www.tebe-trazim.com

Sveti Nikolaj Velimirović

RAJSKA PIRAMIDA

UVOD

U staro, prastaro vrijeme carevi egipatski, faraoni, zidali su piramide od kamena. Neke od tih piramida visoke su 50, neke 100, a neke i preko 100 metara. Ima ih koje su dva puta više u visinu od Svete Sofije, najslavnije crkve na Pravoslavnom Istoku. Zagonetka je zbog čega su faraoni zidali ove piramide, kao što je u starom mnogobožačkom Egiptu sve zagonetka, sve gatka, sve gatanje. No, izgleda najvjerojatnije, da su faraoni podizali ove velebne zidarije maštajući o besmrtnosti svojoj. Gatali su oni o besmrtnosti duše, gatali i o besmrtnosti tijela. Svakako još da im je pobuda za ovo zidanje bila i sujeta, uzajamno nadmetanje. Svaki od njih je želio ovjekovječiti sebe jednim takvim spomenikom, koji bi prkosio vremenu i trajao dokle zemlja traje. U egipatskoj ˝Knjizi mrtvih˝ izraženo je gatanje Egipćana o sudu Ozirisovom i besmrtnosti čovjekovoj na sto načina, sve u mutnim slutnjama i nagađanjima.

To staro egipatsko gatanje o čovjekovoj besmrtnosti objavljeno je u Kršćanstvu kao stvarnost. Samo je u Kršćanstvu pojam besmrtnosti očišćen od svake zablude, otrgnut od mutnih mnogobožačkih sanjarija i od fantastičnih slutnji i proizvoljnih nagađanja. Pojam o besmrtnosti u kršćanskoj epohi vezano je za postojanje Jednog Živog Boga, i za spasiteljsku žrtvu Kristovu i Njegovu uskršnju pobjedu nad smrću.

I Kršćanstvo je pobudilo ljude na zidanje piramida. Pobudilo je na taj posao ne samo careve i velikane ovog svijeta nego sve ljude, koji vjeruju u Krista i idu za Njim. Jer su svi Kršćani nazvani carevima po riječi Tajnovidca: i učinio nas kraljevstvom svećenika za Boga, svoga Oca (Otk. 1, 6). Prema tome svaki Kršćanin ima čast i dužnost da zida jednu piramidu za sebe. Koliko, dakle, Kršćana u svijetu – toliko piramida. Ove kršćanske piramide su daleko više u visinu od svih faraonskih piramida. One se ne mogu mjeriti običnim metrom. Uznose se iznad sunca i mjeseca i cijelog materijalnog svijeta. Uzvisuje se u nebesa i tamo se tek vide u svoj veličini i krasoti svojoj. Niti se boje vremena, ni kiše, ni vjetra, ni mraza, ni bombi, ni granata, niti ikakve slijepe razorne sile. Sav svijet je nemoćan prema tim kršćanskim piramidama. One stoje van rušenja i van smrti. Njima je osigurana besmrtnost u svijetu, gdje se ime smrti ne spominje niti žalac smrti osjeća. Jer to su piramide duhovne, stvarnije od svake fizičke stvarnosti. One su na duhovnom temelju zasnovane, duhom postrojene, duhom ukrašene, duhom utvrđene i duhovnom carstvu namijenjene. Potrebu i plan ovih piramida objavio je sam Gospod Isus Krist. Zidari su svi kršteni ljudi, uz svemoćno sudjelovanje samoga Duha Božjeg. Svaka ta piramida ima devet glavnih katova, i deseti je kat kula radosti, kojom sam Tvorac kruniše cijelu građevinu. Svaki kat opet ima po nekoliko svojih posebnih katova s mnogo odjeljenja. Svi viši katovi temelje se na onima koji su ispod njih, kao što je prirodno i pri običnom zidanju na zemlji. I svi ukupno predstavljaju jednu prekrasnu skladnost, da se oko ne može nagledati. Kao što je poznato, faraoni su zidali svoje piramide na pijesku, i dovlačili su kamen izdaleka. Piramide kršćanske, rajske piramide, osnovane su na najtvrđem temelju, na kamenu, a taj kamen je Gospod Isus Krist, o čemu govori veliki Kristov apostol ovako: tako dakle više niste tuđinci i gosti – domaći ste Bogu, nazidani na temelju apostola i proroka, kojih je kamen zaglavni sam Isus Krist, na kome sva građevina sastavljena raste za crkvu svetu u Gospodu, na kome ćete se i vi sazdati za stan Božji u Duhu (Ef. 2, 19-22).

PRVI KAT

Na jednoj uzvišici iznad plavog jezera Genezaretskog sjedne Božanski Ustrojitelj na zelenu travu i otpočne otkrivati plan novog zidanja, nije pokazivao plan na papiru niti ga je pisao pisaljkom. Nego silnim riječima pečatio ga je u duše učenika Svojih i naroda kao dijamantom umekšani vosak. Prve Njegove riječi otkrivaju, kako se otpočinje zidanje rajske piramide, i kako se gradi prvi kat.
Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko. Samo je toliko rekao o zidanju prvog, najšireg i najtvrđeg kata, koji treba držati i nositi na sebi svu ostalu palaču. No, ovo ti je dovoljno, o Kršćanine, samo ako istinski želiš zidati carsku piramidu, kojoj ćeš se radovati u Raju vječnosti. Sam znaš, da što god su temelji jedne građevine dublje u zemlji, to je građevina sigurnija. Ništavost naša ljudska vrlo je duboka; tako duboka i skrivena, da mnogi ne silaze do dna njenoga. No, blago onima koji siđu baš do dna. Ništavost ljudska nije neki dar, koji se dobiva izvana već stvarno stanje, koje treba samo saznati. A do saznanja svoje ništavosti dolazi se ne laskavim ispitivanjem sebe. Ko to čini, taj dolazi do saznanja o svojoj trojakoj ništavnosti:1. o ništavnosti u pogledu svog znanja, 2. o ništavnosti u pogledu svoje dobrote, i 3. o ništavnosti u pogledu svojih djela. Ništavnost je viši stupanj siromaštva. To preveliko siromaštvo, upravo ništavilo, osjeća čovjek bilo da promotri svoju misaonu moć, bilo moralnu, bilo pak djelatnu. Htio bi da dođe do saznanja, do saznanja o sudbini svojoj, tko je on i otkud je i što mu treba činiti u ovom prepletenom tkivu života. No uviđa – baš i ako je najučeniji – da je sve njegovo znanje prema njegovom neznanju kao školjka vode prema moru vodenom. Htio bi se uzdići dobrotom iznad svih drugih bića u svijetu. No vidi kako pada na svakom koraku u kaljužu zla i opačine. Htio bi uvijek činiti najbolja i najveća djela, no uviđa svoju nemoć, svoje ništavilo. Ostali ljudi ne mogu mu pomoći, jer su i oni ništavni kao i on, po riječi pjesnika:

