3.razmatranje
Bilo je to prošle godine u Zagrebu kad sam bio na petoj godini teološkog studija. Bio je peti mjesec, jako vruće.Tada nisam mogao ništa ni učiti, ni slikati.Tada sam odlučio ići u pivnicu preko puta bogoslovske porte.Bilo je petnaest do devet, sjeo sam, zapalio cigaretu, uzeo pivo i tada mi je pristupio jedan prosjak sa željom da ga ponudim cigaretom. Bio je alkoholičar.Ponudio sam mu cigaretu i da sjedne nešto popiti. Nakon toga pristupio mi je još jedan alkoholičar, upitao cigaretu. Dao sam mu i ponudio da sjedne. I sjeli su. Jedva sam uvjerio konobara da ću to platiti, da oni ostanu tu.Trebali ste biti sa mnom i vidjeti izraze lica kod ljudina obližnjim stolovima, njihovo gađenje i gnušanje što su sjeli sa mnom za stol.Kad sam te ljude pogledao u oči, spuštali su svoje poglede. Malo po malo počeo je naš škrti razgovor. Pitao sam ih odakle su,što rade u Zagrebu i među ostalim gdje će noćas spavati.Nato moje pitanje jedan od alkoholičara odgovorio je doslovce ovako:Dođi i vidi!Ja vam ne mogu reći što se događalo sa mnom kad sam to čuo.Pogledao sam na sat mirno i još mirnije konstatirao da je porta zatvorena već dvadesetak minuta i da hoću vratiti se u bogosloviju ne mogu, jer je porta zatvorena.Mirno sam ustao i prihvatio poziv tih ljudi.Krenuli smo prema Jelačić placu, sjeli na tramvaj do zadnje stanice, izašli vani. Izašli smo polako prema jednoj šumi.Bila je noć.Mirisi vlažne zemlje i šuškanje lišća osjetio sam pod nogama, par grančica koje su me udarale po licu dok smo se probijali. I može za nekog to izgledati glupost što vam sad pričam ali ja sam otkrivao jedan sasvim drugi svijet.Što smo više ulazili u šumu čuo sam žamor koji je postajao sve veći i veći.
I konačno smo došli do mjesta gdje se ti ljudi okupljaju.Bilo je tamo puno ljudi stariji i mlađi, muškaraca i žena…Sjedili su na kašetama, razbijenim klupama, kartonima po podu. Kad sam ja došao malo su se uznemirili.I pitao sam se:dobro što ja tu radim, što ću ja tu, hoću li im govoriti o Bogu, zbog čega sam tu?Dok sam ja to razmišljao, pristupila mi je jedna žena, Nada se zove, alkoholičarka i počela svoju životnu priču, kako je kao mala bila silovana od svog oca, ima četrdeset godina, bavi se prostitucijom, postala je alkoholičarka, drži se te boce i to je sve što ima.Završila je ona svoju priču, pristupio mi je jedan čovjek iz hrvatskog proljeća, koji je bio u Lepoglavi, Golom otoku, silovan, maltretiran, drži se boce i to je sve što ima. Nakon toga pristupila mi je jedna baka, starija žena, sedamdeset godina: Velečasni sagradila sam kuću. Dala sam djeci sve što imam. Postala sam alkoholičarka. Izbacili su me na ulicu jer nisam htjela da se liječim. Završila je i ona svoju priču, pristupio je i drugi čovjek i tako su se redali do tri ujutro.Ja nisam trebao ništa govoriti.Trebao sam imati srce dovoljno široko za svakog čovjeka.Trebao sam samo slušati. Nisam trebao usta otvoriti. Ti ljudi su samo iznosili sebe. Kad su oni pozaspali negdje oko tri. Ja sam ustao, jer sam vidio što sam ima vidjeti i polako se uputio prema Kaptolu. Hodao sam polako kao da imam cijelu vječnost pred sobom, a onda sam shvatio da je i imam. Kud nam se žuri? Razmišljao sam o mnogo čemu:čega sam sve rob – od četkice za zube do čistih plahta, od svoje duhovnosti do ispita. Ti ljudi imaju tu bocu među sobom i to dijele među sobom. Ti ljudi su u većoj milosti nego ja sam. Čega sam ja sve rob? Mislio sam da moram biti savršen, diplomirati sa odličnim, zadovoljiti svoga biskupa, svećenike, roditelje, poglavare… Ja sam morao, morao, morao udobrostivit Boga.
