www.tebe-trazim.com

Često mi drugi ljudi znaju reći da je meni tako teško...pitaju se kako mogu podnositi toliki teret svoga križa koji nosim.....čak su mi i nek s foruma rekli da u mom životu samo loše stvari.....da ne nabrajam....koliko je križeva potrebno ponijeti...samo jedan - onaj svoj..ili još koji, koji možda i nije tvoj???

Ja svoj križ ili križeve volim, zato sam sretna osoba ovakva kakva jesam...istina nije mi baš uvijek lako, ali sam po prirodi puna nekog optimizma koji ljudi ne razumiju...ne vide razlog..čemu toliki optimizam.....

Evo, da i to kažem.....
Vjerujem da za sve, apsolutno sve....postoji točno određen razlog...
Upravo taj razlog je opravdanje za moj optimizam i radost..i ljubav koja je u meni...
Nekima ni to nije dovoljan odgovor...ali što njima reći...
..ok..prihvatila sam svoj križ takav kakav je....i volim ga..jer sam upravo kroz njega upoznala sebe, a i druge ljude...upoznala sam Boga

Moj problem je što kada oko mene nema ljudi s kojima bi mogla razgovarati, usamljena sam....tada molim Boga da nekoga sretnem, jer ne mogu baš po cijele dane biti sabrana za molitvu....
...kad sam takva..i volim ljude...i puuno s njima pričati...
Ponekad mi žao tih ljudi, kad od mene ne mogu doći do riječi..

Ne volim kad netko misli da je njemu najteže na svijetu, a lakše mu je nego meni...tada namjerno puuno pričam o sebi..o svemu što mi se događalo i događa se...toliko da im počnem ići na živce, al namjerno...tada se ljudi malo zamisle.....i opet im nije jasno kako ja to živim...a opet se smijem...

Ponekad sam blaga i puna razumijevanja, pazim da nekog ne povrijedim, al kad mi se počne jadat i sam vidi da već pretjeruje, onda ga počnem rešetat svojim pitanjima i komentarima....vidim već koliko tko može izdržati...

Isus je umro na križu (doslovno), patio je i mučen bio.....a mi kršćani...
Kakvi smo to mi...pa zar već mali problem na koji naiđemo nazivamo svojim križem.....alo ljudi dajte se osvrnite malo.....koliko lijepih stvari nam je Gospodin dao i daje nam, a mi i dalje vidimo samo loše!?

Nismo li tu malo mlaki????
Zar ne možemo zagrliti i poljubiti svoj križ koji nosimo i istovremeno se koji put nasmijati, pokloniti osmijeh nekome kome bi uljepšali dan na taj način...možda uputiti lijepu riječ...porazgovarati sa nepoznatom osobom o njezinim problemima...pokazati kako je nama kršćanima lako pogledati Istini u oči...?
Zar to zbilja ne možemo????
Nije li onda vrijeme da se zapitamo KAKVA NAM JE VJERA?
Kad ne možemo bez utjehe ni tjedan dana preživjeti...pa gdje nam je razum, ono naučeno, sjećanja na lijepe dane...Nada za bolje sutra???

Kako mi to onda nosimo taj križ? Čovječe, daj sjeti se na tren Isusa....zagrli svoj križ i ne plači nad svojom "teškom sudbinom" jer nema smisla....

BVB!

Dragi moj prijatelju,iako je teško bilo što napisati, nakon toliko predivnih riječi napisanih mojih predhodnika,eto dopustit ću si ipak da nešto i ja napišem....Kušnje iliti napasti su itekako potrebne.Znamo da je i sam Isus bio njima podvrgnut.Inače naš život koji želimo živjeti po Kristovom nauku je fait do kraja života...to je borba u našoj svakodnevnici koja nam neminovno dolazi....stoga su napasti itekako potrebne jer nas učvršćuju u toj borbi....

Ovdje mi sada dolaze divne misli našega velikoga Augustina kji kaže... "Tko nikad nije napastovan nikad neće biti okrunjen.Nije li onda bolje biti napastovan i okrunjen,nego nenapastovan i okorjeli grešnik?"

Svi vjerujem znademo,da je duhovna borba u kojoj ubijamo svoje strasti jedna od najtežih borbi koja se vodi u nama samima...i iz osobnog iskustva znadem da je daleko teže ukrotiti duh,negoli razderati tijelo...ali za takove stvari,da bi mogli ući u fajt,nikada ne smijemo ulaziti sami,tj.oslanjati se na vlastite mogućnosti-tu smo odmah poraženi,u tu borbu moramo ulaziti samo s Gospodinom i na Njega s e osloniti,a On nam je dao upute i savjete i sredstva,u obliku molitve i sakramentalnog života..tek tada ta borba ima smisla i tek tada na koncu izlazimo kao pobjednici...a vidim da s e i ti lijepo i mudro boriš,pa stoga ne uzimaj srcu svoje padove,već daj i podaj radost svome biću kada se nakon pada odmah podigneš...

