www.tebe-trazim.com

O ukusima se ne raspravlja, svi smo različiti. Netko uživa u čitanju, drugi uz igrice, treći se bavi sportom, netko guta očima putopise…Netko voli medicinu, netko zazire od nje. Netko se toliko zadubi u znanost da sam počinje maštati o vlastitom mikroskopu, teleskopu… Nije čudo, jer živimo već u 21. vijeku, u kojem smo obasuti pravim orkanom informacija. Teško je dugo zadržati pažnju na nečemu, kad nam mediji diktiraju što je za nas najvažnije, oni misle, otkrivaju i zaključuju umjesto nas. Sve im je nekako podloženo. Ima tu i dobrih "stvari", ako smo, zbog te brzine prelaska na uvijek nešto novo uopće u stanju upamtiti nešto. Ovisno od nas i naše "predisponiranosti", zar ne? Najbolji medij je ipak TV - slika i ton.

Na toj TV smo mogli vidjeti film o dječaku koji je imao tumor na mozgu. U novonastalom košmaru/problemu otac postepeno počinje sumnjati u liječničke mogućnosti/medicinu. To mu je diktirao razum(pa, dao na ga je sam Bog zar ne?). Uz razum, majka se bazirala na svoj credo. Vjerovala je kako Bog od njih dvoje, kao roditelja traži da poduzmu sve što je u njihovoj moći, a tada će i Bog učiniti svoje. Na kraju se upravo to i dogodilo. Za TO postoje i liječnički nalazi koji potvrđuju - čudo.

Odmah sam se sjetio Evanđelja i tolikih Isusovih riječi izliječenima:"Idi! Vjera te je tvoja spasila"! Ali sam se sjetio i mnoštva pločica, jer nećemo valjda ustvrditi da se po svijetu ne događaju čuda? Ali, ako se ono i dogodi, umjesto da izliječeni, sa dokumentacijom i opisom tijeka događaja ode k svom župniku da to prijavi, sretnik odmah kupuje mramornu ploču i sa uklesanim(i masno plaćenim)tekstom "HVALA" odlazi na mjesto ozdravljenja. Takve "potvrde" ne koriste ničemu i nikom, ponajmanje dragome Bogu, koji je jadnika(srećkovića?) i ozdravio. A bome ne koristi ništa ni izliječenome, ponajmanje našoj HBK-i(ako je ozdravljenje kod nas). Te ploče nalazimo po raznim svetištima.

Sjećam se da sam pročitao pitanje i odgovor: "Kako to da u katoličkoj Crkvi nema čudesa ozdravljenja", a odgovor o. Tardifa:"Tko to kaže"! - zbunjuje zasigurno mnoge. I mene je.

Što je veće čudo: kad pacijent iznenada na neobjašnjiv način ozdravi ili kad se grješnik sa 40-godišnjim "stažem" života bez ispovijedi iskreno pokaje, ispovijedi i nakon toga promijeni način svoga života? Ono prvo može biti čudo! Ali i "čudo", koje može izvesti medicina, nekada i travar, a čujemo sve češća ozdravljenja od strane samozvanih iscjelitelja po sistemu "čiribu-čiriba". Lako je zakrpati slomljeno rebro, zašiti ranu na prsima, odčepiti zakrečenu arteriju, ali nema toga kirurga koji će izliječiti srce ranjeno grijehom. To je Božji "posao", ali u oba slučaja mora sudjelovati i čovjek sa svojim: "Hoću! Vjerujem"!

U ŠTO vjerujem? Bernadici su stavili tablu lima između nje i točke u koju se fokusirala: dok je imala viđenje. I "pekli" su je - srećom samo svijećom… Nas ovdje ipak ne zanima sama "tehnika", pa ni zaključak ispitivanog fenomena, koliko osobna predisponiranost promatrača/ispitanika fenomena. Da ona majka iz filma NIJE VJEROVALA kako Bog - ako to On hoće - MOŽE zahvatiti i ozdraviti njena sina, nikad ne bismo gledali taj film. Ako se krenulo na ispitivanje nekog fenomena u Lurd, Fatimu,.. Međugorje ili u Ilaču s predispozicijama da se "ta stvar/lakrdija mora što prije okončati" - uzalud su svi mogući i nemogući instrumenti i tehnike!

Ako ja neću na ispovijed - tko mi što može! A neću jer - "vidim da ni taj, koji mene ispovijeda ne živi kako treba"…- Zar mi je to opravdanje za život u smrtnoj opasnosti? Kome nije bitno što imam dobar "instrument" - savjest kao prvo, a tada ispovjedaonicu sa svećenikom u njoj?! Znamo da po pitanju svakog ukazanja ili privatnih poruka svatko ima pravo na svoje mišljenje, iako Crkva donosi svoj konačni sud. Ako vjerujem, to je moja osobna stvar, ako ne - isto! Bogu hvala i na tome!