Ja ništa ne moram. Srušio mi se život ko kula od karata. Ja ništa ne moram. I istina je što je Isus kazao: tko je zadnji bit će prvi i prvi zadnji. Ja ne mogu zavrijediti Boga. Ja ne mogu zavrijediti nebo, shvatite to ljudi moji. To su naše najveće zablude. Kad sam se toga oslobodio, počeo sam graditi iznova. Na kojim sam krivim temeljima gradio svoje svećenstvo i svoj studij?! To je toliko duboko ušlo u mene da sam za mladomisničko geslo uzeo riječi: Dođi i vidi.
Zaista o Bogu vam ne mogu govoriti. Mogu vam reći samo: dođite i vidite.
Bog je onaj koji će vam progovorit u srcu na vama svojstven način, jer on progovara svakom srcu. Zato dođite Bogu i vidite. Ne vjerujte kao ona obraćenica na bunaru kad je posvjedočila. Sada sami vidimo i vjerujemo. Takvu vjeru tražite. Pronalazite Boga koji je duboko u vama. Tražite tu originalnost sadašnjeg trenutka i Boga koji je sada živ. Nemojte se zabetonirati u žabokrečinu, u svoja uvjerenja koja vas ispunjavaju sigurnošću, ali vas ostavljaju mlakima i u apatiji. Bog je najkreativniji, najmoderniji za sva vremena. I on ima pravo progovarati u svakom vremenu na njegov način. I one koje voli nikad ne ostavlja same.
Što se to dogodilo u mojoj duši? Razmišljao sam o tome. Dogodilo se to što se u mistici naziva svjesnost. Svjesnost je drugi pojam za ljubav ili za Boga. Svjestan, postao sam svjestan svoje zablude. Otvorio sam oči, probudio sam se od svog sna. Shvatio sam kako krivo razmišljam, u kakvim sam iluzijama živio. Kad sam toga postao svjestan oslobodio sam se svoje iluzije i započeo život iznova.
Sada bih vam govorio o svjesnosti.
Sjedim u restoranu i razgovaram sa svojim prijateljem koji je astronom. I kaže: dok gledaš sunce, ono se sada nalazi tamo gdje je bilo prije osam i pol minuta, jer sunčevoj zraci treba osam i pol minuta da dođe do zemlje. Zato se sada sunce nalazi negdje drugdje. Znaš postoji oko par stotina galaksija i naša zemlja se ne nalazi u centru svemira, nego pri kraju mliječnog puta. Sve zvijezde koje vidiš su sunca. Neka su toliko velika da obuhvaćaju veličinu Zemlje i Sunca i razdaljinu između Zemlje i Sunca. Svemir kojeg mi poznajemo širi se tri i pol milijarde kilometara u sekundi.
Bio sam fasciniran podacima koje sam čuo. I kad sam izišao van i pogledao u zvjezdano nebo, dobio sam skroz drugu sliku u životu. To je svjesnost. Skroz drugi osjećaj u srcu: što je čovjek, što je nebo, što je stvaranje, što je život, smrt… To je svjesnost. Uvid. To se ne događa na razini informacije. Da sam to što mi je rekao prihvaćao na razini pameti, ostalo bi samo znanje, ali ne bi mijenjalo moju nutrinu. Postao sam svjestan tih činjenica, veličine života kojeg živim. Dobio sam drugačiji uvid u život i svijet u kojem živim, a onda i sposobnost da se moja ljubav razvija. Svjesnost je samo drugi naziv za ljubav. Veliki Sokrat je rekao: život koji nije svjestan, nije vrijedan življenja.
Koliko puta ste se svađali, a da ne znate oko čega se svađate? Koliko puta ste ljuti, a da niste svjesni da ste ljuti? Pogledajte, zamislite kad ste zadnji put bili ljuti. Pogledajte strah koji je bio ispod te ljutnje. Čega ste se bojali da vam bude oduzeto? Čega ste se bojali izgubiti? Otkrijte taj strah i otkrit ćete uzrok te ljutnje. To je vaša posesivnost. Nešto ste htjeli a niste to dobivali. Vaše mišljenje se dovelo u pitanje. Pokazalo se da ste bili u krivu i zato je pao vaš ugled. Prestrašili ste se da je vaš obraz ostao crven pred ljudima, jer vi želite da vas ljudi drže. Tu je korijen zla. U strahu se skriva sve što činite…
…………..
