www.tebe-trazim.com

DA TE SAMO DOTAKNEM


Da te samo dotaknem,moje srce bilo bi cijelo....
kako to lijepo zvuči Isuse.
O samo ti sve znaš,
ti znaš koliko...što si mi to dao Isuse?
Ja ne znam kako ti reći hvala...

Bože sveti, tako si blizu i tako daleko; tako si jednostavan i toliko neshvatljiv, nedokučiv.
Bože, toliko si nam potreban, a toliko nedohvatljiv našim mislima i našim htjenjima. Daješ se vidjeti, a ostaješ tajnom. Dopuštaš dati se približimo, a ostaješ dalek.
Bože sveti, i velik si i neizmjeran, vječan i svemoguć. Bože, i malen si kao dijete i sputan ograničenošću ljudskog bića u vremenu i stojiš nemoćan pred čovjekom u njegovoj slobodi.
I jedan si jedini, i trojstven u osobama.
Isuse, ti si nam to objavio. Tako si nam ti govorio o Ocu koji je dobar, koji je iznad svih nas, koji sve može, koji neizrecivo ljubi; o Duhu koji puše gdje hoće i kako hoće, koji će nas braniti, koji će se u nama suprotstaviti svakoj sili zla i Zloga, koji će nas upućivati u svu istinu.
Ti si nam rekao, Isuse, da je tvoj Otac i naš Otac, da mu smijemo doći kao djeca, da on više nije daleki Bog nego Bog neizrecive blizine. Ti si nam rekao da je Bog tako ljubio svijet, da je Sina svoga dao, da je tebe dao, da nam to kaže, da nam dokaže svoju ljubav. Ti si, Isuse, odraz Božje ljubavi.
Ti si nam, Isuse, rekao da nas nećeš ostaviti siročad! Obećao si nam svoju trajnu prisutnost, obećao si nam unutarnje iskustvo blizine i ljubavi po Duhu Svetome.
Ti si nam, Isuse, rekao da nam se i dalje daješ kao duhovna hrana i kao dar od Oca, Ti nam govoriš da u euharistiji blagujemo svu Božju ljubav, jedinstvenu i trojstvenu, živu i objavljenu u tajni tvoga Utjelovljenja.
Ti si nam, Isuse, omogućio da s Bogom drugujemo od prvog časa života po vjeri, kad si htio da se preporodimo iz vode i Duha Svetoga na novi život djece Božje. Zato si zapovjedio apostolima da idu po svem svijetu i da sve ljude učine tvojim učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Sve si to ti htio. Htio si da ono daleko postane nama blizu, da ono što je nama nedohvatljivo postane stvarnost svih naših dana, postane naša svagdašnjica. Htio si da nam na taj način vječnost već sada bude istina.


Fra Zvjezdan Linić

U zabitnom selu jedne daleke zemlje rodilo se muško dijete.

Odrastao je u drugom selu, izučio ondje stolarski zanat i radio do svoje tridesete godine. Nakon toga tri je godine proveo kao putujući propovjednik.


Nije napisao nijednu knjigu.

Nije nikada obavljao javnu dužnost.

Nije imao vlastiti dom ni obitelj.

Nije pohađao vjerske škole.

Od svoga rodnog mjesta nije se udaljavao više od tristo kilometara.

Nikada nije postigao javno priznanje kao znak općepriznatog uspjeha.

Glavno uporište njegove vjerodostojnistio bio je on sam.

Imao je trideset i tri godine kad mu se javno mnijenje otvoreno suprotstavilo.

Prijatelji su ga napustili, prodan je svojim protivnicima, nepravedno osuđen, pribijen na križ između dvojice razbojnika.

Dok je umirao, krvnici su kockom dijelili njegovu odjeću, jedino što je posjedovao za zemaljskog života.

Pokopan je u grobnicu koju mu je prijatelj dragovoljno ustupio.

Dva dana nakon pokopa, grob mu je bio prazan.

Od tada je prošlo dvadeset vjekova, danas je središnji lik čovječanstva.

Ovaj samotnički život promijenio je više ljudi nego sve vojske svijeta, sva brodovlja, svi parlamenti, svi kraljevi, svi mislioci i svi znanstvenici zajedno.