˝sve njihove misli na jedno sabrane
˝ništa drugo ne predstavljaju mi
˝do kroz mrak žedno tumaranje
˝i pogleda mrakom ugašena˝

Tada se čovjek vraća Tvorcu svome, pada u prašinu pred Njim, predaje se volji Njegovoj i vapije za pomoć. Ovo saznanje i osjećanje svoje krajne nemoći i krajnjeg ništavila naziva se siromašni duhom. A siromašnost duha protivi se oholosti duha. Međutim, oholost je mnogo veće ništavilo od siromašnosti duha. Saznati i osjećati svoje ništavilo mnogo je manje ništavno od oholosti. Jer oholost je ne samo ne znanje nego i glupost. Oholost je mati svih gluposti i svih zala ljudskih. Poznati sebe znači uvidjeti svoju nemoć i svoje ništavilo; Zatim doći do skrušenosti srca, i najzad zavapiti Bogu za milost i pomoć.

Skrušenost ili smjernost, što potiče iz pravog saznanja svoje nemoći, osnova je svih vrlina, osnova duhovnog života svakog Kršćanina, osnova i rajske piramide. Ivan Kolov rekao je: ˝Smirenost to su vrata ka Bogu˝. Jednom se prepirao zli duh sa svetim Makarijem, pa najzad uzviknu: ¨Sve mogu Makarije, što i ti možeš, samo me ti jedino pobjeđuješ – smirenošću!˝ Za smirenost je netko rekao: ona nema jezika da govori zlo o drugima, nema očiju da vidi tuđe zlo, nema ušiju da čuje tuđe zlo.˝

Ko je uvidio, da u svom ništavilu ne može ništa bez Božje pomoći, taj dobro zida prvi kat rajske piramide. Bez mene ne možete činiti ništa, rekao je Bog.

Na svakom koraku, od jutra do noći razuman čovjek saznaje istinitosti ovih riječi. I jedino to saznanje čini ga velikim pred Bogom.

Kad se čovjek isprazni od zlog vjetra oholosti, onda mu u duši nastaje tišina, u koju ulazi Duh Božji. A kad Duh Božji uđe i nastani se u duši, onda On zida cijelu rajsku piramidu po Svom razumu i Svojoj volji, samo pod tvrtkom čovjeka. O, Kršćanine moj, glavno je, da mi ne smetamo Duhu Božjem da uđe i gradi. Glavno je, Kršćanine, da prezreš u sebi sve ono što je od tebe a ne od Boga, pa bilo u području znanja ili osjećanja ili htjenja. Rekao je Bernard od Klervoa: ˝Tko stekne pravo znanje o sebi, postaje prezren u vlastitim očima.˝

Ne govori, oholico, zašto bih ja sam sebe ponižavao i podcjenjivao? Niko od tebe ne traži, da od sebe praviš ništavilo, nego da priznaš svoje već postojeće ništavilo, koje je van svih rasprava. Kad priznaš ono što već jesi i ispovjediš, tek onda ćeš moći položiti prvi kamen u temelju svog duhovnog zidanja. Zatim ćeš moći izgraditi cijeli prvi kat svoje rajske piramide, koji je sav kao od željeza: i čvrst kao željezo i taman kao željezo.

DRUGI KAT

Kada je prvi kat dobro sagradio, tada Kršćanin hita k građenju drugog kata. Prvi kat ne privlači toliko svojom ljepotom, kao što ni željezo ne privlači, ali je on čvrst i koristan, kao što je i željezo čvrsto i korisno za visoka zidanja. Više je u zemlji nego iznad zemlje, više nevidljiv nego vidljiv, kao svaki temelj. Smirenost nije neka vrlina što sja i blješti. Prvi kat je sav od misli o svom osobnom ništavilu i od osjećanja svog ništavila i nemoći.

Drugi kat je od suza. Blaženi koji plaču, jer će se utješiti. Suze – čudan materijal! Sasvim nježan, no pouzdan. On blista kao kamen opal. I zaista, ovaj drugi kat, kat od suza, izgleda kao kat od dragog kamena opala.

U oholog nema suza. On se hvali time što ne može plakati i što nikad nije zaplakao. On ne zna, da je to slabost a ne snaga. Na njegove oči izlazi suhi oganj što rasprostire suhost na srca ljudska. Oholost je izrasla iz plitke zemlje na kamenu. Međutim, u dubini se javlja vlaga. Skrušenost pred Bogom liči na duboko oranje, na kojem se javlja vlaga. Skrušen ili smireni u duhu plaće. Njegova je duša sva suzna, čega su mu i oči svjedoci. Netko od pravoslavnih učitelja govorio je o dva krštenja: jedno vodom, a drugo suzama. Drugi je opet rekao: plači dan i noć i ne znaj sitosti u plakanju!