Samo promatrajte gledajte svoje pogreške. Ne možete na silu mijenjati. Samo promatrajte, ne sudite. Ne sudi sebe, ne sudi nikoga. Vidjet ćeš gdje je greška. Otpast će sama od sebe. Ali to nije žrtva. To je milosna promjena prirode. Kada se porežete, tko učini da vaša rana zacijeli. Vi?! Svojom žrtvom? Tko čini da vaše srce kuca?! Vi, snagom svoje volje?! Tko pokreće vaša pluća i raste ?! Vi? Tako i te stvari ne činite vi, ali će se počet događati kad ih pustite, kad ih samo promatrate, kada ne silujete sebe. Imate neku manu: odakle potječe, gdje je početak, gdje su uzroci, negdje u djetinjstvu, u potrebi da vas se ljubav, koji je taj strah koji je rodio tu manu? Gledaj, promatraj bez suđenja, analiziraj. Doći ćeš do korijena, otpast će sama od sebe.To je svjesnost o kojoj vam govorim i kada govorite postanite svjesni tog glasa kojeg ispuštate, svjesni reakcije, svjesni svojih osjećaja, prostora u kojem se nalazite, svoga tijela, onoga što je duboko osjećate… Život je bogatstvo, a mi ga tako površno živimo.
Ona meditacija koju sam vas jučer učio pomoći će vam da rastete u tome. Najprije će vas smirivati, onda će se upravo pojavljivati to – kvaliteta vašeg života će rasti. Sve će te činiti srcem… Što god budete činili, najobičnije radnje, činit ćete to srcem. Uživat ćete u životu. Dok budete jeli, uživat ćete u hrani. Nikud vam se neće žuriti, jer ćete se smirit. Doći ćete u ovo sada i znat ćete da je ovo sada bogatstvo koje se događa. Što biste da imate milione ovakvih kuća i još tisuće redovnica? Da li bi to uvećalo vašu sreću ili napuhalo vašu oholost? Da li će sve te sestre i kuće spasiti vašu dušu? Sebi dođi, čovječe, vrati se u ovo sada. Ako je Božja volja, napunit će vam samostan da nećete činiti vi, nego Bog i ne na silu, nego kad za to dođe vrijeme.
Dao sam vam gotovo čitav program za život. Objasnio što je istinska ljubav, tako da sam govorio što ljubav nije. Rekao sam vam što je put čiste vjere tako da vam nisam govorio o vjeri, jer se nju živi, nego sam vam pokazao, što su vaše iluzije, što vjera nije, što su vaša uvjerenja. Govorio sam vam o Bogu, nego sam vam govorio put do njega, što morate odbaciti, što Bog nije… Govorio sam vam o svjesnosti da bih vam pokazao što je žrtva, da ne živite u varkama…
I sada ostaje predzadnja tema, a za mene najviša tema-smrt.
Govorit ćemo o smrti, jer je smrt najradosniji događaj za čovjeka bili vi toga svjesni ili ne. Smrt nije onaj čas kad vi ispuštate dušu iz tijela. Vi upravo živite smrt. Od časa rođenja vi neprestano umirete, iz minute u minutu vi neprestano umirete. Naša sestrica smrt je vječito s nama dok smo u tijelu i ovome životu. Smrt i razmišljanje o smrti je najljepša purifikacija, najljepši događaj koji vam se može dogoditi. Ljudi kažu da je to grozno. Ali što je to grozno? Pogledajte kako živimo neprirodno. Više se ne umire u obitelji. Naša djeca više ne vide smrt u oči. Više se ne rađaju u obitelji. Ono najmisterioznije- rođenje i smrt događa se u institucijama mimo obitelji. Groblja smo sakrili što dalje, izolirali ih, jer kao smrt ne postoji. Živimo u iluzijama. Današnje vrijeme je vrijeme iluzija. Smrt je najradosniji čin.