Može li se išta nadnaravno potvrditi/dokazati mikroskopom, teleskopom, EEG-om, EKG-om UZV? Opovrći se i može - ako ti instrumenti "ne reagiraju" na očekivani način. Ako Boga ne vidimo - slijedom te logike - Boga NEMA! I opet, tvoja stvar. Ako netko vjeruje da mu novonastali mir, nađen u nekakvom svetištu, omogućava osobni doživljaj/osjećaj kao da je za korak približi Božjim sferama - onda strahovito griješi tko ignorira mogućnost "ozdravljenja"(ne mislim tu na "intervenciju" Z. Linića i sl.).

Navodno plaču kipovi širom svijeta. To, što plače i narod, nekoga tko se skriva iza laskave titule ne tangira? Ukazuje li se Isusova Majka uistinu s tolikom učestalosti? Jesu li razne poruke doista od Isusa i Marije i drugih svetaca?

Ako dobijem Andersenove bajke, no s naslovom "Bajke brače Grim"- shvatit ću podvalu. A ako nisam čitao braću Grim? Nikom ništa, jer su to ionako u oba slučaja bajke. Zabavit ću se, neću imati grijeha! Međutim, ako pročitam ignoriranu poruku iz Sjeverne ili Latinske Amerike, možda iz Rusije…i nalazim samo detalji koji me potiču da ipak razmislim o svome životu, pa i zavirim u Evađelje, zar griješim, ako ustanovim da u poruci BAŠ NIŠTA ne odudara od Evanđelja?Zar su to bajke? E, tada počinjem sumnjati u dobronamjernost "suca" koji ismijava "lošu igru" igrača ili tima koji mu se ne sviđa iz samo njemu poznatih razloga, ne mareći ako bi i selektor i trener mogao biti sam Bog.

Duh sveti je kroz povijest kršćanstva zahvaćao uvijek kad je narod bio prepušten sam sebi iz bilo kojih razloga, pa kako ne bi tek u današnje vrijeme?! Mora li Bog danas djelovati "obrnuto", prema gore,..preko malenih doprijeti do onih "visokopozicioniranih", u Njegovoj Crkvi, ako "stvari" nisu postavljene "ispravno", prema dolje? Ne razumijem pojedince koji zatvaraju vrata, uglavnom IZA sebe, ali često i ispred onih koji žele naprijed. To čine tim "preciznije" ako je poticaj došao iz nekog još nepriznatog svetišta, iako se u nj slijevaju već milijuni iz cijeloga svijeta.

Ako su - a vidimo da doista jesu - u narodu "stvari" pogrešno postavljene, ne bi li tim ovcama pastiri trebali reći koje su te "stvari"? Jedna je gore spomenuta - one PLOČE sa zahvalama za ozdravljenje, načičkane po svom svetištima. Ako je netko u zabludi (jer toga više ima nego nema), treba argumentirati i podastrijeti dokaz o tome - narodu otvoriti oči!

Šutnja ne da nije zlato, nego je pogubna kao sredstvo ignoriranja nekakvog "šuškanja. Sam pokojni papa Ivan Pavao II - veliki, možda najveći hodočasnik današnjice - nije branio hodočašća. Nigdje! Pa ni u Međugorje, ali će "stvar" ostati tako do daljnjega dok puk ne shvati: biskupi neće priznati ni jedno svetište ako nemaju DOKAZE! A za to smo mi, narode, sami krivi!

Nije narod glup kad kaže: "Gdje je dima ima i vatre". Dakle - treba li vatru ugasiti ili potaknuti? Ako je ima! "Kornatski slučaj" je alarm protiv površnosti i nemara za čovjeka pojedinca, kako s materijalnim, tjelesnim, ali i sa duševnim posljedicama. I tu nema ničega nadnaravnog, iako se "istraga" vodi kao da jeste, jer bi netko iza "zidina" naše domaće svjetske vlasti žarko želio da sve mistificira, najbolje da padne u zaborav - ali to puk neće! Sad dolaze već i zahtjevi za obeštećenje. Takvi zahtjevi, zbog "gašenja" duhovne vatre(vjere da Bog može činiti na Zemlji što smatra potrebnim)ne prijete nikome u Crkvi. Ali vatra ipak tinja.
Vatra je uvijek vatra, a dok samo tinja - ne grije. Ali ipak dimi i zagađuje.
Sjetimo se zaključka komisije koja je "ispitivala slučaj Međugorje":
"OBZIROM DA SE NIČIME NE MOŽE DOKAZATI DA SE RADI O IČEMU NADNARAVNOM - UKAZANJA U MEĐUGORJU NEMA"
E, pa sad, koji je "dim" gori, koji više zagađuje DUŠE i srca: dim ovakvih "komisija" ili od racionalista nazvanih praznovjeraca, svih onih koji se u Međugorju ispovijedaju i rasterećene savjesti i smireni vraćaju se svojom domovima?!