Možeš i ti pomisliti: suze su znak slabosti! Ne pomišljaj tako. Kršćanine, koji su najviše plakali, s pjesmom su hodali na gubilište.

˝Suze su sjaj očiju˝ rekao je Antonije Veliki. Najveće grješnice: Marija Egipćanka, Taisa i Pelagija oprale su svoje duše suzama, i posvetile se. Tako i tisuće drugih.

Tako možeš i ti, Kršćanine. Za mnogi smijeh u životu sigurno ćeš se kajati, no ni za jednu suzu prolivenu. Teško vama koji se smijete sad, jer ćete zaplakati – riječ je sveta iz najsvetijih usta (Lk. 6, 25-26). Nikad nije niklo zlo iz sjemena suza, a iz sjemena smijeha nikla su zaista mnoga zla. Ipak, nisu ni sve suze Evanđeoske suze. Suze, koje su potrebne za zidanje rajske piramide nisu one od pretjeranog gnjeva niti one od žalosti za izgubljenim ili ne dobivenim blagom.

Evanđeoske suze su one što teku iz skrušenog i pokajanog srca. Evanđeoske suze jesu suze za izgubljenim Rajem. Evanđeoske suze jesu i one što se miješaju sa suzama djece i stradalnika. Evanđeoske suze jesu i one što peru naše uvrede nanijete nebeskoj Ljubavi.

Kao što se rosa stvara kad se sretnu hladan i topao zrak, tako i suze prirodno i lako teku iz čovjeka, koji se susreo sa toplinom ljubavi Oca nebeskog. Suze su mi kruh dan i noć, ispovijeda pokajani car, kada mu se hladno srce susrelo sa toplinom duhovnoga Sunca (Ps. 42, 3-4).

Oni što nikad ne plaču, nikad ne osjećaju utjehu. Samo rasplakano dijete zna za utjehu, kad ga majka pomiluje.

Nije uzalud ovaj svijet nazvan dolinom plača. I sam Bog kad se javio u svijetu lio je suze.

Čovječe, pred tobom je samo izbor između plača i plača, a nikako između plača i ne plača. Ili ćeš plakati očajno i bez nade pred slijepom i gluhom nirvanom ili pred živim Utješiteljem. Ako budeš plakao pred živim Utješiteljem, primit ćeš utjehu. Sam Bog javit će ti se kao utjeha tvoja, i u tišini tvoje utješene duše sam On zidat će dalje tvoju rajsku piramidu.


TREĆI KAT

Blaženi su krotki, jer će naslijediti zemlju. Krotošću se, dakle, zida treći kat rajske piramide. Krotost je unuka smirenosti a kćerka plača. Najbolje ličnosti pripremnog Zavjeta, Samuel, Ivan Krstitelj i Djeva Marija – isplakane su od Boga. I sama krotost je vrlina isplakana. Zbog toga je, svakako, krotost tako nerazdvojna od spomenutih ličnosti, kap suza od srca. Krotost može doći samo na treće mjesto, i treći kat može se graditi poslije prvog i drugog. Nakon što se oblaci izliju, nastaje tišina; tako i svaka krotost dolazi poslije plača. Krotost nije bila nepoznata ni u starozavjetnom vremenu. Kaže se, na primjer, za Mojsija da je bio krotak mimo svih ljudi (Br. 12, 3). Govori se i o krotosti praoca Jakova i cara Davida (spomeni se, Gospode, Davida i sve krotosti njegove). No tek od Krista, krotost je ubrojena u neophodnu građu za zidanje duša ljudskih. Jer ja sam krotak, rekao je Sin Božji. A kakav je On, takvi trebaju biti i Njegovi. Krotost je prva vrlina Kristova, koju su ljudi zapazili. Gle, janje Božje! Uzviknuo je sveti Ivan Krstitelj, kada je ugledao Mesiju na Jordanu. Drugi su se gurali da što prije dođu do Ivana, da ga čuju i da se krste. A Isus se nije gurao, nego je krotko obilazio i zaobilazio. Kao janje što nikoga ne gura. Kao janje što obilazi i zaobilazi.

Krotost se javlja, prije svega, u ne guranju u prve redove. A to dolazi od savršene predanosti volji Božjoj. Krotak zna, da Tvorac postavlja ljude gdje On hoće, i gotov je da vrši volju Božju bilo u prvim bilo u posljednjim redovima. Za njega je sporedno gdje će biti stavljen, a glavno je da sluša volju Božju pa gdje bio da bio. Krotak zna, da oni iz posljednjih redova ako vrše predano volju Božju, dobivaju slavniji vijenac od onih koji su se progurali u prve redove izvršiti volju svoju. Još se krotost može i ovako iskazati: nikog ne uvrijediti, a trpljivo podnijeti svaku uvredu. Uistinu, janje je slika krotosti. Predstavite sebi Krista pred zvjerskim sucima Njegovim. Dok su oni vikali, hulili, pljuvali i kidali haljine na sebi, On je stajao šutljiv i kao janje bezglasan. Njegova tišina duše bila je kao tišina svijetlosti nad zapjenjenom burom morskom. Tako čudesna i nepojmljiva tišina, da apostol zaklinje njome vjerne govoreći: A ja, Pavle, molim vas krotosti radi i tišine Kristove (2 Kor. 10, 1). I apostoli su bili u krotosti sasvim slični Učitelju svom. On ih je poslao kao janjce među vukove, tj. krotke među ohole, trpljive među osvetljive. Kao dojilje koje stradaju od svoje dojenčadi, ali trpe i snose. Bijasmo krotki među vama kao što majke njeguju svoju djecu (1 Sol. 2, 7). Neki posjetitelji se zadive, kako jedan sveti muž podnosi psovke čobana oko njegove kolibe. Na to on odgovori: ˝time se učim trpljenju zla, govoreći sebi: ako ne mogu podnijeti ovo zlo, kako ću podnijeti veće kad dođe?˝ Nekog starca opet potkradao susjed koji ga je služio. Kad god bi ušao u starčevu odaju, on bi ponešto uzeo i odnio. Starac je to sve gledao, no ništa nije rekao. Kad mu dođe smrtni trenutak, skupe se svi susjedi oko starčeve postelje, a starac uzme ruke onoga svog poslužitelja i počne ih ljubiti govoreći: ˝Ovim rukama imam ja zahvaljivati što danas odlazim u Carstvo nebesko.˝ O, krotki, vi ćete naslijediti Zemlju. Pitate li kako to? Onako kao i apostoli čije se ime danas čuje po svoj zemlji više od njihovog? Koji je to car ili knez, čija se riječ sluša na sve četiri strane svijeta tako kao riječ apostola? Ne krotki neće naslijediti ni stopu zemlje, ni ovdje ni u Raju. A ti, Kršćanine, pomoću krotosti zidaj treći kat svoje rajske piramide. Krotost je kao dragi kamen ametist, što se preljeva u prekrasnim blagim bojama.