Šetate grobljima i čitate natpise: živio je prije dvadeset godina. O jadan! Mora da je imao sve probleme kao i ja sada. Ali s te točke gledišta sve se mijenja. Smrt je oslobođenje. I što se prije pripremate za nju to će vam srce klicati kad ona zaista i dođe. Osjetit ćete taj čas. Smrt je nešto najljepše, umiranje koje se sada događa. Umiranje sebi da bih Bogu mogao rasti. Na času smrti postajete jedno s njime. Bolje da vam govorim sada o smrti, nego kada ona dođe, kada pogledate oči u oči stvarnosti koja vam okružuje i shvatite da ste čitav život živjeli u zabludi. Kako je to bolno. Nema ništa goreg od toga.
Zato bih vas volio uvesti u jednu naučnu meditaciju, razmišljanje o smrti. Možda će vam ovo izgledati glupo, surovo, ali to je tako silovito. Probat ćemo svi. Kratko traje- 7-8 min. To je razmatranje, jer se služite slikama, pojmovima… Ako vam se ovo svidi, probajte, koji puta dok šetate prirodom, sjedite u sobi, imate časoslov, poslije meditacije, razmatrati svoju vlastitu smrt na način kojoj ćemo sada učiniti. Vjerujte mi, ako to budete radili svaki dan vaš život će biti ispunjen radošću. Počet čete cijeniti svoj život i svaku sekundu u danu jer ćete shvatiti da je život bogatstvo koje prolazi, kojega treba živjeti, a ne o njemu fantazirati. Ne živjeti ni u prošlosti, ni u budućnosti, jer to nije život, nego u ovome sada kao ljiljani poljski i ptice na nebu.
Sada vas pozivam da ponovo zatvorite oči, da se smirite i slijedite ono što vam budem govorio. Jako je važno da ovo što budem govorio primijenite na sebe, na nikog drugog nego na sebe. Svatko se od nas pogleda u ogledalo i zna kako izgleda ispred, s profila i s leđa, kako izgleda čitav od pete do glave, znate, poznajte svoje tijelo.
Sada vas pozivam da najzornije što možete pogledate svoj vlastiti leš. Zamislite da ležite na podu potpuno mrtvi. Gledajte svoje mrtvo tijelo. Pokušajte vidjeti što više detalja. Primjećivat ćete sve što vam budem govorio i vodit ću vas kroz meditaciju. Najprije gledaj sebe kako ležiš mrtav, hladan, ukočen. Samo se gledaj kao da si drugi. To tijelo postaje plavkasto, modro… na mekanim dijelovima vide se raspukline. Utroba je ulegnuta. Sada je čitavo tijelo u procesu raspadanja. Sada ostaje samo skelet sa hrpicama mesa koje se tu i tamo naziru. Sada je čisti, goli skelet koji je popustio u zdjelici i vratu. Sada se čitav skelet sveo na šaku praha. Sada zamisli da je u tu prostoriju došao Isus u obliku silnog svijetla i da imaš zemaljske oči izgorio bi koliko svijetla. Osjećaš silnu ljubav, toplinu u srcu, mir kao ocean. Pruža ti ruke i pita te : daj mi svoje ništa. Daješ mu ruke i postaješ jedno s njim. Zahvalite Isusu u sebi kratkom molitvom i polako otvorite oči.
Kada sam počeo meditirati ili razmatrati točno 7 minuta, ovo razmatranje svog tijela u sedam faza i susret s Uskrslim, mogu vam reći da je moja svjesnost narasla više no ikada, jer sam postao svjestan veličine života, misterija umiranja, zla, smrti… život mi je postao radosniji. Ne štedim osmjeha. Nekad mi najteže postat ozbiljan na sahranama. Nekad me takav napadaj smijeha uhvati kad vodim sprovode, da mi je to smiješno, da me je sram… Ono naricanje i kukanje, to nije dokaz naše vjere. To je dokaz iluzija, ropstva… Neki se narodi oblače u bijelo na sahranama, jer je to čas novog rođenja. Probajte, koristite ovo razmatranje. Vjerujte mi bit ćete zahvalni za sve što vam život donese, jer dok još imate to tijelo znat ćete ga koristit do kraja. Nećete štedit ni vremena ni truda….