A kako i na koji način da bolje završim ovih nekoliko misli o kušnjama,negoli opet riječima našim dragim sv.Augustinom..."Kad s e tvoje strasti uzbune,ti s e uzbuni protiv njih.Kad se bore,ti se bori protiv njih.Kad te napadaju ti napadni njih.Samo se čuvaj d a te ne osvoje!"


Što s e križa tiče,puno toga mi znademo u teoriji,i lijepo pišemo i svjetujemo druge,ali kad trebamo svoj križ prigrliti i nositi,tada nam je to itekako preteško...iz osobnog iskustva znadem d a mi je križ Gospodinov puno puta bio pred očima,visio oko vrata,bio na ponos(moj) pred drugim,ali nije bio i u mojem srcu...

I stvarno ako malo dublje uronimo u sebe,vidjet ćemo da stvarno život bez križa je najteži križ od svih.Stoga je dobro u svakom trenutku imati na umu i malo bolje i dublje pogledati u smisao Križa...

Jer ako malo bolje pogledamo u Njegovo vrijedno Lice,toliko izmučeno i popljuvano,ako pogledamo Njegove suzne i klonule oči,radi nas i naših grijeha,ako pogledamo malo bolje u Njegovo rame izmučeno i izranjeno nošenim križem radi nas,ako malo bolje pogledamo u probobodeni bok iz kojeg je potekla krv i voda-radi nas,ako s e zagledamo u srce koje je toliko izmučeno i bolno,ali koje tolikom ljubavlju kuca samo za nas,ako malo bolje pogledamo na zbivanja Velikog Petka,te ako malo bolje pogledamo u Njegov posljednji pogled s križa prema svakome od nas-možemo li, a ne vidjeti preveliku i ogromnu ljubav Isusa Krista za sve nas?Možemo li ne shvatiti tu veliku ljubav?

I zato bih samo na kraju želio kazati,ma sv e patnje,ma koliko god bile one velike i neshvaćene,postat će slatke kad ovo gore malo bolje pogledamo i kad nakon tog pogleda stvarno vidimo,vjerujem d a ćemo tada svi iskrena srca moći poput Isusa kazati... "Zar nije trebalo da sve to pretrpimo da uđemo u svoju slavu?"(Lk 24,26)

"Dodjite k meni svi koji ste izmoreni i optereceni i ja cu vas odmoriti"
Kriz je put kojim idemo,prenosenje citavog naseg zivota u besmrtni,bozanski zivot..Cesto dok ga nosimo,sumnjamo...i pitamo se zasto,a kazemo "Neka bude volja tvoja"..Kriz je radost ,a ne tuga...
Takoje Isus upozorio Jeruzalemske zene da ne placu nad njim,nego nad svojom djecom,koja ne shvacaju velicinu njegova kriza i onoga sto dolazi-Uskrsnuca..Mi cesto u takvim situacijama zaboravimo sto je Bozje,
jer previse gledamo na ljudsko..
"U KRIZU JE VAZNO USKRSNUCE,A NE SAMO UMRIJETI"
Da kada bi znali s vise ljubavi i strpljena,ponizno nositi svoj kriz,
kada bi znali da se radujemo tom krizu...onda bi i on bio laksi...
"Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slazu protiv vas.!Radujte se i klicite:velika je vasa placa na nebesima!"(Mt 5,11-12a)
Kda bi samo znali i mogli da uzivamo u krizevima,jer kad smo slabi,
onda nam je kriz jak..
Put u zivot ne vodi preko bjega,od patnje,nego preko prihvacanja patnje i preko pobjede nad njom..
Kad donosimo Isusu nase grijehe,nase bolesti i smrt,tada primamo od Njega milost,zdravlje i zivot..
Da bismo dosli do Isusa potrebna nam je "smrt" nase oholosti..
Da postanemo njegovo tijelo,potrebno je "umiranje tijela"koje se njemu opire.Ne priznamo svoje grijehe,necemo moci prihvatiti Bozji svijet.
Prihvacajuci krizeve ,dolazimo Kristu i ulazimo u taj novi svijet..

Šta znači kad netko misli da nema križa?
Dali je grijeh ako neosjećam nikakav križ,ili bi trebala biti sretna što ga nevidim?

Ne draga...Bog je odredio za tebe...tvoj zivot i tvoj put...
Ti si mlada ,i najcesce u tim godinama..puni smo elana..
a krizevi mogu doci u mladosti,a i kasnije...
Prihvati zivot onakav kakv ti Bog daje...VJERUJ...LJUBI I CINI STA HOCES....A oni koji imaju krizeve...oni isto tako samo ,
moraju prihvatiti zivot onakav kakav jest...!
Zivi pravim vjernickim zivotom,moli i daruj...i zivi u ljubavi..!

