Glas koncila)

Op: radnja priče i likovi su izmišljeni, osim Trajana i jednog slučajno uočenog detalja iz života, koji je ujedno i "fitilj" nastanka priče.
.........................

-Bježi! Ma, briši na kilometar,…samo da te ne vidim.
-Ja da bježim, ja? Vidi ti gospoju, ona zaboravlja da je ovo moj stan?
-O, da?...Dakako, ja sam nitko i ništa, a ovih 8 godina sam bila služavka, tvoja robinja…Ja nema baš nikakva prava…Ma nemoj!?
-O čemu ti? Kakva prava? - snebivao se suprug.
-Ma,…ti si đubre! - planula je.
-A ti obična svinja, ako nisi znala.
-Idi pred ogledalo da vidiš pravu svinju, majmune jedan! - Tresnuvši vratima za sobom odjuri u dječju sobu, a tamo...
-Što sad ti izvodiš?- upita 5-godišnju kćerkicu koja je stajala u kutu, okrenuta prema zidu i s obje ruke u zraku. - Kakva je to glupa igra? Što bereš…jabuke? - upita ne skrivajući ljutnju na supruga.
Djevojčica je šutjela.
-No? Zar si sad i ti skrenula kao tvoj tata? - Da je zavirila u lice njihove kćerkice ne bi bila takva. Suzice su same klizale niz lice djevojčice, Mada nije smjela plakati, nije ona kriva kad su suze bile tvrdoglave, a i mama također:- Dobro, što je s vama dvojima događa, jesam li u ovoj kući još samo ja normalna?
I mama joj dosta grubo spusti obje ručice. Već su pobijelile, jer je u podignute ručice krv slabije doticala. Tek tada je opazila suze.
-Što je, zlato? - konačno se zabrinula mama i čučne.- Što si to radila u kutu?
Djevojčica je htjela odgovoriti, ali je nešto branilo glasnicama da proizvedu bilo kakav zvuk. To "nešto", očito, bila je tatina zapovijed da ne smije pustiti ni glasa. Mama je vidjela da joj se i prsa i ramena trzaju. Zagrli ju čvrsto uz sebe.
-Tata te poslao u kut?
Djevojčica jedva primjetno potvrdi glavom.
-Sanjice, je li tata rekao da držiš ruke u zraku?
Opet potvrdni "da" i dalje lijepom, mada suznom i samo malo raščupanom glavicom.
-Uh,…zbilja je svinja od čovjeka! - I mama još čvršće privine djevojčicu uza sebe. -Ne, neće ovo moći još dugo, ne ovako, Sanjice...Malena moja, malena moja…
Nekako je umirila kćerkicu i pokušala odmah polako, biranim, što jednostavnijim riječima objasniti da ovako dalje neće ići! I kako bi se moglo dogoditi da se mama i tata rastanu, a onda će Sanjica živjeti bez tate ali s mamom. A mama će se već snaći za nekakav stan…privremeni, razumije se.
Sanja ništa nije shvatila. Zapravo, nije ni morala, no koliko je mama istinski shvaćala što to ona sama planira?
Sanjica je razumjela samo da zbog nečega ili nekoga neće moći ovako..ali što? Možda ju zato tata ovako kažnjava…jer je i ona kriva?
To "ovako" povezala je i s kaznom "ruke u zrak", pri čemu se, dok je bila stajala u kutu trzaji pri potiskivanom plaču ipak smanjiše jer se bojala da ne naiđe tata. Da ju tata barem istuče kao nekada, neka ju kazni bilo kako, samo ne više s "ruke u zrak", jer joj je tada jako teško disati.

Moramo spomenuti: dok je bila sama u sobi i uporno držala svoje malene ručice u zraku iz straha da ne naleti tata, sjetila se razgovora koji su nedavno vodili njen tata i susjed Ica:
-I sad zamisli Isusa! - tata raširi ruke. - Ruke ovako,...obje prikovane, a i noge. I baš svaki put, da bi udahnuo, Isus se morao osloniti na čavlom probijene noge!
-Pa i na ruke…
-Da je mogao…Uz sve one rane i boli koje je Isus trpio na križu, Isus nije zbog njih umro.
-Kako nije! Pa iskrvario je…Na konci bi umro od uboda koplja onog Rimljanina!
-Svakako se ugušio…jer ruke u zraku ne dozvoljavaju širenje grudnog koša pri udisaju…

Mala Sanjica nije od svega toga baš puno razumjela, ali je i sama, s rukama u zraku, osjetila malo kako je bilo dragome Isusu i bila je sigurna da se dragi Isus umro jer se ugušio.
Osjetila je to sama kako to ide polako,…i samo malo, u njenom slučaju, dakako.

