Otac mi je bio alkoholičar. Zlostavljao je sve oko sebe, bez razlike.
Umro je sa 85, a prva žrtva majka sa 70 godina. Bog je spasio. Što joj je cijeli život činio vi neki možete samo sanjati. Sestra invalid 100%, druga žrtva(problem u komunikaciji..teško je razumjela što joj se govori i drugi su je teže razumjeli-ona i ja smo savršeno funkcionirale u sporazumijevanju) je živjela s ocem 2 godine poslije smrti majke. Morala sam je dati u dom, jer ju je rođeni otac tukao i maltretirao. Tukao je jedno nevino biće koje je danas u pola Raja sa Isusom. Svaki čovjek je grešan, ali ona je bila svetica na zemlji. Išla sam u taj dom toliko često da sam upoznala sve korisnike i osoblje. Nisam je mogla sebi pored muža (ajmo reći također zlostavljača, a pio nije ..vrlo interesantno). Preminula je sa 68 godina. I nju je Bog spasio.
Treća sestra živi u Australiji. Cijeli život "boluje" zbog zlostavljanja. Mrzi njega i mrtvog. Sa mnom ne komunicira jer sam brinula o ocu zlostavljaču kad je majka umrla. Ne može mu oprostiti.
Tako dragi moji..evo.
To su ti križevi - "katedrale".
Danas:
Ja danas više nisam tako mlada. Promjeni se ponešto. I zlostavljači onemoćaju, ali to je tako neznatno i malo. Ipak, u srcu im ostaje ona zloća koje se ne žele riješiti i ne žele biti dobri ljudi. Guraju ono svoje, a valjda do kraja života. Svaki dan nervoza i tako na x-tu. Nema radosti, razgovora, ničega, nimalo..samo komentari o politici i psovke i prostačenja, pa ti to ignoriraj. Naučila sam se tako.
Svi su krivi za sve, oni nisu ništa. I još su oni razočarani u životu. Koliko god se trudila i pokušala ugoditi, voljeti..pa neće i neće. Što je to osim predanja drugoj strani, crnoj strani.
Stradala su i djeca. To su sad svoji i odrasli ljudi, ali još uvijek su posljedice žive, itekako.
Nije bilo mogućnosti otići nikuda. Gdje god bi me našao, pa bi me ubio. Nije bilo sile koja bi me razdvojila od moje djece.
Možda sve ovo pišem da netko spozna da mu život i nije baš tako grozan i da se nema zbog čega puno sažaljevati.
Svako svoj križ nosi, ali moj je Bože malo teži. (Kako ovo sve čovjek može izdržati-neznam)
Nisam danas u nikakvim posebnim depresijama, ali da imam tužnih i teških trenutaka zbog svega..ima (bila sam i svjedočila o tome ovdje).
Borim se i živim dan po dan i sat po sat do Božje Volje. Jednom će ovo sve prestati i jedva čekam da prođe.
Ponekad molim Njega da mene primi, ali očito su Mu drugi planovi (i to sam pokušala više puta..otići Gore..svojom voljom i nisam uspjela i hvala Mu na tome)
Imala sam u tom braku strah, suze i bol. Kako ja, tako i moja djeca.
Danas svaka žena zna da li smije otići ili ne. Otići i platiti glavom ili trpiti.
Teško je to. Svaki slučaj je poseban.
Treba pomoći, a kako .. ima načina, ali ne živimo u takvom društvu da ćeš pravu pomoć dobiti od bilo koga.
Sreća pa imam posao i nisam kući 24 sata.
Uz redovnu Sv. Misu i Sv. Pričest živim evo.