Isus osloboditelj
Vrijeme događanja: oko godine 27. poslije Krista.
Evanđelje po Luki (gl. 4) naglašava kako je Isus na samom početku svoga javnog djelovanja odbio prokušana sredstva manipuliranja ljudima: mito, strah i vlast, i mjesto toga navijestio slobodu.
Mi kažemo da smo kršćani. Zašto? Zbog toga što vjerujemo u Isusa Krista. Tko je Isus Krist? Zašto mi njemu vjerujemo? Što on nama vrijedi?
Prvo: Isus Krist nije neko biće iz bajke. Nije on izmišljeno biće kao neka dobra vila, kao vilenjaci, vukodlaci, Crvenkapica, Snjeguljica, itd. Za njega znamo gdje je živio, kada je živio, što je govorio i što je radio.
Domovina mu je Palestina (gdje se danas nalazi i država Izrael). Živi i djeluje u prvoj trećini prvoga stoljeća.
Isus je, kao i svi dječaci i mladići, živio u svojoj domovini oko trideset godina, a jedva je tkogod za njega znao. Nije još bio poznata ličnost.
Danas je Isus Krist najpoznatija ličnost na cijeloj zemaljskoj kugli.
-
KAKO JE TO POČELO?
Mladi tesar iz Nazareta, Isus sin Marijin, počeo je jednoga dana hodati po selima i gradovima i narodu držati govore (Mt 4, 23). Također se pročulo da čini izvanredna djela, čudesa. Čekajte, da nešto provjerimo: Znamo li koje je prvo čudo Isus učinio? Izgleda da to svi znamo. To je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1—11). A koji je prvi Isusov javni govor? Eh, to malo tko zna brzo odgovoriti. Pročitajmo to iz Biblije (Lk 4, 16—21). Eto, Isus je najprije javio radost siromasima, oslobođenje zarobljenicima, svjetlost onima koji žive u mraku i sljepoći, slobodu potlačenima. Isus se, dakle, javio kao OSLOBODITELJ.
Usporedimo što je važnije: Isusovo prvo čudo ili Isusova prva propovijed? To što je pretvorio vodu u vino, to je trebalo samo onim ljudima koji su slučajno ostali bez vina usred svadbe. Da su to bili bogatiji ljudi ili da je te godine grožđe bolje urodilo u onome kraju, to Isusovo Čudo njima ne bi trebalo. Znamo da u našoj zemlji ima vinorodnih krajeva u kojima ljudi teškom mukom obrađuju vinovu lozu i proizvode vino, a poslije ga nemaju kome prodati, nemaju dosta bačava da to vino spreme u podrume.
Takvi ljudi ne bi se uopće oduševili Isusovim čudom u Kani. U prvi čas bi se začudili, pljeskali bi kako je to njemu uspjelo, pričali bi kakva je to divna čarolija ili vještina. Ali, ako bi on to nastavio činiti, oni bi mu stali vikati: Dosta, Isuse, dosta, to smo već vidjeli, ali nemamo kamo s tim vinom. Ali prva Isusova propovijed, to je nešto drugo. Radost i sloboda ljudima treba više nego što im treba vino! Na svijetu je mnogo više žalosnih i potlačenih nego žednih vina. (Kad čovjek popije čašu dobra vina, brzo se razveseli i čini mu se da se oslobodio svoje muke. Zbog toga je Isus i cijenio vino kao znak radosti i slobode. Samo kao znak! Jer vino ne može trajno obradovati ni osloboditi čovjeka.)
A Isus je ponudio svijetu pravu radost i pravu slobeodu. U ono vrijeme svi su narodi oko Sredozemnog mora (današnja Engleska, Francuska, Portugal, Španjolska, Italija, Švicarska, Austrija, velik dio Njemačke i Mađarske, Rumunjska, Bugarska, SFRJ, Albanija, Grčka, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir, Maroko...) bili porobljeni i okupirani od Rimljana. Svi su sanjali o slobodi. Većina ljudi koji su tada živjeli u Rimskom Carstvu bili su robovi, jer to je bilo robovlasničko društvo. Robove su gospodari prodavali i kupovali kao robu.
Roba je gospodar mogao ubiti i nikome za to ne bi odgovarao. Ako se rob oženio i imao svoju djecu, gospodar je mogao njega prodati na jednu, ženu na drugu, a djecu na treću stranu, i oni se nikada više ne bi vidjeli... Radni dan roba trajao je od jutra do sutra, a plaće nije primao ... Gospodari su mnogo gradili: velike palače, hramove, ceste, luke, brodove, ali sve je to služilo samo gospodarima, a robovima je to donosilo samo teški rad i stradanja.