Tata se drugi dan pretvarao kao da se ništa nije dogodilo. Ili je zaboravio? Za njega je sve bilo nekakva "normalna stvar"! A za druge oko njega?
Mama je radila, a on se spremao na nekakav sastanak pa se "skoknuo" kući da se dolično odjene…mada prerano. Imao je više od tri sata do tog sastanka. Znao je on da sad nasamo može porazgovarati s kćerkicom o veoma važnim stvarima…za koga važnim? Za kćerkicu ili za njega?
-Vidiš, Sanja, - polako će tata, dok je sjedio s kćerkicom na podu, oslonjen jednom rukom o pod, a drugom je prstima prelazio i popravljao Sanjicine predivne uvojke zlatne kose.- Jesi li primijetila kako s mamom nešto nije u redu? Da se potpuno se promijenila? Nije to više ona naša stara mama, ne nije! Mislim da ćemo ju morati ostaviti, jer mama i ja ćemo se rastati.
-Što je to?
-Rastava?
-Ne, "rastati se"!
-To je…- on se nakašlje…- To se često događa kad se tate i mame više ne mogu složiti baš oko ničega. Vidiš…i čuješ da se stalno svađamo?
-Da…zašto?
- To i jeste problem! - Sad je bio doista iskren, barem tog trenutka, jer ni sam nije znao zbog čega, i kako je sve počelo. Ipak nastavi: - Malo pomalo i mama se više nije trudila da razumije tatu…Vidiš, evo danas! Samo sam rekao da idem na sastanak, a ona je toliko ljubomorna da je sve iskrenula. Kaže da idem ljubavnici…
-Tko je to?
-Ma…- tata se našao u neobranom grožđu.- Nitko! U tome i je problem. Ne postoji nitko i ništa, ali mama stalno izmišlja.
-Onda dva problema? - naivno upita Sanjica.
-Kako dva?
-Pa ti si rekao "to i jeste problem", a sad opet…
Tata samo što ne bukne, ali se suzdrži i razvuče lice u najsvetački izraz koji je ikad načinio.
Još dugo je "obrađivao" kćerkicu koja je na koncu trebala shvatiti kako će se on i mama rastati, a ona će tada živjeti samo s tatom i bez mame. To niti je razumjela, niti željela razumjeti: mama kaže samo s njom, tata kaže samo s njim, a zašto ne više skupa kao sada?
Njezin dječji um je odbijao tražiti od tate barem malo objašnjenje, a da bi se tako nešto doista moglo i dogoditi nije dolazilo uopće u obzir. Tata i mama su se i prije znali tako "igrati". Ne, tako nešto što oni govore ne može se dogodi.
………………
Tko se ne sjeća priče o caru Trajanu i mudrom brici, berberinu…brijaču - tko zna kako su nekad zvali šišače kose?! Pri šišanju cara opazio je da ovaj umjesto ljudskih, normalnih ušiju ima prave pravcate kozje uši. Kad je dovršio šišanje, na carev upit je li primijetio nešto neobično, što je rekao? "A što? Baš ništa"! - i car Trajan ga bogato nagradi, te je od tada on jedini smio šišati cara, ali je on ujedno bio i jedini koji je sačuvao glavu, jer svi prethodnici, nakon što ošišaše cara, odmah su na sva zvona pričali da Car trajan ima kozje uši. Ovaj je brico godinama šutio.
Sjećamo se? otišao je daleko, na osamo, iskopao u zemlji rupi i počeo u nju vikati: "U cara Trajana kozje uši! U cara Trajana…"! - dok se nije umori. A tada je rupu zatrpao i tu tajnu je zemlja progutala…tako je barem mislio.
Na proljeće pastiri, ili samo jedan, svejedno je, od vrbe je načinio frulu, ali… umjesto uobičajenog zvuka iz frule počeše izlaziti i piskutave riječi: "U - ca - ra Tra- ja -na ko-zje u-ši".
Vrba, od koje je načinjena frula, izrasla je ne rahloj zemlji one zatrpane rupe.
Kažu da se zaklela zemlja raju, te se ipak sve tajne odaju? Valjda…
Saznavši na koji se način Trajanova škrto čuvana tajna ipak objelodanila, car oprosti brijaču i ne odrubi glavu i njemu, kao njegovim prethodnicima. Uza sve to, Trajanu je pao kamen sa srca. Sad je mogao šetati i gologlav i kratko ošišan, jer tajna više nije bila tajna, a i narod se ubrzo navikao. Vjerojatno su se neki čak i ponosili što imaju najdrugačijeg cara, tko zna! Ljudi su doista čudni…
.
U našoj priči su se stvari ipak odvijale drugačije, i daleko brže nego su to Sanjini roditelji mogli očekivati. Da su sada i povukli ručnu, pukla bi sajla - bilo bi uzaludno, zapravo prekasno. Ono što se događalo, a nipošto nije smjelo, bio je apsurd: njihova kćerkica je postala njihova kanta za istovar vlastitoga smeća, postala je tati i mami ISPOVJEDNIK.
Ako ćemo preciznije postala je nešto poput rupe onog "berberina" koji se u nju izderao: "U cara Trajana kozje uši", ali taj pastiri i car Trajan su imali sreću, jer je iz rupe izrasla vrba, i od nje nastala frula, koja je tajnu raširila po kraljevstvu.
Mala Sanjica nije bila frulica…nije trubila da o maminoj i tatinoj skoroj rastavi, koja je bila neminovna jer su sve više i baš za svašta okrivljavali jedno drugo. Sanjičina glavica više nije shvaća što govore, ali je slušala i sve trpala u sebe, sve njihove tobožnje jadi, a zapravo opravdanja - Istresali su u Sanjicu kao u staru kantu za smeće i to onu od 120 litara.
Baš ta kanta je jednog dana bila i predmetom jedne, nove mamine i tatine svađe.

