www.tebe-trazim.com

e i meni se zna dogoditi da molim a u biti odem negdje drugdje i tada se samo smirim i u tišini se približim Bogu, samo u tišini...
Točno ovako :

počesto je u životu sadržaj važniji od forme

ja se slažem sa naggarom da moliti treba klečeći. i sam kod nekih molitava ne klečim , npr. kada molim s prijateljima večernju molitvu krunice zbog uskog prostora u sobi, ali opet bi se moglo toliko naći za kleknuti. dok molimo, klečimo! zašto? ja to gledam kao pojačanje molitve, jer ono što nam se katkada baš ne da, to treba.
a pogotovo Bogu treba dati najdragocjenije vrijeme. to ne zaboravimo.

pozdrav tebi Izak, nek si se malo javio, nadam se da si dobro i da prepoznajes vrsiti Bozju volju. Bozji blagoslov vazda bio na tebi!

Ne znam zasto se to odjednom mjenja,da mozemo zdravi i mladi birati ,
kako cemo moliti,ako biramo ona treba biti razlog zasto....
Mene su stari naucili,

Molitva na lezec- bronza

Molitva na stojec,sjedec-srebrena

Molitva na klecec--zlatna..

Pa ako biramo jos i koju cemo molitvu moliti,i koliko moliti....?

Neki stariji ljudi ne mogu klecati poradi slaba tijela i Gospinu krunicu tesko da bi klececi uspjeli izmoliti do kraja. A takoreci cijeli zivot mole Gospinu krunicu. Oni sjede i mole.
Osobno volim moliti i dok se vozim autom, kad se sam vozim. Tako da ustvari nisam sam. I to je nacin kako moliti na cast Bogu i za hvalu Presvetom Trojstvu. Tako se bolje odbijaju duhovi zlobni i ponude kojima je jedini cilj odmaknuti od Boga, na bilo koji nacin, a najcesce na nacin za kojeg nismo svjesni.
Ima li tko misljenje o tome moze li biti lose voziti i spominjati Bogu molitve koje caste Rane Njegove, koje Krv Njegovu opisuju s najvecim postovanjem i koje se s postovanjem izgovaraju, iako se vozi auto ili npr. seta prirodom?

Ima li tko misljenje o tome moze li biti lose voziti i spominjati Bogu molitve koje caste Rane Njegove, koje Krv Njegovu opisuju s najvecim postovanjem i koje se s postovanjem izgovaraju, iako se vozi auto ili npr. seta prirodom?[/quote]

nema ništa loše u tome

ali tu se gubi koncentracija i dok voziš,mislim da ti je bolje da gledaš na

cestu,teško je istovremeno biti koncentriran na dvi strane.


za neke koji nisu sigurni kako moliti:

kad moliš,moli u sebi,pronađi mjesto gdje ćeš biti u miru i tišini,

polagano izgovaraj riječi,meditiraj,

sklopi oči i zamišljaj Isusa

ispred sebe.kako te Grli i Ljubi...Oprašta

Ako možeš,klekni,a ako ne možeš,onda sjedni ili stoj.