ČETVRTI KAT

Blaženi su gladni i žedni pravde, jer će se nasititi. Ovo je plan zidanja četvrtoga kata rajske piramide. Ovdje je građa glad i žeđ za pravdom. Glad i žeđ oduvijek su služile kao poticaj za zidanje na zemlji. No ovdje nije riječ o tjelesnoj gladi i žeđi, koja se utaži kruhom i vodom. Ovdje je riječ o jednoj većoj gladi i žeđi, o onoj koju duša krotka čovjeka nosi u sebi, i koju sva zemlja sa svim svojim jelima i pićima ne može utažiti. Čovjek krotak, čovjek janje, rekao bi sit je i zadovoljan zato što šuti i trpi. Ustvari, velika glad i žeđ za pravdom krije se u dubini duše njegove kao ne javljen vulkan.

Lako je nahraniti ohologa, tj. onoga tko sve dane svoje na zemlji upotrebljava za rušenje svoje duše. Svakim muljem zemaljskim on se hrani i poji. Proguraj ga samo naprijed, na čelo karavana ljudskog, i on će biti sit i zadovoljan. Ali onoga tko je sazidao tri prva kata rajske piramide, ništa zemaljsko, ni prolazno, ni truležno ne može zasititi. On gleda na svijet Božjim očima, misli Božjim umom, i traži Božju pravdu. Pod pravdom se ovdje razumije istina i poredak, onako kako je Bogom otkriveno i naređeno. Istina o Tvorcu, istina o svijetu, istina o čovjeku, istina o cilju i istina o putu.

Poredak iznutra i poredak izvana, poredak u duši, poredak u tijelu, u društvu, u svijetu, u svemu – poredak shodan istini. Drugim riječima: pravda je dvoje: znanje istine i pravilo vladanja. Sve što treba znati i tvoriti da bi se približio Bogu, nazvano je jednom riječju – pravda. Gladni pravde nisu bili farizeji, jer su mislili da imaju pravdu. Gladan pravde nije bio ni Pilat, iako je mimo reda upitao Krista: šta je istina? Gladni i žedni pravde bili su svi oni koji su se od početka prilijepili uz Krista i nisu Ga ostavili do smrti. Gladni su pravde i danas oni koji gladuju za Kristom. Jer Kristos je sva punoća pravde, sva istina i sav poredak, On koji je za Sebe rekao: Ja sam istina, i: Ja sam put.

Onima koji su gladni i žedni Krista kao savršenstva pravde obećano je, da će se nasititi. Vjerujući ovom obećanju mnogi Kršćani su prezreli glad i žeđ za svijetom i svjetskim, i pošli da traže zasićenje svoje duhovne gladi i žeđi. Mnogi od njih ostavljali su sve, pa su se povlačili u sebe, zatvarali u nastambe, osamljivali u pustinjama, privezivali za stolove, kako bi njegovali duhovnu glad, i kako bi tu isprobanu glad zasićivali pravdom nebeskom, tj. Kristom Gospodom. Oni su gladovali za nebom, a svijet je gladovao za njima. Car Konstantin Veliki pozvao je svetog Antonija Velikog iz pustinje, da mu dođe samo da ga vidi. Car Teodosije molio je starca Senovija, da dođe iz Egipta u Carigrad – samo da ga vidi i čuje. Car Lav putovao je u pustinju samo kako bi vidio Mojsija Murina, svetog čovjeka.
Dakle, moćni carevi, kod kojih se budila duhovna glad, silazili su sa svojih prijestolja i tražili da vide one koji su se osjećali najgladniji i najžedniji, i koji su se danonoćno strasno pružali zasićenju nebeskom trepezom pravde Božje. I mada su i ovi do kraja života osjećali ovu uzvišenu, probranu glad, svijet ih je smatrao sitim. Oni su smatrali svjetsku sitost glađu, a svijet je smatrao njihovu glad sitošću. Zaista, vještina je i glad izabrati. Od dvije gladi sluge Božje birale su glad za nebom. I tom glađu oni su zidali četvrti kat svoje rajske piramide, četvrti i divotan kao dragi kamen smaragd. Gle, njihova glad je jedina koja će se zasititi. A varljiva glad za svijetom i pohotama svjetskim nikad se neće zasititi, ni u ovom, ni u onom svijetu. Kao što je rekao Stvoritelj kroz proroka: Gle, sluge moje će jesti a vi ćete gladovati; gle, sluge moje će piti a vi ćete biti žedni; gle, sluge će se moje veseliti, a vi ćete se stidjeti (Iz. 65, 13).

PETI KAT

Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani. Tko je gladan i žedan višega blaga, zar će težiti nižim blagom? Tko je gladan neprolazne pravde Božje, zar će stezati šakama prolaznu prašinu? Tko čezne za besmrtnom haljinom duha, zar će plakati za haljinom i košuljom od trave?