(B. Ferrero)

Ne obraćam se dakle više ljudima, nego Tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je dopušteno slabim bićima izgubljenim u neizmjernosti i nezamjetljivom ostatku svemira nešto moliti Tebe, Tebe koji si sve dao, Tebe čije su odluke nepromjenjive kao vječne, dostoj se samilosno pogledati zablude vezane uz našu narav; da te zablude ne izazovu nevolje.
Ti nam nisi dao srce da se mrzimo ni ruke da se ubijamo; daj da se uzajamno pomažemo kako bismo podnosili breme mučna i prolazna života: da male razlike među odjećom što pokriva naša slaba tijela, medu svim nedovoljnim jezicima, medu svim našim smiješnim običajima, medu svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim mišljenjima, medu svim našim životnim uvjetima nerazmjernim u našim očima i tako jednakima pred Tobom; neka sve te male razlike koje odlikuju atome zvane ljudi ne budu znakovi mržnje i progonstva; neka oni koji pale svijeće u pola bijelog dana da Te slave podnose one koji se zadovoljavaju svjetlošću Tvoga sunca; nek oni koji prekrivaju svoju haljinu bijelim platnom da Ti kažu kako te treba ljubiti ne preziru one koji kažu isto pod ogrtačem od crne vune; nek bude svejedno klanjati se Tebi govorom nastalim od nekog starog jezika ili novijim govorom; neka oni čije je odijelo obojeno crveno ili ljubičasto, koji gospodare malim komadom male gomile ovosvjetskog blata i koji posjeduju neke zaobljene komade neke kovine uživaju bez oholosti ono što nazivaju veličinom i bogatstvom i neka ih drugi gledaju bez zavisti: jer Ti znaš da se u tim ispraznostima nema čemu zavidjeti niti se čime uznositi.

Neka se svi ljudi sjete da su braća! Nek se gnušaju nad nasiljem na dušama kao što se zgražaju nad pljačkom koja silom otima plodove rada i mirna privređivanja! Ako su ratne nevolje neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se međusobno usred mira, i upotrijebimo trenutak svog življenja da jednako blagoslivljemo u tisuće različitih jezika, od Sijama do Kalifornije, Tvoju dobrotu koja nam je dala taj trenutak.

Očito je krivo kazati: »Ne kladiti se da Bog postoji znači kladiti se da ne postoji«; jer onaj koji sumnja i traži razjašnjenje sigurno se ne kladi ni za ni protiv.