Na svijetu je onda bilo mnogo bolesti, a medicine je bilo malo ili nimalo. Ljudi su umirali od velikih zaraza: kuga, ko¬lera, itd. Mnogi su bili gubavi i polako se raspadali. Teški život mnogima je slomio živce, bili su duševni i živčani bolesnici. Njih nitko nije liječio. Nehigijenski život od djetinjstva upropastio je mnogima oči te je bilo i mnogo slijepaca. Nesretni i nezadovoljni ljudi činili su, kao i danas i u svako vrijeme, zlo drugim ljudima oko sebe: ubijali, krali, varali, klevetali, sramotno postupali sa ženama i djevojkama itd.
Od toga su postajali još nesretniji i još nezadovoljniji. Kad drugome načiniš zlo, on je nesretan jer si mu zlo zadao, a tebi u duši ostaje ljaga, mrlja, neka rana koja te peče. Znaš da nisi bio čovjek i čini ti se da nikada više nećeš ni postati bolji. Namjesto da se popraviš, kao za inat postaješ sve gori. Kao pijanac koji je već ljut na sebe zbog toga što ga od vina boli glava, pa za inat još više pije želeći sve, i samoga sebe zaboraviti; tako ubojica još više ubija, lupež još više krade. Zlo koje čovjek čini Čovjeku najteže je ropstvo u koje čov¬jek upada. Time sam sebe iznutra veže nevidljivim lancima.
To je prokletstvo grijeha. Sotona je u pustinji ponudio Isusu (Lk 4) da ljude podmićuje badava ih hraneći (da pretvara kamenje u kruh), da ih plaši i zabavlja strašnim čudesima (da skoči s vrha Hrama) i da ih prisiljava u sprezi s državnim vlastima (nudi mu »sva kraljevstva svijeta«), Isus neće ljude podmićivati, ni plašiti, ni prisiljavati — on mjesto svega toga javlja da je došao ljude osloboditi. Isusov prvi govor u sinagogi u Nazaretu izravan je odgovor napastima u koje ga je Sotona pokušao uvesti.
Evanđelist Luka, koji je na početak Isusova javnog djelovanja stavio taj snažni slikoviti prikaz o napastima neslobode i navještaju slobode, razvit će cijelo svoje Evanđelje u duhu oslobođenja. Vidjet ćemo da je Luka i Isusovo djetinjstvo opjevao kao navještaj i početak oslobođenja od robovanja duhovnim strahovima, prirodnim silama i društvenoj nepravdi. Demitizacija psihe, prirode i društva - da bi čovjek, oslobođen robovanja svim krivim vrijednostima, mogao ostvariti sebe u intimnom drugovanju s Bogom - to je glavna tema cijele Biblije. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Ljudi su upadali u zlo, a nitko im nije mogao pomoći da se iz njega izvuku.
-
SVIJET JE BIO PUN ROBOVANJA I ŽALOSTI.
A stare religije pričale su ljudima da na nebu ima puno bogova koji se isto tako tuku, nadmeću, jedan drugoga varaju, kradu, otimaju si žene, sve kao bogata gospoda na zemlji. Te stare religije samo su ljude ispunjavale mračnim strahom. Vjerovali su da ti bogovi, duhovi, vukodlaci i bjesovi stvarno postoje i da mogu čovjeku na razne načine nauditi. Ne znajući s koje će ga strane s ovog ili »onog« svijeta zlo zadesiti, čovjek se ulagivao tim nepoznatim strašnim bićima, nastojao ih udobrovoljiti i podmititi kojekakvim žrtvama i. čarolijama.
S te strane nije se narod mogao nadati pravom oslobođenju. Glas o slobodi i radosti došao je iz Palestine, gdje je živjela »najoriginalnija i najslobodoljubivija rasa u cijelom Carstvu«, to jest židovski narod. O tome ćemo narodu još mnogo morati govoriti, a sada govorimo o Isusu koji se pokazao kao »najoriginalniji i najslobodoljubiviji« čovjek iz toga naroda. Zato je on navijestio slobodu i radost ne samo svome narodu nego i svim narodima u Carstvu, i dalje kroz stoljeća svim narodima na Zemlji.
Stoga su mu odmah povjerovali mali, siromašni i nesretni ljudi u njegovoj domovini: stoga su mu poslije povjerovali milijuni ljudi po svijetu. Stoga je on danas najpoznatija ličnost cijele svjetske povijesti. Naš veliki Prijatelj, naš Učitelj, naš Vođa, naš Brat. Židovski narod, koji se inače zove Izrael, upoznao je svog Boga. On, Bog, i njegov narod Izrael ulaze u povijest zajedno.
|