Milostinja je za takvoga onako prirodna kao za putnika koji se sprema na daleki put, pa razdjeli susjedima sve ono što će mu otežavati put. Davanje materijalnih stvari najmanja je žrtva, ali neophodna. Briga za duše ljudske daleko je veća žrtva. Utvrđenje bližnjih u istini, ispravljati ih na put pravde, i moliti se za njih, velika je žrtva.

Najveća je žrtva položiti život svoj za bližnje svoje. Ovu milostinju učinio je Krist rodu čovječjem. Ta milostinja tako je ogromna, da se ona ne naziva više milostinja, no mjenja svoje ime i imenuje se – ljubav.

Milostinja može poticati iz raznih izvora, bistrih i mutnih. Najbistriji izvor milostinje je milosrđe. A milosrđe je milujuće srce. Kad neko srcem miluje nevoljnika i pomaže ga u ime milostivoga Boga, onda milostinja teče iz bistroga izvora i ima visoku cijenu pred anđelima nebeskim.

Čitajte prekrasne povijesti o dvojici ljudi, koji su nazvani milostivim: o svetom Ivanu Milostivom i o Filaretu Milostivom.

Ako tko cijeni zemaljsko blago više nego dušu, ne može biti milostiv. Sveti Grgur Dvojeslov kad je izabran za episkopa rimskog, jako se bojao da ne izgubi svoje siromaštvo. Toliko se, kažu, bojao ne izgubiti svoje siromaštvo kao što bi se jedan bogataš bojao ne izgubiti svoje bogatstvo. Stoji napisano u Svetom Pismu Božjem: Milostiv čovjek čini dobro duši svojoj (Izr. 11, 17). Kad drugome činiš, sebi to dvostruko i stostruko činiš. Jer Bog vidi i plaća; a Bog je bogat i bogato plaća. Prepodobna mati Sara govorila je, da se milosrđe može odnjegovati. ˝Čini milostinju, ma to bilo ispočetka iz čovjekougodnosti, govorila je ona, jer tako ćeš se navići najzad činiti milostinju iz straha Božjeg˝. Sveti Serafim Sarovski opet savjetuje, ako nemaš ništa pri sebi dati siromahu, ti se pomoli Bogu za njega. Bog je rekao jednom nemilostivom rodu: milost hoću a ne žrtvoprinošenje; tj.: Više želim da činite milost jedan prema drugome, nego da prinosite žrtve Meni. Toliko Bog voli ljude! On smatra našu milostinju ljudima već kao žrtvu Sebi. A mi bez Njega ne možemo ni biti milostivi prema ljudima. Naša pravilna misao o ljudima kao braći, zavisi od naše pravilne misli o Bogu kao Ocu. I tako, svaki krug naše dobre djelatnosti ma prema kome, nalazi uvijek svoj centar u Bogu.

No koliko je jasna zapovijed Božja o milosrđu, toliko je oštra njegova prijetnja nemilostivima. To apostol Božji Jakov izražava ovako: Onom će biti sud bez milosti ko ne čini milost (Jak. 2, 13).

A milostivi će biti pomilovani. Pomilovan na Sudu Božjem. Pomilovan u besmrtnom Carstvu Kristovom. Pomilovan i milovan u vječnosti od anđela i pravednika.

I tako, milostinjom se zida peti kat rajske piramide. Svaki kamen u tom katu predstavlja neku milost, bilo prema duši svojoj ili prema ljudima, ili prema životinjama ili ma kojoj tvari Božjoj. A sav ovaj kat sjaji se nebeskim plavetnilom, kao da je sazidan od dragog kamena safira. Ovo je peti kat rajske piramide.

ŠESTI KAT

Blaženi su čisti srcem, jer će Boga vidjeti.

Čistoća srca osnovana je na milosti. To je prirodno kao što se šesti kat diže nad petim. Sebičnjak i tvrdica neće osjetiti ono blaženstvo što se naziva čistoćom srca. Oni neće nikad moći izgraditi šesti kat svoje piramide zbog toga što nisu izgradili peti. Abraham je bio pun milosti, a milost mu je pomogla očišćenju srca, a čistoća srca viđenju Boga.

Zašto se ne govori o čistoći duše nego srca? Zato što srce predstavlja središte duše. Iz srca izlaze pomisli, u srcu se taje želje, u srcu gnijezde sve strasti. Zbog toga je izrečen savjet: sine, iznad svega čuvaj srce svoje (Izr. 4, 23).

Dok je srčika u drvetu zdrava, grane se mogu obijati bez opasnosti po drvo. Ali uzalud svaka ustrojenost grana i mnoštvo lišća, ako srčiku razjedaju crvi. Simeon Novi Bogoslov naziva grijehe crvima. Što su crvi za drvo, to su grijesi za čovjeka. I nikakvi grijesi ne razjedaju srce čovjekovo kao tajni grijesi. Izneseš li crve na sunce, oni će pocrkati; objaviš li svoje grijehe, ma jednom jedinom poznatom čovjeku, opraštaju ti se, i nestaje ih. I crvi i grijesi moćni su veoma u tami, da u tami.

Dok se David strogo čuvao da se ne ogriješi o zakon Božji, on je govorio s Bogom, i lako saznavao volju Božju. Čim je pogazio zakon Božji, Bog je prestao s njim govoriti, nego mu je govorio preko drugih proroka. Čisto srce je ogledalo u kome se Bog voli ogledati. Bog je ispisao Svoje veliko i strašno ime svuda u zagonetkama prirodnih tvari, a neposredno i bez zagonetki. On se pokazuje u čistom srcu čovjekovom. Kakvo ogromno uzdignuće čovjeka nad svom prirodom! Kakva slava i čast za ljude, da u tjeskobi srca svoga udostojavaju se primiti Domaćina kao Gosta! Ovo je tako velika sreća za ljude, da u nju teško mogu vjerovati oni koji nisu pogledali u jaslice betlehemske i vidjeli, do koje se nizine može spustiti Bog ljubavi. Čovjek se može dizati i spuštati, a Bog se ne može dizati nego samo spuštati. Bog se nema gdje dizati iznad Sebe, a čovjeku je dano da se može dizati iznad sebe, sve do visine samoga Božanstva. Svojom slabošću čovjek se spušta, a Božjom silom se diže. Čovjekovo je da pripremi srce, da ga očisti od prašine sitnih grijehova i od blata krupnih grijehova. Ostalo je sve djelovanje Božje sile i Božje ljubavi.