Kad je Isus došao na zemlju, da su se ljudi ponašali tako da su ga prihvatili i mijenjali svoja srca, da su živjeli svjesnu vjeru, ne bi ga razapeli. Povijest i civilizacija bi išla sasvim drugim tokom, s Bogom. Bog je dao nama slobodnu volju i dopustio je. Bog uvijek nađe alternativu na najoriginalniji način, tako da je žrtvovao svog vlastitog Sina.
Ima jako dobrih ljudi koji dobro govore, ali ih drugi ne prihvate, ubiju ih. Tada Isus preko žrtve tih ljudi učini više dobra, nego da ih je pustio na životu. Kad je Isus rekao: Bože neka me mimoiđe ovaj kalež, ništa nam nije drugo rekao nego kako i mi trebamo živjeti- prihvatiti Boga do kraja. Bog dopušta da vas ljudi progone, ismiju. Ubijen u Abelu, ismijan u…, prodan zna se kome, ismijan u svim prorocima, to je Isus Krist. Bog dopušta patnju tih ljudi, jer ako neće……. Tada dopušta da zlo ubije tog čovjeka, ali žrtva bude spasonosna. Ti ljudi su suotkupitelji s Kristom. To je razlog dopuštenja Božjega i slobodne volje. Bog ne radi ništa mimo naše volje, ali uvijek okreće na dobro i ostvaruje svoj plan za čovjeka.
Sva proroštva u današnje vrijeme- fatimska, lurdska, međugorska, od Cenakula, svećeničkog marijanskog pokreta oca Gobbija, Guadalupe, sva proroštva su usmjerena prema katarzičkom, prema šizmi i otpadu od vjere. Naviješta se antikrist i ne znam što. Sva proroštva su toliko istinita koliko i lažna. Prorok Kupertinski je prorokovao kako će doći sudnji dan. Tada su mu doveli čovjeka koji je bio osuđen na smrt. To je bilo u 13. stoljeću. I on je rekao da potvrdi istinitost onoga što je rekao da će tog čovjeka povratiti od mrtvih. Mrtvac je ustao, ali svijet nije skončao. Bog uzima za pravo da promijeni svoje mišljenje ako ljudi obrate svoja srca.
To je prorokov poslovni rizik. Prorok uvijek ostaje kratkih rukava.
Proročanstva i proricanja nisu da se ona dogode, sjetite se Ninive, nego da se ne dogode, da obrate ljudi srca. Kamo sreće da se ono što Fatima i Lurd naviještaju ne dogodi. I ako se ljudi obrate, obrate svoja srca, neće doći do toga. Kada su se Ninivljani stavili u kostrijet i pepeo i obratili, nije uništio taj grad, jer su poslušali riječi proroka. Krivo je razmišljanje: nije se obistinilo ono što kažu vaši proroci. Kamo sreće da se nije obistinilo.
Isusov drugi dolazak nije povezan sa smakom svijeta. Ako želite novo Kraljevstvo mira i ljubavi na zemlji, onda će se to moći ostvariti tek kad Isus dođe u svojoj slavi. I taj put, njegov dolazak pomoći će se preko Marije, jer je preko Marije došao tiho u poniznosti. Jednako tako preko Marije će doći u slavi. Zato je krunica moćno sredstvo podrške Bogu da obrati što više srca. Kada će on doći, to zna samo Otac na nebu. Očito je jasno, da su proroci u Starom zavjetu i sam Isus govorili o dolasku.
Mi smo u apokaliptičnim vremenima. Sve ono što su proroci i mistici kroz povijest govorili upravo se događa. Veliki otpadi od vjere. Sve ono što je normalno to se sada ismijava. Krive teorije u samoj Crkvi. Mnoge biskupske konferencije su pravi raskoli, šizme, samo se o tome ne govori. Austrijska biskupska konferencija gotovo ne postoji, samo na papiru… Papa se ismijava u mnogo čemu. Govoriti danas o čistoći prema svome tijelu - glup si. Odgajamo djecu kako je masturbacija normalna stvar, da je življenje svoje spolnosti nešto normalno, prirodno… Milijuni, milijuni abortiranih godišnje samo u Europi. Mnoge države pozakonjuju homoseksualizam, čak i djecu usvajaju. Sve što je neprirodno, nenormalno postalo je normalno, a normalno se ismijava. Oni koji istinski u poniznosti žive svoga Boga u svom srcu, postali su malo stado. Takvih ima svugdje u svijetu i u fokolarima, neokatekumenima, cenakulu, karizmatskim pokretima, u mir, i među običnim župljanima ima ljudi ponizna srca, ali u svima ima i onih koji generaliziraju, a to je isto zlo. Kao da će se spasiti samo oni koji su u cenakulu. Bog će spasiti i onoga protestanta, ako je čovjek ponizna i iskrena srca. Spasit će se oni koji žive u Duhu i istini.