-I to je pravda? 120 litara na nas troje, a gle susjede Melić,…Mileć…kao se već zovu, njih je osmero, a isto plaćaju 50 kuna kao i mi. E, tada nastupaš ti, moja gospojo, uskačeš i glumiš dobricu, dopuštaš da taj čopor iz susjedstva višak svoga smeća odlaže u našu kantu…
-Znala sam da si zloban, pakostan, a sad vidim da si i užasna škrtica! - planula je, odložila kuhaču, skinula pregaču…no on nastavi:
-Da, ti ispadaš velikodušnom dobrotvorkom…- kreveljio se, pa smrknuto nastavi: - Što onda ne tražiš od susjeda 20 ili 30 kuna? Toliko je u postocima njihovog smeća u našoj kanti.
-Sad si kuhaj ručak sam! Idemo Sanjice! - odbacila je pregaču, dohvatila kćerkicu koju brzo presvuče te izjure. Ubrzo je mama ručala u obližnjem restoranu.
Sanjica, naravno, više nije bila gladna. Zar je to čudno?

Padne li tati ikada na um onaj razgovor kojim je sijao soju "mudrost" pri tumačenju prijatelju Ici: " Uz sve one rane i boli koje je Isus trpio na križu. Svakako se ugušio…jer ruke u zraku ne dozvoljavaju širenje grudnog koša pri udisaju…"
Da, Isus je trpio, gušio se. I umro zbog nas. Zar to gušenje nije vrijedilo kad je njegova kći u pitanju? A ona je trpjela zbog roditeljskih grijeha, ne svojih!