Srce se čisti vjerom, i nadom, i ljubavlju, i sjećanjem smrti, i Suda Božjeg, i divljanjem nad tvarima Tvorčevim, i ispitivanjem puteva Promišljanja, i trpljenjem, i krotošću, i milošću, i mnogim drugim. No i kad se srce očisti svim ovim sredstvima, u njemu ipak ostaje zadah zemlje, i grijeha, i smrti, dokle ga Duh Božji kao vjetar s visine ne provjetri i kao munja svojim ozonom ne namiriše. Prema riječima otaca: kada i sjećanja na učinjene grijehe isčeznu, tek onda možemo govoriti o srcu očišćenom.

Čistoća srca je kamen kristal, i njome se zida šesti kat rajske piramide. Svijetlost nebeska prolazi kroz taj kat i ne nalazi prepreku. Ništa tamo ni prljavo nema što bi je spriječilo, da osvijetli sve kutove i sve točke toga kata.

O, Kršćanine, kad budeš stupio u Kraljevstvo Kristovo, radovat će se tvojoj građevini prečisti anđeli Božji, i mladenci što se rano upokojiše u Gospodu, i djevice što u djevičanstvu prijeđoše preko mosta smrti u Raj. Na ovome šestom katu, na katu čistoće, ti ćeš im izlaziti u susret i s njima zajedno sladiti se gledanjem lica Božjeg.


SEDMI KAT

Blaženi su mirotvorci, jer će se sinovi Božji nazvati. Čistoća srca temelj je mira. Na tom temelju zida se kat mira, sedmi kat rajske piramide što se diže u nebesa. Ne može imati mira ono srce, koje je ispunjeno lažnim pomislima, ludim željama za prolaznim svijetom i opakim strastima. Jer ovo sve izaziva nemir i podiže mračne bure u životu čovječjem.

U visinama se čisti mutna voda i iz najprljavijih bara. Uzdigni i ti, čovječe, srce svoje gore i nebesa će ga očistiti. U čisto srce uselit će se tišina. A u toj tišini gleda se Bog.

Mir je duhovna naslada, kao i čistoća srca što je duhovna naslada. Tko ima mir u sebi, taj ima veliku nasladu unutra u duši svojoj. I tu mu nasladu niko ne može oteti. Tko ima mir, ima Krista, jer je rečeno da je On mir naš (Ef. 2, 14). Ko se drži kneza mira, taj mora imati mir, a Kristos je nazvan Knezom mira (Iz. 9, 6). Tko se na buri pribije uz Darodavca mira, taj ima mir i ne boji se. Mir svoj dajem vam rekao je On (Iv. 14, 27). Tko kaže da ima Krista u sebi, taj ti već kaže da ima mir u sebi.

I tako, s Kristom dobivamo mir, bez Krista nikada. Pavle mnogo govori o izmirenju s Bogom. No, to izmirenje ne znači pogodbu između naše volje i volje Božje, no potpuno i radosno potčinjenje naše volje Božjoj volji. Pavle govori i o našem izmirenju s ostalim ljudima. No, i to ne znači pogodbu naše volje i volje ostalih ljudi. Na toj pogodbi, tom pogađanju i cjenkanju, ljudi su se mirili tisuće godina i nisu se izmirili. Nego apostol Pavle hoće ustanoviti mir među ljudima kroz sveopće priznanje volje Božje.

Tko udiše, taj i izdiše. Tko udiše mir Božji u sebe, taj ga izdiše i širi oko sebe. Bez naročitog napora, sasvim lako, kao što je i disanje lako. Mir tvoriti otuda znači: primati i davati. Primati mir od Boga i davati ga ljudima i – zvijerima oko sebe. Da, i zvijerima: sveci Božji živjeli su u miru i sa zvijerima, i milovali su ove kao krotke janjce. Dakle, i zvijerima; i cijeloj prirodi oko nas. Jer, priroda se ničim ne uznemirava do grješnim nemirom ljudskim. Ne dolazi mir ljudima od prirode nego, naprotiv, mir prirodi dolazi od ljudi. Čim mir zavlada među ljudima, onda se i priroda naslađuje mirom.

Mirotvorac će se nazvati sinom Božjim. Nazvat će se onim što Krist je od vječnosti u vječnost. Mirotvorac vrši djelo Kristovo. U ime Oca nebeskoga on objavljuje bratstvo ljudima, i u ime bogoljublja bratoljublje. Da bi unio mir među ljude, on ih opominje i uzdiže na viši plan srodstva. Na tom višem planu jedino se može stvoriti pravi mir i trajan mir. Građanski mir je nestvaran, stvaran je samo bratski mir. Ne sugrađani, nego subraća mogu usvojiti i imati Božanski mir, pravi mir. Mirotvorac je neminovno propovjednik velikog i bliskog srodstva obitelji Božje, propovjednik nebeskog očinstva i ljudskog bratstva. ˝Braća ste, imate jednog Oca na nebesima!˝ To je mirotvorčev nepogriješivi argument mira, kome se nitko razuman ne može oduprijeti. To je najviše opravdanje i nadahnuće mira među ljudima. Uz to se mirotvorac neprestano obraća uvrijeđenom Bogu s molitvom: ˝oprosti im jer ne znaju što čine; oprosti im, djeca su Tvoja, i Ti si im Otac!˝ I Otac sluša sina mirotvorca, i zbog njega daruje ljudima Duha Svog Svetog, koji donosi nebeski dar u ozlojeđene duše. A mir je zdravlje.