ne, leo nema ništa loše moliti dok voziš auto, ili šetaš u prirodi, dapače , na taj način Bogu govoriš da je stalno prisutan u tvojim mislima i koliko si ovisan o Njemu.
Što se tiče položaja tijela u molitvi( dakle u vremenu koje si isključivo odredio za molitvu) mogu razumjeti naše bake i starije osobe da sjede dok mole, a bolesne ili invalidne osobe da leže dok mole. Mislim da je jako važno obiteljsko nasljeđe, kako su nas naučili moliti, pa tako sva moja sjećanja iz djetinjstva pa i kasnije, koja mi uvijek preplavljuju dušu su moja majka na koljenima i nas četvoro djece na koljenima u molitvi Krunice.
Ja sam odrasla u obitelji u kojoj se jako držalo do odnosa roditelj-djeca, znalo se što djeca mogu i smiju pred roditeljima.
Tako ako bih ja ležala ili sjedila u prostoriji, kad bi ušao moj otac ja sam se iz poštovanja prema njemu dizala i pozdravljala ga. A isto tako i sa susjedima i svim starijim ljudima.
Otac, zemaljski otac bi trebao biti preslika Boga. Međutim, znamo da većinom to tako nije, ali držim da koliko bi poštovanja trebali imati prema zemaljskom ocu, koliko još i više prema našem Nebeskom Ocu.
Nezamislivo mi je da bih svoje molitve Bogu upravljala ležeći u krevetu, pored zdravog tijela.
Najdublja iskustva u molitvi su dok klečim pred Gospodinom, podno Križa. Klečati pred Gospodinom za mene znači, imati strah Božji u sebi, odnosno Gospodinu dušom priznavati svoju istinsku vjeru u njegovu Svemoć, Njegovu Svetost i Veličinu, a istovremeno mu pokazati svoju malenost, poniznost i ovisnost o svom Stvoritelju. Ne hiniti poniznost, jer Gospodin proniče srca, takav stav dolazi prvenstveno po daru Duha Svetoga- imati Strah Božji. Taj Strah Božji čini ne da se plašiš Boga ili Njegovog gnjeva, nego upravo obrnuto- biti svjestan-znati da nam je Bog uvijek blizu kao milosrdni Otac, koji nas je iz ljubavi stvorio i koji se brine za nas u svakom trenutku našeg života i zbog toga mu priznati da je On upravo ono što je rekao za sebe, Početak i Svršetak, Alfa i Omega. Vidjeti sebe, malenog, grešnog i slabog u toj korelaciji Svemoćnog Boga-koji je čist, pravedan, bezgrešan, svjetlo ljubav, i milosrđe i sve što JA JESAM- čini da s strahopoštovanjem klečiš pred Gospodinom, pa molio ga za kakvu milost ili mu naprosto zahvaljivao na zadobivenoj milosti. To naprosto znači-neprestano uviđati svoju ovisnost o Stvoritelju. Da si bez Njega-ništa!
Moj zemaljski otac, sada pokojni me često držao u krilu, čak i u mojim četrdesetim godinama...za njega sam uvijek bila njegovo milo dijete...tako
da ja često u trenucima kad jednostavno s Bogom jesam, bez ikakvih određenih molitvi, nego naprosto bivstvovanje s Bogom i Njegovom blizinom- tada Boga doživljavam kao dobrog Oca pred kojim mogu sjediti ili klečati sa spuštenim koljenima na pod i s glavom oslonjenom na rub kauča. Tako sam ja onda u krilu mog Nebeskog Oca.
Možda će neko reći da je "moj" Bog strog, da Bog nije takav...da je njemu važno samo da se mi molimo pa ma kako...ali reći ću vam da je moje iskustvo Boga- iskustvo dobrog i milosrdnog Oca, koji voli svoju djecu-ali i želi poštovanje i autoritet od svoje djece. Mislim da moj zemaljski otac-iako sam nije bio u vjeri,-je svojom ljubavlju i milosrdnim srcem nama djeci uspio približiti sliku Boga Oca, neka mu pokoj vječni daruje Gospodin!

Svatko od nas treba moliti onako kako osjeća.Ne opravdavam moje fizičko odmaranje dok molim,ali nesmatram da time manje poštujem ili volim Boga.Neznam u kojoj temi je jedna mama i supruga postavila pitanje za neke kraće molitve,jer je zbog obveza(kuhanja,pospremanja,brige o djeci)naknap s vremenom za molitvu.Prije nego što sam se udala,i postala majkom imala sam i ja puno više vremena za molitvu.Mislim da je svaki moj ručak skuhan obitelji,svako premotavanje pelena,svako buđenje u noći kad odemo k dijetetu,svaka igra s njim također molitva.To činimo iz ljubavi,taj ručak na stolu je skuhan ljubavlju.Bog mi je podario da budem supruga,i majka,i da molim onoliko koliko stignem,a ne da se opterečujem i šizim na sve oko sebe što nisam uspjela sve izmoliti,a to sam nekada činila.

Kako kuhamo rucak s ljubavlju, tako nam slicno moze biti i s molitvom, no s kuhanjem rucka ili mijenjanjem pelena ili s roditeljskom brigom koju pruzamo, nikada ne mozemo ciniti ono sto cinimo s molitvom.
I na jedan i na drugi nacin odgovaramo Bogu na njegov poziv da ljubimo jedni druge. Molitvom, jos, odgovaramo Bogu na intimniji nacin i molitvom mozemo spasiti vise dusa, koje su kao mi sami, kao netko nam poznat ili kao netko tko nam uopce nije i nikada na ovom svijetu nece ni biti poznat.
Bozjem se milosrdju daleko najvise mozemo pribliziti molitvama, a Bozje je milosrdje za ovo vrijeme jedino jos sto je ljudima ostalo, jedino sto ljude i duse, one koje Gospodin Isus Krist prepozna, moze spasiti.