Ko bi mi bolji dao odgovor već netko koga ustinu volim,koji bi i u najvećim kušnjama mi pružio ruku,digao me !
To je moja sestrica rebeka duša ovog foruma,BTB

Pozude tijela nas povuke za onim sto sluzi tijelu,i materijalnom zivotu..
Pozuda ociju,je najcesce covjekov stav da vjeruje samo u ono sto vidi.
Pozuda ociju nijece duha i sve ono sto je vrijedno ,plemenito i sveto u covjeku,tako cesto nijecemo Boga..
Oholost je odbijanje Boga kao suradnika,kao prijatelja i Oca.
A to nas cesto tjera,da odbacujemo svoj kriz..
Poniznost je priznavanje stvari kakve jesu..
Stoga je poniznost,dosta teska...pogotovo,ako smo napravili prakticnu vjeru..
Tako nam nas kriz cesto pomaze ,da izadjemo s tog puta,
i udjemo u Bozji..
ON skupa s nama nosi Kriz,da nam ne bude pretezek...!

Mozda kriz ne gledas kao kriz!?
Ljudi koji su sve predali Isusu Kristu; svoj zivot i svoju smrt, misli, zelje, rijeci, djela, radosti i tuge..., oni najcesce teskoce i teret ne gledaju kao teskoce i teret, jer znaju da ce ih, kao i svaki put do tada, Isus Krist rijesiti. To je pouzdanje u Bozju providnost, to je jaka vjera.
Takvima je doista put do Boga sirok i lagan, a jednostavno zato jer Ga ljube svim svojim srcem i svaki sat dana i noci misle na Boga svoga.
Takvim je ljudima nemjerljivo lakse zivjeti ovdje u progonstvu na Zemlji.
Nama je puno lakse podnositi zivot i nositi se s njim nego onima koji ne priznaju Boga za prijatelja.

Leo BTB što ovako misliš ,hvala ti na ovim riječima,osjećam se sad kao da si cjeli nebeski svod blagosova spustio na mene,ovo su velike riječi brate za mene ovako malenu BTB!

Jedna vrlo losa mana je OHOLOST,gdje covjek stavlja sebe u razinu s Bogom i iznad Boga,misli da sve moze rijesiti,i odluciti...
Oholost zivota je odbijanje Boga kao suradnika,kao prijatelja i Oca.
Oholost je zato razaranje zivota i svega sto covjek ima.
Ohol covjek je nerazuman i nerealan,PONIZNOST je priznavanje stvari kakve jesu..Poniznost je ulazenje u prijateljstvo s Bogom.
I tu lezi kriz,koji covjek cesto ne vidi,jer ne osjeca bol i teret kriza,
zivi lak,i udoban zivot,gdje ne dovodi u pitanje,dali je to Bogu milo,ili ne..
Tako cesto zaboravljamo da smo duzni,da izadjemo iz svijeta zla...
i udjemo u svijet Bozji.
Za prihvacenje kriza trazi se obracenje..znaci mijenjanje prijasnjeg zivota.
OBRACENJE je odluka da prekidamo s bijegom pred Bogom i ulazimo u Bozje kraljestvo.(i to nekomu moze da bude kriz,jer je naucio ,mozda na bogat i lak zivot,a Bog trazi drugacije)
To je preusmjerenje cijelog covjecjeg zivota,zivota koji je vec naviknut na neke stvari(a njih nikako nije lako odreci se)
ZAOKRET OD SVOGA PREMA BOZJEM ZIVOTU..
obracenje je okretanje prema Kristovu uskrsnucu.
Obracenje i prihvacenje krizeva uvjeti su da bi molitve bile uslisane i da bismo mogli iskusiti Bozju prisutnost..
Recimo ako neki covjek hoce da se odrekne "Psovke" i "ovisnosti" a ne ide, i ne moze tako lako,i to je kriz...kojeg mora da nosi,dok jednom neprihavti....i cvrsto oduci..."OD DANAS NECU VISE PSOVATI"
Kriz je put do iskustva Duha Svetoga.Bez Duha Svetoga nas vjerski zivot je mrtav,nas odnos prema Bogu nemoguc,a nase snage samo na covjekovoj razini.

Postani svjestan da je Isus pred tobom.Moli ga da te uvede u tajnu odricanja.Isuse ,zelim te sresti.Povedi me za sobom.Marijo naucime stalno pristajati uz Isusovu rijec hodajuci sve do vrhunca.
Kalvarije mog zivota.Pomozi mi da govorim kao ti"Neka mi bude"
i cinim sve sto mi Isus kaze.OCE,EVO ME.
Zelim uci u otajstvo tvoga Sina Isusa da me danas prepoznas kao svoje dijete koje ti se VRACA...