Tako se mirotvorstvom zida sedmi kat rajske piramide. Ovaj kat je zidan kao od čistoga zlata. I on ima miran sjaj zlata.

OSMI KAT

Blaženi su progonjeni pravde radi, jer je njihovo Carstvo nebesko.

Onaj tko zida visoke dvore od zemne građe, izaziva zavist hrđavih susjeda. A tko od duhovne građe zida visoku rajsku piramidu, izaziva zavist demona. Demoni naročito mrze one koji su zadobili veliki mir duševni i koji unose veliki mir među braću.

Jer, demoni se slade svađom među ljudima. Oni bi htjeli da ljudi žive u neprestanom nemiru i nesreći, te da bi tako roptali protiv svog Tvorca. Njihov je posao od početka da uzbunjuju ljude protiv Boga. Njima je mio Kain bratoubica, a ne krotki Abel. Oni vole Ezava, a mrze Jakova, vole Šaula, a mrze Davida, vole Kaifu, a mrze Gamaliela, vole Savla, a mrze Pavla. Zbog toga neumorno dižu gonjenje protiv pravednika. Oni pakoste pravedniku i sami osobno, a još više preko ljudi razvaljene duše. Oni udružuju sve moralne slabiće protiv junaka Božjega, protiv viteza pravde Kristove. A Bog gleda i popušta da nemoć ljudi i demona udara na slugu Njegovog. Popušta Svevideći – da bi se bezbroj puta nemoć pokazala kao nemoć i postidjela. Popušta Sve mudri – da bi svijet vidio i uvjerio se kako je pravda i u dronjcima silnija od nepravde pod kalpacima i na prijestolima. Popušta Sve blagi – da bi Svoga slugu okitio sa što više pobjeda i sa što više pobjednih vijenaca. Kao što lopovi i razbojnici napadaju na bogataše svjetske, tako opaki demoni i zabludjeli ljudi napadaju na bogataša duhovnoga.

Sveti Nil je iz iskustva rekao: ˝ako se istinski moliš, budi spreman za napade demonske.˝ Veliki Pavle priopčava Timoteju, kako je pretrpio protjerivanja i stradanja kakva mi se, veli dogodiše u Antiohiji i u Ikoniji i u Listri, kakva protjerivanja podnesoh i od sviju izbavi me Gospod. Pa na kraju ističe ovo kao pravilo: a i svi koji hoće pobožno živjeti, bit će progonjeni (2 Tim. 3, 12-13). No i sam Gospod sve je to predvidio i predskazao, i nije zatajio od učenika Svojih (Mt. 10). Apostoli su progonjeni kamenjem iz mjesta u mjesto. Sveti Atanazije vijan je kao divlja zvijer od bogomrskih gonitelja. Melentije Antiohijski isto tako. Zlatoust je stradao i umro u progonstvu. Tako i blagočestiva Olimpijada. I još mnogobrojni, bezbrojni. Sveti Vasilije Veliki govorio je sudiji koji mu je prijetio progonstvom, da se on tome može samo radovati pošto ga ne može protjerati ni na jedno mjesto gdje nema Boga. Mudri Zlatoust objašnjava plodove progonjenja ovako: ˝kao što bilje brže raste kada se zalijeva, tako i vjera naša kada biva progonjena jače cvijeta i više se umnožava˝ (Pohvalni govor svetim mučenicima Juventinu i Maksimu).

Zato što je Sin Božji bio gonjen, i svi sinovi Božji po blagodati željeli su biti gonjeni. Oni su to smatrali odlikovanjem za sebe. I znali su, da je gonjenje zbog pravde Božje odlična građa za zidanje rajske piramide. Osmi kat njihove rajske piramide sagrađen je čvrsto na prethodnih sedam katova, i on je sav dragocijen i divan kao topaz. Kada se presele u Carstvo Kristovo, oni će na tom katu razgovarati u radosti i veselju sa svim progonjenima za pravdu Božju od postanka svijeta.

DEVETI KAT

Blaženi ste kad vas sramote i progone i lažući govore protiv vas svakojake hrđave riječi zbog mene.

I malo prije, i sada, govori se o progonjenju; tamo o progonjenju pravde radi, a ovdje o progonjenju Krista radi.

Tamo pravda predstavlja sav sustav kršćanske istine i vladanja, ovdje Krist predstavlja utjelovljenu svu pravdu Božju. Ova dva kata rajske piramide od slične su građe – od stradanja za pravdu ili za Krista. To stradanje mora da je tako dragocijeno za izgrađivanje duhovne palače, da ga Gospod dvaput ponavlja – kao dva pečata što potvrđuju sve ostale prethodne vrline. Samo u ovom posljednjem slučaju govori se o stradanju oštrijem i mučnijem nego u onom prethodnom.

Sramoćenje, progonjenje, huljenje riječima, laganja i klevetanja – i to sve Krista radi, navaljuje se na vjernog kao posljednje i najstrašnije kušanje. Pod takvim pritiskom glača se i najtvrđi kamen, a kamoli srce čovječje. Pod takvim pljuskom izbjeljuje se i najprljavije platno, a kamoli duša čovječja.

Ovdje je riječ o mučeništvu za Krista. I tko dragovoljno primi to mučeništvo, taj gomila skupocijenu građu za građenje devetog kata svoje rajske piramide. Oni koji su uspjeli dobro izidati i osigurati prvih osam katova svoje duhovne palače, ne žele ništa na svijetu tako svesrdno kao položiti svoj život za Gospoda svog. Ova želja za mučeništvom uvijek je bila živa kao živi oganj u Crkvi Kristovoj od vremena apostolskih do naših vremena. Kad su apostola Andriju priveli neznabošci križu da ga raspnu, uzviknu apostol uzbuđeno: ˝O, slatki Križu, koliko sam te dugo želio i čekao!˝ A sveti Antonij Veliki, prepun svih vrlina, imao je samo jednu želju u starosti – biti mučen i ubijen za Krista. Zbog toga je ostavljao pustinju i silazio u Aleksandriju, gdje je zametao prepirku s hereticima samo da bi bio od njih ubijen. Ali Promisao Božji nije bio s tim saglasan, i Antonije se tiho upokoji u pustinji svojoj.