Voltaire

LJUBAV,Vl.Zlatko Sudac


Što je ljubav o kojoj sveti pisci i sam Isus progovara? Kako je srce današnjeg čovjeka potrebito ljubavi, a kako je malo onih koji istinski znaju i osjećaju što je ljubav. To se iskrivila i u praksi izvitoperila ta riječ, da je malo onih koji istinski osjećaju i žive ljubav. Što je ljubav? Pogledajte sunce. Sunce sije, grije. Pogledajte more. Pogledajte prirodu u svojoj veličini. Ona jednostavno jest. Cvijeće, cvijeće jednostavno miriše.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima. ''Budite savršeni kao što je Otac vaš savršen''. Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima. Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći. Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''. To je ljubav.
Druga velika odlika ljubavi je njezina sloboda. Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta. S pravom kažemo: ako čovjek uzima ženu po količini miraza kojeg ona donosi u tu kuću, da on ne ljubi tu ženu. I s pravom to tvrdimo. Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna.
Što je treća kvaliteta ljubavi? Besplatna je. Ne možete je kupiti. Kada biste se i vi i ja uspjeli osloboditi te tjeskobe da ovladavamo drugim ljudima. Shvatite, kad god je u vama prisila, tjeskoba, strah da ne budete voljeni, kontrola nad vama, ljubav umire. Ljubav ne trpi takve osjećaje. Ona jednostavno jest.
Najzadnja i najveća kvaliteta ljubavi je ta da ona nije svjesna sama sebe kao što sunce nije svjesno da grije, ni ptica nije svjesna da pjeva, ni cvijeće nije svjesno da miriše, drvo nije svjesno da baca hladovinu, tako ni ljubav nije svjesna da ljubi. Zamislite da hranite dvije – tri tisuće gladne djece. Činite to iz dobrog poriva u svome srcu. Da li se možete loše osjećati kada ste tako korisni ovom svijetu. Ne. Kažete da često puta u životu činimo dobra djela. Činimo ih. Ali da li to činimo iz ljubavi? ''Dođite blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan i dali ste mi jesti i žedan i napojili ste me, i gol zaodjenuli ste me. A što će oni reći: Kada, kada smo te to Gospodine vidjeli i gladna i žedna i u tamnici, kada, nismo imali pojma. Ali mi znamo. Ponekad mi pada užasavajuća misao na pamet da bi Gospodin mogao reći: Dođite vi blagoslovljeni Oca mojeg, jer sam bio gladan nahranili ste i žedan napojili ste me, a oni na toj strani reći će: Da, znamo Gospodine. A on će njima: Ne govorim vama, niste smjeli znati. Što želite zauzvrat dobiti kada činite dobra djela: zavrijediti nebo, zar to možete, platiti mjesto negdje gore, prisiliti Boga da vam se smiluje, trgovati s Bogom? Čovječe ti ništa ne moraš. Jedino što moraš je udahnuti ovaj zrak i osjetiti se živim, jer sve je darovano od života do smrti, od neba do Boga. Ti ništa ne moraš. U tome je naša najveća zabluda. Ja nešto moram. Pritajena oholost. Ja ništa ne moram. Kada shvatite da ništa ne morate, tada će se pojaviti ljubav, jer ako ništa ne mora, ljubav jedino se mora. Pokušajte to razumjeti. Želite živjeti sretno. Ne možete živjeti bez ljubavi. Ali ona će se javiti u vašem srcu kada najmanje očekujete, jer se nju ne može planirati. Ona je tu, u vama je. I ništa ne trebate činiti da dođete do nje. Pitajte: Ali zašto onda toliki osjećaji? Zato što nešto trebate odbaciti. Život je lagan. Teške su naše iluzije, naše pohlepe ma kako svete i pobožne bile. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je uistinu majčinsko srce i najkraći put do našeg Gospodina. Amen.

ŽIVOT KRŠĆANA I LJUBAV

U našemu društvu, koje je duboko prožeto željom za uspjehom, još više glađu za posjedovanjem očita je snažna tendencija ka razlikovanju, ako ne i posvemašnjem odvajanju, svakodnevnoga života od religioznoga života, od bogoslužja. Štoviše, često se može osjetiti određena doza prezira - nažalost i kod nemalog broja kršćana - prema «vjerskome» životu, prema liturgiji. Postavlja se pitanje: čemu sve to služi? Nije li korisnije, ljepše, velikodušnije i evanđeoskije uložiti svoje vrijeme i svoje snage u služenje bližnjemu, u radu, studiju, u sindikalnom ili političkom djelovanju, ili pak u pomaganju potrebitima?



Koje je dakle mjesto i koja je vrijednost religioznosti i bogoslužja u ljudskome životu? U tom se pitanju krije problem odnosa između horizontalne i vertikalne dimenzije življenja.



Ne želimo na to pitanje odgovoriti našim riječima, nego riječju Božjom, kako bismo njegovu poruku prihvatili prije svega onakvu kakva ona jest.



Općenito je u drevnih naroda - ali ne samo u njih - prisutna ideja da je kult magično sredstvo pomoću kojega se božanstvo privlači i nuka da se osvrne na čovjeka. Biblija jasno odbacuje takvo poimanje. Kako u Starom tako iu Novom zavjetu, bogoštovlje je čovjekov odgovor Bogu koji je već upriličio susret s čovjekom te je prema njemu učinio prvi korak spasenja, ljubavi i «mira»: Bog je već blizak čovjeku kao otac, prijatelj i spasitelj; on, međutim, zove čovjeka da prihvati njegov nacrt spasenja i «mira» te da svoj život stavi u «službu» (izraz koji u Bibliji općenito označuje i bogoslužje).