Zar ne osjećate da su svi nekako bezglavi. Kao da je Crkva postala babilonska kula gdje je Duh Sveti pomiješao jezike. Minute u 20. stoljeću, nijedne minute nije bilo da negdje nije bilo rata. Svake minute puca čir negdje na ovoj zemlji. Svugdje se tuku. Završi ovdje, počne tamo, a na desetak mjesta napetosti, samo što ne dođe do rata.Uza sva nastojanja, sve deklaracije, čovjek je u ovom stoljeću najugroženije biće koje postoji, da nema pravo ni roditi se, da nema pravo ni doživjeti prirodnu smrt. Idite u Kinu. Svako žensko dijete koje se rodi ima manja prava nego pas na cesti, jer ako rodi žensko dijete, gotovo je. Ko pas na cesti. Dok psi u Europi imaju sve, takva djeca umiru bez igdje ikoga, bez najosnovnijih ljudskih prava. Sjetite se holokausta, ratova, mrcvarenja, plinskih komora, ubijanja… Ono što životinja ne može, čovjek je činio. Ovo je najgore stoljeće uza sav tehnološki napredak, stoljeće kad upravo čir puca.
U znanosti smo skroz napredovali. Što nam koristi da smo došli na mjesec kad na zemlji ne znamo živjeti. Tijelo i znanost i ratio smo toliko usavršili da dolazi do loma, totalnog loma. I sada kada se javlja glad za duhovnim dolazi do druge perverzije: da je duhovno sve do čega se primi, i Sai Baba mahariši. i new age-sve je duhovno, sve je dobro. To je varka sotonina. Živimo u ludnici. Ovaj svijet je lud. Potvrđeni luđaci. Jedini razlog zašto nismo u ludnicama je zato što nas ima previše.
Šetao sam New Yorkom: jedan maše Biblijom, drugi na rolšulama sa sto naušnica na licu, drugi spolni čin vrše na travi u centru New Yorka, tri koraka dalje naturalisti i nudisti sa djecom se sunčaju. Šetam se avenijom: tenk sa mrtvačkom glavom, kao protiv rata, protiv Srbije. Šašavo. Ludo sve. Idite u Srbiju pa čete vidjeti što znači srce ispunjeno zlim. Čuo sam što se tamo događa, što ne prenose televizije, jer su mediji veliko zlo. Sinoć sam bio na prozoru svoje sobe u samostanu i vidio kako se dila droga ispred samostana. Ne trebam ići u New York da bi vidio cirkus ovoga svijeta. To nam djeca tek u jedan izlaze u disko i roditelji im ne mogu ništa. To da djeca tuku svoje učitelje. Sve je postalo ludo i šašavo. Nema više autoriteta. Više se ne sluša ni roditelje, ni svećenike, ni državnike, ni papu… svatko misli da ima pravo. Babilonska kula, bezakonje, beznađe… živimo u ludim vremenima. Što prije shvatite to bolje za vas.
Pogledajte samo kako mediji manipuliraju. Prije dvije godine bili su u modi takve cipele da su žene jedva stajale koliko su bile tanke. Danas su takve da jedva dižu nogu do stepenica. Što mislite da su oni to odlučili? Ne! Trend. Moda. Vi ne znate što je za vas lijepo, nego ono što drugi kaže da je lijepo. Izmanipulirani su ljudi doslovce do kraja. Sjetite se vremena kad su žene nosile ovakve naramenice. Je li to bilo lijepo? Danas postat svoj je najveća hrabrost koja se očekuje. Danas imati svoje mišljenje, to su junaci ovoga vremena.
|