Zamislite povorke Kršćanskih mučenika, vođenih na gubilište, kako se usput vesele pjevajući duhovne pjesme kao da ne idu na smrt nego na svadbu. Svijet nije vidio čudnijeg prizora tijekom sve povijesti svoje. Mnogi od ovih mučenika bavili su se mnogogodišnjim trudom, trudom oko građenja svoje rajske piramide, i sve su bili divno sagradili do devetog kata. Drugi su opet tek bili počeli građenje i jedva su izgradili kat ili dva. Treći su u jedan dan – ili čak jedan sat – nazvali sebe Kršćanima i poginuli za Krista. Zbog njihove vrhovne žrtve takvima će Bog darovati cijelu duhovnu palaču od prvog kata do posljednjeg. Jer su oni kao oni radnici, koje je Gospodar unajmio navečer, a dao im je istu plaču kao i onima što cijeli dan radiše. Adrijan je bio oficir rimski, pa gledajući trpljenje Kršćana on se i sam objavi Kršćaninom, - ˝Jesi li sišao s uma Adrijane?˝ upita ga car neznabožni. - ˝Ne, care, nego sam tek sad ušao u um!˝ odgovori Kristov mučenik.

I naše vrijeme je puno mučeništva i mučenika. Milioni mučenika u Rusiji posvjedočili su svijetu, da još neprestano traju apostolska vremena, i da je žetva Božija vrlo obilna i sada kao nekada. No, mučenje Kršćana postoji i tamo gdje nema zvaničnih gonjenja. Našu susjedu izgrdio je bezbožni muž, istukao i istjerao iz kuće zbog toga što ona vjeruje u Krista i vrši molitvu. Za mučeništvo njeno zar joj je potreban car Neron, kad ima Nerona u kući svojoj? Jedan srednjoškolac došao je kući uplakan što su mu se u školi rugali i smijali zato što je on rekao, da on ljubi Gospoda Isusa Krista. Neki opet vojnik dobio je šamar zato što se osjenio znakom križa kad je stao u stroj. I ovo su sve zidari rajske piramide, koji će se u onom svijetu uvrstiti sa mnogim vojskama ugodnika, koji radi Krista pretrpješe ruganja, ismijavanja, šibanja, klevetanja pa i samu smrt. Deveti kat njihove piramide bit će sav kao od crvenog rubina što se preljeva u čudesnom sijanju od svijetlosti nebeske. Na ovome katu vidjet će se i susresti svi postradali Krista radi u ovom životu.

KULA RADOSTI

S devetim katom završava se rajska piramida. Ali iznad devetog kata uzdiže se još nešto što izgleda da je deseti kat piramide, ali kao neka kula svijetilja, koja osvijetljava cijelu piramidu, čiji je temelj smirenost, a vrhovni kat mučeništvo. Na građenju te kule svijetilje ne trude se ljudi. Nju sam Tvorac postavlja od Svoje strane i po Svojoj ljubavi. Pa kako ta kula proizvodi neiskazanu radost u svakoj duši koja ju spazi, to mi nju nazivamo kula radosti. Radujte se i veselite se, jer je velika plaća vaša na nebesima. I radost, i veselje i plaća! Ne radost prolazna, nego neprolazna. Ne veselje tjelesno što završava gorčinom i razočaranjem, nego veselje duhovno što označava vječnu duhovnu nasladu. I ne plaća nadničarska, nego sinovska; ne od gospodara tuđinca, no od Oca; i ne po satovima, no po ljubavi.

Ova kula radosti izgleda prije da se spušta s neba negoli da se diže od zemlje. Njome Bog kao da ide u susret zidanju ljudskom. I zaista, njome Tvorac ukrašava i osvjetljava našu rajsku piramidu.

Kula radosti sva se sja neviđenim sjajem, i kao da je sva jedna ogromna stijena dijamanata. Sjajne zrake njene oblivaju svu građevinu od prvog kata do posljednjeg i sve katove miluje, osvjetljava i sljubljuje u jednu živu i nerazdjeljivu cjelinu.

Jedva je nužno na kraju reći: neka se nitko ne prevari i ne shvati ovo zidanje rajske piramide kao neko materijalno zidanje. Nije materijalno nego duhovno. Ali, iako nije materijalno ono je stvarno, i stvarnije od svakog vidljivog zidanja i zdanja. Rajska piramida, gledana u nebesima, izvan tijela, liči na čovjeka, i to ne ma kakvog čovjeka, nego na samoga Gospoda Isusa Krista. Jer u Kraljevstvo Kristovo ne može stupiti nitko tko ne liči na Krista, niti unijeti u nj ma kakvo svoje zidanje koje bi bilo različito od zidanja, propisanog i isplaniranog i objavljenog od Gospoda Krista. A kad se razlučimo od ovog zemaljskog tijela, onda ćemo vidjeti jasno – vidjet ćemo i mi i svi anđeli Božji – što smo kao Kršćani sagradili u ovom životu na temelju Isusa Krista. Sve po riječi sluge i apostola Kristovoga:

Ako tko zida na ovome temelju zlato, srebro, drago kamenje, drva sijeno, slamu, - svakoga će djelo izići na vidjelo, jer će dan pokazati, jer će se ognjem otkriti. I ako ostane čije djelo što je nazidano, primit će plaću. A čije djelo izgori, biće oštećen (1 Kor. 3, 12-13). Bogu našem vječna slava i hvala. Amen.