To obilježje bogoslužja, da je ono odgovor na Božju inicijativu, javlja se već od saveza s Abrahamom:

«Jahve se javi Abramu pa mu reče: "Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju." Abram tu podigne žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio» (Post 12, 7).
Još dublje je to izraženo kod Mojsija:
«Onda Bog izgovori sve ove riječi: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi"» (Izl 20, 1-5).

To je obilježje bilo od temeljnog značaja za život naroda kad je već ušao u obećanu zemlju: židovska zajednica, po izlasku iz Egipta, ustrojena je kao kultna zajednica, koja iznad sebe priznaje apsolutnu vlast Jahve, svojega Boga:
«Pazi da ne zaboraviš Jahvu, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje!» (Pnz 6, 12-13a).
Osim toga, Biblija izvještava o događaju, na početku ljudske povijesti, koji ukazuje na to kako je unutarnji stav čovjeka presudan za njegovo žrtvovanje Bogu:
«I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati» (Post 4, 3-5).

Nastavak izvještaja daje naslutiti kako je mlađi brat s čistim osjećajima žrtvovao najbolje što je imao; radi toga je kod Boga imao prednost, što je razljutilo Kajina. On ubija Abela koji postaje simbolom Krista, Nevinoga koji je ubijen radi ljudske mržnje (usp. Heb 11, 4).

Nužnost savršenog bogoslužja koje će ponuditi Bogu ono najdraže i najvrednije što posjeduje osobito dolazi do izražaja u unutarnjem stavu Abrahamovom: on ne oklijeva poslušati božansku zapovijed koja, čini se, od njega kao dokaz vjere traži žrtvovanje sina jedinca, kojega je primio kao nenadani dar na kojemu je zasnivao svu svoju nadu (usp. Post 22, 1-16).
Razvitak pojma bogoštovlja tijekom Izraelove povijesti ima svoje najsjajnije zastupnike u prorocima koji, ponukani autentičnošću te suočeni s formalizmom koji je život naroda činio sterilnim, uviđaju kako je nužno prijeći sa žrtvovanja stvari na prinošenje srca, na istinsku vjernost savezu po poslušnosti Gospodnjoj riječi.

«Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovunjske pretiline» (1 Sam 15, 22; usp. Am 5, 21-25; Sir 35 1-12; Hoš 6, 6).

Ponekad je govor proroka provokativan, s ciljem da raskrinka nedosljednost naroda, napose njegovih vođa koji umnažaju žrtve zajedno s nepravdama i nasiljem (usp. Iz 1, 11ss; Jer 6, 20). Gospodin traži obraćenje srca i utjecanje njegovu milosrđu; stoga uzvikuje David:
«Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.
Žrtve ti se ne mile,
Kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti»
(Ps 51, 17-19; usp. Ps 50, 7-8 ).
Ispunila se punina vremena da sam Bog zahvati u povijest te privede ljude klanjanju u duhu i istini (usp. Iv 4, 23-24).
Krist je prije svega dar Očeve ljubavi ljudima. On dolazi i iznova uspostavlja, po svojoj ljubavi i sebedarju, sinovski odnos čovjeka s Bogom, od kojega se Adam bio udaljio grijehom neposluha.
U utjelovljenju se ispunilo ono o čemu je pjevao Psalmist:
«Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi,
nego si mi uši otvorio:
paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: "Evo dolazim!
U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim"» (Ps 40, 7-9).

Ulazeći u svijet Krist prihvaća te riječi. I upravo po tom njegovom posvemašnjem predanju samoga sebe i mi bivamo posvećeni. Njegova se žrtva ispunjava se na križu, a ovjekovječuje se na oltaru kako bismo i mi mogli biti njezini dionici za sva vremena.

Ucijepivši se u mentalitet i kultne okvire svojega naroda, on svemu daje novo značenje. Tako stari hram, svećeništvo, liturgijske žrtve, jednom riječju bogoštovlje - sve se to usredotočuje u njegovoj osobi. Isus je istinski Božji hram među ljudima, on je pravi i vječni svećenik, istinska i savršena žrtva.

Sam je Isus, međutim, sebi pritjelovio Crkvu kao svoje tijelo i svoju zaručnicu, tj. kao nastavak njegova poslanja.

