'Dvogodišnjem sinu i meni jedini je dom auto na parkiralištu'
Piše: Krešimir Raguž
Foto: Vjekoslav Skledar
ZAGREB - Na jednoj zabačenoj cesti u prigradskom dijelu Zagreba prije nekoliko dana, kao i niz puta u prethodnih pet mjeseci, u zamagljenom automobilu probudila se 23-godišnja samohrana mama Maja. Na priručnom kuhalu svom dvogodišnjem sinu grijala je bočicu čokolina. Maja i njezino dijete tamo se nisu našli slučajno. Oni u tom automobilu žive.
Istina, ne baš svaki dan, ali kada Maju na spavanje ne primi nitko od prijatelja, ovoj mladoj ženi ne preostaje ništa drugo nego se parkirati, sinu na zadnjem sjedištu namjestiti krevetić i tako dočekati jutro. Kada ga ujutro odveze u vrtić, Maja odlazi na fakultet, gdje je jedna od najboljih studentica i demonstratorica, a kasnije i na jedan od četiri honorarna posla na kojima radi.
Iako uz veliku nelagodu i strah, te inzistirajući na zaštiti identiteta, Maja nam je pristala ispričati svoju priču. Pokazala nam je auto u kojem živi i objasnila kako se našla na cesti.
- Priča o velikoj srednjoškolskoj ljubavi kod mene je u 19. godini završila trudnoćom. Dečko je bio iz ugledne obrtničke obitelji, a i moji roditelji su imućni. Mislila sam da neće biti problema kada sam odlučila zadržati trudnoću, ali umjesto najavljene svadbe dečko je jedan dan rekao da dijete nije njegovo.
Cijelo to vrijeme živjela sam kod svojih, a nesuđeni suprug i njegova obitelj od tada nisu niti jednom vidjeli dijete niti mu poslali ijednu kunu. Tada mi se, početkom ovog ljeta, razboljela mama i postala je nasilna prema meni i malome. Dogodilo se nešto ružno, pukla sam i otišla - ispričala je Maja.
Priznala nam je da nije očekivala koliko će joj biti teško. Prvo vrijeme živjela je kod jednog prijatelja, ali je uskoro i odande morala otići. Tada se prvi put našla u situaciji da joj jedini krov nad glavom može biti samo stari automobil koji je još davno dobila od roditelja.
- Tu noć nisam imala kamo. Vozila sam se okolo i ne razmišljajući previše zaustavila se na jednom parkingu. Sina sam pokrila dekicom i legla pored njega. Nisam spavala. Palila sam auto svakih pola sata kako bi se zagrijao i čekala jutro. Mali teško priča i prvi put u životu to jutro mi je to bilo drago jer ništa nije rekao. Nije niti plakao. Ja jesam. Iako sam taj dan mislila da se to neće više nikada ponoviti, od onda nikako da prestane. Mijenjaju se samo parkirališta - kaže.
Kako bi noći koje nema gdje provesti osim u autu ipak učinila podnošljivijima, Maja je nabavila jastuk, prekrivač i deku za sina. Nabavila je i plinsku pećicu da mu može pripremiti doručak, a u prtljažniku uvijek ima dovoljno pelena, robice i hrane za dijete.
- Posljednjih dana je zahladilo, a to je dobro jer je u autu kao u frižideru pa se ništa ne kvari - čak se našalila na svoj račun.
No, unatoč činjenici da je ova samo 47 kilograma teška djevojka itekako hrabra i odlučna u nakani da uspije preživjeti najteže razdoblje svog života, logično se postavlja pitanje zašto ne zatraži pomoć. Centar za socijalnu skrb morao bi biti adresa na koju će pokucati, a niti roditelji je ne bi odbili. No, prema Majinim riječima, način na koji živi ona skriva od svih i zapravo nitko ne zna kako joj je.
- Mogu sama i znam da ću uspjeti koliko god ovo suludo izgleda. Nikome ne govorim kako živim, pa to ne znaju kolege na poslu i faksu, ali niti prijatelji koji me odbiju za spavanje. Kad god me odbiju, sinu i meni ostaje samo auto. Ako se obratim Centru uzet će mi dijete i smjestiti ga u dom, a prije ću umrijeti nego to dopustiti.
Uostalom, napokon sam našla dobar posao od kojega ću si moći priuštiti najam stana. Kada bih se vratila roditeljima, a mama me zvala kući, znam da bih zbog nje morala ponovno odlaziti, a to ne želim priuštiti djetetu. Rješenja tipa ‘pronaći nekoga’ ne želim jer me to do sada ionako skupo stajalo - priča Maja.
I zaista, odlučnosti i hrabrosti njoj ne manjka. Ambicioznosti još i manje jer je popis stvari kojima se bavi zaista impresivan.
- Još tijekom trudnoće postala sam jedan od najboljih studenata. Cijelo to vrijeme sam i radila. Ništa mi nije bilo teško i do sada sam vjerojatno poslala 1500 molbi za posao. Na žalost, samohrane majke nitko ne želi. Demonstratore na faksu su prestali plaćati, pa povremeno pečem kolače, šminkam žene, nosim revije, plešem za grupe na koncertima i pišem - ispričala je Maja.
Što se tiče novca, kaže da mjesečno ne zaradi više od 1500 kuna. U to je uključen i dječji dodatak od 300 kuna, ali on kasni mjesecima. Stipendija na fakultetu joj je odbijena, kao i smještaj u studentskom domu jer je iz Zagreba. Maja ne puši, ne pije čak niti kavu i baš nikad ne odlazi u kafiće. Pet kuna koliko bi platila kavu ona štedi za puding Monte koji njezin sin obožava.
Težak život, bez obzira na optimizam, na Maju je ipak ostavio posljedice.
- Trebala bi hitno na operaciju jer još od poroda imam teške posljedice, ali to si ne mogu priuštiti. Ne znam gdje bi mi bilo dijete, koje je i samo boležljivo, a i moram zarađivati za život. Bez obzira na sve, znam da ću izdržati i da ću sama uspjeti organizirati pristojan život za sebe i sina. Ništa ne tražim ni od koga, a ako je cijena ponosa i dostojanstva život u autu, možemo mi to - zaključila je Maja.
Dnevnik za sina
Maja je itekako svjesna toga da život kakav trenutno živi nije nešto čime bi se mogla ponositi. Kaže da je tijekom posljednjih mjeseci postala pravi majstor za zaboravljanje ružnih stvari. Ipak, zbog želje da njezin sin jednoga dana dozna kroza što je prolazio sa svojom mamom, piše dnevnik. - Kada dovoljno odraste, dat ću mu dnevnik neka pročita kako nam je bilo. Svašta će doznati, pa i to kako mu se zove otac koji je pobjegao. Srce bi mi puklo da mu to ikad moram ispričati. Bolje će biti da sam pročita - kaže Maja.
(Jutarnji list)
|