Dragi brate,
ne znam što bih ti drugo rekla,osim onoga što se već drugi napisali,da porazgovaraš sa nekim svećenikom i izneseš mu svoja razmišljanja.Vjerujem da će ti biti lakše odlučiti.
U međuvremenu prenosim ti ovdje svjedočanstvo
jednog svećenika možda ti pomogne:
BtB
Kroz zgode i nezgode do svećeništva
Zovem se Krešimir Ćirak. Rođen sam u Posedarju gdje sam odrastao i završio osnovnu školu.
Bog je uistinu onaj koji poziva i to na bezbroj načina, svakoga od nas na orginalan način. Njegov zov u datim trenutcima je često puta neshvatljiv, ali kad se sada kao svećenik osvrnem, vidim jednu stalnost, ustrajnost, postojanost Njegova poziva.
Jesam li siguran sada da me je On pozvao? Nisam, niti ću ikada ovdje na zemlji biti siguran, ali znam da svakim danom otkrivam i dalje njegov poziv kroz ljude i ljepotu svećeničke službe.
Moje djetinstvo je bilo kao i svako drugo. Prolazio sam sve radosti i žalosti, nadanja i razočaranja koje donosi djetinstvo. Bio sam ministrant do osmog razreda.
Sjećam se jedne zgode iz osmog razreda kad nas je razrednica pitala na satu razrednika što će tko upisati nakon osmog razreda. Netko reče «profesor», netko «liječnica», netko «inžinjer», «policajac»...a ja nisam znao što bih, neko sam zanimanje onako izmislio.
Jednog dana prolazeći pored župne kuće prišao mi je župnik i upitao: "Krešo, hoćeš li poći u sjemenište?" "Zašto ne?" odgovorio sam. Kao ministrant tamo sam odlazio igrati nogomet gledati filmove, biti s prijateljima, zabavljati se.
Uto sam otišao. Međutim, prostrujilo mi je kroz glavu "nećeš se moći imati curu, nećeš se ženiti". Skamenio sam se. Nakon toga nisam tako često prolazio pored župne kuće. Izbjegavao sam župnika. Međutim župnik nije izbjegavao mene. Moju riječ je ozbiljno shvatio te već za koji dan došao je i rektor sjemeništa, pozvao moje roditelje koji naravno ništa nisu znali. Kad je moja majka čula za što su je zvali sva ushićena je rekla: "Imam četvoricu sinova. Trojica meni, jedan vama." A ja najmlađi među braćom. I još kažu da roditelji vole najmlađu djecu. Hm.
Kako je to sve izmaklo kontroli rekao sam roditeljima da to nije za mene jer ja to ne mogu. Upisao sam se u tehničku školu. Župniku nisam za to ništa govorio. Ostavio sam ga u lijepom uvjerenju.
Kad sam došao u školu pred početak školske godine imao sam što vidjeti. Kažem, ja sam u nekim stvarima divljak, ali ovako nešto u školi ma nije to za mene i vratio se kući.
Gdje se upisati - skoro je početak nove školske godine? Izgubit ću školsku godinu.
Ma, idem ja u sjemenište da ne izgubim godinu.
Dolazim u sjemenište, a ono «koma» tamo. Manje nogometa nego što sam očekivao, manje TV nego li sam mogao zamisliti, ali ipak društvo iznad svih očekivanja. Počelo se meni to sviđati. Samog sebe uvjeravam - ma napustit ću ja nakon prve godine. Prošla prva godina. Ma, napustit ću ja nakon druge, ma napustit ću nakon treće ... U to je počeo domovinski rat. Morali smo otići u Pazinsko sjemenište gdje sam i maturirao.
Tijekom tog razdoblja od osmoljetke do mature ima nekoliko zanimljivih zgoda kroz koje sada čitam da me je Bog vodio i pozivao da da to tada nisam znao. U šali znam reći da nije bilo ateista (komunista) nikada ne bih bio svećenik.
Prva zgoda:
U sedmom razredu za vrijeme župnog blagdana Gospe od Ružarija kupio sam jedan lančić s križićem. Sutradan sam pošao u školu. Dok smo stajali u redu za doručak odjednom me zgrabio pedagog škole, odveo u neku ostavu gdje su bile metle počeo me tući školskim dnevnikom, zgrabio lančić i počeo vikati: Što ti je ovo? Kako to možeš nositi? Nakon toga znao sam se pitati:"Tko je taj Bog?"
Druga zgoda:
Kada sam se vratio prvi put doma za Božić susretne me jedan čovjek koji je prije bio pilot u JNA. Kaže mi "Mali čujem da si poša u pope?" "Da!" odgovorim pomalo bojažljivo. "Ti viruješ da Bog postoji?" "Naravno" odgovorim zbunjeno i neuvjerljivo. On reče:"Ja sam proletio cilo nebo, ali ga nikada nisan vidija" A ja se u sebi nakon te zgode često u sebi zapitivah: "A gdje je Bog?"
Treća zgoda:
Tijekom domovinskog rata susreo sam se s prijateljima iz osmoljetke. Na njihovim licima nije više bio onog ushita pred pomisli na budućnost. Ništa im nije imalo smisla, potpuna bezvoljnost. Međutim, u razgovoru sam jednom rekao "Ma ljudi što govorite, život je i u ratu još ljepši ga treba osmisliti"
Bilo je još mnogo zgoda i nezgoda kroz koje sada čitam da me Bog pozivao, a i sada me svakodnevno poziva da ga još ustrajnije slijedim u svećeničkom pozivu!
don Krešimir Ćirak, svećenik