Kao potvrdu toga spomenut ćemo znakovit i važan odlomak kojega Pavao iznosi u Poslanici Rimljanima:
«Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela kao žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje» (Rim 12, 1).

Ako je bogoslužje - kao što je na početku bilo rečeno - čovjekov odgovor na Božju inicijativu, onda je prirodno da s tom inicijativom mora biti u suglasju. A znamo da Bog želi pomiriti ljude sa samim sobom i međusobno. Eto zašto valja gajiti bogoslužje koje obuhvaća čitav život, a ne samo neke njegove trenutke. Bogu je milo da mu svojim životom kažemo: «Neka bude volja tvoja i neka dođe tvoje kraljevstvo».

Obredne geste u užem smislu riječi moraju biti izričaj i hrana tog životnog bogoslužja. Inače nemaju nikakve vrijednosti pred Bogom; isprazni su jer nisu odraz srca koje želi služiti Njegovom projektu mira.

Ako od Novog zavjeta tražimo odgovor na pitanje u čemu se konkretno ostvaruje bogoslužje koje Crkva prinosi Bogu Ocu, onda je odgovor jasan:
«Po njemu (Kristu) dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu!» (Heb 13, 15-17).

Hvala Bogu je ljubav! Eto ispravnog slijeda po kojemu će vaš život biti Bogu milo bogoslužje. Vrijeme koje Mu posvećujemo u molitvi, u slušanju njegove riječi i u sudjelovanju u sakramentima - osobito u euharistiji i pomirenju - jest izvor iz kojeg crpimo svjetlo i snagu kako bismo oko sebe širili ljubav i radost. Budući da smo grijehom ranjeni, nikada svojim vlastitim snagama nećemo moći našoj braći pružiti ono što im je potrebno da bi dosegli puninu života za kojom žude. Svaka naša velikodušnost, ako je samo ljudska, osuđena je na neuspjeh - jer «ne živi čovjek samo o kruhu». Upravo se kroz neprestani razgovor s Bogom pročišćuju pogled i srce; po vjeri potom u svakome čovjeku razabiru lice Krista siromaha i patnika. Tada - i samo tada - svaka nesebična gesta, kao i molitva, postaje «djelo Božje», služba Božja. Molitva se tada - daleko od tog da bude besplodno ponavljanje riječi - pretvara u sam glas Isusov koji, po snazi Duha, neprestano vapi u nama: Abba, Oče; budi volja tvoja, dođi kraljevstvo tvoje, kraljevstvo pravde i mira.
U tom obnovljenom jedinstvu molitve i djelovanja sve se čini po Kristu i u ime Isusovo. To će nas dovesti do toga da ćemo se iznutra «obući» u Isusove stavove. Stoga ćemo ga nasljedovati u posvemašnjem sebedarju, u ljubavi.
Isusov nauk o bogoslužju posve je prožet njegovim osobnim svjedočanstvom. On je došao dati se za spas grešnika, došao je spašavati snagom ljubavi. Onima koji ga prekoravaju što jede s carinicima i grešnicima odgovara: «Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva» (Mt 9, 12-13).
Upravo je to klanjanje u duhu i istini (usp. Iv 4, 23-24) koje se više ne odvija ni na kojem materijalnom mjestu, nego u duhovnom hramu, a to je sam Krist; Crkva je njegovo otajstveno tijelo, a svaki kršćanin po snazi krštenja postaje hramom Presvetoga Trojstva. Stoga Krist, kad potiče učenike da ostanu u njegovoj ljubavi, ujedno ih uključuje u dinamiku svoje žrtve: «Ostanite u mojoj ljubavi (...). Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje» (Iv 15, 9. 12-13).
Cjelovitost vjere, poslušnost Bogu i njegovim predstavnicima, čistoća savjesti, čistoća tijela, sloboda srca, ljubav prema bližnjemu, žar molitve, svetost u djelima... - sve su to dijelovi žrtve koja je Bogu mila; sve je to «žrtva hvalbena» koja, dok ispovijeda i slavi Boga, izgara za spasenje ljudi.

M. Anna Maria Canopi
Benediktinska opatija Mater Ecclesia
Otok San Giulio, Orta (Novara)