Sanjica se postupno navikavala na sve neshvatljivije poteze roditelja. Nekadašnje pažljivo dijete, koje je osluškivalo roditelje i tako od njih učila sada se naprosto isključivalo. Mogla je i dalje učiti, ali što? Nisu li dovoljne one njihove "ispovijedi" njoj, malom djetetu koje je na sve to moralo samo šutjeti? No, ništa drugo i nije mogla, samo šutjeti.
Trpala je, taložila u sebe sve njihove žalopojke pune okrivljavanja onog drugog, a te optužbe su postale sve učestali - dok pri tatinoj "ispovijedi" Sanjica nije naprosto pukla.
-Dosta mi je! Tata, idi mami i to joj reci sam!- i malena ode u kuhinju.
Tata je obješene vilice zurio u vrata iza kojih nestade kćerkica. Da ga je vidio koji manager, sigurno bi ga angažirao u kvalitetnom cirkusu - da bude clown. Nos mu je ionako znao biti crven - počeo je potajno zalaziti u lokale.
Zbog gomile onih optužaba mame na račun tate, kao i obrnuto, Sanjica se sve češće preispitivala: je li i koliko je i ona kriva zbog, - bilo je posve jasno - neizbježne rastave. Čeprkala je po sjećanju…tražila je, kao tata onda nešto vezano uz kantu za smeće…jer ona je tati i mami i bila baš to - samo kanta u koju bi oni iz sebe izbacili svoje smeće, a ono ih je ipak žuljalo, jer savjest nikada i nikome ne da mira.
-------------
Pokušaj mirenja je propao; termin ustanovljen;…ubrzo i rastava okončana. Time je bila zapečaćena i Sanjina budućnost uz mamu, ali i cijeli njen život. Tatini pokušaji da ospori sudsku odluku su Sanju čak dovukli i na Sud, no malena namjerno nije ni progovorila, šutjela je kao zalivena i samo gledala, jer ionako su mama i tata odlučivali o svemu, pa mogu i o ovome, oni su ovo željeli, to je sad njihova stvar.
A druga stvar je bila njihova Sanjica zadnjih mjeseci za oboje i doslovce samo stvar.
"Što hoće ta stara žena za stolom"?- pitala se Sanjica, šuteći i gledajući sutkinju.- "Što se nju tiče kome bih ja željela, kad se to ne tiče mame i tate"?
Imala je pravo: mnogo toga ih se ticalo. Mogli su ostati zajedno, ali…mama i tata su mislili svatko samo na sebe.
Da se tata u svojoj sebičnost barem sjetio svojih riječi o Isusovim ranama, barem jednom nedjeljno, pod Misom? Ne…za njih ni sveta Misa više nije postojala, kao da je Bog kriv što su uništili svoj brak, svoju sreću,…A što je sa srećom male Sanjice?
.
Sanja je rasla prebrzo, 7., onda 8. godina…Tokom tih godina je sve rjeđe viđala tatu. Onda je čula da se oženio. Više ga nije vidjela, a ona se još uvijek vraćala no ono: možda nije trebala šutjeti, je li trebala barem pokušati pomiriti mamu i tatu…ali kako? Bila je premalena….
Prođe i 13. onda dođe 15. godina, pa srednja škola…te upis na fakultet.
Sve je završavala s odličnim uspjehom.
Kad je na kraju 8. razreda na prigodnoj svečanosti primala Priznanje i stipendiju za 1. godinu Srednje Ekonomske škole, uzalud je pogledom gledala hoće li se barem sada pojaviti njen tata…Hoće li u njegovom pogledu naći trunku sjaja ponosa na njegovu Sanjicu…uzalud.
Njeno opterećivanje je uzaludno, glupo raslo: koliko je ona kriva? Više nema mamu i tatu.
Kad si mame i tate uklešu u glave onaj izraz "sve je uzalud", to znači da nema toga novca, da nema nikoga tko bi ih natjerao da budu iskreni i išta priznaju, a imali bi podosta toga!
Osobno mislim da bi to priznanje moralo stajati krupno ispisano na ulazu svakog suda:
"Znam da nisam u pravu, ali to ne priznajem - ne želim popustiti"!
……………
Ovih dana, nakon niza godina, sreo sam Sanjicu koja se nakon rastave s mamom preselila u O. Čuo sam da sad ima krasno zaposlenje. Bogu hvala da nije na neslavnom popisu, posljedici "slavnih" poteza hrvatske vlade - na "birou". Bit ću iskren: i danas sam ju sreo slučajno, točnije opazio na terasi restorana. Ona me se ne sjeća, ne poznaje me. Ta, bila je krhka, bespomoćna slaba i tada malena djevojčica.
Dok sam ju iskosa promatrao sada je djelovala veoma samouvjereno, sigurno, ponosito s cigaretom u ruci. Srknula bi kavu, povukla dim i kroz tamne naočale gledala niz ulicu.
.
Da je Trajan imao i rogove i rep, da je ponekad i zamukao kao govedo, opet bi se mogao smatrati srećkovićem, jer je njegova tajna izronila na površinu. Sanjicina nikada neće izroniti, ne zbog straha od roditelja…uostalom, gdje su oni uopće?
Uzmemo li Sanjin primjer, trebamo li se čuditi padu hrvatskog nataliteta?
Što ako je strah najveći razlog što je Sanja još neudana, trenutno i bez momka?
Mislim na onaj duboko usađeni strah!
Nije mala stvar ako Sanja strahuje da bi i tata njenog djeteta mogao uvesti kaznu "ruke u zrak".
.
Čekajući konobara da mi izda račun, opet bacih pogled. Na trenutak, no meni posve dovoljno da ju ponovo prepoznam:
Bijaše to ipak ona ista Sanjica, bistra, krhka, slaba, bespomoćna, …jedino odrasla žena, ali ne sa zaboravljenim ranama, samo s duboko skrivenim, na sigurnome.
One su od roditelja stvorene, ali od Sanje zatrpane u "rupu".
O čemu misle današnji roditelji koji osjećaju da griješe prema supružniku, prema djetetu i sebi, i po ljudskoj i Božjoj pravdi - zar kao Sanjini?
Koliko je danas ovakvih Sanjica?
.
Napustio sam restoran.
Tog dana sam još jednom sreo Sanjicu. Išla je k autobusnom kolodvoru.
Tko zna kada i hoću li ju ikad više vidjeti? Ali bih volio da ju svaki roditelj upozna. A…možda i ne mora, jer lako ju je prepoznati: ako ne nosi naočale, odmah se u pogledu vidi što znači biti ispušni ventil….ne bilo kome.
Mora da je grozno živjeti s "trajanovskom rupom"…koja čuva tajne roditelja.
Zar doista roditelja?

_________________
"Sluge smo beskorisne!
Učinismo ono što smo
bili dužni učiniti!'"
(Lk 17,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr